preobrazbe (0)

Svako od opisanih preobraženja, ne bi značilo ništa da u njih nije uneseno toliko energije. 

Računala bih ih, vjerojatno, kao zanimljiva iskustva, dokaz da osim života koji mogu nositi ovim tijelom i umom koji su mi dani, postoji njih još, čitava sila, da svako ima svoju težinu, vrijednost i važnost, svaki da je jednako vrijedan, mučan ili zabavan, i da postoje druga tijela i umovi, osim mojega, koji ih zaista i nose, svatko na svoj način, nekad bolje, nekad gore, inače ne bi postojala špranca u koju bi me se ubacivalo. 

Možda ih ne bih shvaćala toliko ozbiljno, ni toliko tragično, kad bih samo čula za njih iz druge ili treće ruke, kad bi bili na razini trača, ili sapunjare, i toga se trebam sjetiti češće s više zahvalnosti: malo je kome dana ta privilegija, iskustva tuđega kao najrođenijega. 

Ali ako svi unisono stavimo ruku na srce, svi smo mi po tom pitanju jednako privilegirani, ali malo je nas koji smo toga i svjesni. Razlog više da s dubljom zahvalnošću poližemo ostatke iz zajedničke zdjele. 

 Što biste mogli naučiti iz svih ovih primjera? I na kojim predmetima ima najviše ponavljača? 

Trač je opće "dobro". Postoji. Svatko svakog trača. Iza leđa. U lica smo si svi prijatelji. S tom razlikom da obični ljudi, gluhim, slijepim i glupim (o ovome imam posebnu priču: dumb je nijem, osoba koja, po prirodi, nema dar govora) ljudima TO rade u lice, misleći da ih ovi ionako ne razumiju, i smatraju to nečime jako duhovitim. 

Trač, čini se, obični, ne računaju u smrtne grijehe. Niti u obične. Odnosno, ako je to tako, zbog čega se onda međusobno ne tračaju na isti način. Ok, priznajem da, eto to, ne znam. I ne mogu znati. 

Kad, recimo, meni, pred licem mašu rukama, kao da hvataju muhe, ili mi ukradu nešto iz torbe. Ili pomaknu nešto što želim uzeti sa stola. Ili izmaknu sjedalicu. Ili preusmjere na krivi kanal: Je, je, prođite samo, sigurno je, nema više radova na trotoaru. Pa kad ne odreagiram kako oni očekuju, tj. onako kako bi reagirali oni, ili netko od pripadnika njihove skupine, oni se nečujno cerekaju, hvataju za trbuh, pokazuju prstom "pogledaj budale, povjerovala!". A ja im zapravo samo dajem šansu da se korigiraju do sljedećeg puta. Pa kad shvate da možda ipak znam što rade, ali ih "puštam da griješe" i tko zna šta sve ne, od tog im trena postajem najljućim neprijateljem. 

I sad ide ta priča s energijom. 

Umjesto da porade na sebi, oni krenu ispravljati mene. Pošto mi fizički ne mogu ništa, u tih par minuta, osim onoga što već rade, i nisu zadovoljni s time, ispravljanja se provode na način da šire glasine skupljajući ljude, poznate i nepoznate, svi su dobrodošli, dok god su ZA njih, a PROTIV - toga ili koga im se već hoće. 

I sad više niste samo slučajni prolaznik na koga će se samo za tu priliku nalijepiti tuđi grijeh, nego se targetira baš vas i baš s tim i tim ciljem. 

Za sve to doznajete sada, preko dobronamjernika. Sad su shvatili da ipak niste toliko slijep koliko ste se pretvarali da jeste, tj. dok su mislili da sljepoća ima veze s fizičkim očima, pa sad paze da to što i dalje rade, bez ikakve sumnje, da za to ne doznate. Odjednom su svi fini s vama i prema vama, i to neka vam bude prvi alarm. To je zamka: navest će vas da pomislite da su se promijenili i da im možete vjerovat i da imate u njima super nove prijatelje, donose vam darove i meketavim glasovima pitaju za zdravlje i sreću junačku... dok vam kradu izraze lica, pokrete tijela, boju glasa kad ste sretna, kad ste tužna, riječi s jezika i misli iz glave... koje će danas sutra prikazati kao svoje, ako ih mogu oponašati, a ako ne mogu, svima će skretati pažnju na "taj vaš specifičan način" kako držite glavu, ruku, nogu... i kako je to znak takve i takve osobnosti, osobe, osobine. 

- A vidi kako jaaaa 

To "kako jaaaa" je lijepo, poželjno i pravilno. 

Osim toga, viđeni ste u njihovu društvu, i ta činjenica im daje priliku i razlog da vas nadodaju i nadopune onako kako njima odgovara za koju priliku. 

Ponekad me uhvati smijeh, kad se samo sjetim trenutaka koji su mi tako namještani, koliko je energije i truda uneseno u svaki detalj, koliko se promišljalo i naštimavalo, i vrijeme i ljudi i pozicije, samo da bi nekome nešto dokazali, ali me češće spopadne strah. 

A zašto sve to? Stvarno, koja sam ja to faca?! 

Izgleda, samo zato što sam povrijedila nečiji ego. Što je ispalo da netko ne zna nešto, što se osjetio glupim u mome društvu, ili pomislio da ga namjerno provociram pogledima. 

Ne vidim drugi razlog. 

Stvarno, koliko jadan moraš bit.