dakle, na boju koju sam odabrala za košare iz Ezopove priče o Dva zla: zove se žutozelena, i nisam ju izabrala zato što biblija kaže da ljubomora i zavist imaju zelene oči, da su zelenooka čudovišta. Nisam ponavljam uopće mislila na oči.
Ali naknadno, prepoznavajući u obliku i u šarenicama "te tvoje oči, bile su moje, te divne oči ko sunca sjaj" stihovi stare popularne narodne pjesme, sjetiše me na Zelene oči. Koje su "nevjerne oči ko sunca sjaj, ni sama ne znam zašto ih volim dok mojoj sreći došao je kraj".
To se stvarno dogodilo.
Priča je o sakaćenju, više nego o izdaji.
Katarakte, dakle očne mrene, su način na koji se oko štiti od infekcije nakon što je ranjeno, mehanički oštećeno, bilo ciljano, bilo slučajno, bilo da ste naletjeli okom na trun prašine ili na nečiji nokat ili skalpel.
Moje su mi se sestre i njihove male prijateljice nekada iz čista mira znale unositi u lice govoreći da one imaju Lijepe oči:
- … a ti ne-maš, ha ha ha - zamislite ovo sitnim pjevnim dječjim glasićima. Ni riječi ni ton ne znače ništa, ali ako umijete čitati namjeru. One su imale neke svoje priče, svoje igre, u kojima ja nikad nisam sudjelovala. Možda stvarno nisam mogla, a možda su me tako odabrali, da uvijek budem u svakoj igri baš ja ćorava kokoš. Možda zbog zavoja. i čudnih naočala.
- A kakve ja imam. - a one bi stale do sljedećeg puta. Po tome sam znala da se radi o igri na koju ih je netko nagovarao i čak im davao instrukcije što će dalje reći. Ako bi iscrpile sve uvježbane scene, igra bi stala do sljedećeg nastavka.
Očito im nije padalo na pamet samima od sebe reći da ja imam ružne, ako već oni imaju lijepe, ili što već. Ali moje su uvijek, ili gotovo uvijek bile pokrivene. Tako da možda stvarno nisu znale, a nisu smjele ili im nije padalo na pamet da me provjere. Možda su i one bile slijepe, ali majke nisu smatrale za potrebno da i njih vode okulistima, jer su bile - lijepe. Možda oblika i boje? Možda su im se smješkale kako su i zamišljale bile. A možda su bile umorne, ili u njihovo vrijeme to nije bila popularna ili zanimljiva grana medicine, kao u moje.
- Crne. - igra bi se nastavljala tako kako je i stala.
- A koje su boje vaše. - do sljedećeg puta. Sad smo se već prebacili sa oka na boju. Nije jasno tražim li ih najdražu, ili najljepšu ili stvarno njihovu boju očiju. Dakle sam tek sljedećeg puta doznala da one sve imaju zelene oči.
I puno puno godina poslije se ista igra ponovila u školi u kojoj sam radila. Na moderan način. Cure su kupile s e-baya one obojene leće, ukrasne u neprirodnoj za oči zelenoj boji i mijenjale se za njih, bez ispiranja i bez pranja ruku, onako na klupi, kad bi svaka dolazila pred katedru biti ispitivana.
- Mi imamo lijepe oči. Oćete nam dat peeeet. - Ispružila bih desni dlan i rekla im "Evo pet!", što ću.
Nekad mislim, štoviše, sigurna sam, da nismo mi ti koji smo slijepi i koji slabo vidimo, ni svijet, ni stvari, ni ljude.
Lako se našminkat, namazat i pozirat onih deset minuta dok nas svi gledaju.
U onoj jedanaestoj i oni su prazna pogleda i zbunjena lica, kao i bilo tko tko je uhvaćen u momentu prozvanome "odsutnost duha", a zapravo je baš u tim momentima duh prisutniji no ikad.
Može bit je ova školska priča koju vam ispričah, povijest koja se ponavlja, a koja je i iznjedrila izraz "davanja ocjene na lijepe oči", i nema veze s tim tko ima oči, za gledanje a tko za plakanje, meni eto ove dvije idu povezano.
Zeleno je lijepo. Save Soil. :)
Save Soul
Ako se sjetimo biblijskoga značenja. OO
Ili kraja sreći iz narodne pjesme. Nema nam druge.
S.O.S.
No comments:
Post a Comment