odvajanje smeća (4)

Danas da je svjetski(?) dan za zaštitu prava pacijenata. A možda sam krivo čula. Subota je, sunčano je, što će vam poseban razlog za šetnju do trga? Osim ako vas nije strah da vas, onako krivasta, ne zatuku. 

Svaki dan je vrijedan slavljenja. Svaki je dobar za slavlje. Ako majka priroda i ne da povoda, ono ga možemo izmisliti ad hoc. 

Zašto forsirati pojedinačne rođendane i godišnjice, ako možemo uključiti više svijeta, ljudskog, biljnog i životinjskoga? Što ja imam od toga da mi svi čestitaju imendane, koliko god da ih puta katolički kalendar spomenuo, ako ću samo ja biti ta koja će na koncu zbrajati račune? 

Na račune mislim, one stvarne, papirnate: koliko sam iskeširala na kasi i ne škrtarila na napojnicama. 

Razumijete? 

Postoji, tako, a to vjerojatno niste znali, jedan dan u godini, formalno je to jedan, ali prethode mu najave i pripreme, prigodna uštimavanja, posvećen starima i napuštenima, starijim osobama, tipa naših djedova i baka ako su još živi, ili naših vlastitih sada ostarjelih roditelja, koji se još ne daju van. Da, da, van iz kuće. Kako god su oni tjerali vas vani, em šta nemate prijatelja, šta se ne oženite, šta se ne zaposlite, šta se stalno povlačite po kauču ispred televizije, i trošite vodu na lickanje po zahodima. Tako van. Smetaju vam, šta ne umru i ne ostave vas na miru, van. Pa smo ih smjestili po stacionarima i domovima za stare i za nemoćne, kako god su oni nas (ajde, vas) po vrtićima i obdaništima kad ste bili mali i nemoćni. S malenom razlikom da su oni očekivali da ćete im se vratiti kad napokon narastete i biti im najbolji prijatelj. Ono kad im svi odu. Kad napuste ih svi. 

Dok ćete vi njih otvorena srca i ruku, tako drage volje prepustiti dragom bogu. U beskraj i onkraj. Nek' razviju krila. I neka vas štite izdaleka. Poput pravih anđela. Na koncu, ne spominje li svaka tradicija našu stvarnu duhovnu obitelj koja nas promatra. Podupire. I iščekuje. Nek budu ta obitelj. Za promjenu. 

Moja je pokojna baka rađala preko deset puta. Ne znam točno koliko jer se djeca koja ne prežive rođenje ili djetinjstvo nikada ne spominju. Njih treba pustiti u miru da počivaju. A treba pustiti i majku da se oporavi, zajednicu da zaboravi. Da se nije oporavila i da zajednica nije zaboravila, bi li bila uspjela roditi, othraniti i odgojiti ovih živih šest? Kuća uz kuću je od iste žene imala njih devet. Kuća uz kuću trojicu. Kuća uz kuću troje. Da su se odvajali po kućama i po godištima, vjerojatno ne bi preživjeli. Ovako je jedan potezao drugog. Kad je jeo jedan, jeli su svi. Kad je učio jedan, učili su svi. Kad bi zapjevao jedan, ili zaplakao, svi bi se skupili. 

A sad zamislite da se pojavio netko pa svrstao ove od 0 do 3 u jednu sobu, od 3 do 6 u drugu, od 6 do 10 u treću. Mater ni ne vidiš jer je stalno nečime drugim zabavljena. A starice bake i prabake su u domu za starije. 

A nego šta ćeš, nego gledat samo jesu li ovi iz prve kategorije svi isto pokakali, ovi iz druge svi isto nacrtali, a ovi iz treće napisali, i čije je bolje. A tko određuje tu "najboljost"? Neki nepoznati. Koji život znaju samo preko priručnika. 

A šta će drugo bit, nego nezdravog natjecanja, ljubomore, borbe i mržnje. Dok nekome ne popucaju filmovi na sav glas. 

Eto tako ja vidim ovo s odvajanjem smeća: Neće plastika, papir ili staklo odjedanput skočit da poreže nekog, ali 'oće garant bit nekoga belaja tipa gomila se sorila pa sve razorila. 

Ja sam mrzila odlaske u vrtić još više kad bi znala da su za to vrijeme mama, tata i sestra doma ili bilo gdje zajedno. Zašto ja moram bit s nepoznatom djecom od kojih većina bude jako agresivna, s nepoznatom tetom koja se sakriva u drugoj sobi pod izgovorom da nešto važno radi, s upaljenim televizorom na neki glupi crtić koji nije niti edukativan kamoli zanimljiv. I više ne znam koja je moja igračka, jer namazana curica tvrdi da je to njezina, ja sam joj je dala. Jučeeeer. Maloprije. Zapravo. 

I  onda kako vrijeme teče, opet vas se stavi u grupu vršnjaka. Tek jako rijedak odrastao netko, vam pokušava govoriti nešto, ali brzo odustaje. Oni nametljiviji ga preokupiraju ulizivanjima. Ako je i imao za podijeliti nešto, izgubilo se između redaka. 

Na radnom mjestu, opet je sve isto, svi pitaju koje ste godište i u koju ste srednju išli. To o vama sve govori. Koliko ste izostajali i koliko ste petica nakupili. A koliko certifikata izvanškolski i sa strane. Koga znate. Di ste izlazili. S kim, s kim, sa kimeeee? 

I onda se dovučete blizu groba, i opet vas hoće strpat sa vršnjacima. 

Ali u lijep prostor. Hotel prenamijenjeni. 

Čekajući da nam dođu gosti, smo ostarjeli i posijedili. Ajde sijede se još i daju sakrit, al šta ćeš sa svim ostalime? 

- Za javno dobro. Za dobrobit sviju je to. Za javno dobro i za jednu plemenitu namjenu. 

Pa nek ih dragi bog razvrstava. Drugačije ako 'oće. Ili ako mu se da. 

Bojim se to napisat naglas, ali za dobrobit sviju hoću: 

Isto tako, od slova do slova se odvajkada odvaja "bolesne" od "zdravih", betežne od brzih, naše od vaših, crne od bijelih, i to neki zovu fašizmom, neki nacizmom. A neki genocidom. Kad ih se napokon odvoji terminalno. Kao sada. Popis. Žig. I ti mu se pustiš, jer dalje više nema. 

Baka nije bila ni nemoćna ni bolesna kad su je odlučili smjestiti. A smjestili su joj baš. I meni i njoj. Najprije je zajednica osiguravala pelene za odrasle, pa se brže-bolje, povuci-potegni, stalo u red. Nisu joj trebale, bila je zdrava, znam jer sam ja bila s njom, ja sam čistila kuću. Pa su te pelene letjele sa balkona. Ljudi su nalazili. Pa su osigurali pomoć u kući, gospođu jednu u najboljim godinama, zdravu, seljačku, jaku ženu. Naša jedna. Pa je, od kolege jednoga mali dobio dozvolu da drži starce u vili za odmor. Bazen ima i veliku terasu i sve. Za rekreaciju i za terapiju bazen, pravi baš fin gospodski. 

I ne samo za starce, mogu svi koji oće. Vikendima može za pireve i za krizme ako treba i proslave godišnjica. Sala velika s ogledalima. Sve ima. A ako ostane spize, al će oni to doma nosit, ostave starima, nek se pogoste. Ko zna oćel im bit zadnji.  

Nema zla. Samo govorim. Ljudi se snalaze. 

mitska bića

Sva ova stvorenja koja mit vidi kao pola žene pola ptice, pola muškarce pola kozline, pola djevojke pola drveće, izvore i zvuke, pola starce pola vjetrove, zmajeve i bujice rijeka, u stvari su a da vam nitko na to nije nikad skrenuo pozornost, ovi koje danas zovemo invalidnima, kojih se klonimo jer izazivaju odbojnost svojim neobično upornim ustrajanjem da budu to što jesu. 

Ili ih žalimo jer su očito je nepotpuni, i to na sav glas i na znanje svima. Nepotpuni na način na koji nas naš odraz u zrcalu uvjerava da znači bit potpun. 

I kako se čini, ponosni su na to što su različiti. Niti se ne pokušavaju poistiti s većinom.

Pa nam ta različitost, kad se uvjerimo da je bezopasna, da nema namjeru da vas ugrožava, počne ić na živce, jer vama je do borbe, i do dokazivanja pravice, krivice, a pobjede se ionako izvojuju naknadno, riječima. 

Netko nema nogu, pa koristi glavu lukavo poput zmije koju smo naviknuti povezat sa prevarom i pakosnom varkom, radije nego sa spoznanjem dobra i zla, mogućnosti slobodnog izbora. 

Dok je pola čovjek pola zmija još ima načina za iskoristiti zmijski dio, jezik ili otrov, ugriz, za smrt ili za život vječni. U tome je mislim svake dvoličnosti poanta. Ali prije treba znati i priznati da si dvoličan. Da si na raskršću, ili raskrižju. Da možda osim ta dva, imaš tri, četiri izbora. 

Netko nema u glavi, ali ima u nogama. Preraspodjela snage, kao ova u snažnih i divljih predivno tajanstvenih konja.

Sve je moguće. Sve se zbraja. Pogotovo onda kad je na nama samima da se odlučimo, zagorčati ili proći pored, s mirom, kraj onoga nečeg što još ne znamo, ne razumijemo ili prvi put vidimo. Naš prvi put je možda nečiji stoti, nečija svakodnevica, nečija realnost i jedina potreba, svrha i kraj puta. 

+++

Oni šute i postoje. Postojano. Čak i oni koji znaju što su, ili pogotovo oni koji znaju što su, tko su, i što im je poslanje, koja im je svrha. 

Uspjeli su u sebi pronaći sredinu, središte ili vrijednost, vjernost svojoj pravoj prirodi, ili nadahnuću boga. 

Čak i oni koji imaju dar govora, odustali su davno od ikakvih riječi. Strpljivo čekaju da istekne rok ili da im se vrijeme još malo produlji, znajući da ne teku sati svakome jednako. Nekom prođe tren kao jedan treptaj okom, a netko svoj ponavlja nastojeći izmamiti suzu da bi iz oka istjerao trun na kojeg mu je skrenuta pažnja nakon što je uporno gnjavljen bio zbog nekog balvana. ili od balvana. I traje to tako. Oni misle da su oni ljudi. Da imaju znanje, jer nešto su vidjeli. Nešto pročitali. Nešto kupili i sad je legalno u njihovu posjedu. 

Pola čovjek pola zvijer, u jednom i tako da svi to dobro vide. A on sam da zna, da je svjestan toga, i mana i vrlina. Nedostataka i probitaka. Koristi i štete koju je radio dok još nije znao, dok nije svjestan bio, koliko je snažan i kako zauzdat svu tu silnu snagu. Ovladati najprije svojim tijelom, pa ga koristiti ili ne koristiti za najbolju korist. Dobrobit. Blagostanje. 

Zlatna sredina. 

I sad mi se čini kao najpristaliji prijevod, kojeg, ako još nije izmišljen ili se nije baš proslavio, bolje ponoviti što više i češće, na svim jezicima, da algoritam dobro prenese dobru vijest svima: 

Onako kako je na početku ove sage rečeno, Centaur, od tradicionalno školski izgovorenog centra, dakle, centrum plus aurum, obje riječi srednjeg roda u značenju zlato. 

Da si mi zdravo i dobro centriran, dobri moj čitatelju. U tome je bogatstvo. 

Izvor: 

slatkasestrasna.blogspot.com/kentauri 

ludvig van

Jeste li i vi primijetili, kako u ovo predbožićno vrijeme ima manje vijesti o puškaranjima po frontovima, a više o siromašnima, starima i bolesnima? Više se govori o pripremanjima sklapanja dugotrajnijih mirova, a manje o kupnjama i prodajama tenkova i bojnih letjelica. Korigiraju se greške grešnih prethodnika, te se šakom-kapom dijele povišice, zaostatci, poboljšice i pomoći u kući. Za sve one koji će biti u potrebi i koji će se prijaviti da potrebuju.  

Jučer ili prekjučer nas je TV kalendar, umjesto na neki od davno zaboravljenih, ali slavnih ratova, sjetio na jednog gluhog kompozitora. Muzičara. Glazbenika, nazovite kako vam drago, zanimanje kojem su esencijalan alat ispravne uši. S kojim se žarom i upornošću ponavljalo da je oglušio rano, i usprkos tome ipak stvarao, te stvorio i ostavio zavidan i zamjetan opus. Zamjetniji i zavidniji nego i jedan drugi normalan i zdravi. 

Stekao je prijatelje među uglednim krugovima, oduševljavao se revolucionarnim idejama i zalagao za bratstvo, jednakost i slobodu. 

Lijepo je to, mislim, da ga povijest takvoga pamti, a da se nije našao, barem koliko ja mogu pratiti, nitko tko bi išta od navedenoga doveo u sumnju. 

Na primjer, slijepom književniku i knjižničaru Borgesu su osporavali djela, govoreći da mu ih je pisala mama. A gluho slijepa Helen Keller je bila prozivana kao varalica, do te mjere da danas skoro nitko niti ne pamti i ne zna, koja je to njezina velevrijedna ostavština, što je radila u životu, uopće. 

I zaista, bismo li se sjećali Beethovena da nam ga nisu forsirali u školama i po televizijama? 

I koja svrha u isticanju da je bio gluh? Gluh za što? Ili za koga? 

Moj sretan pogodak je: za autoritete. Odgovara profilu. Skroz. 

Onako borbenu muziku ne možete promašiti, pogotovo ako vam je pucaju ljudi sa visoka mjesta. (Dakle, oni koji sjede na nekim pozicijama.) Čak najblesaviju poskočicu svatko bi zapjevušio i pjevuši, ako ju čuje dovoljan broj puta. U trgovačkom centru koji svi posjećuju. U omiljenom kafiću u kojem se svi mjerkaju. S omiljene radio stanice vašeg (među)gradskog prijevoznika. 

Od svega nabrojenog, dakle, revolucija, bratstvo, jednakost, sloboda, herojstvo... a nešto će se valjda uhvatiti. A je li istina da je mogao čuti zvukove iz viših sfera od onih koje su prilagođene običnom uhu, tko to može potvrditi ili opovrgnuti? Ljudi njegova doba su bili toliko pošteni da su znali(?) da niže ne može. Na niže sfere mislim. 

I sad natrag u sadašnjost: 

Zamislimo prosječnu obitelj od oboje roditelja i dvoje ili troje djece, od kojih je jedno - drugačije. Ne sluša vas, ignorira, povlači se, više vremena u sobi sa knjigama, nego vani s drugovima. Oca razbjesni sam pogled na njega, te je zbog svoje i njegove sigurnosti, češće vani nego u kući. Mati trati više vremena obilazeći iscjelitelje da bi mu pomogla, ne mareći što zanemaruje ostalo potomstvo. Sva djeca mu se rugaju, onda kad ga ne izbjegavaju. A onda se neka dobronamjerna duša sjeti da nije možda mali - Lud, ovi Beethoven: 

- Pa pusti malo, pa vidi. Pa svi su ti genijalci tako. 

Pa krene u nabrajalicu, od slikara umjetnika, svetaca blaženika, privatnih detektiva forenzičara, IT stručnjaka, multimilijardera tipa Muska i Zuckerberga. 

Ali oni su svi imali podlogu. Podršku obitelji. Poglavito majke. 

Bojim se ovdje napisati, ali za zdravlje i za dobro svih vas (i nas) koji sebi možda slično umišljate: 

Kad vas se gleda i promatra i proučava i analizira, ma bilo to s najboljim namjerama, dakle onima koje vi smatrate najboljima ili oni, dajete li sve od sebe, ili se fokusirate više na promatrača? Ako možda i ne s ciljem da mu prozrete namjeru, pa krenete u udovoljavanje ili u izbjegavanje, a ono da se što prije uklonite svoj toj nenadanoj pažnji. Razornoj pažnji, tako ju osjećate jer radi nje, upornog zurenja da se nešto desi, odgađa sve ono što bi se desit trebalo, i što se dešava, ali vi to propuštate nastojeći se ukloniti mogućoj opasnosti. A zurenje je uvijek nagovještaj opasnosti. Najprije nešto zarobite pogledom, a onda posežete rukama ili nogama. Ne zuri se u nešto da bi se ostavilo na miru. Osim ako niste fizički od rođenja slijep. 

Velike nade obično postanu velika razočarenja. 

Pa zašto onda ne bi postali makar izgovor za lijenost. Za izbjegavanje stvarnih odgovornosti. Stvarnih stvari i poslova: da budete doma i da skuhate ručak, da počistite kuću i da obrišete nos djetetu. A ako ste dijete da se potrudite naučiti obrisati ga sam, kako se pristoji.  

Umjesto toga, čitave kolone ljudi radije biraju zadovoljstvo biti boljima od bolesne djece. Otac po teretanama. Mati po ambulantama. Sestre i braća, ko po kozmetičarkama i šminkericama, ko po sportskim terenima, fakultativno i amaterski, hobistički i rekreativno, ne profesionalno. Bi oni, al ne mogu zbog brata. 

 

da se niste usudili!

Da se niste usudili krivim okom pogledati prema mojoj majci, a kamoli riječ kontra nju izustiti! 

Sve što sad tvrdite da je krivo radila, u danom je trenutku bilo, ako ne baš pravo, jedino što je mogla. A onda strah ili navika, natjeraju čovjeka da se ponavlja i da se ponavlja i da se ponavlja, kad već postoji taj i takav obrazac, koji se jednom pokazao valjanim. 

Alchajmer zapravo ne postoji. Na mentalnu bolest mislim, ne na osobu koja joj je ime dala. Staračka demencija, kao vjerojatno i bilo koja druga, su jednostavna izluđivanja pojedinca od strane gomile, grupe ili fizički snažnijega: 

- Ti si kriva, a ne ja! Svi su te vidjeli. Možda si zaboravila. 

Dok si bio mlad, bio si prepijan da bi znao i sjetio se. Kad ostariš, odvedu te doktoru da i on rekne svoju: 

- Jes brte čovk ipo! Svaka ti dala. 

Rana dijagnosticiranja su samo ubrzani proces gore spomenutoga, bez šanse za izlječenja.  

Sad imate pred sobom, nov svježi život, nejako dijete, koje ni ne sluti da je u njemu klica nečeg što se vrlo vjerojatno neće slagati s onime što su mu rekli o njemu samom. Neće si ni htjeti samo pomoći. Neće se ni sjetit okrenut oko sebe, kad mu je put u sebe već prikazan tako nesigurnim. Nepostojećim. 

Naše su "krive" majke, da bi mogle spasiti sebe, mislile privremeno žrtvovati svoju najmanju/mlađu/slabiju djecu, da bi im mogle pomoći čim dođu do nekakve podrške ili unutarnje snage. Onda se pojavila gospođa doktorica, učiteljica, socijalna radnica, logopedica... da objeručke pomogne, prigrli, pojača njen glas. Jedna je stvar vodila drugoj. 

Uvijek se, kad naiđem na priču sličnu mojoj, ili kad mi netko hoće dizati vrijednost umanjujući je mojim roditeljima, sjetim kad mi je na jednom od seminara, koji sam pohađala kad sam sama postajala učiteljicom, u povjerenju da nitko ne zna i ne čuje, stariji "djelatnik u odgoju i obrazovanju" certificirani psiholog, pedagog s višegodišnjim iskustvom... znate te su stvari važne i u četri oka i za pozornicu, rekao: 

- Radije popu, nego ovim nakazama! 

Pop se, u "našim krugovima" i tada uzimao kao dno dna. (U biti su u istoj ranjivoj/osjetljivoj skupini, društveno izoliranih koji su si stvorili društvo per se. Ili je možda bilo obratno :) ) 

"Nakaze" vas gledaju kao stvar na kojoj će oni nešto radit da opravdaju dnevnicu. Sve one priče o oplemenjivanju i o društvenoj koristi, su fraze koje su čuli na sličnim seminarima, koje su im se učinile zgodne ili su ih možda natjerali da ih nauče napamet i ponavljaju jer su dobre za posao. 

A onda, kad već imate izbora, ako ste se našli u sličnoj situaciji, bolje je da imate stručnjaka "spremnog na suradnju", nego onog koji stvarno misli da je stručan. 

Bolje za vas, velikoga, pripadnika one poviše spomenute gomile ili grupe (ljudi ili mišića), jer će ovaj koji surađuje reći sve što se vama svidi. Da preživi. Od nečega se mora. 

Nema veze što ljudsko biće NIJE isto što i stvar.

To jedino majka zna. 

mače

A mjesec maj je posvećen majkama i majčinstvu.  

Navodno je to tako od davnina. Maja, boginja po kojoj je mjesec dobio ime, je bila Merkurova majka, a Merkur ono divno stvorenje koje povezuje, odjedinjuje i sadrži u sebi, nebo i zemlju, san i javu, mrtve i žive, žensko i muško. 

Takva je priča, na nama je da ne vjerujemo, pa da prigrlimo trgovački praznik (ili trik), jer zvuči i izgleda stvarnije od stvarnog. 

Očekujmo biti prevareni! 

Bila sam uzela to malo mače zato što je bilo, zajedno sa čitavim leglom, određeno na kontejnersku smrt. Ne znam što je bilo sa drugima, jesu li ih nalaznici razdijelili, prodali ili prepustili sudbini. Znam zašto sam ga ja uzela. Iz sažaljenja, a ne zato što je bilo slatko da curice imaju mace. 

A onda vam dođe neki stariji lik i jednako umiljatim glasom, kakvim vam je prodao priču, traži da mu pokažete svoju malu macu. Da pipne kakva joj je njuškica. 

- Vidi je. Na, na, na, na. 

Kao da ste i sami životinjica. Koju treba pripitomiti. 

Nedavno sam slušala Mohanjija, u jednom od onih videa u kojima govori o životinjama spremnima za klanje, kako ljudi koji su odabrali to zanimanje nikada ne gledaju životinje u oči. Da ih tako uče, kad ih uče ubijanju. Jer kad bi pogledali životinji u oči, vidjeli bi da se boji. Prepoznali bi život u njoj. I ne bi mogli obaviti zadaću. 

Onaj koji, videći da u drugom biću drhti isti život kao što je njegov, i svejedno se odluči na klanje, gubi nešto dragocjeno od svoje vlastite duše. 

Onaj koji je kadar ubiti životinju, kadar je ubiti i onog sličnog sebi. Pitanje je trenutka. 

Sljedećeg trenutka, stariji lik o kojem vam ovdje pričam, je uspio uvjeriti moju majku da je ubio moje mače, zato što mene (da, mene) jako voli, a ja sam prema njemu tako hladna. I to, da mu je bilo toliko neizdržljivo za podnijet, da nije znao što će od sebe. Htio me je nekako kaznit, da vidim što je to bol. Da osjetim istu bol koju i on osjeća. Kad ne možeš imat nešto što jako jako voliš.

Majka mu je postala saveznikom u ostvarenju njegove veze iz snova. Nije to nikakva tajna nikad bila. Niti izoliran slučaj, "naša posebna priča". Obični ljudi obično misle da je to sve jako romantično. Filmski!

Osobno mislim da me je prodala. Zajedno sa svim svojim majčinstvom. 

Tko je kadar oduzeti život. Svjesno. I s namjerom. Zaslužuje li divljenje? A sažaljenje?

sanjač xxx

Počinjem razmišljati, o tijelu djevojke u kojem se nalazim, kao o tijelu djevojke u kojem se nalazim. Mislim da mi je zato bilo teško, jer sam ju gledala kao na - višak. 

Ali da nju nisam smatrala viškom, bih li bila ova koja jesam? 

Bih li bila u stanju tješiti taj splet kostiju, žila i sluzi koji drhti čekajući smrt, da sam ju smatrala više svojom, a manje sobom? Bih li imala milosti? 

Ili bih i sama mislila da ne zaslužuje bolje od ovoga što prima? 

Zanimljivo je, i zapravo zabavno to što, kad mu se nanosi bol, s namjerom da boli!, kad krvari i kad možete čuti hrskavicu kako pucketa ko žeravica, vas zapravo ništa ne žari. Kažu da je tanka granica između ugode i bola, i istinu kažu, jer je mozak toliko zbunjen, toliko van svega da ne zna kome pripada, onom zluradome pravedniku, ili onoj krpi na podu koju će već netko kad-tad pokupiti sa sobom. 

Ni kad vas smotaju u povoje i zavoje, ni kad vam prespajaju žice, ni kad vas vraćaju na svoje mjesto, ne znači ništa. Vas unutra nema. 

.. 

Boli vas tajna koju će svi isplesti oko vas, a za vaše dobro. 

Šaputanja. 

I muči vas, koju laž reći ljudima koji će možda pitati za nju. 

 

kako sam naučila yogasane (3)

Više se radi o prisjećanju, nego o učenju kao o učenju. 

Tijelo ima više memorije od mozga, koji je toliko mlad organ da ga nema u tradicionalnim metodama liječenja. Tako da, vršeći određene kretnje i radnje, zapravo samo ponavljamo ono što svako biće koje u prirodi postoji čini, samo s tom privilegijom da imamo mozak koji im može davati značenja. 

Ako vam se čini da ovo što upravo čitate, ima smisla. 

Zato svaka asana ima ime biljke, insekta, gmaza, životinje, ptice, dok ne dođe do jahača ili do ratnika koji bi trebao biti čovjek. 

Svaku asanu držite onoliko dugo koliko se tijelo u njoj dobro osjeća. I svaki put prisilite sebe na još malo duže. 

Naravno, cijelo vrijeme dišete. Nema tu ništa neobičnog niti posebnog. Samo vam instruktor, brojeći udahe i izdahe, daje to na znanje: 

Da osim oblika koji mislite da vaše tijelo poprima dok sjedi u položaju puža ili leptira ili golubice ili lotosa, imate i savitljiv i gumast povoj koji vas drži na okupu. Vas koji ste unutar tog povoja. Onoga Vas, koji je vodenast i ljepljiv i ranjiv i koji bi se razlio po svijetu i tapetu. I onog Vas koji je zrakast i nevidljiv i maglen i mutan, i vaš i svačiji u isto vrijeme i koji bi odletio i ne bi se vratio ni kad biste ga na koljenima molili da vas nikada ne napušta. 

Ili makar ne tako da svi to čuju i vide. 

Kad sam bila mala događalo se često da sam bila kriva za takva glasna pucanja pred svima, tada sama ne znajući što se stvarno dešava i zbog čega mi se svi smiju, sjetila sam se toga, baš za vrijeme jednog od grupnih "treniranja"

Instruktor je baš govorio kako nije ništa neobično da se tijelo oslobađa nakupljenih viškova plinova dok se rastežemo u položaje na koje inače naviknuti nismo. Te da se ne moramo toga sramit, makar kad smo u njegovoj grupi. 

Da sam se na nekom drugom mjestu ili u neko drugo vrijeme sjetila kako sam nađena krivom za nečiji tuđi prdac u nekom nepoznatom društvu, bila bih vjerojatno posramljena i ljuta u isto vrijeme. Ovako sam se prepolovila od smijeha. 

- Uf šta nešto zasmrdiiii

- Sanja. 

- Ma daj, šta dite može. 

- E, ne znaš ti, u maloj boci špirit stoji. 

U odrasloj dobi se ponavlja isto, ali sad nije kriv špirit, nego vegetarijanska prehrana: 

Oni koji žderu travu ko krave su krivi za metan u zraku, efekte staklenika, klimatske promjene i globalno zagrijavanje. 

- Zato treba jest mesa! 

- Uh što ja volim meso ... 

(još jedan razlog zašto nije loše bit mršavica)

Ic okej. Đast stop tinking. 

Izdaaaahniiii!

svemirci

Mislim da vam još nisam uspjela ispričati kako sam postala Anunaki. Ispričat ću se, najprije, za svaki slučaj, ipak ne znam tko sve ovo čita, što zaista ne znam kako se i sa koliko slova "n" ova časna riječ piše. Priznajem čak i to da ne znam što su, ili tko su Anunakiji, niti jesu li jednina ili množina. Također, nisam uspjela doći do provjerljivog podatka, radi li se o vanzemaljskom entitetu ili onome koji pripada podzemlju, dakle, jako zemljanome. Samo mogu reći da, eto, ja to, zaista jesam. 

Priča počinje s načinom na koji sam začeta. I uobičajena je, svakodnevna i toliko stara, koliko i sama Biblija, iako se teoretičari više vole pozivati na neka druga pisana svjedočanstva, a ide otprilike ovako: 

Moj otac - ili očevi - prevari moju majku, te ona zače. Ukratko, kad vam kažu da ste Anunaki, rekli su vam da ste kurvin sin. 

Ili božji. 

Dakle sve ovisi o vama, kako ćete se s time nositi. 

Moja je jadna majka sigurno patila još i više negoli druge žene, iz jednostavnog razloga što joj je dijete i izgledom i ponašanjem toliko odudaralo od ostatka jata da se ni jedan od plemenitih očeva nije usuđivao pomisliti, a kamoli pomišljao na to da bi mogao možda i biti ponosan na to sto je bio odabran biti provodnikom za sijanja zvjezdanog sjemenja. A možda se samo bojao da će se tražiti od njega da poduhvat ponovi, što mu, nakon te početničke sreće, ne bi uspjelo. 

On je nevina zrtva, a ona je droca. 

Sami shvatite za koga vas drže, tek nakon što stvar krene u jako krivom smjeru. Kad vam se nepoznati ljudi počnu unositi u lice, i govoriti o vama pred vama kao da vas nema. 

- Ista! 

(pripazite na detalje, qualis mater, talis filia)

Između vas i njih je nepropusna stijenka. Vi i oni se ne glasate istim tonovima. Ne vibrirate istim vibracijama. Vaše FM područje je različito od njihova. 

Oni su dobri, a vi ste zao. Nemate ljudskih emocija i ljude iskorištavate samo zbog - zlata. Vi njih špijunirate, radi pokoravanja i izrabljivanja njihova rada. Nikako ne obratno. 

Na svakog onog jednog koji se usudio reci da su vanzemaljci miroljubiva vrsta, zato im drugo ime i jeste "svemirac", dolazi njih pedeset koji dokazuju da laze. 

I onih koji su se medusobom podijelili na iste, prema boji ociju i kose, plavi su s Oriona, smedi sa Plejada, Venere ili od tko zna gdje. 

Ociju i kose, ponovimo, jer bi podjela po boji koze bila isuvise - ljudska. Tako se i zadnja dva puta zaratovalo na svjetskoj razini. Ovog puta, imamo rakete. 

...

A vi im se sad namjerili na put, tako nemoćni i sami. I di ćete? I kud ćete sad? 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, uz popratni tekst: Black soil was that magic matter  which makes our earth unique.. .. And then humans came and turned all greens into grey. 

oči boje vena

Pop muzika se može uzeti kao dokaz za to, da je zvuk važniji od riječi, da je značajniji, da govori više, odnosno da, kako se običava reći za slike, pogotovo ako su pokretne, da "vrijedi više nego tisuću riječi". 

Odmah ću vam na primjeru i objasniti na što točno mislim: 

Tamo početkom milenija, ili koju godinu prije, u našim je krajevima bila popularna ljubavna pjesma posvećena jednoj Marini. Pjesma je bila toliko popularna da se sada bar svako druga oko-dvadesetogodišnjakinja zove - Marina. Vrlo lijepa, mirna melodija. Malo hrapav, taman toliko da ga nazovete toplim, muški glas. I uopće, ugođaj kao da šetate pored mistične rijeke. 

Svi smo složno pjevno ponavljali slogove, pogodivši sa sigurnošću makar samoglasnike. 

" AaaAaa Ja, ja ne mogu bez njeEee, bože-bože spaAasi je " 

" AaAaAAaAa ne mogu bez njeeee, bože-bože spasi Me " 

Slovo gore, dole, šta to ima veze?! Uzmi što ti se da i uživaj dok možeš! 

Ali uvijek se nađe onaj koji će reći da nije do uživanja, da umjetnost treba razumjeti, da život treba živjeti u svoj njegovoj dubini i širini, provjeriti sve opcije, istražiti sve mogućnosti, a umjetnost da je poticaj, pjesma da je - povod. 

Ili makar slično nešto tome. 

Intelektualci su govorili da "Je" na kraju refrena, ne bi imalo smisla, jer: 

- Zašto bi pjesnik molio boga da spasi nju, ako On ne može bez nje, i to toliko da glasno urla od boli. Logično da traži spas ili olakšanje za sebe. 

Romantici su rekli da itekako ima smisla i je i me, jer: 

- On odlazi, a ona je, zaboga mrtva bez njega, i on, koji ju toliko voli moli boga da je čuva umjesto njega, da spasi njenu dušu. Kao i njegovu vlastitu, jer zaista, on ne može bez nje, toliko da glasno urla od boli. 

Intelektualci bi, da nisu pristojno odgojeni, ustrajali upornije, jedno vrijeme tvrđe naglašavajući M na kraju refrena, ali budući da su romantici uglavnom bile cure i to vrlo nježne, došlo se do dogovora, jedanput Je, jedanput Me, nebitno koje je prvo na redu. Ionako pjesmu tvore vokali. Konsonanti su backup. Ne toliko važni. Objašnjenja i tumačenja vezana uz njih, ionako se s protekom vremena prilagođavaju. 

Ali o čemu zapravo ta lijepa pjesma pjeva? 

" Nitko nije znao sakrit' suze k'o Marina 

(kakve je oči imala?) 

Imala je oči boje vena, boje vena boje Dunava " 

Alternativno, boje neba, boje Jadrana. 

Plave ili zelene? Mutne ili sjajne? Širom otvorene i okrugle ili stisnute, poluzatvorene i uske? 

Mi koji imamo sreću vidjeti nebo svaki dan, znamo da nebo nikad nije tužno ni usamljeno. Čak ni kad je magla, čak ni kad je grmljavina, čak ni kad lije kiše iz visina iz dubina, nebo ne plače u grču i samoći. Kad jesenje pljušti, kad proljetno rosi, kad ljetno osvježava, kad zimski zasniježi, nikad, nikad nebo ne plače u grču. 

Mi koji živimo uz vodu, pa bio to izvor, jezero, more ili ocean, istu stvar, kao i  za nebo, stopostotno znamo. 

Sjećam se da sam, kad sam bila prisiljena misliti o tome, mislila, iako se nisam usuđivala reći to naglas, da je Marina bila slijepa, da je imala glaukome na oba dva oka, zelene mrene, jer da jedino to savršeno odgovara opisu spjevanoga: 

Vene su zelenkasto plave pulsirajuće linije pod tankom prozirnom kožom na tankim zapešćima nesretne djevojke. 

(Također su takve na nateklim nogama umorne žene koja bi/koja je postala samo za koju godinu naprijed.) 

Dunav, sa slika tadašnjeg vremena, jednako je tako mutan, gust i ušančen. Iako bez nagovještaja da ono što skriva ispod površine može biti nešto poput krvi, pulsirajućeg života, koji prijeti da se izlije. Nekontrolirano. Od boga. Izazvano. Od čovjeka. 

Što smo propustili? Što propuštamo? 

Nisam imala hrabrosti reći, ne zato što sam znala da nitko ne bi razumio, nego zato što sam znala da bi čitava stvar krenula u  pogrešnom smjeru. Otovrila bi samo nove rasprave tipa: 

- Da, on je tužan zbog toga što je ona bolesna i on joj ne može pomoći, pa ide u bijeli svijet da joj nađe lijeka, da ozdravi pa kad ozdravi da mogu biti zajedno sretni do kraja života. 

- Da, ona je tužna zbog toga što je bolesna i ne želi da on to zna, zato ona skriva suze od njega, ali on svejedno zna, pa odlazi u bijeli svijet .... 

- Kakav je to muškarac koji napušta ženu koju voli samo zato što je ona bolesna?!? 

- Kakva je to žena koja skriva suze da muškarac ne bi doznao da je ona bolesna?!? 

I zaključili bi, kao i tisuću puta do tad i hiljadu puta do sad, da je sama kriva, da svatko dobije ono što zaslužuje i da se ženama, iako su prijetvorne i podle, uvijek na kraju - oprosti. 

urokljive oči

Slike koje vam svaka tražilica izbaci na prvo mjesto, ako istražujete što se misli pod pojmom urokljiva oka - a većina će prije pogledati sliku pa donositi svoje zaključke negoli pročitati tekst, iako bi to bila varijanta koja uzima manje vremena i truda - slike su, za ovdašnje i ovovremene pojmove neobično odjevenih žena ili djece obaju spolova, uočljivo nesimetričnih lica.

Ovdje se pod nesimetrijom podrazumijevaju prije svega oči. Ili su jako razroke, ili su zjenice različitih boja, ili je jedno oko puno veće ili manje od drugoga, a najčešće je lijevo oko ukočeno centrirano u svojoj duplji, dok je desna zjenica poletjela duboko pod otvoreni gornji kapak. 

Radi se o crno bijelim fotografijama koje su donosili putnici iz egzotičnih krajeva, krajeva u koje ne biste sami putovali niti biste za njih znali, da vam donosioci nisu o njima pripovijedali, uz obavezne (lovačke) priče o opasnosti bivanja daleko od onoga što zovemo domom. 

- Što god da ti se desilo između tvoja četiri zida, mačji je kašalj prema onome što bi te uvrebalo izvan njih. 

Ubrzo su osjetljive i plahe duše počele prepoznavati slične oči na licima ljudi koji su im do tad bivali samo susjedima, ili rodbinom ili slučajnim prolaznicima, i jedna je stvar neizbježno vodila drugoj. 

Odjedanput vas svi slijepi ljudi gledaju "urokljivo", sa zlim namjerama i svi imaju tajne supermoći koje već možda i koriste kontra vas, samo ste vi bili naivno janje spremno za klanje. Ali srećom, više to niste. Sad znadete u kojem grmu leži zec i tko treba platiti za sve nevolje koje vas najedanput sustižu sve brže i bliže. 

U stvarnom životu to izgleda ovako: 

Kad pronađem na ulaznim vratima ili ispod otirača da mi je netko stavio grop dlaka s crnim koncem sve ulijepljeno pljuvačkom, jasno mi je da taj "crni urok", iako možda jest namijenjen meni, zapravo neće moći kontra mene. Ako vrijedi ona "Return to sender!" fraza, ja nisam nikome poslala ništa, oni jesu. 

Ili kad u poštanskom sandučiću pronađem zahrđale čavle ili čudne poruke snimljene na CD-u ili upotrebljene kondome ili letke koji reklamiraju ustanove za psihičke bolesnike, moram samo biti pažljiva da dobro operem prostor i ruke, radi opasnosti od zaraze, a mistični se dio pobrine sam za sebe. 

Tuđe mišljenje može biti moćna zaštita pogotovo onda kada nemate nikakvu drugu. Daleko od toga da ovakvo što treba poticati, baš suprotno! Ali ako živite među praznovjernima, zapravo nemate baš nekog izbora. 

Prihvatiti, prigrliti, nema drugog načina. 

Red Right Hand: divine vengeance 

moj štap i ja (4)

Čudna me sjećanja pronalaze, kako idem starija, u vezi štapa moje bake Kate. Već sam vam pričala o tome, kako nju nitko nije doživljavao kao slijepu osobu. I kako je, koliko ja pamtim, uživala poštovanje zajednice. Onoliko, koliko žena u ovim krajevima može uživati: puštali su je na miru, za razliku od svih drugih, od kojih se zahtijevalo i očekivalo, i ovo i ono. 

Mislim da je to imalo neke veze s njenim štapom. 

Sjećam se i drugih žena njenih godina iz susjedstva: nisu se družile kao što se druže danšnje žene, ali neka tiha povezanost je postojala među njima. Znalo se, i bez puno riječi, što koja može, zna i ima. I dijelilo se, bez zahtijevanja i očekivanja protuusluge. I primalo se bez sumnji i straha od mogućeg dugovanja nečega nekom.

Netko bi mogao reći da su to bila davna stara dobra vremena. Da su ljudi nekad bili otvoreniji jedni prema drugima i da je društvo u cjelini funkcioniralo pravednije i bolje. 

Nekako mislim da to nema veze s istinom. Ljudi su ljudi, uvijek i sada. 

U prošlosti je bilo jednako zlih i jednako dobrih kao i sada. U prošlosti su se vrtjeli isti filmovi kao i sada. 

Stvar je mislim u tome, kako ih tko rješava, kako tko izlazi na kraj sa uvijek istim počecima. 

Kraj bakinog štapa nije imao gumeni vrh, kao što ga imaju današnji štapovi za podupiranje, zato mislim da je bio "bijeli", iako tata nema pojma kad ga se pita, zašto je baka stalno uza se držala štap, jesu li je boljele noge ili je bila slijepa. On samo odmahne glavom: Ne, nije. 

Drugi kraj, drška ili ručka štapa je bila savijena, okrugla, ne kao ove moderne, anatomske, medicinske i orto(-pedske?), nadograđene na ravni dio. 

Sad kad gledam majstore kung fua, taichia... stvarne majstore, a ne ove sportsko-dvoransko-natjecateljske, vidim da se koriste istim takvim štapovima. Ta ručka, zapravo je kuka, još jedna ruka, i vašoj ruci, ruci koja ga drži, nije mjesto na ručci, nego ispod nje. 

Sjećam se točno, kad bi mi baka dala njezin štap, da se uvijek kao ljutila što ga držim krivo: 

- Labavo, labavo, tako će ti ispast, pa ništa nećeš napravit. 

Gospođa koja nam danas "pomaže" služiti se bijelim štapom, zapravo nas uči bespomoćnosti. 

Znate one tehnike i taktike: cik-cak ili kližuća? Kao, štap je duži od ruke, a ruke vide samo ako stvarno dodiruju. Pa eto, tap-tap... da metalni ili keramički vrh ne zvecne o tlo kojim se kanite prošetati, ne biste sebi mogli prokrčiti put. 

Poštovanje se mora zaslužiti. A bespomoćnost lakše otvara vrata?  Još lakše ih i zatvori. 

Ne znam, valjda je potrebno i jedno i drugo. Za preživljavanje? Pretpostavljam da svatko zna svoju.

 

kišni čovjek

Ne znam zašto obični ljudi pod pojmom kvalitetne zabave podrazumijevaju odlaske u kina i kazališta. 

Možda zato što dijele vrijeme na radno i slobodno. Radno je ispunjeno obavezama koje se moraju obaviti, or else..., a slobodno je neobavezno? Ili se radno odnosi na ono koje vam je drugi zadao, or else..., dok slobodno sami birate za se? 

Pa onda u tom "slobodnome" izbor varira između: 

- onog u kojem ćete dopustiti drugima da vas ispunjavaju (vas i vaše vrijeme), 

- onog u kojem ćete vi biti taj koji druge ispunjava (želje, potrebe whatever) 

Kad je izbor tako siromašan, logično je da ćete birati manje opasnu opciju: dopustit ćete drugima da vas ispunjavaju, na daljinu. 

Ruku na srce, doživljaj koju kupujete, nerjetko je bolji i stvarniji kad nema straha od fizičkog kontakta, u kojem uvijek netko nastrada. Toliko smo svi "spretni"! 

Ergo, kino je bolje od diskoteke, a kazalište ipak uključuje stvarne ljude. 

A nakon odgledanoga, slijedi oponašanje viđenoga. 

Meni uvijek bude smiješno, kad drugovi teoretičari spominju manipuliranje slikama i subliminalne poruke čak i sa tv reklama! 

Stvar je tako očito banalna, da se nekad prepolovim od smijeha. 

Eto, tako sam ja postala "kišni čovjek", po liku iz popularnog filma sa Tom Cruise-om i Dustin Hoffman-om. 

Misteriozni i genijalni idiot. 

U svakodnevnom životu, svi su se jako trudili da mi u lice kažu da sam glupa i nesposobna - oni razgovaraju o liku iz filma, bože moj!, to ti je karakteristično samo muškiiimaaa - a očima i ušima vrebali na svaki trzaj, uzdah ili riječ, ne bi li se slučajno kako okoristili. 

Stvar je u percepciji, ne u znanju ili brzini. (To što nekome izgleda kao Super Moć.)

Iako su, u Mojoj Percepciji, obični ljudi nevjerojatno spori. Da, ja ne mogu brzo trčati, ali i oni to mogu samo u usporedbi sa mnom. (Na Olimpijskima bi također bili u kategoriji para-)

preobrazbe (6)

Moguće da vam još nisam pričala kako sam se zbog f43 pretvorila u paranoika koji se liječi na psihijatriji.

Najprije, što je f43. F43 je šifra bolovanja koja je prvi korak prema optužbi za mobbing. Čita se kao "poremecaj prilagodbe", bez navođenja čije prilagodbe niti na što. 

Ovako je to bilo u stvarnom životu: 

Nakon što sam novu ravnateljicu, a staru kolegicu, i službeno upoznala sa svojim "zdravstvenim stanjem", što mi je dužnost kao zaposleniku priopćiti njoj kao poslodavcu, da ni jedna ni druga ne bismo trpjele nepotrebnu štetu, ja na fizičkom i materijalnom planu, a ona pri organizaciji posla i podjeli zaduženja, i nakon što je ona izrazila najdublje poštovanje, razumijevanje pomiješano sa milošću koje je prepuna prema svima potrebitima, na terenu se dogodilo jedino to da sam počela dobivati baš one poslove i ona zaduženja koja, zbog objektivnog razloga, ne mogu napraviti. 

Kako se to ponavljalo sve češće i sve javnije, da bi što više ljudi moglo vidjet, koliko mi ona izlazi u susret, a koliko sam ja nesposobna. + bezobrazna + lijena & nezainteresirana ... 

to je jedini izlaz bio u liječničkoj ispričnici, i češćim nego je ikom potrebno, bolovanjima s prije rečenom šifrom. 

Vi, kad imate f43 u biti zdrava i prava, morate stat doma i eventualno, ako vas pitaju "šta vam je višeeee!?", reć da imate problem na poslu. 

Morate bit u dobre s doktoricom, jer se takve šifre ne daju lako i ne daju svakom. 

A onda vas pozovu na kontrolu bolovanja. Vas. I doktoricu. 

I iako je svima jasno u čemu je stvar, ona, onako ispred vas, na glas, kaže: 

- Eto, mala se malo boji. Bilo mi je žao, pa eto. 

Onda vam kontrolorica kaže: 

- Morate priznat svoj strah i borit se protiv njega. Mi vam nećemo moć zauvijek ovako izlazit u susret. 

Onda doktorica: 

- E, e. Govorim ja to njoj staaaalno. Baš su svi rekli isto.. 

- Ko? Kad? O kome? 

- Svi, svi, svi.

- Eto vidite - obraća se kontrolorici - Uvjek vako. Rekla sam ja njoj, ma koga je ćerce brige za vas, pomozite sebi, neće vam niko drugi ko vi sami sebi. 

- Kad to? Kome? 

- Eto, ništa ne zna. - punim glasom, kontrolorici, a onda meni, umiljato:

- Ne misli, draga, niko o tebi. Niko ne vodi konte. Svak briga svoju brigu... 

Jel vidite i vi u čemu je stvar? I gdje je, i na kojem mjestu, problem mogao bit riješen. 

Te na koji se način stvaraju nova radna mjesta u zdravstvenoj branši. 

Asistenta potrebujemo (m/ž)!!  

(A da niti ne spominjem sve one dobrice koje rade moj posao dok ja plandujem, i potiho brontulaju "šta više ne krepa!".)

preobrazbe (5)

Na zadnjem obiteljskom okupljanju, moja je velika sestra osjetila potrebu pričati svima kakvo sam nestašno dijete uvijek bila. Ona je uvijek bila pri ruci i od pomoći, a ja sam uvijek bila tvrdoglava i neposlušna, trebalo mi je sto puta ponovit jednu stvar da bi napokon i odradila to što se tražilo, tako da su se svi bojali da ih ne osramotim pred drugim ljudima. Morali su svašta izvodit i izmišljat: Ona mi je čak odlazila na roditeljske pravdat izostanke, jer je mami i tati više bilo neugodno, koliko sam neopravdanih skupila bila. A sjeća se dobro i da sam je znala namlatit ko magaricu. Tako jako sam je tukla šakicama u bubrege da je još sve i sada boli kad se sjeti svega...

Kad se dugo ne viđate s nekime, možete sebi priuštiti taj luksuz da prilagođavate uspomene.  

Ne znam je li velika sramota to što ja na nju, nemam nikakvih uspomena. Ružnih, niti lijepih. 

Moja prisutnost u roditeljskoj kući i, uopće, sudjelovanje u onome što bi netko mogao nazvati zajedništvom, privrženošću i zaštitom obitelji, realno je bila minimalna. Kad nisam bila po bolnicama, bila sam na terapijama. Kad nije bilo terapija, bila sam s bakom i djedom. 

Dva potpuno različita svijeta. 

U jednom sam, čini se, bila i fizički prisutna, u drugome u kojem nisam, izgleda da sam bila još prisutnija.

Obitelj je samo mali dio veće društvene zajednice. U kojoj svatko ima svoje mjesto. U kojoj je svakome dana uloga koju treba odigrati. 

Moje postojanje, tumačenje ili značaj, moglo se gledati kao "onaj trn", znak, znamen, osveta i kazna oholima, moćnima i bogatima. 

- Imaju oni, ali šta će im svo blago kad nemaš zdravlja. 

- Bolje je siromašnom a zdravom, nego bogatom a bolesnom. 

- Sve bog vidi i sve bog zna. Svakome po zaslugama. 

I 50+ godina poslije, moja bi velika sestra radije rješivi problem, umjesto izmišljenog. 

Realno, sljepoća nije bolest. Samo se trebate moći prilagoditi, i prihvatiti

da niste taj koji je bogomdan da zna i može sve bolje samo zato što ima par godina više. 

Pa možda i u onome realno slabijem od vas, moći steći saveznika. 

Amare est velle. 

Ljubav je volja. 

Volja, koja slijedi ono što govori srce, umjesto da sluša što govore ljudi. Volja da se boji boga više, nego ljudi. Volja da ispriča svoju priču. Svoju. S povjerenjem da će sve što se desi nakon toga, biti preobražajno. 

recidivisti

Otkad pamtim, popularno je bilo etiketirati ljude kao drogeraše, na osnovi raširenosti zjenica. Nitko, naravno, iz kruga mojih tadašnjih poznanika, nije znao, trebaju li zjenice biti jako sužene ili jako raširene, ali svi su jedni drugima unosili, najprije, lica u lica, a onda kažiprste: 

- Jesi, jesi, vidi ti se po očimaaaa!!! 

Mislim da je fora bila, tko će kome prije. 

Svaki gradić je bio Drogir, svaki kvart svakoga gradića drogeraški, smetlarski ili siromaški.Ovisno o tome, tko o kome govori. 

I svako malo se pojavljivala neka nova, još neotkrivena ali čarobna, prirodna ili sintetska(?) supstanca, a svatko je poznavao nekoga svoga tko to ima, ili može nabaviti. 

Slično kao što je ovih dana, popularno znati tko ima protuotrov za buster za covid. 

Ne znaš što je to, ali SVI su rekli! 

I sad, kad ste u tome SVI, valjda ste si Velik. Baš, baš. 

A kad ste velik, i od šećerne vodice vam je sve haj flajt. 

A kad poletite baš visoko, onda vidite da ima još onih koji ne znaju to što znate vi, i bude vam ih žao. 

- Nemoj ti mene, brate, žalit. Ti si u toj igri, a ne ja. 

- Aaaaa, jesi, jesi, vidim ti po očimaaaa!!! 

I tako krene druga faza igre. 

Vi ste u drugom filmu, i ne berete brige. O tome što ste možda glavni sporedni lik nečijeg tuđeg filma. A taj tuđi film vrte oni SVI koji su tamo poviše rekli da ste đanki. 

Ako krenete skupljati one koji će govoriti u vašu korist, imate rat. Tako je to, valjda, od vajkada. 

Kletva ili kleveta, razlika je u tome što je jedna od njih zakonski upisana i gonjiva, iako nedokazljiva. =

Ali što ako ne znate za sve ovo? Što ako ne možete znati, ili možete znati, ali se ne možete braniti? Ili ne želite. Jer nemate od čega.

Ako sami ne vidite isto kao što vide i svi drugi. Ako sami ne čujete isto što čuju i svi drugi. Jer vam je senzorna aparatura drugačije ugođena. 

Ponašate se čudno, jer ne oponašate tuđe pokrete i geste. Zvučite čudno, jer vas rijetko čuju pričati, pa im je svaki glas koji izustite - "čudno nešto". Krećete se sumnjivo, dočim se krećete pažljivo. Oprezno. Sporo. Jer vas se istreniralo da morate tako, inače ćete se razbit. Ili ćete razbit nešto drugo. 

Znate ono, kad obični ljudi hodaju polako, oni se šeću. Ili su toliko dobri da ni mrava ne bi zgazili, pa zato. 

A vi niste obični ni po čemu. O vama se ne zna ništa. I samo je pitanje trenutka kad ćete explodirat i prema van! 

A stalno ste po bolnicama. Stalno se prenemažete, i stalno vam je zlo. 

Nema tu lijeka. Nema tu povratka. Sa zla puta. 

A zdravstveni sustav se toliko trudi oko vas. I sve. 

- Ali on jednostavno neće!

Zato je dobro preventivno svoju djecu prozvati Anđelima, osnovat udrugu koja je stručna u davanju procjena, borbi za povlastice, i pružanju podrške certificiranima. 

Bez potvrde struke, nikom ništa! Niti ne priznaj, niti prepoznaj! Slično po sličnome. Ili različno od toga.  

I kako je bilo upisano u početku, tako i sada i vazda u vijeke vjekova.

 

I kako uopće znati, je li netko namjerno zao, da se stalno vraća istom zlome putu, ili da su mu prosto, prosti ljudi nalijepili etiketu?

renesansni čovjek i moderna žena

Slušala sam na radiju, prije neki dan, bila je nečija obljetnica, rođenja ili smrti, nekog važnog otkrića, ne pamtim sad točno, ali mogao je biti bilo koji od velikana Držić, Kopernik, ili sam Leonardo, opisan kao homo universalis, i znanstvenik i astronom i astrolog i književnik i umjetnik i slikar i poliglot i diplomata i inženjer i što sve ne!, a ovi danas... Znakovita stanka. 

Taman da pomislite da nije pošteno i da nije fer cijeniti prošle ljude i događaje po modernim kriterijima, ali ne stignete riječ reći. 

Čitavi je suvremeni obrazovni sustav krojen po toj shemi. Šopaju se djeca još od nježne dobi, svakakvim informacijama, jer informacija je moć, i sve s nadom da će neki od njih ponoviti ovog genijalca. A nikome ne pada na pamet da se možda nikada niti nije radilo o samo jednom čovjeku. Da je on možda, eventualno, bio pokretač različitih projekata, koje je nastavljalo, guralo i valjalo, mnogo drugih glava i ruku. On, da je jedan, posudio lik, u čije se ime djelovalo. 

Čini se bliže istini. Iz razloga što se i danas isto tako radi. Danas, kad je dostupno daleko više toga, i samim time, kad je sve lakše. 

Recite to naglas, i proglasit će vas ludom. Ne, nepismenom. Vratit će vas u školsku klupu da bolje naučite povijest svega. 

Moderni se muškarci i ne trude ponavljati slavnu povijest, ali zato žene grizu. 

Moderna žena mora moći sve: i po kući i u uredu i na faksu i u školi, i vozi i tipkaj i slikaj i uvijek budi lijepa i dobre volje, raspoložena, i tri doktorata, najmanje i treća na listi - prva žena. U svemiru. Majka i kraljica. 

I ako je pogledaš krivo, ona i to zna. I lako je tebi sad govorit. Ma ljubomorna, pusti: 

- Ne'š ti, a šta je njoj?! Ona sjedi, ona ne moze..

Pa trči, leti dok ne kolabira. 

Umjesto da bude ono što je. Obogaljuje s(v)e, umjesto da samo bivajući što je, obogaćuje sve(t).

😍

čudljiv ili čudesan

Sve što sada postoji kao realnost, nekada je bila samo misao. 

Čovjek je "bogu sličan", zato što ima sposobnost samostalno misliti. Ali on sam, ne izmišlja ništa. Iako misli da izmišlja samog sebe. Da postaje nešto prelaženjem pragova, preskakanjem stepenica. 

Nekad se moralo sve na laktanje ili laktarenje. Sad se može i dodirom kažiprsta. Ne trebate niti jako upirati njime, da biste nešto nekom dali na znanje.

Snaga se uma nadomješta, snagom mnoštva. I obratno.

Ono što želi da (mu) se dogodi, jednostavno, uvjeravanjem što većeg broja ljudi, nastoji ostvariti. Ako SVI Kažu da takvo nešto Jest, onda jest, ili će te razbit.  

Eto, to vam je tako jednostavno. 

Ne vide ni oni boga tebe, samo vjeruju(?) u ono što im se govori, jer se srame priznati da sami ništo ne znaju ili ne mogu razumjet. 

Zato se i kaže "vidim" i "gledajte!", umjesto "jasno", " sigurno" i " tako je, kako ti sad kažem". 

I ako imate mehaničko oštećenje oka, i papir na kojem piše da ste osoba s oštećenjem vida, vi ste u minusu i vi ste u gubitku, jer: 

- Ako (ti) je mozak oštećen već na samom ulazu, ako ti je onemogućen dotok, priliv, unos podataka preko oka, tog najvažnijeg od svih osjetila, onda niti u glavi ne možeš imat ništa. Tabula rasa, kompletna! 

Oni se stvarno usude izreći to naglas, ovi koji sami ne znaju nabrojati sva svijetu poznata osjetila. 

Nevermajnd.

divna ili divlja

Mogu li se osjećaji naučiti? Može li se naučiti osjećati? 

Osjećaj za prostor i proporcije, može se naučiti. 

Ako imate nekog tko će vam realno i objektivno istumačiti ono što bi bilo relevantno za vas koji se u tom prostoru krećete. 

Kao u dječijoj igri "toplo-hladno", kad imate zadatak da pronađete sakriveni predmet, na osnovu šturih uputa. 

Može vam biti jasno koliko je velika ili teška stvar koju tražite, već prema tome na kojem je mjestu skrivena. 

Tako je, otprilike, i ovdje. 

Samo što sam ta stvar, ja. 

Nemam uvijek osjećaj koliko sam velika i nespretna, jer osjećam sebe, svoje fizičko tijelo, puno većim nego što ono zaista može biti. 

× Najprije, zašto "uvijek"? 

Zato što doživljavamo sebe u odnosu na osobe, stvari i prostore u kojima se nalazimo. Ako smo stalno u istom prostoru i sa istim ljudima, lako možemo izgubiti osjećaj sebe. Poistovjećivati se s čime god da su nam zadali. 

Fiksirali ste, na taj način, same sebe. 

Nema previše mrdanja. Ni u kojem smjeru. Ljudi vam jednostavno neće dopustiti, jer i njihova Veličina ovisi o tome koliko ste vi mali. 

Meni su stalno govorili: "Ti stoj mirno!" 

Zbog toga je, valjda, taj osjećaj nespretnosti. 

Ako se ljudi oko vas plaše da ćete, krećući se, nešto / nekog / sebe razbiti, taj strah ne bi bio strašan ni učinkovit kad i vas ne bi zarazio. 

× I sada, kako doživljavam prostor, sebe u njemu i kako se uopće snalazim, nakon svega: 

Osim ove dvije ruke, imam još dvije ali puno veće. Osim ove jedne glave s jednim licem, imam ih još nekoliko, svaka sa po nekoliko lica. Lica nisu ova kako ih vi zamišljate, zaljepljena na istoj okrugloj glavi, sa svake strane po jedno. Ne znam imaju li oči, obraze, bradu. Usta nemaju, jer nema za njiima potrebe. Ali vide dobro. Znaju dosta toga. I mogu prolaziti kroz prostor prije mene, kao izvidnica. 

Kad sam sama, nikad ništa nisam razbila. Nikoga udarila. Nikada pala. 

Dogodilo se, i događa se, da sam često kriva, ako netko nađe nešto razbijeno. Ne pravdam se, nemam usta, nisu potrebna, sjećate se. :) (Gubitak energije.) 

Dogodilo se, i događa se da se netko nekad zaleti u mene, i da sam si sama kriva. Čak se zidovi pomiču, nasrću i bubnu, jako. 

A i nespretna sam, baš jako, kad sam u društvu ljudi. Stalno posrćem, pa me se treba hvatat, držat čvrsto, i punim dlanom otresati prašinu sa odjeće. 

××× 

Znate za one legende o divovima koji su hodili zemljom u pradavnoj povijesti? 

Neki će reći da su to izmišljotine i priče za djecu. Prosječna visina muškarca je 187, a žene 168. Prosječna težina, 87, odnosno, 63. 

Nikad u životu nisam imala više od 50 kila. 

Ali u meni je snage i voltaže, da mogu mrviti kamenje. 

Oprezno samo!

prividno najsjajnija zvijezda

Sirius, jasno. Iz zviježđa Velikog Psa. 

Neki drevni narod, i neka primitivna plemena ga štuju, štovali su ga, kao boga. Čini se da ima netko tko o nečem zna više od nas, civiliziranih i modernih. 

Kad slušate današnje znanstvenike, točno će vam izračunati masu sunca i crnih rupa, udaljenosti od jedne do druge galaksije, ne samo u svjetlosnu godinu, već sat, minutu i sekundu. Unaprijed će reći, i bez gledanja u mape, kada će se i sa koje strane neba, pojaviti koji planet. Ali će vam reći i to, da to ništa ne znači. Da nema nikakve važnosti ni utjecaja na život modernih ljudi, i da su astrologija i horoskopi gluposti, koji se bave izvlačenjem novca od naivaca, poput vas. 

Ne vjerujem ni ja, da se razumijemo, u horoskope. Nikada nisam radila natalne karte, niti znam u kojoj je kući bio mjesec u trenu mojeg rođenja. 

Ali nešto jest drugačije, kad je mjesec na nebu okrugao, a kada je slab.

Prisutnost ljudi ili životinja, zna promijeniti opće stanje stvari. Da ne govorim o cvijeću i drveću. Kako netko može i pomisliti da ono nešto gore, što je puno veće, ne mijenja ništa?! 

Sunce i oblaci, znače. 

Zašto postoji meteorologija, kad više nitko ne sadi kupus na starinski način, niti plovi na vesla i jedra? 

Da bi znali što sutradan obući i obuti? 

Vjerojatno je to tako. 

Kupit ću si teleskopa! Binokular i monokl. Obični mali dalekozorić. Samo da ga vidim. Da ga vidim je li mi on tamo. 

 

I onda kada vide, misle da nešto znaju. 

Daju mu ime, i misle da su ga oni otkrili. 

Upišu ga u registar, za buduće generacije, neka znaju tko ga je točno otkrio i kada to točno. 

Da, to je bitno, to se traži, to ima značaj. 

Početak je počeo tada i tada. A kraj?

A poslije mene? Ništa. Kraja mi nema. Nema. Kraja nema. 

-.-

pravednici

Hiljadu puta sam dosad vidjela na koji način društvene zajednice određuju tko će biti žrtva, da bi mogla napisati kanon: 

Izaberu mirne ljude, fizički nježnije građe i naizgled nezaštićene.

Obično su to ljudi s kakvom senzornom specifičnošću ili tjelesnom manom. Bilo da toga nečega imaju manjka ili viška u odnosu na ono na što je to društvo naviknuto.

A onda krenu s burgijanjem, dok ga ne razbiju, izvana ili iznutra. 

Izolacija, u bilo kom smislu. Ako je fizički ovisan o ljudima, fizička. Ako je od sebe sklon samovanju, onda je "svugdi bija, sve činija", vidilo ga 50 vlaja koji će posvjedočit.

Ako je šutljiv, svi su to nešto od njega čuli u povjerenju. Podao i licemjeran. A pred svima se pravi fin i pristojan.

Ako je nesebičan, onda je rasipan. 

Ako se drži za sebe, škrt i posesivan. 

- Svi znamo kakvi su ljudi koji misle da su sami sebi dovoljni. Vrag im je saveznik, naime.

Dalje sve ovisi o tome kako će se snalaziti. Tj. oće li ga vrag pomoć, ili  će ga vrag ostavit na cjedilu.

Heroj ili zločinac. Kurva ili mrtva kurva. 

Ne Isus i Baraba, nego Isus i Magdalena. 

Zašto su Isusa napravili bogom? Jer je, po službenoj predaji, bio bez grijeha. U novije vrijeme svi će vam reći, da grijeh, nije zapravo grijeh, nego greška. Pogrešan prijevod, pazi! 

Isus je jedini bio savršen, a svi su ostali bili nesavršeni? Što se misli pod savršenstvom? Imao je sve na broju? Oba oka, uha, ruke i noge. Ali svejedno je određen za žrtvovanje. 

Imao je viška, koji nisu znali protumačiti. Vidio je i razumio ono što većina nije, i nije se bojao govoriti o tome što vidi. 

A Magdalena? Oh, pa to je tako jednostavno, bila je žena, a to se još uvijek ne može oprostiti. 

 //

Zašto to tako?

Ljudima trebaju crno / bijeli likovi, tako da bi sami mogli mirno bit sivi. 

Ne kažem da crno / bijeli ne postoje. Postoje, naravno, u starinskim bajkama i u glavama sivih. Onda kad ih pokopaju. 

- Tempirana bomba. A šta smo mi govorili.. Ne treba takvima dugo, da pokažu svoje Pravo Lice.