ajurveda se ne bavi bolešću

Kako moderna medicina sve više napreduje, tako i ajurveda doživljava svoj veliki povratak. Jesu li ova dva u konfliktu ili ipak mogu surađivati, pitanje je koje su studenti uputili Sadhguruu na zadnjem okupljanju, 1. srpnja 2026.  

Odgovor: Moderna medicina je vrlo kodificirana, potpuno šifrirana, zasnovana je na dokazima, i uglavnom se oslanja na farmaceutsku industriju. Orijentirana je na simptome. Kad nema simptoma, kada pacijent ne osjeća bol i kad nema vanjskih znakova bolesti, ali svejedno zdravstveno propada, alopatski sistem nema nikakav način da bi to znao. Mnogi ljudi umiru bez ikakvih znakova bolesti, jer alopatski sistem tretira samo ono što se može vidjeti i promatrati. 

Ajurveda se ne bavi bolešću, nego zdravljem. Ne liječi, nego poboljšava ljudski život. 

Riječ ayur znači život ili životni vijek. 

Pitanje koje ayurveda rješava je: koliko dugo može ljudski sistem trajati i kako osigurati da taj život bude proživljen u potpunosti. 

Istočnjačke civilizacije ne poznaju termine poput dobra smrt ili loša smrt. Mi ovdje imamo samo akala mrityu i sakala mrityu, prijevremena smrt i prirodna smrt (ona smrt koja dođe u svoje vrijeme, i ona koja nije na vrijeme, pretpostavljam da bi se tu ubrojila i ona koja kasni, iscrpljujuće i dugotrajno liječenje koje ne donosi olakšanje, op.b.) a to se ne mjeri samo kronološki. 

Kad je nekome samo 30 ili 40 godina, ali unutar sebe osjeća da je proživio svoj život u potpunosti, da je ispunjena njegova životna svrha, da se dogodilo sve što se trebalo dogoditi, i ako sljedećeg dana umre, to je sakala mrityu, a ne akala mrityu. Ne broje su tu godine. Gleda se samo da li je taj život ispunio svoju svrhu, došao do svog vrhunca, je li dovoljno zreo da napokon padne sa stabla. (kao list ili kao jabuka na nečiju glavu, op.b. :) 

Ovdje imamo dva temeljno različita načina gledanja na život. 

Čak kod dijagnosticiranja, alopatska se medicina počinje okretati neočekivanim izvorima, na primjer koristi pse da njuhom detektiraju rak u ranoj fazi. 

Ajurvedska tradicija je zasnovana na potpuno drugačijoj vrsti osjetljivosti, koristi se ljudskim osjetilima. 

Ajurvedski vaidyas, mudraci, nisu obični praktičari, praktikanti sa četiri ili pet godina studiranja na fakultetu iza sebe. 

Oni žive taj sistem od ranog djetinjstva, to je jedino što oni rade. Preko osjeta, dodira, pulsa, mogu razumjeti što se događa unutar nečijega tijela prije nego što se simptomi uopće pojave. 

Slušajući puls, vaidya može znati koju bolest netko može razviti za 10 do 15 godina. 

U jogi je takva percepcija uobičajena. 

Alopatski sistem sada polako kreće u sličnome smjeru preko obiteljskih anamneza, analizirajući genetske inklinacije da bi predvidio koja stanja neka osoba može razviti u sljedećih 20 do 25 godina. 

Ova dva sistema nikada ne bi smjela biti konkurencija jedan drugome, ne bi se smjela takmičiti između sebe. Razmišljati o njima kao o rivalima, je slično razmišljanju da su muškarci i žene rivali. Oni se nadopunjavaju. Kad se dobro snađu i prilagode jedno drugome, događaju se dobre stvari. 

Danas, ljudi uglavnom čekaju da se ozbiljno razbole prije nego što zatraže liječenje, i u tom smislu, alopatska je medicina u prednosti. To je kao na formuli jedan, u par sekundi gume se promijene, naprave se prilagodbe i auto je opet na stazi. 

Ajurveda traži da se posvetite svojem zdravlju. 

U modernim vremenima, potrebno je kombinirati ajurvedu s alopatskom medicinom. Kompeticija između ta dva ne bi bila zdrava. 

Ključno pitanje za ajurvedu danas je proizvodnja ajurvedskih lijekova, koji se prave od živih materijala: list koji se ubere u šest sati ujutro ima drugačija svojstva od onog koji je ubran u devet, u podne ili uvečer. Kada se bere, kako se sprema, kako je tretiran, čak tko time upravlja, sve to nešto znači, budući da živi materijali reagiraju na uvjete oko sebe.

Kada se prakticira od strane onih koji to zaista žive i razumiju i pažljivo postupaju, tada lijek djeluje na načine koji se čine čudesnima. 

Ali kad se ajurvedski lijekovi proizvode na gomile, kao na traci, tad su i rezultati nedosljedni. Svatko tko da ih proizvodi iskreno priznaje da učinkovitost može varirati čak do 80 posto, sve to ovisi o sezoni, o vremenu, tko je brao, kako se skladišti, sve je bitno. 

Za razliku od alopatske medicine koja varira za 1 do 3 posto. Samo zbog te velike razlike u postotku učinkovitosti lijeka, ajurveda se smatra nepouzdanom. Međutim to nije istina, istina je da ona ne može bit svedena na industrijsku masovnu proizvodnju. 

Ajurveda niti ne bi smjela krenuti putem masovne proizvodnje. 

Ako želimo da ajurveda uspije, svaki bi grad trebao imati poseban ajurvedski vrt sa lokalnim, organski uzgajanim biljem, uz mogućnost pružanja liječničke usluge. 

Puno je toga što bi alopatski doktori mogli naučiti iz ajurvedskog sistema. A također bi ajurveda mogla učiti od alopatskog sistema na polju poboljšanja učinkovitosti. 

Po mome mišljenju, diplomac alopatske medicine bi trebao provesti najmanje jednu godinu učeći ajurvedu, a ajurvedski studenti bi trebali provesti najmanje jednu godinu studirajući alopatsko dijagnosticiranje. To bi bio baš lijep napredak. 

Izvor: 

Forest Flower, srpanj, 2026. 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2026/7/ayurveda-was-never-about-disease

odvajanje smeća (4)

Danas da je svjetski(?) dan za zaštitu prava pacijenata. A možda sam krivo čula. Subota je, sunčano je, što će vam poseban razlog za šetnju do trga? Osim ako vas nije strah da vas, onako krivasta, ne zatuku. 

Svaki dan je vrijedan slavljenja. Svaki je dobar za slavlje. Ako majka priroda i ne da povoda, ono ga možemo izmisliti ad hoc. 

Zašto forsirati pojedinačne rođendane i godišnjice, ako možemo uključiti više svijeta, ljudskog, biljnog i životinjskoga? Što ja imam od toga da mi svi čestitaju imendane, koliko god da ih puta katolički kalendar spomenuo, ako ću samo ja biti ta koja će na koncu zbrajati račune? 

Na račune mislim, one stvarne, papirnate: koliko sam iskeširala na kasi i ne škrtarila na napojnicama. 

Razumijete? 

Postoji, tako, a to vjerojatno niste znali, jedan dan u godini, formalno je to jedan, ali prethode mu najave i pripreme, prigodna uštimavanja, posvećen starima i napuštenima, starijim osobama, tipa naših djedova i baka ako su još živi, ili naših vlastitih sada ostarjelih roditelja, koji se još ne daju van. Da, da, van iz kuće. Kako god su oni tjerali vas vani, em šta nemate prijatelja, šta se ne oženite, šta se ne zaposlite, šta se stalno povlačite po kauču ispred televizije, i trošite vodu na lickanje po zahodima. Tako van. Smetaju vam, šta ne umru i ne ostave vas na miru, van. Pa smo ih smjestili po stacionarima i domovima za stare i za nemoćne, kako god su oni nas (ajde, vas) po vrtićima i obdaništima kad ste bili mali i nemoćni. S malenom razlikom da su oni očekivali da ćete im se vratiti kad napokon narastete i biti im najbolji prijatelj. Ono kad im svi odu. Kad napuste ih svi. 

Dok ćete vi njih otvorena srca i ruku, tako drage volje prepustiti dragom bogu. U beskraj i onkraj. Nek' razviju krila. I neka vas štite izdaleka. Poput pravih anđela. Na koncu, ne spominje li svaka tradicija našu stvarnu duhovnu obitelj koja nas promatra. Podupire. I iščekuje. Nek budu ta obitelj. Za promjenu. 

Moja je pokojna baka rađala preko deset puta. Ne znam točno koliko jer se djeca koja ne prežive rođenje ili djetinjstvo nikada ne spominju. Njih treba pustiti u miru da počivaju. A treba pustiti i majku da se oporavi, zajednicu da zaboravi. Da se nije oporavila i da zajednica nije zaboravila, bi li bila uspjela roditi, othraniti i odgojiti ovih živih šest? Kuća uz kuću je od iste žene imala njih devet. Kuća uz kuću trojicu. Kuća uz kuću troje. Da su se odvajali po kućama i po godištima, vjerojatno ne bi preživjeli. Ovako je jedan potezao drugog. Kad je jeo jedan, jeli su svi. Kad je učio jedan, učili su svi. Kad bi zapjevao jedan, ili zaplakao, svi bi se skupili. 

A sad zamislite da se pojavio netko pa svrstao ove od 0 do 3 u jednu sobu, od 3 do 6 u drugu, od 6 do 10 u treću. Mater ni ne vidiš jer je stalno nečime drugim zabavljena. A starice bake i prabake su u domu za starije. 

A nego šta ćeš, nego gledat samo jesu li ovi iz prve kategorije svi isto pokakali, ovi iz druge svi isto nacrtali, a ovi iz treće napisali, i čije je bolje. A tko određuje tu "najboljost"? Neki nepoznati. Koji život znaju samo preko priručnika. 

A šta će drugo bit, nego nezdravog natjecanja, ljubomore, borbe i mržnje. Dok nekome ne popucaju filmovi na sav glas. 

Eto tako ja vidim ovo s odvajanjem smeća: Neće plastika, papir ili staklo odjedanput skočit da poreže nekog, ali 'oće garant bit nekoga belaja tipa gomila se sorila pa sve razorila. 

Ja sam mrzila odlaske u vrtić još više kad bi znala da su za to vrijeme mama, tata i sestra doma ili bilo gdje zajedno. Zašto ja moram bit s nepoznatom djecom od kojih većina bude jako agresivna, s nepoznatom tetom koja se sakriva u drugoj sobi pod izgovorom da nešto važno radi, s upaljenim televizorom na neki glupi crtić koji nije niti edukativan kamoli zanimljiv. I više ne znam koja je moja igračka, jer namazana curica tvrdi da je to njezina, ja sam joj je dala. Jučeeeer. Maloprije. Zapravo. 

I  onda kako vrijeme teče, opet vas se stavi u grupu vršnjaka. Tek jako rijedak odrastao netko, vam pokušava govoriti nešto, ali brzo odustaje. Oni nametljiviji ga preokupiraju ulizivanjima. Ako je i imao za podijeliti nešto, izgubilo se između redaka. 

Na radnom mjestu, opet je sve isto, svi pitaju koje ste godište i u koju ste srednju išli. To o vama sve govori. Koliko ste izostajali i koliko ste petica nakupili. A koliko certifikata izvanškolski i sa strane. Koga znate. Di ste izlazili. S kim, s kim, sa kimeeee? 

I onda se dovučete blizu groba, i opet vas hoće strpat sa vršnjacima. 

Ali u lijep prostor. Hotel prenamijenjeni. 

Čekajući da nam dođu gosti, smo ostarjeli i posijedili. Ajde sijede se još i daju sakrit, al šta ćeš sa svim ostalime? 

- Za javno dobro. Za dobrobit sviju je to. Za javno dobro i za jednu plemenitu namjenu. 

Pa nek ih dragi bog razvrstava. Drugačije ako 'oće. Ili ako mu se da. 

Bojim se to napisat naglas, ali za dobrobit sviju hoću: 

Isto tako, od slova do slova se odvajkada odvaja "bolesne" od "zdravih", betežne od brzih, naše od vaših, crne od bijelih, i to neki zovu fašizmom, neki nacizmom. A neki genocidom. Kad ih se napokon odvoji terminalno. Kao sada. Popis. Žig. I ti mu se pustiš, jer dalje više nema. 

Baka nije bila ni nemoćna ni bolesna kad su je odlučili smjestiti. A smjestili su joj baš. I meni i njoj. Najprije je zajednica osiguravala pelene za odrasle, pa se brže-bolje, povuci-potegni, stalo u red. Nisu joj trebale, bila je zdrava, znam jer sam ja bila s njom, ja sam čistila kuću. Pa su te pelene letjele sa balkona. Ljudi su nalazili. Pa su osigurali pomoć u kući, gospođu jednu u najboljim godinama, zdravu, seljačku, jaku ženu. Naša jedna. Pa je, od kolege jednoga mali dobio dozvolu da drži starce u vili za odmor. Bazen ima i veliku terasu i sve. Za rekreaciju i za terapiju bazen, pravi baš fin gospodski. 

I ne samo za starce, mogu svi koji oće. Vikendima može za pireve i za krizme ako treba i proslave godišnjica. Sala velika s ogledalima. Sve ima. A ako ostane spize, al će oni to doma nosit, ostave starima, nek se pogoste. Ko zna oćel im bit zadnji.  

Nema zla. Samo govorim. Ljudi se snalaze. 

mnogookost (27)

Stari kalendari svi počinju od mladog mjeseca. Zato su ljudi iz starine računali da žive i po nekoliko tisuća godina: ljudska dob, godine, trajanje, vijek, nazovite to kako god vam drago, manja je, kraća od trajanja planeta. Ili mi tek od nedavno počinjemo biti svjesni toga, ili na to bivamo prilagođavani, mijenjajući 'ljetno/zimsko' svako toliko, ili saznanjima da postoje drugi narodi osim nas, koji svoje vrijeme broje na svoje načine. 

Prvi dan mladog mjeseca se davno zvao Kalende, sjećanje na to smo sačuvali u imenu 'kalendar', i to je naš domet. 

Pogledom se možete dobacit dalje nego kamenom. A tek riječju, napisanom! 

Ovaj lijepi bakrorez, navodno je izvorno mišljen da bude božićna čestitka, znači u krivo godine ga dijelim ovdje i sada. Mlado sunce, u kolijevci od mjesečine. Osim ako početak ne pomjerimo sa solsticija na ekvinocij. Jedno oko veće, drugo manje, ali obadva baš lijepo poravnana.  

mnogookost (25)

Poziv na budnost, tako ja to shvacam: Budni budite jer ne znate kad vas gospodar dolazi. 

Iz prispodobe o deset djevica koje su cekale zarucnika: pet ih je bilo ludih, a pet mudrih. 

Mudre su uzele ulje uz svjetiljke, a lude nisu, pa kad im se ugasilo svjetlo htjele su uzeti od mudrih, ali mudre se usprotivise. 

Neke se stvari, jednostavno, ne mogu dati drugima. 

To jedno nesto, morate moci proci sami. 

p.s. 

Danas deset dana do Mahashivratrija, nadam se da se vidimo. 

(dan poslije valentinova, dan prije krnjevala: ostanite budni, bar da vidite razliku: iz znatizelje ili eksperimenta, testirajte svoje sposobnosti i ogranicenja, nema se sto za izgubit, a mozda - progledate) 

ヽ⁠(⁠｡⁠◕⁠o⁠◕⁠｡⁠)⁠ﾉ⁠.

slatka sestra sna : sigillum XD

Sigillum XD je priča, ili roman u nastavcima, o slijepoj djevojci i autističnom dječaku, koji sam napisala kad sam bila dosta mlađa nego sada. 

Samoj mi je, nakon tako dugo vremena, bilo zanimljivo čitati, gotovo do mjere kao da ni nije moje. Mojih ruku (i uma) djelo. 

Posebno me razveselila potvrda da sam i tad bila vrlo #SaveSoil duša. I prije učlanjenja u #SaveSoilMovement, ili nagovještaja da će takvo što biti omogućeno.. :) 

Ilustracije i fotografije sam dodavala sada: sama, ja ovakva slijepa, klikajući sa svojih prozora, ili šarajući kažiprstom po touchpadu mojega travelmate-a. U Microsoft Paintu, besplatnoj verziji. S velikim veseljem. 

Nadam se najtoplije, najiskrenije i najnaivnije što možete zamisliti, da ćete i vi uživati bar malo. zato dijelim:  

slatka sestra sna : sigillum XD: Poglavlje (prvo) u kojem se u kratkim crtama opisuje, na koji način funkcionira "snažan pojedinac - snažna zajednica" krilatica, t...

Kliknite na reblog, pa samo hrabro (još 25 puta) na sljedeći post. 

čudovište iz ormara

 Čudovište iz ormara 

Nastojim se sjetit što više ovih nazovi događaja iz škole, bilo kad sam ju sama pohađala, bilo kad sam postala učiteljicom, jer mi se čini da problem počinje tu, pa da bi ga tu bilo i najlakše riješiti. Odnosno, ako ne počinje tu, nego se samo nastavlja onaj iz takozvanog stvarnog života, da bi škola mogla, ako ne morala, biti mjesto na kojem bi bilo najlakše početi s korekcijama. Zato smo ih, na koncu, izmislili, stvorili i namnožili, sa svim nadogradnjama. 

Listajući stare dnevnike i zapise iz starog kompjutera i one koje sam objavljivala na raznim blogovima, jasno se vidi da se iste stvari ponavljaju, ne iz generacije u generaciju, nego iz dana u dan, iz sata u sat, a ja da sam imala privilegij svjedočiti im, sudjelovati ili biti žrtvom, dakle, sagledati sa više strana, iz različitih pozicija i više kutova ili uglova nego što to ima priliku ili volju većina stvarnih sudionika u zločinu. Kažem priliku, jer netko odabere uvijek biti lovac (better to be a hunter than the prey - mentalitet, zbog kojega svijet i jest globalno selo, umjesto kosmopolisa. U naše prilike prevedeno: bolje bit prvi čovik u malome selu, nego drugi ili treći u velikom gradu.). Odabere biti lovac, pa se čudi zašto mora plaćat ljudima da bi se družili s njime. 

Da ne bismo zašli previše u teoretiziranja, prenijet ću "sitnicu" koja mi se "dogodila", par godina prije nego što sam se umirovila iz državne službe: 

Nakon praznika, nova je administracija škole (dakle, promijenila se politička opcija u kvartu, pa je došla nova ravnateljica, koja je morala pokazati kako će se dobro brinuti za nas i kako će ju, i tko će ju sve u tome podržavati), dakle, uložilo se u obnovu školske zgrade, između ostalog, u potkrovlju je uređen maleni prostor za intimnije druženje, nego što je to moguće u zbornici. Mala čajna kuhinjica, niski čajni stolić, dvosjed i nekoliko tapeciranih sjedalica. Bilo je još tu nekog namještaja, možda kakva polica ili stalak za časopise, i naravno, terasa. Potkrovlje je do tada bilo zaključano, vjerojatno s dobrim razlogom. 

Uglavnom, prva sjednica razrednog vijeća, na kojoj su se i razrednica i ravnateljica spremale govoriti o jednoj učenici s posebnim potrebama, se održavala tamo. Nisam to, naravno, znala. Nitko mi nije rekao. Čekala sam neko vrijeme u zbornici, koja je bila gotovo zastrašujuće tiha, a onda mi je prišla jedna od kolegica, koja je očito kasnila, i pozvala da idemo zajedno. Mislim da se bojala otići sama, a uvijek se lakše sakrit iza "invalida". 

- Oooo evo nam je. - tako su mene dočekali, dok je ova druga prošla neprimjetno i tiho. 

- Sjednite samo, koleginice, slobodno, nemojte se sramit. 

- Ta nećete stat na nogama - jedna sitna, ili bar sitnija od mene, je rekla da su bezobrazni, zar ne vide da je sve zauzeto, i počela pokazivati gdje se nalaze plastične stolice, za terasu. Tišina je postala neugodnija kad me je uhvatila za lakat i pogurala preko nekog niskog komada namještaja: 

- Evo, može ona sama. Zna ona i sama.  

Ušla sam u taj uzak prostor, i vrata, klizna stjenka koja je odvajala jedan prostor od drugoga, se počela, iza mene, zatvarati. Znam da nisam bila na terasi, jer zrak ne bi bio zagušljiv. A opet tko zna, zrak je pametniji od nas, možda može oponašati atmosferu koju stvore ljudi. 

Neki od muških kolega je poskočio i otvorio klizna vrata: 

- …pokvarene i bezobrazne tako... - čula sam da im je rekao. Čula sam i šištavo cerekanje. 

- Jadna ti je, ništa ne zna. Bože moj, kako ta u razreduuuu, ajme maaajko. 

Vi to sve čujete, sve se to događa pred vama, iako one vjerojatno misle da ih ne možete čuti. Jer ste gluh i slijep ili jednostavno glup. Ili jer su se one odmaknule dovoljno daleko i razgovaraju se diskretno i neprimjetno. Sa onim već svojim lijepo namazanima osmijesima. 

Ja izgleda, nemam osjećaj za prostor i proporcije, daljinu, širinu i tako to, jer čujem te glasove, kao da su tik pored mene, jer su mi uši tako naštimane: jedno se osjetilo, pretpostavljam, nadomješta drugim, te čujem ono što je meni bitno, za moje preživljavanje. Možda se radi o onome što Tesla, ili kojigod od mrtvih znanstvenika kojemu su teoretičari udijelili status mistika, što, dakle, Tesla kaže: Mislite u terminima, energije, vibracije i frekvencije. A mozak za zvukove i treperenja već ima pripremljene riječi. 

A ima ih pripremljene, jer prostor pamti. Vrijeme pamti. Sve se to odigravalo i drugima prije mene. Odigrava se, i odigravat će se, osim ako netko najozbiljnije ne kaže: Dosta! 

Kad imate u razredu, u učionici, među učenicima, jedno od takve djece, koja znaju što im je, i čiji roditelji i rodbina znaju kako se nositi s njihovim "nedostatkom", pa kad ga, u najboljoj vjeri, upišu u običnu javnu školu za obične, predaju uredno sve papire, liječničku dokumentaciju, postotke oštećenja i "uputstva za upotrebu", razredna se i nastavnička vijeća, u pravilu zgražaju. 

Ne radi se samo o strahu, iliti izazovu, da sada imaju nešto drugačije, s čime se još nisu sreli, ili možda neće znati ili moći nositi. A niti o gađenju, iako bude onih koje se ne ustručavaju naglas primijetiti da: "Oni sline" ili "Smrde". Nego baš o zgražanju, tipa, šta ti ljudi misle da su oni psihijatri, dadiljice, osobni asistenti, pa da će baš njihovu razmaženu djecu na pijedestal. Neka ih izvole vodit u specijalne škole, i to postoji. Baš za njih. I logopedi i defektolozi, molim lijepo. 

I onda im dođe, jedna "tak!va", u zbornicu. 

I onda ta tak!va, sjedi skupa s njima, i piše nešto, i govori nešto i umišlja nešto sebi, deset dvadeset godina (koliko već izdrži). I nitko ni ne primijeti da žena možda nešto i radi, nego glumata, jadna završla fakultetić, uvalilo je u gimnaziju pa se profinla. 

Baš se zapitaš, kad stignu odraditi svoje. Ili one imaju supermoći, bivanja u isto vrijeme na dva ili tri mjesta, i obavljanja više misaonih radnji, jer za fizičke se ipak nisu tako mukotrpno školovale. 

Nije, naravno, nikakva iznimka, gluho, slabovidno ili potpuno slijepo dijete u školama za običnu djecu. Upisani su i oni, kako kažu, stvarni invalidi, bez rukica, prstića ili oni u kolicima na guranje, ali njima je lakše dobiti liječničku ispričnicu, te je taj upis, u pravilu, samo formalan. 

Pogledajte samo koliko ima na svijetu ljudi koji nose naočale i slušne aparatiće, više njih ih ima, negoli ne, zar ne. Ne možete sve trpati u isti kalup, mjeriti istom mjerom. Netko vidi na daleko, netko na blizu, netko čuje zvukove sfera, a ni ne osjeti kad mu netko blizu uha urla. 

Stvar je u tome, da u malim, zatvorenim zajednicama, u kojima se drži do hijerarhije, ona osoba koja se uspentra do vrha, ne zna održavati red i rad, ili makar neki privid toga, drugačije nego silom ili prevarom i mitom. Oni koji znaju kome se trebaju ulizivati i najuspješniji su u tome, uglavnom prolaze tako kako prolaze zato što im nije problem podvaliti onome za koga se zna da se neće buniti ni braniti, a buniti se ni braniti se neće, jedino ako ne zna da mu se podvaljuje. 

U školama su to djeca. I pomalo roditelji. Jer je lakše struci da se nađe na kakvom prigodnom skupu ili dodjeli priznanja, nego korisnicima usluge, spomenutim roditeljima i polaznicima ustanova, koji su razasuti posvuda po gradu, imaju privatne živote, karijere koje treba održavati, vjerojatno na isti način kao i ovi, i potrebu da njihovo dijete bude bolje od nečijeg tuđeg, pa eto makar u načinu na koji će ga učiteljica prepoznat. 

Razlika između ovih koji se upišu sa potvrdama i onih koji su "upali redovno", je samo u tome, što prvi zna koji je njegov nedostatak ili ograničenje, te postoji realna potreba da ga se kao takvog prihvati. Ne da ga se promijeni ili preodgoji, kako to misle naše učiteljice. To je činjenica, izmjereno je i potvrđeno je da u određenom postotku ne čuje / vidi / teško se kreće. Znači, nemaš što takvo dijete slat na kiosk da ti donese kavu, jer ti se od govorancije osušilo grlo. 

A onda, kad već ne smiješ! to jedno "odabrano", nemoj ni jedno drugo. 

Problem riješen, tako jednostavno. 

Vratit ću se opet na onu čajnu kuhinjicu iz potkrovlja, sa početka priče: Školske su spremačice bile spremne na štrajk, ili makar građanski neposluh, kad se natuknulo da će jedna od njih morat bit spremna u podne u ponoć, skuhat i donijet kafu ili čaj ili šta već, na terasicu, našim profesorima. Rekle su, bez pardona, da se nisu one školovale za konobarice! 

Druga je opcija, da to radi dežurni učenik, brzo napuštena, jer je netko rekao, možda u šali, ali vjerojatno je opet isplivalo neko davno sjećanje, da se boji da se ne bi tjelesne tekućine pretvorile u pjenu od kapućina. 

A "Daj trkni mi sekund do dućana..." postoji još i dan danas, ko da su sve škole u kurikule stavile dopunsku za dostavljače. I to koga, baš onog jednog kojemu su mate i ćaća sredli list sa zelenim pečatom. "Šta ne ide u specijalnu! Ća!" 

Baš se zapitaš. 

Jel tako? 

I onda, dobiju jednu takvu za kolegicu, i umjesto da pitaju, ili ako ih je sram pitat izravno, da promatraju i da uče, Kako ti to tako lako?, ili Kako je bilo u tvoje vrijeme?, ili Što ti misliš kako da ovom pristupimo? kako ti to vidiš... bilo što, one samo gledaju kako da te se riješe. I traže ti greške. Pa i ono što napraviš dobro, ili pogotovo to, ako ne mogu shvatiti što se dešava, ili ako ne mogu pripisat sebi kao zaslugu, preokrenu na zlo. Koliko još možeš podnijet, šta sve možeš podnijet, i šta ti još nisu napravile, a mogle su. 

Ne događa se nama ništa od onog što se ne događa i svima ostalima, da se razumijemo, ali budući da imamo tu sreću da znamo za svoju "manu", znamo što nam "fali" i koji nam je vrag, drugačije se nosimo s time i drugačije rješavamo iste probleme. Provjereno svjesne one, da ista osoba koja ti pravi probleme ne može biti i rješenje istog, snađemo se s onim što imamo. 

Većina bi plakala, kumila, molila i mitila, da im se prestane, molim, da su one ipak!, molim, i da one zaslužuju, molim. Ili bi poslale mužjaka da ih kao brani, prijeti ili umlati. Na taj način društvo danas funkcionira. 

- A ova! Nije ni trepnila, kamoli zaplakala. 

Ona cura s početka, koja me je bila zatvorila pred svima u ormar, a da to nitko nije vidio, mala vjeroučiteljica kojoj je u opisu ulizivanje ravnateljici jer nju zapošljava župa, a ne županija, i njezina je dužnost njegovanje dobrih odnosa i prijateljstvo između svjetovnog i sakralnoga, se tješila, čula sam je, sa "neš mi ti, zezamo se, malo veselja za razbudit učmalu atmosferu svakodnevice. Ako je bilo tako neugodno kako ti govoriš, šta onda nije plakala?" 

- Nemoj ti, ćerce, nju žalit, ima ona, dobro je njoj. Gledaj ti sebe. 

I dobro je rekla. 

U sljedećih par mjeseci, skoro sve su bile naručene za skidanje mrene. Bez zezanja. Bilo je po zbornici, "U kojega si ti (misli se likara, optičara, okulista ili oftalmologa)?", i koji je bolji: I lip i zgodan. 

Ili im je tako naštimao oči ,. ;

kako sam naučila yogasane (5)

Hvala bogu na internetu, pa učenje i druženje više ne moraju biti ograničeni samo na ono što fizički možete primiti rukama. Broj ljudi, koji su spremni dijeliti što imaju i znaju, se s pojavom AI prevoditelja, povećao, tako da se ne morate osjećati kao zadnja budala svaki put kad vam netko odluči dati na znanje da vas je, uzevši vam nešto bez namjere da plati, preveslao.

Potvrda da zaista ne morate otputovati daleko, popeti se negdje visoko ni zagnjuriti glavu i čitavo tijelo negdje duboko, da biste doživjeli nešto drugačije i drugo, doznali nešto što ovdje gdje sad jeste ne biste mogli. Vidjeli i čuli nekoga i nešto, čega ovdje nema i ne može biti.

Sve svoje u sebi nosim. Sa sobom. Vaš vas smartfon neće iznevjeriti.

Sad je samo potrebno znati kamo usmjeriti pogled.

Tijelo držite onako kako ono u tom trenu može stajati. Hranite ga onime što vam je dostupno. Dišete to što je oko vas: ono što netko drugi izdahne. Zato je bolje živjeti u šumi, nego u sportskoj dvorani, pretvarajući se da vam ne smeta kad vas štrapne tuđi znoj.

Atmosfera je bitnija od materije, u smislu, kad ste u dobrom društvu, možete probaviti i kamen. Kada niste, i najdraža poslastica može vas natjerat na zahod.

A jedino biće koje vas nikad neće ostaviti, kao i ono kojega se nikada nećete otarasiti, ste sami vi.

U našoj very sattvic grupi, ima isto, nevjerojatno blesavih ljudi, ali pomisao da ste jedna od njih, i da smo jedni drugima ogledala, je ljekovita. Fizička distanca, vam olakša i onu mentalnu, dovoljno za pauzu u kojoj ćete se zapitati: što je to u meni da ih vidim takve?, i primjećujem da to svi rade. Sve je test. Svi smo na testu. Ili se makar trudimo misliti da je to tako.

U "stvarnom" životu sve se vrti oko pobjede, tko će koga prije, i tko će kome prije. Tko je pametan, ako nekoga prevari, a tko je glup ako ne odreagira ljutnjom, svađom, plačem ili osvetom.

Ljudi na "spiritualnom putu" su više okupirani čišćenjem znanja, učenja, pravila, izvođenja rituala, da vam postane jasno kako nastaju sekte i kako se stvara kult ličnosti, ne samo od gurua oko kojeg se skupljaju, nego općenito. To je dragocjen uvid. 

Jednako tako to čine i velike korporacije s markama tenisica ili automobila, i slatke pop pjevačice, i ozbiljne političke partije sa misijama i sa vizijama. 

Ima, i ovdje, i paranoje i grupiranja, koga hoćemo a koga nikako ne volimo, i sve podgrijano nekim citatom ili video klipom nekoga od mrtvih ili živih gurua. Što bi trebalo dokazivati nešto. 

Što ja znam i mogu vidjeti i čuti, uvijek su svi, od Isusa na ovamo, govorili isto: sve je potrebno, ništa se ne baca. Sve je jednako vrijedno, bez ničeg se ne može. Poklonite se svemu, jer ništa više od toga niti ne možete znati.

Ovdje sve lakše shvaćam kao "karmu koja se mora odmotati", sa mnom, ili bez mene. Pa onda bolje - bez. Prisutna sam, izdaleka. Svjedok, jedan ali vrijedan.

Energija se čuva za potrebnije stvari. Za one nove. Za ono što tek ima doći, još neviđeno, nečuveno i neodređeno. Onaj koji bude imao dovoljno svoje snage, određivat će novi smjer.

Ovo je bila zadnja minijatura koju sam objavila na X-u, prije nego što se aplikacija prestala ažurirati za moj tip smartfona. Sve ostale popularnije društvene mreže rade besprijekorno, tako da ne znam treba li ovdje izvoditi kakve zaključke ili ne. Kako bilo da bilo, hvala vam svima koji ste do ovdje došli preko Twittera, i što ste još ovdje. 

kako sam naučila yogasane (4)

Moj instruktor joge nikad nije bio u Indiji. Po svom vlastitom priznanju, završio je tečaj, u trajanju od nekoliko tjedana, u Njemačkoj, dobio certifikat koji se priznaje u našoj zemlji, da bi mogao otvoriti "joga centar" na način prihvatljiv i razumljiv ovdašnjim ljudima. Nešto kao fitness, ali malo drugačije, da se ne utopi u gomili istih. Pod licencom "zdravlje i edukacija", odnosno lagana tjelovježba dostupna i pristupačna svima, kombinirana s praktičnim savjetima koji uključuju higijenu i prehranu, kako tjelesnu, tako i mentalnu.

Kad sam prvi put vidjela letak, mislila sam da mi se neće dopasti, ali otišla sam na taj prvi sat, koji je bio besplatan, i ostala, nekoliko godina, sve dok ga nisu ugasili.

Možda je razlog, što sam odlazila na te sate toliko dugo vremena, bio to što tada nisam imala ovoliko fizičke slobode koliko je imam danas; nisam imala vlastiti prostor niti vrijeme za vježbanje ili samo sjedenje u miru, što je bilo moguće ostvariti tih par sati u danu, par dana u tjednu. Na čemu sam i dandanas do neba zahvalna!

Lako moguće da me je taj ukradeni mir, ili plaćeni mir, doveo na mjesto na kojem sam sada: ali to mi je još uvijek nemoguće objasniti riječima.

Instruktor, dakle, nikad nije "učio jogu" na licu mjesta, i dobro se sjećam da je zbog te iskrenosti bio ismijavan od ovih koji jesu, i od onih koji su mislili da znaju nešto jer su pročitali knjigu ili pogledali video od stotinjak minuta. Mene je, naprotiv, baš ta iskrenost kupila. Nikada nije ulazio u rasprave s njima, i nikada nije pokazao ljutnju ili tugu zbog načina na koji se s njime odnose, a nikada nije niti spominjao niti uspoređivao svoj fitness centar s ičijim drugim, ni po dobru ni po zlu. A surađivali jesu.

Tako da su, prilikom Mohanjijeva posjeta našoj zemlji, pozvani bili svi! I to je bilo dragocjeno iskustvo.

Znate ono, sve si mislite, čut ćete nešto što nikad prije niste, naučit ćete nešto novo, upoznat ćete ljude koji slično razmišljaju i žive, a možda ćete čak doživjeti čudesno ozdravljenje ili svjedočiti jednome. Skinut će vam urok, nagomilanu karmu i bar deset godina i kila s umorne kralježnice.

U stvarnosti se skupio određeni broj lokalnih likova, u nadi da će se podružiti s njegovom prelijepom ženom, koja je iz ovih naših krajeva. Nije došla. I povelik broj pametnih žena, koje su odbijale izuti cipele i sandale, i sjediti na podu.

Mohanji je, naravno, pričao o hrani. O čemu bi drugome pred gomilom nepoznatih i nezainteresiranih za išta drugo? Naš instruktor je prevodio sa engleskog, neko vrijeme, a onda su ga ušutkali. Svi su, naime, znali sve bolje od njega. Nakon par pripremljenih pitanja, ona iz publike su bila, blago rečeno, bezobrazna. Nekoliko ljudi je čak uputilo nekoliko otvorenih uvreda, u istom stilu kako navijači časte igrače na nogometnim utakmicama: nemaš ti pojma, cigo, operi se.

Nakon predavanja, bilo je planirano druženje na kojem su se služila vegetarijanska jela uz klasičnu indijsku glazbu. Nisam, naravno, ostala. Na brzinu sam se opravdala i izjurila van dvorane. U garderobi nisam mogla pronaći svoje balerinke, i sjećam se da sam trčala do autobusne stanice u šlapama za plažu, koje su ostale u torbi od prethodne aktivnosti toga dana.

Mislim da je to bio prvi put da sam na svoje oči, iz blizine, vidjela, s koliko se nepoštivanja ljudi odnose prema onima koji im ne čine ništa nažao, dapače, voljni su im olakšati ili poboljšati živote. A način na koji je on to podnosio, ili rješavao, pomogao mi je da se kasnije i sama nosim s istim pokušajima poniženja:

Kad su učenici u učionici bezobrazni i agresivni bez razloga, pa što ste vi bolji, to oni gori.. Kad vas budale krenu zajebavat na ulici, pa kad dovikivanje prijeđe u uhođenje i naguravanje.. Kad kolegice ili susjede, od dokonosti ili obijesti, počnu sa "ako je nije, ako nije je je"..

Do tad je uvijek bilo 'jadna mala, šta joj rade', toliko uporno i uvjerljivo da sam mislila da stvarno jest problem u meni i da je to tako samo meni i da sam za to sama i kriva. Da sam drugačija... Da sam ista... Da sam .. zdrava ..

Izolacija se činila kao jedino pravedno rješenje. Logično rješenje.

A onda se On pojavi. I shvatite da je To život. Ljudi su jednostavno takvi i tu se ništa ne može. Ništa osim ovoga što on radi.

Simbolika lotosa: što je voda prljavija, to cvijet bolje raste.

Raste, i uljepša, jednako i ono što je iznad i ono što je ispod.

Pa probajte ne bit zahvalni što postoje govna!

sanjač xxx

Počinjem razmišljati, o tijelu djevojke u kojem se nalazim, kao o tijelu djevojke u kojem se nalazim. Mislim da mi je zato bilo teško, jer sam ju gledala kao na - višak. 

Ali da nju nisam smatrala viškom, bih li bila ova koja jesam? 

Bih li bila u stanju tješiti taj splet kostiju, žila i sluzi koji drhti čekajući smrt, da sam ju smatrala više svojom, a manje sobom? Bih li imala milosti? 

Ili bih i sama mislila da ne zaslužuje bolje od ovoga što prima? 

Zanimljivo je, i zapravo zabavno to što, kad mu se nanosi bol, s namjerom da boli!, kad krvari i kad možete čuti hrskavicu kako pucketa ko žeravica, vas zapravo ništa ne žari. Kažu da je tanka granica između ugode i bola, i istinu kažu, jer je mozak toliko zbunjen, toliko van svega da ne zna kome pripada, onom zluradome pravedniku, ili onoj krpi na podu koju će već netko kad-tad pokupiti sa sobom. 

Ni kad vas smotaju u povoje i zavoje, ni kad vam prespajaju žice, ni kad vas vraćaju na svoje mjesto, ne znači ništa. Vas unutra nema. 

.. 

Boli vas tajna koju će svi isplesti oko vas, a za vaše dobro. 

Šaputanja. 

I muči vas, koju laž reći ljudima koji će možda pitati za nju. 

 

život je sam

Ima jedan video u kojem Mohanji govori o tome kako je uvijek želio biti sam. Mislim da je to bilo u kontekstu planova za budućnost koja se ne može predvidjeti, ili o željama koje su, obično, drugačije od moguće stvarnosti: jer je očito da mu se ni plan ni želja za samoćom nisu ostvarili na način na koji je sebi zamislio. Stalno je, naime, okružen ljudima, i svi imaju neka očekivanja od bivanja s njime. 

Kad ga ponovo pronađem, zalijepit ću link.  

Ispričao je, kako je zbog toga što je to rekao u školi, kao odgovor na pitanje "Što želiš biti kad odrasteš?", bio raspoređen u odjel za specijalnu djecu. Onu s posebnim potrebama. 

Mirnu i pristojnu djecu, koja samo žele da ih se pusti na miru i s mirom, oduvijek se promatralo kao problem. Tako se čini. 

Sa divljima i agresivnima se zna kako: Nježno. Neka vide da može i drugačije. A sa onima koji su već od sebe nježni.. Ne znamo. 

Čini li se i vama da ovo sve nema previše smisla? 

Na pamet mi je pala jedna epizoda iz perioda mojeg obrazovanja (moram se češće podsjetiti da moram biti zahvalna zbog 'zdravstvenog' stanja koje mi je omogućilo puno puno prostora za samoću): 

"Život je san" - to je bio naslov pjesme, koju sam izgleda samo ja imala za naučiti. Ne pamtim ime autora, niti je li bila obvezna lektira ili nešto što mi je netko podvalio, ali radilo se o dječaku-kraljeviću o kojem je proročanstvo glasilo da će kad odraste biti okrutan tiranin, te da bi bilo za svih bolje, kada nikada ne bi vidio svjetlo dana. Budući da je bio jedinu nasljednik, nisu ga dali smaknuti, što bi bilo jednostavnije, nego su ga zatvorili u toranj u koji nitko nikada nije dolazio. Hranu bi mu gurnuli kroz mala vratašca, i to je bio sav kontakt sa vanjskim svijetom. 

A onda, kad je došao do punoljetnosti, odlučili su provjeriti, kakva mu je ćud, hoće li se proročanstvo pokazati točnim. 

Stavili su mu nekakav omamljivač u hranu, te ga, bez upozorenja, prebacili iz tamnice u kraljevski dvor, odjenuli u baršun i svilu, i stali oblijetati oko njega kao da je oduvijek sve bilo tako. 

Zbunjen i nepripremljen na ljudsko društvo, a kamoli na što drugo, kraljević je zaista pokazao da mu ćud nije posve ljudska, te su ga vratili, na isti neprimjetan način, u njegov ćumez. 

Tada je ispjevao ovakvu pjesmu: 

~~~

čudan svijet i čudan dan gdje život je jedan san 

a iskustvo moje sudi: čovjek sanja ono što je, sanja dok se ne probudi. 

I ja sanjam da sam tu, sputan u tom kutu bijednom, a snio sam da sam jednom uživao sreću svu. 

Što je život? Mahnitanje.

Što je život? Puste sanje.

Prazna sjena što nas lovi. 

O malen je dar nam dan, 

jer sav život - to je san, 

a san su i sami snovi.

~~~

Sretan imendan, luce! 

urokljive oči

Slike koje vam svaka tražilica izbaci na prvo mjesto, ako istražujete što se misli pod pojmom urokljiva oka - a većina će prije pogledati sliku pa donositi svoje zaključke negoli pročitati tekst, iako bi to bila varijanta koja uzima manje vremena i truda - slike su, za ovdašnje i ovovremene pojmove neobično odjevenih žena ili djece obaju spolova, uočljivo nesimetričnih lica.

Ovdje se pod nesimetrijom podrazumijevaju prije svega oči. Ili su jako razroke, ili su zjenice različitih boja, ili je jedno oko puno veće ili manje od drugoga, a najčešće je lijevo oko ukočeno centrirano u svojoj duplji, dok je desna zjenica poletjela duboko pod otvoreni gornji kapak. 

Radi se o crno bijelim fotografijama koje su donosili putnici iz egzotičnih krajeva, krajeva u koje ne biste sami putovali niti biste za njih znali, da vam donosioci nisu o njima pripovijedali, uz obavezne (lovačke) priče o opasnosti bivanja daleko od onoga što zovemo domom. 

- Što god da ti se desilo između tvoja četiri zida, mačji je kašalj prema onome što bi te uvrebalo izvan njih. 

Ubrzo su osjetljive i plahe duše počele prepoznavati slične oči na licima ljudi koji su im do tad bivali samo susjedima, ili rodbinom ili slučajnim prolaznicima, i jedna je stvar neizbježno vodila drugoj. 

Odjedanput vas svi slijepi ljudi gledaju "urokljivo", sa zlim namjerama i svi imaju tajne supermoći koje već možda i koriste kontra vas, samo ste vi bili naivno janje spremno za klanje. Ali srećom, više to niste. Sad znadete u kojem grmu leži zec i tko treba platiti za sve nevolje koje vas najedanput sustižu sve brže i bliže. 

U stvarnom životu to izgleda ovako: 

Kad pronađem na ulaznim vratima ili ispod otirača da mi je netko stavio grop dlaka s crnim koncem sve ulijepljeno pljuvačkom, jasno mi je da taj "crni urok", iako možda jest namijenjen meni, zapravo neće moći kontra mene. Ako vrijedi ona "Return to sender!" fraza, ja nisam nikome poslala ništa, oni jesu. 

Ili kad u poštanskom sandučiću pronađem zahrđale čavle ili čudne poruke snimljene na CD-u ili upotrebljene kondome ili letke koji reklamiraju ustanove za psihičke bolesnike, moram samo biti pažljiva da dobro operem prostor i ruke, radi opasnosti od zaraze, a mistični se dio pobrine sam za sebe. 

Tuđe mišljenje može biti moćna zaštita pogotovo onda kada nemate nikakvu drugu. Daleko od toga da ovakvo što treba poticati, baš suprotno! Ali ako živite među praznovjernima, zapravo nemate baš nekog izbora. 

Prihvatiti, prigrliti, nema drugog načina. 

Red Right Hand: divine vengeance 

preobrazbe (7)

Mislim da vam još nisam pričala kako sam postala manekenka. Sama sam za tu priču doznala tek nedavno, iako me, čini se, prati čitav život. Počinje s nalazom liječnika koji je, da bi osigurao mojoj mami bolovanje na račun bolesnog djeteta, djetetu nakrcao razne dijagnoze. Između ostaloga je napisao da je dijete "astenično". 

Mama, koja bi ionako patila od postporođajne depresije, i bez da joj je pedijatrica rekla:

- Pa ženo, pobogu, zar ne vidite da su vam djetetu oči srebrene?! Jeste li vi mater, šta ste vi!?  - (baš ove riječi se ponavljaju u svim pričama)

je otišla po drugo mišljenje, pa po treće, pa četvrto, pa joj je netko od tih slučajno dobronamjernih, htijući je utješiti, rekao da su sve najpoznatije i najljepše i najbogatije manekenke - astenične, da imaju dugačke ruke i noge i male glave, i neka bude sretna što će curica imati makar tu prednost kad odraste.

I stvarno, mama i sve njene prijateljice su se trudile da bi curica izgledala lijepo. Jedino curici nije bilo drago što je koriste kao živu lutku. 

Znamo kako društva tretiraju žive lutke. Što im rade. I kako završe. 

To znam i vidim sada odrasla ja, kad sam bila mala, jedino sam htjela da me puste na miru. 

- Vidi kako je stala sad 

- Vidi kako gleda 

- Auu pogledaaa 

- Vidi kako drži glavu 

- Stani sad, ovaaaakooo, vidi, ooovakoo 

Vi ne znate što hoće te žene od vas, ali vam je jasno da ne znaju ni one, pa se sklonite na jedino mjesto na koje ne mogu za vama - u vlastitu glavu. 

Na sreću, u glavi tako maloj kako je dobri doktor napisao, nije bilo mjesta za fantaziranja o slavi i bogatstvu, na račun izgleda. 

Tuđe priče, naravno, ne možete zaustaviti, a što se događa u tuđim glavama ne može biti vaš problem, sve dok vas ne počme direktno ugrožavati. 

Može li, pitam, biti zla u tome da ljudi misle da ste tašta na izgled, umišljena i "bez duše lijepa"? 

Pogotovo ako ne dijelite isti estetski ukus?

Pogotovo ako ste od rođenja slijepa i fizički izgled, vaš ili bilo čiji, vam baš nije najbitnija stvar?

Vi gledate kako ćete se živa i neoštećena dovući s jednog mjesta na drugo, a oni govore da se prešetavate. 

Moram priznat da jest pomalo smiješno. Ali više to govori o njihovu stanju uma, nego o mom. 

To je ono kad Sadhguru traži da ponavljate: Nisam tijelo, nisam um. 

Nisam ovo tijelo, nisam ovaj um. 

Nisam to što mi netko kaže da sam, ili to što pokušava napraviti od mene, uvjeravajući mene jednu, preko svih ostalih. 

Iako i to mogu biti: imam izbora. Ako se prilike slože i ako se osjećam dobro u toj tuđoj koži, zašto ne isprobati i to? Ili ako se drugačije ne može, ako vas prilike i ljudi prisile; sve dok znam svoju poziciju, mogu planirati bijeg, dok igram tuđu igru na najbolji mogući način. Svoj.

moj štap i ja (4)

Čudna me sjećanja pronalaze, kako idem starija, u vezi štapa moje bake Kate. Već sam vam pričala o tome, kako nju nitko nije doživljavao kao slijepu osobu. I kako je, koliko ja pamtim, uživala poštovanje zajednice. Onoliko, koliko žena u ovim krajevima može uživati: puštali su je na miru, za razliku od svih drugih, od kojih se zahtijevalo i očekivalo, i ovo i ono. 

Mislim da je to imalo neke veze s njenim štapom. 

Sjećam se i drugih žena njenih godina iz susjedstva: nisu se družile kao što se druže danšnje žene, ali neka tiha povezanost je postojala među njima. Znalo se, i bez puno riječi, što koja može, zna i ima. I dijelilo se, bez zahtijevanja i očekivanja protuusluge. I primalo se bez sumnji i straha od mogućeg dugovanja nečega nekom.

Netko bi mogao reći da su to bila davna stara dobra vremena. Da su ljudi nekad bili otvoreniji jedni prema drugima i da je društvo u cjelini funkcioniralo pravednije i bolje. 

Nekako mislim da to nema veze s istinom. Ljudi su ljudi, uvijek i sada. 

U prošlosti je bilo jednako zlih i jednako dobrih kao i sada. U prošlosti su se vrtjeli isti filmovi kao i sada. 

Stvar je mislim u tome, kako ih tko rješava, kako tko izlazi na kraj sa uvijek istim počecima. 

Kraj bakinog štapa nije imao gumeni vrh, kao što ga imaju današnji štapovi za podupiranje, zato mislim da je bio "bijeli", iako tata nema pojma kad ga se pita, zašto je baka stalno uza se držala štap, jesu li je boljele noge ili je bila slijepa. On samo odmahne glavom: Ne, nije. 

Drugi kraj, drška ili ručka štapa je bila savijena, okrugla, ne kao ove moderne, anatomske, medicinske i orto(-pedske?), nadograđene na ravni dio. 

Sad kad gledam majstore kung fua, taichia... stvarne majstore, a ne ove sportsko-dvoransko-natjecateljske, vidim da se koriste istim takvim štapovima. Ta ručka, zapravo je kuka, još jedna ruka, i vašoj ruci, ruci koja ga drži, nije mjesto na ručci, nego ispod nje. 

Sjećam se točno, kad bi mi baka dala njezin štap, da se uvijek kao ljutila što ga držim krivo: 

- Labavo, labavo, tako će ti ispast, pa ništa nećeš napravit. 

Gospođa koja nam danas "pomaže" služiti se bijelim štapom, zapravo nas uči bespomoćnosti. 

Znate one tehnike i taktike: cik-cak ili kližuća? Kao, štap je duži od ruke, a ruke vide samo ako stvarno dodiruju. Pa eto, tap-tap... da metalni ili keramički vrh ne zvecne o tlo kojim se kanite prošetati, ne biste sebi mogli prokrčiti put. 

Poštovanje se mora zaslužiti. A bespomoćnost lakše otvara vrata?  Još lakše ih i zatvori. 

Ne znam, valjda je potrebno i jedno i drugo. Za preživljavanje? Pretpostavljam da svatko zna svoju.

 

ja sam ljubomoran bog

Moja prijateljica blogerica, je prije nego što je postala blogericom, željela postati piscem. Nije bilo bitno što pisca čini pisanje, ona je to povezivala s diplomom filozofskog. Stekavši diplomu postala je profesoricom materinjeg, ali nikad nije napisala ništa. Što znači da, iako jest bilo pokušaja, nije bilo vremena za snove.  

Jednom je rekla, i ja sam to čula iako nisam trebala čuti, da želi napisati roman o meni. Smatrala je zanimljivim uvući se u moju glavu, i izvući na površinu, na vidjelo, što god da u njoj nađe, koliko god da to bilo strašno. 

Inače se ljudi, koji sebe smatraju pametnima, pronicljivima i otvorenima za sve, usude reći da su osobe s fizičkim nedostatkom ili senzornom specifičnošću depresivne, pasivno-agresivne, podozrive i podle, ako pokažu da nisu "potrebite tuđeg milosrđa" i ako radije svoje živote odrađuju same. Ako su pak stvarno plačljive, nervozne, zahtjevne i teške, koriste ih za treniranje dobrote pred očevidcima. 

- Ona, ona, ona ti to nema pa je ljubomorna na svakoga 'ko ima to što ona nema. Možeš zamislit kako je to konstantno bit okružen ljudima koji su ti živi podsjetnik na to koliko si jadan. 

- Ali draga ako nešto nemaš, i ne znaš da nemaš, ne može ti nedostajat. Ona je takva od rođenja. Ona ne zna šta nema. 

- Nisi, nisi, nisi u pravu. Ona je konstantno okružena ljudima koji žive život punim plućima. Koji putuju, posjećuju izložbe, idu na koncerte, na utakmice. A poznato je da kad je jedno osjetilo oštećeno da se nadomješta drugim, sad zamisli sve to čut, a ne moć ništa od svega toga doživjet. 

Puno je ljudi, zaista, koji imaju i obje ruke i noge, i oba dva oka i uha koja rade u redu, i kosu i kožu i nokte i svoje novce i vrijeme da ga potroše kako hoće, pa ne misle da je vikend putovanje ili dva sata glasne muzike neki naročit način zabave. 

Ali dobro. 

Svakom svoje. Raznolikost veseli. I zaista nas ima svakakvih. 

A vi se, kad čujete pisca - koji nema vremena pisati, ali redovito poslika pa objavi stvari koje kupuje i mjesta koja posjećuje, pa čeka lajkove i komentare prijatelja i pratitelja koji imaju oči da vide - kako ničime izazvan prolijeva po vama svoju dobrotu, sjetite zašto ste "ko bog", sve čujete i sve znate i ne morate ništa. 

XD

kišni čovjek

Ne znam zašto obični ljudi pod pojmom kvalitetne zabave podrazumijevaju odlaske u kina i kazališta. 

Možda zato što dijele vrijeme na radno i slobodno. Radno je ispunjeno obavezama koje se moraju obaviti, or else..., a slobodno je neobavezno? Ili se radno odnosi na ono koje vam je drugi zadao, or else..., dok slobodno sami birate za se? 

Pa onda u tom "slobodnome" izbor varira između: 

- onog u kojem ćete dopustiti drugima da vas ispunjavaju (vas i vaše vrijeme), 

- onog u kojem ćete vi biti taj koji druge ispunjava (želje, potrebe whatever) 

Kad je izbor tako siromašan, logično je da ćete birati manje opasnu opciju: dopustit ćete drugima da vas ispunjavaju, na daljinu. 

Ruku na srce, doživljaj koju kupujete, nerjetko je bolji i stvarniji kad nema straha od fizičkog kontakta, u kojem uvijek netko nastrada. Toliko smo svi "spretni"! 

Ergo, kino je bolje od diskoteke, a kazalište ipak uključuje stvarne ljude. 

A nakon odgledanoga, slijedi oponašanje viđenoga. 

Meni uvijek bude smiješno, kad drugovi teoretičari spominju manipuliranje slikama i subliminalne poruke čak i sa tv reklama! 

Stvar je tako očito banalna, da se nekad prepolovim od smijeha. 

Eto, tako sam ja postala "kišni čovjek", po liku iz popularnog filma sa Tom Cruise-om i Dustin Hoffman-om. 

Misteriozni i genijalni idiot. 

U svakodnevnom životu, svi su se jako trudili da mi u lice kažu da sam glupa i nesposobna - oni razgovaraju o liku iz filma, bože moj!, to ti je karakteristično samo muškiiimaaa - a očima i ušima vrebali na svaki trzaj, uzdah ili riječ, ne bi li se slučajno kako okoristili. 

Stvar je u percepciji, ne u znanju ili brzini. (To što nekome izgleda kao Super Moć.)

Iako su, u Mojoj Percepciji, obični ljudi nevjerojatno spori. Da, ja ne mogu brzo trčati, ali i oni to mogu samo u usporedbi sa mnom. (Na Olimpijskima bi također bili u kategoriji para-)

preobrazbe (6)

Moguće da vam još nisam pričala kako sam se zbog f43 pretvorila u paranoika koji se liječi na psihijatriji.

Najprije, što je f43. F43 je šifra bolovanja koja je prvi korak prema optužbi za mobbing. Čita se kao "poremecaj prilagodbe", bez navođenja čije prilagodbe niti na što. 

Ovako je to bilo u stvarnom životu: 

Nakon što sam novu ravnateljicu, a staru kolegicu, i službeno upoznala sa svojim "zdravstvenim stanjem", što mi je dužnost kao zaposleniku priopćiti njoj kao poslodavcu, da ni jedna ni druga ne bismo trpjele nepotrebnu štetu, ja na fizičkom i materijalnom planu, a ona pri organizaciji posla i podjeli zaduženja, i nakon što je ona izrazila najdublje poštovanje, razumijevanje pomiješano sa milošću koje je prepuna prema svima potrebitima, na terenu se dogodilo jedino to da sam počela dobivati baš one poslove i ona zaduženja koja, zbog objektivnog razloga, ne mogu napraviti. 

Kako se to ponavljalo sve češće i sve javnije, da bi što više ljudi moglo vidjet, koliko mi ona izlazi u susret, a koliko sam ja nesposobna. + bezobrazna + lijena & nezainteresirana ... 

to je jedini izlaz bio u liječničkoj ispričnici, i češćim nego je ikom potrebno, bolovanjima s prije rečenom šifrom. 

Vi, kad imate f43 u biti zdrava i prava, morate stat doma i eventualno, ako vas pitaju "šta vam je višeeee!?", reć da imate problem na poslu. 

Morate bit u dobre s doktoricom, jer se takve šifre ne daju lako i ne daju svakom. 

A onda vas pozovu na kontrolu bolovanja. Vas. I doktoricu. 

I iako je svima jasno u čemu je stvar, ona, onako ispred vas, na glas, kaže: 

- Eto, mala se malo boji. Bilo mi je žao, pa eto. 

Onda vam kontrolorica kaže: 

- Morate priznat svoj strah i borit se protiv njega. Mi vam nećemo moć zauvijek ovako izlazit u susret. 

Onda doktorica: 

- E, e. Govorim ja to njoj staaaalno. Baš su svi rekli isto.. 

- Ko? Kad? O kome? 

- Svi, svi, svi.

- Eto vidite - obraća se kontrolorici - Uvjek vako. Rekla sam ja njoj, ma koga je ćerce brige za vas, pomozite sebi, neće vam niko drugi ko vi sami sebi. 

- Kad to? Kome? 

- Eto, ništa ne zna. - punim glasom, kontrolorici, a onda meni, umiljato:

- Ne misli, draga, niko o tebi. Niko ne vodi konte. Svak briga svoju brigu... 

Jel vidite i vi u čemu je stvar? I gdje je, i na kojem mjestu, problem mogao bit riješen. 

Te na koji se način stvaraju nova radna mjesta u zdravstvenoj branši. 

Asistenta potrebujemo (m/ž)!!  

(A da niti ne spominjem sve one dobrice koje rade moj posao dok ja plandujem, i potiho brontulaju "šta više ne krepa!".)

naša plaža

Jedna je uvala bila zaštićeno pomorsko dobro, a onda su se sjetili da se baš u njoj treba napraviti kamp, odmaralište, hostel ili nešto za nešto. Tko će organizirati prosvjed za zaštitu prirode? 

Naće se neka luda baba, bez brige. 

Samo recite da je to za autističnu djecu. Problem riješen. 

Zar ste budala pa da ćete dovest bagere bez da ste prije ishodili dozvolu? Radili ste sve tiho, diskretno, samozatajno i bonafide. U Svetome pismu piše, ne hvalisaj se milodarima, nego daj izdašno siroti, i bog će naći način da ti vrati. 

Ili tako nekako. 

Svemu se nađe svrha. 

Svakome se nađe svrha. 

Djeca ne znaju kako ih se koristi, ali osjećaju da nešto nije u redu. Moguće da ni neka od majaka ne zna da ju se koristi, ali mogućije je da je na neki način ucijenjena. 

Zaglupljena. Pričama o slavi, hrabrosti i neustrašivosti. Lavice! Kako se samo bore za svoju djecu. Treba to isticati, samo pozitivno. To se traži! 

Kad mame prestanu biti fotogenične, kad se priča izliže, kad i sve druge, koje nemaju tu privilegiju da se naslikavaju po časopisima i intervjuiraju na brzinu s nogu, sjete da su i one mogle tako... što onda?

 Imat ćemo vojsku neobičnih, umjesto vojske visokih plavookih i plavokosih ari... oh sry

Možete li, molim, ponoviti za mnom: 

- Ako se čini pogrešnim, onda to najvjerojatnije i jest. 

Occamova oštrica: ako izgleda kao patka, ako se gega kao patka, ako se glasa kao patka, onda to najvjerojatnije jest - ??

Ako možete, okrenite se i bježite. Ako ne možete, otrpite onoliko koliko se da. Bog, ako je pravi, neće dozvoliti da trpite preko toga.

preobrazbe (5)

Na zadnjem obiteljskom okupljanju, moja je velika sestra osjetila potrebu pričati svima kakvo sam nestašno dijete uvijek bila. Ona je uvijek bila pri ruci i od pomoći, a ja sam uvijek bila tvrdoglava i neposlušna, trebalo mi je sto puta ponovit jednu stvar da bi napokon i odradila to što se tražilo, tako da su se svi bojali da ih ne osramotim pred drugim ljudima. Morali su svašta izvodit i izmišljat: Ona mi je čak odlazila na roditeljske pravdat izostanke, jer je mami i tati više bilo neugodno, koliko sam neopravdanih skupila bila. A sjeća se dobro i da sam je znala namlatit ko magaricu. Tako jako sam je tukla šakicama u bubrege da je još sve i sada boli kad se sjeti svega...

Kad se dugo ne viđate s nekime, možete sebi priuštiti taj luksuz da prilagođavate uspomene.  

Ne znam je li velika sramota to što ja na nju, nemam nikakvih uspomena. Ružnih, niti lijepih. 

Moja prisutnost u roditeljskoj kući i, uopće, sudjelovanje u onome što bi netko mogao nazvati zajedništvom, privrženošću i zaštitom obitelji, realno je bila minimalna. Kad nisam bila po bolnicama, bila sam na terapijama. Kad nije bilo terapija, bila sam s bakom i djedom. 

Dva potpuno različita svijeta. 

U jednom sam, čini se, bila i fizički prisutna, u drugome u kojem nisam, izgleda da sam bila još prisutnija.

Obitelj je samo mali dio veće društvene zajednice. U kojoj svatko ima svoje mjesto. U kojoj je svakome dana uloga koju treba odigrati. 

Moje postojanje, tumačenje ili značaj, moglo se gledati kao "onaj trn", znak, znamen, osveta i kazna oholima, moćnima i bogatima. 

- Imaju oni, ali šta će im svo blago kad nemaš zdravlja. 

- Bolje je siromašnom a zdravom, nego bogatom a bolesnom. 

- Sve bog vidi i sve bog zna. Svakome po zaslugama. 

I 50+ godina poslije, moja bi velika sestra radije rješivi problem, umjesto izmišljenog. 

Realno, sljepoća nije bolest. Samo se trebate moći prilagoditi, i prihvatiti

da niste taj koji je bogomdan da zna i može sve bolje samo zato što ima par godina više. 

Pa možda i u onome realno slabijem od vas, moći steći saveznika. 

Amare est velle. 

Ljubav je volja. 

Volja, koja slijedi ono što govori srce, umjesto da sluša što govore ljudi. Volja da se boji boga više, nego ljudi. Volja da ispriča svoju priču. Svoju. S povjerenjem da će sve što se desi nakon toga, biti preobražajno. 

božje pismo i vražji pečat

Ako ste se odlučili da u životu nećete ovisiti ni o kome, ili ako je netko odlučio umjesto vas, da u životu nećete imati podršku okoline, tada morate više nego drugi, obični ljudi, poznavati nepisana društvena pravila. 

Sva društva funkcioniraju na autopilotu. Podijeljene su uloge, zna se tko je tko, i te se sheme treba držati, čak i onda, odnosno, pogotovo onda kada taj "tko" ne odgovara "što-u": 

i.e. (to jest)

Kad osoba koja formalno vrši neku funkciju, u stvarnosti ne radi to što joj je zadano (opis radnog mjesta).  

e.g. (na primjer1)

Liječnik treba liječiti, ali budući da nije moguće da on boluje & umre umjesto vas, odete na bolovanje da svom tijelu & duhu date vremena da se samo od sebe oporavi. Narodni je običaj da se doktoru odnese darak koji će ga umilostiviti, iako je društvo uredilo tako da ga se plati za poziciju koju zauzima, bez obzira, radio on - ne radio. Te je na taj način, potvrda s pečatom postala značajnija od osobe.  

(na primjer2)

U našim su, zapadnjačkim društvima (a polako se bolest širi i na istok), u pisanim društvenim zakonima, propisima i pravilnicima, izjednačene nepismene osobe, sa slijepima i visoko slabovidnima. Što znači, ako ne posjedujete potvrdu o oštećenju vida, a neko službeno lice primijeti da niste sposobni čitati, bit ćete stavljeni u kategoriju nepismenog. Nakon čega će vjerojatno uslijediti nekakva edukacija (odraslih). 

Društvo će vas nastojati naučiti čitati, čak ako očito nemate oči. 

Ako niste ishodili potvrdu, a niste u zadanom terminu savladali osnove, društvo će vas proglasiti - nesposobnim. 

Kad ishodite potvrdu o oštećenju vida, dat će vam asistenta za inače, inkluzivni dodatak i identifikacijsku iskaznicu koja će vam, po njihovu sudu, olakšavati život gdje god da se djenete. 

Na taj vam način obični ljudi naprave mjesto u svojem društvu: ne samo da vas priznaju kao osobu koja zaista postoji, nego postajete društveno korisna osoba! Upravo ste nekome stvorili radno mjesto. Upravo ste dali priliku nekome da pokaže svoju dobrotu. 

Čestitamo, upravo ste ostvarili svoju svrhu. 

Inače vas neće voditi na izlete. Inače vam neće prilagođavati prostore. Inače će ismijavati vaše čudno držanje, kretanje i stil života. (Ovdje imajte na umu da je to bolja opcija, nego da vas u strahu premlate na smrt.)

Inače vam neće dopustiti da obogatite njihov život svojom prisutnošću. Iako oni to formuliraju tako da zvuči naopačke.

To vam je ko u onoj priči: Povuci-potegni iščupaše repu, kad je djed zvao babu, pa baba sina, pa sin snahu, pa snaha unuka, pa unuk psa, pa pas mačku, a mačka miša. Da nije miš povukao mačku za rep, ne bi mačka psa, ne bi pas dijete... povuci-potegni! Svi su potrebni. Nitko nije suvišan. Naoko neprijatelji surađuju da bi iskorijenili ono što bi, inače, bilo teško iskorijeniti. 

Želite li u toj priči biti mački miš, ili repa koju svi vuku za kosu? 

ps

Ako vas to tješi: oni vas zovu na vikend izlete, samo zato da bi se podsjetili na to da oni mogu uživati u nečemu, u čemu (misle da) vi ne možete. 

Ima u tome istine, naravno.

Budite iskreni pa recite: možete li vi uživati, samo ako znate da netko drugi, zbog te iste stvari, pati? 

Ili da mu je, ne dao bog, svejedno?

mjesečari

Brzo se premeće mjesec po nebu ovih dana: 

Neznano je, da li po nebu ili po kalendaru. 

Godine lete, a dani se vuku. Otvoriš oči i već padne mrak. 

Stigla je zima? 

Ljeti se čeka da prođu vrućine. Zimi se čeka da napokon zatopli. Na proljeće i jesen se gleda da ih se ne vidi; zbog peludnih alergija i groznica i svega čega! 

Kad je vedar dan, više voliš kišan, kad je kišan dan, želiš grmljavinski, kad zagrmi glumiš da se bojiš ili ne bojiš ovisno o društvu u kojem se zatekneš ili o trenutnom raspoloženju. Kad je duga, ne možeš se sjetiti, čega je ono znak, pa se uvjeravaš da mora biti dobar, pa nabrajaš samom sebi u bradu na čemu sve moraš biti zahvalan, jer je to sad IN, moderno je biti - spiritualan. 

Ljudi naše davne prošlosti su, promatrajući mjesec kako se kotrlja, došli do zaključka da je i Zemlja okrugla i da se kreće. I bez snimaka iz svemira, i bez očevida! 

I bili su u pravu. 

Zamisli!

21.7.2024. vidimo se ovdje 

Sretna Guru Purnima, svima koji slave i koji ne slave!