Jesu li moji roditelji i šira obitelj imali kakve koristi od te brige i pažnje kojom su bilo zaokruženi, i od svih tih cool gadgeta, na kojima su ljudi zavidjeli, a koje nikad nitko nije koristio, vjerojatno ne bi ni da je znao kako ili čemu služe, ne vjerujem, jer su stvarali samo frustracije. Sa svim tim ljubaznim na deset minuta široko otvorenim rukama i medenim osmijesima, koji bole nas što ih ne vidimo, dakle slijepci i nositelji su uključeni, što od grčeva što od implantata koji im osiguravaju komplimente i ništa osim toga, majstoru zubaru, a ne njihovom izgledu. Oni znaju da su lijepi samo dok je ta bol prisutna, pod normalno im je dakle da i vas bol treba iskriviti da bi bili pravi, a vi sve obrnuto. Držite se onako kako možete, govorite ono što se od vas očekuje, inače vas nitko neće uzeti za ozbiljno, a neće vam dati da jedete i onako, osim ako ih se ne opomene pod prijetnjom sramoćenja. Da nije tih bolničkih pregleda, ne bi vam dali ni onaj plastični pladanj ispunjen prema dijetalnom jelovniku, kao da ste dijabetičar. Sve je to povezano.
- Šta ne pita, šta ne kaže?
tako se iščuđavaju, a vama bude čudno, zar je moguće da ne znaju da svi živi stvorovi i stvorenja trebaju pojesti nešto, tu i tamo, da bi preživjeli. Netko malo rjeđe, netko češće, ali uglavnom bar jedanput svaki dan.
Ako ste jeli prekjučer ne znači da sada ne smijete biti gladni. Zanimljivo kako se nitko nikad ne prevari kad je u pitanju san.
+++
Mene je mama štitila od bezobraznih riječi i slika. Baš tako. Rekli u joj da sam osjetljiva, i ona je dosljedno štitila moje emocije. Tako da je bilo pravo čudo čuti, kad je jedan od travara kojem me vodila, rekao da je glad osnovna emocija. Glad i žeđ. Čak jedina koja se ne smije preskakati i zanemarivati. Sve ostalo je lako zanemarivo.
- Dajte maloj da jede i nemojte je tuć, pa ćete vidjet kako će oživit.
- Djeca su poput cvijeća, - tako je rekla i Stipina doktorica vjerojatno jedina iz svoje branše koja se nije gubila u kartonima, - ne mogu bez vode i bez sunca. Pustite to šta će ljudi reć. Neka ljudi govore, brže će se umorit. Nego vi nemojte svaku slušat, pa će i vama i malome bit lakše.
Moja je mati pazila budno da me netko ne uvrijedi i da ne vidim nešto što bi me uznemirilo. Vodila je brigu o tome šta mi je koja curica iz vrtića ili škole rekla za robu koju nosim i način na koji sam počešljana više nego zašto sam na kraju dana raščupana i potrgana po šavovima.
- Ništa svoje ne čuva - tako je govorila - Ja sama ne znam šta ću s tom malom.
Nije joj nikad palo na pamet da sam možda sudjelovala u kakvoj tučnjavi ili guranju, bez da se zapravo mogu maknut s mjesta na koje me se odlučilo posjesti. A onda tete čuvarice samo prihvate priču. Jer realno, one ne znaju što im se u grupama događa. A kako će to priznati. One se doma marljivo spremaju, osmišljavaju aktivnosti, izrađuju stvari kojima će ukrasiti panoe i darovati uvijek zaposlenim mamama. I izmjenjuju se svaka četiri sata po rasporedu, a od ta 4 realno koliko mogu provesti sa vašim djetetom, u grupi od njih tridesetak zahtjevnih i potrebitih. Jer većina ih ima majke i rodbinu koji će pronositi ponosne glasove i dojmove o toj i toj zaposlenici te i te ustanove i šta ta mala misli. Možete li kriviti tetu?
- Oni i njihova debilna djeca. -
Debilna postanu zlatna, i ne ovisi to samo o darovima koje majke nose svaki put kad je neka prigoda, nego o spremnosti da olajava. A tko onda ostane debil? Ovaj koji gleda samo svoj posao. I tako to i bude.
I onda istu tu stvar ponavljaju i moje sestre sa svojim potomcima, i nije im čudno, niti ne primijete kako to da ja imam drugačije uspomene na iste događaje i zašto ne želim imat više nikakvog posla s njima.
- Da bi te prihvatili trebaš znat dat. Kome i šta.
Pa se naljute kad shvate da ja njih žalim.
- Nismo mi jadni - tako mi je odbrusio sestrin sad odrasli sin.
I stvarno nisu.
I sve bi bilo u redu, kad ne bi bilo te potrebe da mi daju do znanja tko je, taj koji je.
No comments:
Post a Comment