to da su prijetnje njoj!

Ima već, koliko, desetak, petnaest godina da je uvedena državna matura, a panika, sumnje i sumnjičenja su ista kao da je jučer izumljena. 

Slično tome, AI nam nije prijetnja, ali nas razotkriva. 

To je tako sa svakim novitetom, presporo se prilagođavamo promjenama. Pogotovo ovima na bolje. 

Kad bi i za društvena napredovanja vrijedilo isto pravilo kao što je to u prirodi, da samo najsposobniji preživljavaju, ljudi bi odavno bili izumrli. Možda se zato i lijepe u klastere. Dosadne rojeve muha i komaraca kojima je jedina pristojna karakteristika ta što nisu izbirljivi kad je u pitanju hrana. Napit će se bilo čije krvi, bilo gdje da im se pruži prilika. 

Koliko ja pamtim, to u vezi državne mature, jedino što je teško, a sad govorim za ovaj dio posla koji trebaju odraditi nastavnici, koordinatori i ravnatelji, je da pročitaju uputstva s razumijevanjem od početka do kraja i da ih se drže bar dok traje onaj dio koji je vidljiv i drugima a ne samo njima. Dakle, pristupnicima, a to su uglavnom njihovi učenici. 

Mrze se međusobno, jasno, jer misle da se poznaju. Sve ako ste im bili drag i simpatičan i ako niste pravili probleme, baš ta sitnica što ste bili dobar cijelo vrijeme ide im na živce, i to ide u obadva smjera. 

Kad ste od početka dresirani da u svima i svemu samo tražite greške, jer je to navodno to famozno kritičko mišljenje, a vi ste ga godinama mukotrpnog učenja napokon i stekli, sad je došo časak da se akumulirano znanje nekako demonstrira. 

Ja se sjećam muke i mučenja kojima smo bivali izlagani na starinski način, nisi znao ni tko pije ni tko plaća, jer su nam matere tajno, da mi ne znamo, ali zato znaju svi ostali, nosali učiteljima ispitivačima, okrepe, i vaš je prolazak ovisio o tome čija je marenda bila bolja. 

Ako ste na usmenome stvarno bili dobar i položili pismeni bez greške, nitko vam ne bi vjerovao da baš vaša mater nije popušila ravnatelju ispod stola za tu uslugu. A tako su se dobivala i namještenja. Ovisno o voljnosti matere ili o vašoj osobnoj spremi i angažmanu. 

A sad sve tajno i šifrirano. Naravno da ne razumiju što im se događa, da se osjećaju pokradeno, prevareno i degradirano do stupnja stroja na botune. Koje nitko ne pritišće, jer bi to trebali moć sami, to je ta razlika između mašine i čovjeka, ovaj potonji bi trebao biti samopokretan. Automaton! Self-start. 

Ali, zbog čega vam ovdje o tome sad pišem: 

Od par desetaka tisuća maturanata pristupnika na državnoj razini, jedva je njih desetak riješilo test sa stopostotnom točnošću iliti bez greške, i to uglavnom one iz prirodnih predmeta, na društvenima nikad nitko ništa, iako je prolaznost na društvenima veća. 

Bilo bi zanimljivo kad bi nam rekli, radi li se o momcima i djevojkama koji su redovno školovanje prolazili s kakvim specijalnim certifikatima, tipa, jesu li sportaši, imaju li kakve korisne hobije ili su pak oni s kakvim tjelesnim ili senzornim deficitom kako se voli to reći, koji ih je držao više prikovanim za postelje, nego klupe, ili na bilo kakav način, van matične škole. Koja će se pohvaliti uspjehom izvanrednog učenika, kad se to pokaže na bilo kojem polju, to budite bez ikakve brige. 

Dječak, kojeg se ja sjećam, koji je morao polagati maturu u matičnoj školi, i kojemu je to matična škola imala obavezu osigurat, jer na starinski način bi bio otpisan bez ikakve objektivne provjere, kao nepotreban, nepodoban i nesposoban, popularno duhovitim profesorskim izričajem "glup, tup, neupotrebljiv", je naravno, riješio taj pisani test bezgrješno, o čemu se nije niti spominjalo, spominjala se samo žrtva koju su podnijele gospođe koordinatorica i ravnateljica, i jadna majka koja je bez prestanka plakala. Možda su to bile suze radosnice, nećemo znati. 

Morale su biti radosnice, ako su u njoj postojale sve one majke čijoj je djeci bilo onemogućeno! pristupanje ispitima, zbog jelte, tog i tog razloga. 

Mens sana in corpore sano. Pogrešno protumačena. 

Od trenutka kad se doznalo da će ipak mali pristupiti, pa do objave konačnih rezultata, samo se govorilo o tome kako je to glupo i nepošteno. Bilo je problema i sa namještajem i sa strojem na kojem je trebao pisati, za razliku od ovih regularnih koji sve rade ručno, a kad pošteno pogledate, oni su samo trebali bit prisutni dok stručni suradnici ili kako se to već zove, unesu opremu i dijete u zakazani dan i sat na zakazano mjesto, dalje mali sve radi sam. I radi besprijekorno. 

Jednostavno ti uzmu sve. I ono što možeš i ono što imaš i ono što njima daš a one ili ne vide il s gađenjem odbiju, jer si ti invalid, a one su - normalne. 

Bilo je to prvi put da sam se usudila pisano prigovoriti prema višim instancama, jer ove na terenu u rangu iste, ne da nemaju razumijevanja, nego nisu još došle do tog stupnja evolucije da bi mogle prihvatiti da na svijetu postoji još nešto osim onoga što one misle da znaju i da time vladaju. suvereno. 

- On može, ali neće. - I onda se stavi taj bez greške riješen test kao dokaz. 

Znači, one uopće ne vide razliku. Ako nemaš snage u prstima da bi mogao držati olovku i geometrijski pribor, ali sve to možeš dodirom na tipku ili touch screen, ne znam točan prijevod, a tipkam vam u afektu. 

Je li to bila prilika da ministarstvo, ili koja od udruga pokaže na razliku između tjelesne moći i one iz sfere i domene uma ili duha, nisu je iskoristili, i sve je pošlo još gore nego što se i zamisliti moglo, ako se sjetite onoga dječaka zbog kojega je cijela škola išla u bojkot nastave, svi i nastavnici i učenici i roditelji, jer nisu htjeli da im njihova normalna i zdrava djeca sjede u istoj zgradi, a kamoli klupi s takvim nakazama. 

Te nakaze oni sami stvaraju. 

Mogli su jednako tako stvoriti i anđela, ako ne genija. Dokaz da bog ipak postoji. 

I sad, kad vas se odmalena označilo kao čudovište, jer tanka je crta, čuda su za pojave i stvari, ako ste dijete, ljudska osoba, teško će tko prihvatiti da ste genijalac ili lumen, u svijetu u kojem su svi sa certifikatom na kojem piše koliko su pametni i zreli i nezamjenljivi, imate, dakle, samo ta dva izbora, ili ćete se prikloniti većini, te to stvarno i postati, ili pronaći sebi bilo kakav bijeg. U ludilo, ili u samoću. 

Ako vam daju da se koristite kakvim strojem, bez njihova nadzora, velika je vjerojatnost da online pronađete sebi kakvo jato, ili da ga čak sami stvorite ravno iz ništice, te postanete kamen temeljac novoj crkvi, kao sveti petar kojeg će mrziti čak i oni koji se sklanjaju iza njegove toge. 

Ja sam preživjela da bih mogla reći, i skupila pristojan broj istih takvih potvrda kao i svi obični normalni ljudi. I baš će ti isti obični i normalni ljudi dovoditi u pitanje te iste potvrde kakve i sami imaju, kad im kažem da sam i ja bila to dijete kojeg se sad tako panično boje, i da to nije bilo uvijek tako, i da tome nema nikakvog razloga. Da nas ne čini ljudima više ili manje nešto što na nekome papiru piše bez obzira na to tko ga potpisao ili pečat čije ustanove nosi. 

A onda vas počnu pratiti i uhodit na špijunski način. Šuljaju se iza vas, i uzimaju vam stvari točno pred nosom, tako vas testiraju da bi znali tko im laže. Vi ili karta. Jer oni su savršeni, uvijek. 

- A sad vidiš, je li? - urotnički osvetnički, dakle, isti ti ljudi koji su Danielu gurnuli pod nos šestar i ravnalo, kad se pokazalo da zna riješit test s više razine znanja. 

Meni je ravnateljica, ili tko joj već piše rasporede radnih zaduženja van učionice, baš odredila da moram raditi one stvari koje sam joj jasno rekla da ne mogu, uopće je nije bilo briga što na taj način dovodi u opasnost i moju sigurnost i svih onih koga bi se moglo ticati da taj i taj zadatak bude tako i tako napravljen. 

- Ona može, ali se pretvara. Glumi i izvolijeva. Mala fantazira da je posebna. Umišljena sva, sad ćeš je vidit. 

Pa kad joj kažete zdravo seljačkim jezikom, možda tako shvati, da je ona odgovorna osoba, i da će ona bit kriva ako se što dogodi jer ja objektivno i pravno i svakako drugačije imam potvrdu što mogu a što ne mogu, i da je ona na vrijeme i regularno bila obaviještena, ona to sve krene prikazivat kao prijetnje njoj. I to krene od onih najnižih, pa kad se priča dobro uhvati, ovi sa viših razina se samo priklone većini. 

- Glumi gospođu. Ne da joj se. Lijena i razmažena. A ti moja Silvija, radi! Kolika je vama draga plaća? Premalo, premalo, kad pogledate koliku žrtvu mi svi skupa podnosimo, i kako nas se zafrkava. Je li, šta kažete? 

I prosvjetna inspekcija i policijski inspektor s kojim sam razgovarala, i predsjednik školskog odbora i stručne službe i povjerenstva, svi su mi bez iznimke i razlike rekli da trebam pronaći neki način da se dodvorim ravnateljici. Dakle, da joj donosim poklone i da joj se klanjam. 

A onda će reć da ste vi antikrist, kad se odbijete pokloniti idolu, umjesto da se držite živog boga koji prebiva u vama. U vašem tijelu koje vas dobro služi, i takvo kakvo jest, nepotpuno. Znate li i jedno koje je potpuno? Jeste li vi fizički savršena? 

Samo pogledajte koliko ljudi nosi naočale, da ostanem u duhu. Pa im je svejedno draže i lakše kad im netko drugi pročita novine. Hvala bogu na svim tim strojevima koji nam svima olakšavaju postojanje. 

Ako su otvoreno tražili da ja njima plaćam da me se pusti da radim svoj posao, da prođem svojom ulicom od točke a do be, da uđem u dućan i da me se posluži, jer pratili su me i po dućanima i gledali što kupujem i onda baš bude nestašica tog peciva koje volim, ili deterdženta, a oni "znaju ko zna čovika koji zna u koga ima". to je ta logika, taj sistem, ta rađa. Zarade i varanja. Zlurade. 

Zna se kako s normalnima, i sad vam se pojavi netko tko nije na liniji. 

Takva je špranca. A na nama se bolje vidi. Još samo da je hrabrosti i snage među ovim normalnima, ako su normalni ne samo nominalno, da kažu to naglas, je i mi to vidimo, ili da makar šute ako nemaju ništa pametnije za dodat. Jer svi su nezadovoljni i svi se stalno žale, pa valjda bi bilo kakva promjena trebala bit spasonosna promjena na bolje. Oni spremno udru u kontru, jer ne možeš ti takva manjkava i to certificirano, bit pametnija od boga, a zna se tko je bog, bog sam ja. Kralj sunce. Čista zloba. 

Kojem bi to i kakvom umu moglo past na pamet da ću se ja sama ić strmoglavljivat niz stepenice i bacat pod kombi koji voza papirnu konfekciju, samo da bi napakostila šefici, da, baš njoj. Ne da bi dokazala da to ipak ne mogu, jer namjera je bitna. Ona zna, ima spoznaje da ja mogu ali neću, i ona me kao nadređena ima pravo testirat, osramotit pred svima kad se dokaže da ja lažem, i čitava klika koja me je ikada testirala, na čelu s mojom prijetvornom obitelji. 

Koja miti sve i sva samo da bi ostala na vrhu. Ne preza ni od čega, eto čak i da vlastito dijete iskoristi i žrtvuje moloku. 

U slučaju da ipak prođem bez ozljeda, i odradim određeno, uz pomoć boga, ili bilo koga. 

To je ta igra. A ovi koji su zasjeli da podrede sebi i tuđu, ništa. Stvarno, ne mogu ni zamisliti koliko su okrutniji sa svojima u svoja četiri zida gdje nema očiju da bi ih provjerile. jer ne možete ako ste već u tom kolu, par minuta biti svet, a ostatak vremena svoj. Na koju god glavu da se nasadite. Znate po onoj, bogu i bogatstvu, i dvije stolice. 

- Pođite trgovcima, neka vam oni prodaju. 

Jer neke stvari se ne mogu kupiti, ukrasti niti oponašati. 

Sad samo da je doć do svijesti da je tako na svim razinama.