§
Neću tvrditi da je to ciljano tako, da se s početkom masovnih ljetnih migracija prema mjestima za odmor, na sjednicama vlada odlučuje o stvarima koje se tiču ionako najnezaštićenijih, ali o kojima budućnost ovisi, dakle o školskim kurikulima i uopće stvarima koje se tiču organiziranog obrazovanja i boravka u ustanovama koje ga se tiču, i o, naravno, osobnim asistentima, koji su problem per se.
Sve je otvoreno i javno, ako imate volje možete sve slušati putem radija, u realnom vremenu, ali koliko će običnih ljudi koji imaju djecu za koju i sami kažu da nisu sasvim obična, možda niti stvarno zdrava, pomisliti da je to važnije od prilike da odu na more na tu specijalnu plažu baš za njih namijenjenu.
Ponavlja se, iz godine u godinu, pa tko ima uši da čuje i oči da vide, može slobodno.
Lakše je ako razmišljate o obrascima radije nego o osobama, pogotovo ako tu osobu po imenu znate, ali da bi se moglo naći hrabrosti i snage za nešto konkretno i napraviti, u biti prije popraviti jer nema boljeg ni drugačijeg načina od ovoga koji već postoji, imena su itekako i nužna i važna:
Zato reblogam ovih par odlomaka o asistentu profesora Nikolaya, koje objavljujem na drugome blogu. Pisala sam ga prema stvarnom asistentu našeg barba Vjeke, kojeg nitko nije doživljavao kao slijepu osobu, ali svakako mu jest u nekim stvarima koje većina smatra banalnima, bila potrebna pomoć. Tipa da poravna kravatu i zagladi kosu prije nego se prikaže studentima. Koji ionako samo to vide.
Nakon što je otišao u mirovinu, Igor je još neko vrijeme "uživao ugled u javnosti" na njegov račun (eh, mislim da je to ono kad Sadhguru kaže da će njegov duh ostati s nama još 80-ak godina nakon njegove smrti), a onda je došlo vrijeme da se i njega sruši, a kako sam nije donio ništa novoga, srušilo se barbu, tj. ono što je iza sebe ostavio. Tako da se treba opet sve ispočetka. Štogod da je to bilo.
Jutros su me sa emisije Dogodilo se na današnji dan podsjetili na najpoznatijeg književnog privatnog detektiva, pa u tom duhu je i ova priča o batlerima našeg doba. Treba se bit oprezan, i oni i mi i svi.
Činjenica je da se stalno pada na istim mjestima, a ne bi trebalo. Namjera je bitna.
Tako da, taj novi zakon i ta ciganjenja u vezi bonusa i postotaka na plaće, govore i više nego što se može podnijeti, o kakvom se tipu zaposlenika radi. Daj bože da sam u krivu, ali svakako budite oprezni.
U prošlosti su se o najranjivijima brinuli ljudi posvećeni samo tome poslu, a danas se govori u terminima radnoga vremena i dnevnih odmora. Ali tako je to uvijek bilo u stvarnom životu, samo likovi iz romantičnih romana, ostavljaju sve kad zazvoni telefon, i napola pojedeni sendvič i psa u autu i voljenu ženu.
No comments:
Post a Comment