Iz mog kuta promatranja, zvanični debili su u boljoj poziciji od ovih koji su preko reda gurani u društvo zlatnih. Kad bolje pogledate, oni oponašaju ove što stvarno ne mogu, što znači da u njihovim očima to ima veću vrijednost. Moć nemoćnoga.
Od ranih dana, baš ciljano budu trenirani, naučeni da izvolijevaju i ne rade sami ništa, jer je to znak gospodstva. Ili gospodara? Ni bog naoko ništa ne čini, ne skače odmah čim mu se obratite sa usrdnim moljakanjima.
A za dalje, štogod učinili, put je takav kakav jest, utakmica je od početka namještena, a oni se gledaju prilagodit pravilima koja im nikako ne idu na ruku, u igri koju gube, izigrali oni kako god točno i precizno stvari koje su predodređene za nekoga drugoga.
Mater koja misli da je ona svemu kriva i da se ta krivnja vidi na njenom djetetu koje je božja kazna, umjesto blagoslova koji je trebao biti. U tom smislu. Njoj je zanijekana i oduzeta i do neprepoznatljivosti isprevrnuta njena majčinska dužnost i ljubav i instinkt, a djetetu zaštita. U tom smislu. Moć da traži pomoć.
Odraslom djetetu je na izbor da povjeruje dijagnozi, da je ono svemu krivo, pa da odabere polagano umirati. Ili da pobjesni, krivicu prebacujući na majku, a što drugo, na koga drugoga? A društvu je ionako samo do procjena tko je prava žrtva, tko je veću žrtvu ponio, oni, ili ta jadnica.
Ona gubi.
Takav je zakon velikih brojeva. Zato i treba neke izolirati.
No comments:
Post a Comment