opasne žene

Kad god me glasovi upozore 'čuvaj leđa', prvo pomislim na mamu ili na neku od mojih sestara.
Nepoznate ljude ne mrzimo, niti nepoznate volimo. Jednostavno ih prihvaćamo. Ili  gledamo zaobići. A obitelj, za razliku od prijatelja, navodno, nismo mogli birati.

Za pretpostaviti je da su sestre bile zakinute za svu onu pažnju koju sam imala ja kao mlađa i ja kao boležljiva. Možete to nazvati ljubomorom, ako je tako lakše, iako radije ne bih koristila tako jake riječi.
Prema mom iskustvu, žene se samo žele svidjeti. Ne samo muškarcu, žele biti drage svakome i svemu. Po meni je to prirodno stanje bivanja. Biti pažljiv i davati pažnju. A ja sam je imala previše. Više nego se moglo podnositi.

Znam da je pokojna baka koristila izraz koji sam stavila u naslov za žene koje imaju odlike muškarca, koje društvo percipira kao uspješne. One koje su za sve i koje mogu sve: i brak i obitelj i posao i novac i kuća i vikendica i prijatelji i zabave i putovanja (i nijedna knjiga).
"Pazi da ti se to ne dogodi"
Da te ne šćepa takva.
Možda ona ima tisuću sluškinjica, ali najveća je sluškinja ona.

Čitav život pazim da to izbjegnem:
ONE me namjerno rasplaču pred svima, da bi me pred svima mogle tješiti. Namjerno mi zadaju stvari koje ne mogu raditi, da bi ih mogle raditi ONE. Namjerno pokazuju prstom, da bi - tc, ah, koja šteta.

Nepoznati to ne rade.
To rade oni koji vas znaju i promatraju. Koji znaju gdje ste tanki, a gdje ste slabi. Koji nisu svjesni svoje snage. Samo svoje 'boli'.

Ženama su djeca i bogalji, ono što su one same muškarcima. Opasnost s kojom se ne znaju nositi. Gadget kojeg još ne znaju koristiti. A ako je analogija ispravna, nikada niti neće.

Djeca će, međutim, odrasti (i postati vjerojatno isti tip budala). Bogalj će ostati bogalj i kad mu zašarafite umjetnu nogu, uho, oko, ili smartphone za mozak.

Negdje sam čula da je u redu kad patite zbog svojeg nedostatka ili nesposobnosti, ali kad patite zbog svoje sposobnosti, tad ste slučaj za psihijatriju. Danas ljudi uglavnom pate svoju sposobnost i svoju preeduciranost. Ne znaju šta će s njima. Pa zagorčavaju iz straha. Ili čiste obijesti.

A onda prikazuju same sebe kao 'ranjivu skupinu'.
"JA tebi idem pomoć, a ti MENI tako"

Molim vas, molim prestanite mi pomagati.

ogledala

Instruktor joge, koji nikad nije bio u Indiji, se jednom prilikom pohvalio da je vidio jednom, kad je bio u Njemačkoj, jedno prosvijetljeno biće. 

Prosvijetljeno, ili prosvijećeno, ili posvećeno, ili svjetlom obasjano, sad je svejedno, ali ljudi iz grupe su ga, ne bez sprdnje, pitali: kako je izgledalo. 

Mogli su oni misliti na dojam (koji je susret ostavio na našeg instruktora), moglo se misliti na opis samog susreta (na događaj, mjesto, vrijeme, ljude, priliku, sve što uz to ide). Ili da su se nadali kakvoj mudrosti, a ne anegdoti ili činjenici koju je tek trebalo potvrditi vijeće prisutnih. 

Ispostavilo se da ih je zanimalo kako je spomenuti čovjek fizički izgledao: je li bio mlad, star, je li imao kosu, bradu, i što je imao na sebi, kakvu odjeću, i kakvu obuću. 

Ne znam zašto su pretpostavili da je čovjek. Muškarac. 

Biće može biti i - noćni leptir. Kad se već gađamo bedastoćama. 

Dakle, bio je mlad, trideset, ak, četrdeset godina najviše. Dugokos. I nije imao bradu. Nije imao ni onaj znak na čelu. To je bio bonus podatak. Bosonog. Mislim na čarape. Sandale je imao kožne. I sav u bijelom. 

I ništa. Ništa on ne govori. Samo stoji uza zid i gleda. 

Kao da je slijepa osoba. 

Prilaze mu ljudi. A on samo klima glavom. Da, da, ne, ne. Jedva progovara. Ja ga ovako potapšem po ramenu, za pozdrav. On se odmakne. 

Kao da je slijepa osoba. 

Gospođe nisu bile zadovoljne opisom. 

# 

Ljudi koje poznajem uglavnom se kreću u terminima: ljubomoran, glupav, zavidan, nesposoban, nije ni za šta. Kad se radi o ljudima koje oni poznaju. 

Ili, jaaadan, nikad od njega ništa, a doooobar je, jaaadan. Ako žele ostaviti dojam dobre osobe. Koja na osnovu frizure i cipela daje ocjenu nekog koga zna iz viđenja. 

Svatko donosi zaključke na osnovu onoga što sam može pojmiti. 

Nekad mi se čine kao muhe, zarobljene između dvije staklene stijenke. Ništa osim zujanja. I povremenog udarca o staklo. Sve rjeđeg. Rjeđeg. 

Udarci o zid, nauče te pristojnosti. 

Buljiti kroz staklo? Ne da je nepristojno, ne smije se. 

Ima li života izvan druge dimenzije? To je nečija laž, tlapnja, iluzija. 

sanjač ii

Svima je rekao da pripadam njemu i 

nitko neka me ne dira 

(bez njegova dopustenja) 

Ako mi se nekad desi nesto dobro, to je zato sto mi je 

on 

izravnao pute. 

Ako se dogodi sto lose, tu je 

on 

da me spasava. 

U medjuvremenu smijem brojati udahe i izdahe. 

Lako je moguce da imam svoje noge, ali tu je 

on 

da me nosi. 

Vrlo vjerojatno bi mi se iz lopatica razvila krila na kojima bi oboje mogli poletjeti, ali samo 

on 

nas drzi cvrsto na zemlji. 

Plivace kozice koje naslijedih od predaka - 

ismijava. 

Pritisne mi glavu snazno rukama: 

"Plivas li, ribo!" 

Ramena gurne nogama: 

"Roni! Zaroni! Mozes ti to." 

Cuje se cerek njegovih prijatelja, al se ni ne pitam sto ja radim s njima ni sto se dogadja. 

Samo tijelo mi se trza u zelji da nestane. 

kazna

Kad ste samo malo drugaciji od onog na sto su ljudi navikli ili onog sto mogu zamisliti, pocmu si svasta dozvoljavati: slikovit primjer koji ovdje dajem, razgovor je s psihologinjom, za koju bi se ocekivalo da bude educirana i sposobna odgovoriti.
Ja sam ocekivala minimum znatizelje; ipak sam joj bila prva slijepa osoba u karijeri, i dosla sam sama, u neljudskim vremenskim uvjetima, u jednom komadu.
I koliko god da sam cijenila njenu namjeru (uvjeravala sam samu sebe da je to bio dio testiranja), da me (unatoc i usprkos) tretira kao 'normalnu' osobu, nisam mogla i jos uvijek ne mogu vjerovati kako je uporno odbijala da vidi ono sto je ocito:

- I kako vi tako jadna sama - rastezuci samoglasnike koliko je to moguce.

Dakle, ono na sto je svaki bogalj ponosan - nesto moze sam, ne ovisi o tudjoj dobroj volji - ona pretvara u problem.

- Ne, ne, niste me razumjela, trebalo bi to vise, komunikacija je bitna...

Dakle, ja ne vidim. S kim cu pricati. Ako mi ne date znak da ste tamo, i da ste od volje (da niste prestrasena), jednako tako mogu pricati sa zidom.

- Ja ne vidim, ja ne vidim... opet vi po svoju. Dajte drugi put nesto novo.

#

Kako se moze primijetiti, veci je problem imati zdrave fizicke oci. Imaoci istih su uvjereni da svi vide isto sto i oni (lako moguce da su zato u nekim kulturama zabranjivana ogledala).
Misle isto sto i oni. Ili na isti nacin (dodjoh, vidjeh, zgrabih).
Cinjenica da svi ne izgledamo isto, ne povlaci za sobom nikakvu analogiju.

Kad nemate zdrave fizicke oci, brzo naucite da vam drugi nece pomoci, ne zato sto ne zele nego zato sto ne znaju kako. Da ce vas uputiti krivo, ne iz zlobe, nego jer ne znaju ni sami, a sram ih je priznat, ne vama, nego onima koji vas mozda gledaju. Da tajne koje mislite da postoje, zapravo skrivaju jedino to da onom koji tvrdi da ih zna nista nije jasno.

A onda se naucite sami. Ucenje je samotan proces. I ucenje je velika radost.
A zivot - obican, svakodnevan zivot - prava pustolovina!

ograničenja

U letku jedne od udruga za potporu je pisalo: "Ako i ti, čitatelju, imaš kakvu manu ili nedostatak, nemoj se toga sramiti, jer svakome nešto nedostaje." Na šest stranica ispred su opisivane poteškoće i predrasude sa kojima se susreću ljudi koji imaju vidljive mane ili nedostatke. Ako je itko od čitača stigao do zadnje rečenice, jedino je mogao misliti o tome, kako je sretan što nema baš to što je opisivano prethodnima. Tako naime prosječni ljudski mozak radi. Nije baš jako sposoban za apstrakcije.

Vratit ću se opet na moju prijateljicu koja je prva osoba koju sam upoznala s etiketom penis envy & eye envy person (trebalo je pisati "I").
Znate ono kako se za neke muškarce kaže da ne vide dalje od svog kurca, pa čini se, po tome, da čitav svijet ne vidi dalje od njega.
Isto bi se moglo prenijeti i na drugu sintagmu; postoji samo ono što se može okom vidjeti.
Zato su, pretpostavljam, izmišljeni i teleskopi i mikroskopi - da bi netko dokazao nekom drugom da to nije točno, jer postoji život u nevidljivom kao što ga ne mora biti u vidljivom.
Ali namjera se zaboravila. Učenje se iskrivilo. Postavši samo sebi svrhom. Ljudi broje zvijezde na nebu i nazivaju to znanošću.
Uplate si vikend putovanje i misle da će si proširili vidike.
Kupe si dalekozor da bi špijunirali susjede.
Kupe, grabe i zgrću dok ih ruke ne zabole, jer ne možeš ti toliko toga nabrati koliko oko može poželjeti.

Tko je zapravo ograničen, i tko je u stvari u nedostatku? Zbog čega bih se morala sramiti?

To je njihovo smeće, koje pokušavaju natrpati na mene da bi samima sebi izgledali ljepši. Da bi im bilo lakše nositi. I nositi se.

Očigledno.

A mogli bi samo zatvoriti oči i zaviriti u sebe.
Svi to mogu, u sebi smo svi isti. I imamo sve.

Još jedna stvar koja zapanjuje: nikome od ljudi 'normalnoga vida' koje poznajem to ne pada na pamet. Dakle, poznaju me, ali ne pada im na pamet poželjeti znati kako je to biti slijep. Kad kažem, pa zatvori oči na deset minuta i uđi u prostor, koji ti i ne mora biti nepoznat, pun ljudi koji ti ne moraju biti nepoznati, čak možeš malo viriti, pa vidi, kako ćeš za dvije sekunde vrištati da ne možeš više - smiju se. Ako to i naprave, ja za to ne doznam.
Nevjerojatno su spori. Iritantno spori.
Jedino što znaju su kvazi emocije i tapšanje jedni drugih 'dobar si ti čovjek'.
Koliko jadan moraš biti za to?

Čula sam da postoje i drugi koji gledaju u sebe. Ali za njih sam samo čula.

zavist

Obicno ljudi pate za dobrim, starim vremenima. (Trebalo je pisati 'obicni'.)
Kad krenu u osnovnu skolu, zale za djecijim vrticem. Kad su u srednjoj, zale za osnovnom. A dok dodju do faksa, sva dobra ekipa je bila ona iz osnovne.
Na razini drustvene zajednice; bolje je bilo za austro-ugarske, kad prodje socijalizam, za sve je kriv kapitalizam, a zapravo svi znamo da nista od toga nije bilo kako individualno ili kolektivno pamcenje drzi.
Dogada se jedino to da imas oci kojima uocis bolje auto u susjeda, a ne pada ti na pamet u kakvom je problemu zbog njega. Dogada se jedino to da imas usi kojima cujes da se drugi ljudi smiju, a ne pada ti na pamet da netko place zbog toga.
Svi mi mozemo podnositi i podrzavati privid dok traje onih nasih pet minuta slave.
A zivot traje malo dulje od toga.
Za samo pet minuta kupanja u tudoj zavisti, priskrbiti si mozemo decenije mizerije. Nikakvo cudo sto su stari zavist uracunali u tezak smrtni grijeh. Ali cudno jest, sto toliki srljaju bas tamo.
Ono sto previdjate: gora je spremljena kazna za vas kojima se zavidi, no zavidnicima. Mada ni njima nece, k'o sto vec nije, biti lako. Oni su dio otrova vec potrosili.

Prvi put sam se sama uvjerila u to, na primjeru prijateljice, koja je izgubila vid u svojim tridesetima, kad se vec nagledala zivota i svijeta.

Ako se ikad pitate cemu sluze invalidi, to je zato sto se na njima sve jasnije vidi.
Mi trpimo istu vrstu muke kao i obicni ljudi, ali cak i najtvrdokorniji od vas mora priznati da je drugacije rugati se i ponizavati i iskoristavati nekoga tko se braniti ne moze, zbog bolesti.
Normalan bi svijet to preveo na jezik; onda nikoga, i nikome. Ali ovaj u kom zivimo to cita; jadni oni, kako sam ja sretna sto sam zdrava.

Moja se, dakle, prijateljica i dalje bori protiv diskriminacije i kao invalid i kao zena! Valjda bi bilo gore jos jedino da je crnkinja na americkom jugu. Ili zidovka, bilo gdje.

Dok je bila samo zena, govorili su joj da zavidi muskarcima zbog penisa. To jest zbog ne imanja istog.
Otkad je i invalid, zavidna je svima koji imaju zdrave oci.
Kad bi joj rekla, kako je moguce biti zavidan na necemu sto ni nema svrhu, a uzrok je tolikih problema. Nasmije se gorko, lako je tebi, nista ti ne znas.

Mogu samo zahvalna biti, sto sam zivjela i zivim jako zasticenim zivotom.

volja i nevolja

Dobra je stvar, i velika prednost, to sto zarana postanete svjesni da se morate (i mozete) osloniti jedino na sebe.
Pod uvjetom da niste stalno izlozeni komentarima kako je drustvo neosjetljivo i kako vam je njegova pomoc nuzna, sto bi odvelo u apatiju i depresiju. Jer drustvo jest neosjetljivo i za samo sebe, ali ruku srce, oni za vas ne postoje.
(Ne mozete ih vidjeti, a njihova prisutnost nije nista drugacija ni bolja, ni vaznija, od prisutnosti zivotinje, biljke ili stvari. Od kojih svaka ima posebnu vibraciju. I obicno ugodniju.)
Kao sto ne postoje ni zbog vas.

Postojite li vi zbog njih, drugi je par rukava. Nebrojeni su nacini i oblici parazitiranja, i upraznjavaju se bez srama.

Sintagma o slijepcu koji vodi slijepca, bojim se, ne odnosi se na dvoje lisenih ocinjeg vida. Odnosi se na nekog tko se prepusta bezpogovorno. Bez razmisljanja i bez razumijevanja.
Kad se kaze da covjek nije samodostatan, misli se na zivotnu silu, ono sto zovemo Bogom. Nikako na drustvo drugih ljudi.
Da, ovisit cete nekad o pomoci potpunih stranaca, ali po svim mogucim pokazateljima, statistikama i svjedocanstvima, najstrasniji zlocini su oni iz strasti a te pocine oni s kojima ste bliski.
Krivi put ce vam cesce pokazati netko tko vas vidi svaki dan, nego netko tko vas ne zna.
Kad meni netko slatkim glasom kaze "uzmi" ili "prodji slobodno" ili "ajde se pridruzi", provjeravam i sto puta. Kad me jos par glasova krene uvjeravat kako je nesto lijeeeeepo, ili predooooobro, zaobilazim.

Cula sam da je netko rekao da su krda dobar indikator - kud vidis da oni jure, skloni se sa strane.
Vjerujem da je ucio od slijepih :).