infinity meditation

Vratili smo se u "novu normalnost", "život" je procirkulirao, trajekti plove!

Kao mala, sam znala satima gledati brodove kako pristaju u luku, i isplovljavaju iz nje. Zamišljala sam, a to me je naučila baka, kako se bijela točkica polako pomiče po svijetloplavoj podlozi, klizeći glatko, nježno i tiho prema svome pristaništu.
Ni jedna ni druga, naravno, nismo mogle vidjeti sami brod, a razlog nije što bi bio predaleko, dapače. Ali pratile smo ga, od jedne luke, do druge (koja se za razliku od prve, zaista nije mogla vidjeti sa našeg balkona:) svih 45 minuta koliko je put trajao. I sjećam se da je to bilo najmirnijih i najtiših četrdesetpet minuta u danu. Najugodnijih. Poput molitve. Čisti gušt.

Puno godina poslije, otkrila sam ovo: _______________________________________
https://www.youtube.com/watch?v=pU9x9Fpo28U

👀👁👁posvuda👁👀👀

Naslutila sam, kako se to vec naslucuje, necije oci na sebi. Proreze u tkanju svijeta, kroz koje je netko busio rupe tamo gdje se ne smije. 

Stvar je u tome, sto sam, tu gdje sam, sama. Osim oblaka i nezainteresiranih ptica, pogledima se do ovo mjesta solitera ne moze. A onda mi je glas iz aplikacije potvrdio - teleskop. Ne na skrivenom mjestu: na prozoru zgradice preko puta, pa prema prozoru mog stana. 

Na stranu sad, jesam li zvijezda ili planet: sama sam, zena i to slijepa. Cak i sad ovo dok pisem, vidim da pise "lak plijen" i "idealna zrtva". 

Zasigurno mu se, ili njoj - ne osjecam zensko bice, ali niti ista ljudsko - cini kao da me moze uhvatiti rukom, nogom. Cuti kako disem. Jer ja cujem njega. Al sta se tu moze? 

Ponekad, u drustvu, kada me netko na taj nacin zlostavlja, mislim da mi je moralna i gradjanska duznost, zuriti natrag, svojim slijepim ocima. A zuriti natrag, slijepim ocima, znam da je prestrasno. 

- Oni vam se slijepih ljudi boje... Boje se urokljiva oka... 

Zatvori to oko, idiote bolesni, sklopi oci, tebi ce bit lakse. 

eye for an I

https://www.youtube.com/watch?v=WMhJgdpj1d0

Razgovor znanstvenika i mistika (dr. Chopra i Sadhguru) o drevnom znanju u modernim vremenima.

video poziv

Kada me prijatelj, koji je od rođenja gluh na jedno uho, zove s WhatsApp-a, najprije nasloni uho, gluho uho, na kamericu.

Kako znam? Ne znam: meni se izmjenjuju manje i više zagasite nijanse roze. Ali znam njega :)

I meni i njemu je zgodnije obično dopisivanje, ali on se s vremena na vrijeme voli uvjeriti da sam živa i zdrava, a ja volim njega. Toliko da se ukažem, s vremena na vrijeme.

Kad se pozdravimo, on kaže "Čujemo se", ja kažem "Vidimo se".

Ako nas tko sa strane vidi ili čuje, promumlja kako imamo čudan smisao za humor. Ljudi koji mumljaju, po mojem iskustvu, nisu duhoviti: kad se ne bih mogla smijati samoj sebi, plakala bih čitav život. Kad ne bi bilo mumljača, život bi bio lijep.

Ima i onih drugih, koji, kad vide da nešto nosiš s lakoćom, be pitanja i pardona dođu i natovare još nešto svoje.

Ne mogu, niti je na meni, nositi sav teret ovog svijeta.
Zato se držimo sa strane. Ne skrivaju nas zbog toga što nas se srame, nego zbog toga što nas štite.

Većina ni to ne razumije.

Misao današnjeg dana je bila:

Ono što je pojedincu moguće, gomili je nemoguće. 

Sutra bismo mogli testirati vrijedi li i obrnuto.

sanjač vi

tek kad sam shvatila da zivot ima ime, prezime i pin, pocela sam osjecati sram. 

to je, kazu, razlog, zasto je bog kontra registara svake vrste. 

nedovršena

dovela sam te do mjesta na kojem nitko prije nas nije bio 

(trebalo je za to imati slijepog povjerenja, ili zrnce ludosti) 

mozda ti se cini da stojimo na rubu provalije, 

ali 

ono sto ti ne smijem reci, jest da se natrag ne moze. lijevo ni desno. nikamo. nikuda. 

postoji samo tocka u prostorvremenu i mi na tocci. 

dubina i visina. 

(ne moras nista raditi)

(dapace, pozeljno je kompletno mirovanje) 

sila teze ucinit ce svoje. ili sila uzgona. 

kako god da se zvala. koje god ime da joj dali ili ju zvali, na stvari je sila veca od nas. 

zaroniti ili 

poletjeti. 

nije da izbora nema. 

i niposto, nije los. 

imamo li svi šesto čulo?

Podjela na pet ljudskih čula datira još od Aristotela, koji u svojem djelu O duši, svakome posvećuje po jedno poglavlje. Svi znamo, to su: vid, sluh, njuh, okus i dodir.
Iako je trenutno neurološko mnijenje da čula ima između 21 i 32, još uvijek se držimo Galenove podjele mozga na specifične dijelove od kojih je svaki zadužen za po jedno čulo. Tako razlikujemo unutarnja i vanjska čula: za primjer, vid i sluh su vanjska čula, koja potiču unutarnja čula, poput imaginacije ili memorije. Sposobnost razmišljanja, umišljanja i zamišljanja je ono po čemu se razlikujemo od životinja.
Definicija čula je sama po sebi problematična. Uobičajilo se reći da je osjetilo, ili čulo, kanal preko kojeg mozak prima informacije o svijetu i o sebi. Razlikuju se tri takva kanala: mehanički (sluh, dodir i propriocepcija), kemijski (okus, miris i unutarnje senzacije) i svjetlost.
Osjetilo dodira tako komprimira nekoliko tjelesnih čula, poput percepcije pritiska, hladnoće, topline i boli.
Unutarnje senzacije ili introcepcija, se odnosi na osjet gladi, žeđi, punog mjehura itd.
Propriocepcija je osjećaj vlastitog tijela u prostoru, npr. i kad su nam oči zatvorene, imamo osjet vlastite lijeve noge.   

Prevodim vam samo djeliće ne bi li vas namamila da poklikate linkove i pročitate sami.
Ono što mene uvijek iznova zaprepasti, je ljudska sposobnost da od jednostavne stvari napravi nered. I pri tom misli da sređuje stvari, stvara kakvu korist.
Medievalistica koju linkam je podijelila slike, ilustracije i citate koje je vrijedno pregledati:

U jednom se viđenju Bog obratio Katarini Sijenskoj: "Želim da nadiđeš sva osjetila, tako da bi mogla spoznati istinu." I ona je poslušala. 

____________________________________________________________

Izvori:
https://medievalmetamorphoses.wordpress.com/2017/03/26/sensing-the-extraordinary/

Imamo li zaista svi šesto čulo? Radio 4:
https://www.bbc.co.uk/programmes/b08k5zlm