vrijeme za bajku

 ..s elementom horora 

💀 

Yagina je kuca na nekoj tocci putanje od A do B kojom me mama vozila skoro svaki dan. 

Ne znam tocno sto je Yaga bila nama. Znam da je nekom bila teta Jaga, nekom baka Jaga. Nekome baba...

Pa sam zbrojila dva i dva, cuvsi za lik iz ruske price o Vasilisi Prekrasnoj i svrstala je medju jos jedno od mitskih bica koje, na razini koju ne mogu spoznati, utjece na moj zivot. 

Mama je imala obicaj svaki put naglasit da prolazimo kraj Yagine kuce trazeci od mene da vidim, jer sama to nije mogla buduci da su njene oci morale biti na cesti, jesu li prozori otvoreni. 

Mogla je to biti neka gatalica. Mogao je to biti neki njihov tajni pozdrav. A mozda je mama samo pokusavala natjerati moje lijeno oko da progleda. 

Trebalo je neko vrijeme da shvatim da mama nece biti ljuta ako samo okrenem glavu i kazem "da". 

(ona i tako nije mogla znati. njene su oci morale biti na cesti.) 

Trebao je samo tren da shvatim da mama nece biti tuzna, ako je ne podsjecam ni na koji nacin da - ne mogu vidjeti. 

Traje ta igra i danas. 

Ono sto je stvarno strasno je cinjenica da ona u to vjeruje. 

vrijeme za meditaciju

Isparale se intimele koje mi je mater spremila za dotu -

po pricanjima starih, radila ih je slipica, zena za koju se znalo da ima gresne misli, zavidna i ljubomorna stara curetina: 

- Vidi joj se po ocima.

U prijevodu, zena koja je samu sebe mogla uzdrzati, financijski, materijalno, i na svaki drugi ljudima poznat nacin. 

Vreteno i preslica, u najdoslovnijem smislu. Ujedinjeni u jednoj jedinoj personi. 

Moguce je. 

Na koga bi, ili na sto bi, takva samodostatna osoba imala biti ljubomorna? 

Projekcije? Iz nesvjesnog? 

Imala sam, malocas, uznemirujuc razgovor s majkom. Ona, kad se uznemiri, spominje moju baku, koja nije bila savrsena, ali koja se za razliku od mame potrudila da mi pokaze neke prakticne iz zivotne stvari. Rekla sam joj: 

- Ona je, u svojim okvirima, dobro odradila svoj posao. Ona nije uzalud trosila zivot. nu sna. gu. 

U teske su ljudske grijehe, pored zavisti, ljubomore, ponosa, pohlepe i lijenosti, ubrojene i ispraznost i tuga. 

Mama ih sve ima. 

I rastrosnost, koju ljudi imenuju nesebicnoscu: 

- Sve mi mogu ljudi rec, ali ni'ko nikad da sam skrta! 

Sto kupujes darujuci? 

Koju rupu kojim stvarima zacepiti ili sakrit', mislis? 

Oko sest popodne, baka je imala vrijeme za molitvu. Kao djeca smo, na nagovor mame, spijunirali pa govorili rugajuci se, da tada zapravo spava. 

Dvadeset minuta sna. 

U dvadeset i cetri sata. 

I nije tako lose. 

Zasto i zbog cega, neki ljudi vide samo lose? 

U drugim ljudima? 

I sad reci: 

imati samo los vid, naprama vidjeti samo lose.. 

Pogodili smo jackpot! 

tvoje slike

 ...ili 'slike tebe', pictures of you... 

one sto vrijede 1000 rijeci i one koje ja ne mogu dozivjeti. 

zato se i (o)koristim vrlo malo rijecima 

Reci meni mi, jesu li znak bujne nabujale maste, jer mastovito nije, ne moze biti, vidjeti fizickim ocima i 'zavoljeti' fizickim srcem. Sto je fizicko - postoji. Ne treba se izmastavati. 

Imaginacija. 

Fantazija. 

Deluzija. 

Halucinacija. 

Imam, dakle, vjerujem da svaka zena ima, iako nemamo sve jednaku inklinaciju romanticnim stanjima, imam, velim, tog obozavatelja jos od osnovne skole, koji misli da kad se pojavim na prozoru da gledam njega, kad se pocesljam da zavodim njega, a kad odem do ducana, da se zbog njeg presetavam. 

Gledao je neki film, a glavna je junakinja slicila na mene i nema veze sto glavni junak nije slicio na njega, to su samo slike i ne znace nista. Ukljuci mastu! 

Sad ovdje prestaje slicnost s obicnim zenama, jer one ne vide izlaz. Ne primijete razliku izmedju njihovog i njima nametnutog stanja uma. 

Nametnuto vrijedi kao pravilo: 

"Nama se svidja ono sto vidimo, a njima se svidja ono sto cuju." 

Neki bas znaju sa rijecima. I ne treba im dugo da dobiju sto vec hoce. 

Vecina se koristi sirovom snagom. 

Slabiji, dobrim starim izludjivanjima. 

♾️

Bas brojim na prste, koliko mi je puta spasila Zivot cinjenica, sto ocima ne vidim, sto usima ne cujem niti jezikom ne govorim sve te bedastoce. 

I malo ih imam. 

Stoprsta bi barem trebala bit. 

Ruzoprsta zora. 

teško naoružanje

sjeti se, sto trebas napraviti 

kada te potcijene: 

kad pomisle da je tvoja njeznost, slabost, 

kad tvoju pristojnost pretvore u svoju prednost. 

probudi! svakog zmaja, svakog vuka, svaku neman sto spava u tebi, 

i podsjeti ih 

kako izgleda pakao 

kad je umotan u kozu ljubaznog covjeka. 

Nikita Gill, Vatra 

cin cin cin

Andjeli postoje, nema sumnje u to. Demoni, takodjer. 

Isto onoliko koliko su ljudi spremni uciniti dobra, toliko su sposobni uciniti zla. 

Ako razlike nema, znaci li to da dobro ni zlo ne postoje? 

Ali, bitna je igra. Sudjelovanje. 

Takmicenje je ono sto se racuna. Ne pobjeda. 

(koliko je tko donirao robe, izbrojio para, skuhao kase. grabez, galama i glupost je ista. Znam da me razumijes. Razlika je u 'meni-meni', 'moje-moje', a sad, ako i tebi treba pa sta ne kazes, evo tebi moje smece.) 

Do sad su mi blagdani bili teski jer sam morala sudjelovati u tim pizdarijama. Izigravati Grinch-a, ili maskotu. Ovisno o tome tko pita. I tko pise punte. 

Jedanput u godini se sjeti da si sam! Pa neka su svi drugi prestraseni sta ce netko mislit da nemaju nikog tko ih voli. Jer voli se ocima. Samo ono sto se vidi i ono sto se moze pokazati. 

Mogu li se pokazati? Moze li itko pokazati mene, kao nesto sto postoji? 

Ako nemas odraz u ogledalu, znaci li to da si duh? 

Ili da duha nedostaje?  

∆∆∆

Danas je dan zalosti zbog "izgubljenih zivota zbog prirodne katastrofe". 

Zivot vam se javlja, govori da postoji. 

Da je veci od vas. 

Zasto bi to bio razlog za plakanje? 

 

moja prijateljica

 Moja mama misli da ima Koronu. 

I moja sestra misli da ima Koronu. 

Uskoro ce i tata reci da misli da ima Koronu. Radi se o zaraznoj bolesti. 

Moja mama ne moze dobiti uputnicu da obavi testiranje. Ni mojoj sestri ne daju uputnicu da obavi testiranje. Jedna ni druga nemaju mjerljive simptome. Osim sto tvrde da nema cula mirisa, ni cula okusa, te da im se gadi hrana. 

Mama radi na tome da nadje vezu u Imunoloskom, da joj uzmu briseve preko veze. Medjutim, nije vise zgodna ni mlada, time ni zanimljiva niti korisna, zacudo, svi je tretiraju kao senilnu staricicu i povrsna ljubaznost je ono sto ju boli. 

Zna da bi ja znala za nekog u koga bi suzama mogla izmoliti za nju (nepotreban) tretman, ali i da je to cijena koju nisam spremna platiti, te me kaznjava tako sto me ignorira. 

Sestra je malo zrelija od mame, te pokusava racionalizirati neprihvatljivo ponasanje neodgovorne lijecnice: zadovoljava se samonametnutom samoizolacijom, i uopce ljuta je po uobicajenom rasporedu. 

👀

U svemu navedenom, Ja vidim propustenu priliku za testirati  prvo, dominantno culo. 

Virus je nevidljiv, sto ne znaci da nije stvaran. Stvarnost njegova postojanja moze se mjeriti panicnim strahom. 

(Na stranu, to na koji ga nacin netko ispoljava i kako se tko s time nosi.)

👀

Kako god da vi ne vidite virus, iako ga se panicno bojite toliko da ga nastojite izbjeci i kad su realno sanse da ce vas dohvatiti male -

tako ni ja ne vidim veci dio vas. 

To sto ne vidite, te stoga ne poznajete; osudili ste kao ultimativno zlo, samo zato sto vam je netko tako rekao. Ne zbog osobnog iskustva (s gripom, virozom ili icime slicnim), ili kakve prosvjetljujuce spoznaje. 

Ipak, od mene se ocekuje da vama, koje ne vidim, vjerujem slijepo! 

Virus mi, medjutim, i za bitnu razliku, nikada nije sakrio stvari, uputio me krivo, ili 'slucajno' zakacio rukom. Dapace, stiti me od nametnika. 

Moj superheroj! 

teškoće u mogućnosti

 Ovako ide reklama: 

"Marko nije mogao sam sjediti, ali sada može... Marija nije mogla reći mami da je voli, ali sada može..." - nabraja se još nekoliko uobičajenih tjelesnih oštećenja, a zatim - "Zahvaljujući (ime organizacije koja se bavi humanitetom) uspjeli su pretvoriti teškoće u mogućnosti!" 

Moguće je da se spominje i zahvala svim darivateljima i donatorima, prije nego zatraže još vašeg novca koji će postati porezna olakšica. 

Moguće je da nisam jedina koja je iziritirana nametljivošću i kalkulacijama, ali sad ne želim o tome.. 

Uočila sam, naime, nelogičnost, ili nazovite to kako vam drago: 

Pretvoriti teškoću u mogućnost, po meni bi značilo, iskoristiti status quo kao odskočnu dasku za nešto bolje. Umjesto toga, organizacija koju neću imenovati, kao da potiče, ističe ili samo priznaje teškoću, odnosno uobičajeno tjelesno oštećenje kao nešto što je samo po sebi cilj koji je potrebno preskočiti, ili mu doskočiti: 

tipa, 

ako ne mogu hodati, prohodat ću i po cijenu života! Jer obično to znači kakvo mehaničko pomagalo koje ne postaje samo must have, nego i izvor novih problema i frustracija, ako se npr. štaka slomi, proteza izliže, kolicima potroše baterije. Posljedice mogu biti; od loma, lezija i kožnih iritacija do sudara sa zidom, osobom ili drugim vozilom. 

Ne, ne pretjerujem. 

Isti primjer si nacrtajte sami za bilo koji od fizičkih invaliditeta koji vam padne na pamet. 

Ja, npr. imam fiksaciju da će mi netko oteti štap iz ruke i nalupati me njime, ali dovoljno je strašno i kad me roditelji pokazuju djeci i govore: Vidi sine, ona je sliiijeeepaaa. Slijepa, tako je braaavo. 

Molim vas, sjetite se toga prije nego donirate novac. 

Mogućnost za slijepu osobu, ne znači moći vidjeti stvari na isti način kao i svi ostali. Mi vidimo stvari... Ja vidim, i ljude i stvari i pojave. Samo drugačije od vas. Od većine. 

Mogućnosti bi, kao kakva kategorija koju se nastoji dostići, trebale biti za svih iste. U skladu s mogućnostima :D 

Dakle, molim vas, prije nego krenete nadomještati ljudskost stvarima, toga se sjetite: 

Forenzičari vele da nam otisci na fizičkim prstima nisu isti, da ne postoje dva čovjeka s istim otiscima (ni utiscima). 

Ne postoje dva ista čovjeka. 

Ja mogu jedno, ti nešto drugo. 

Za početak, molim, samo se toga sjetite.