bilo što može biti bilo gdje

Ako je bog stvorio svijet, tko je stvorio boga? 

Pitanje svih pitanja: što je bilo prije: kokoš ili jaje? U kojoj točci počinje teniska loptica? Gdje je početak, a gdje kraj kokosova oraha?

Gurudev kaže da je istina sferična, a postojanje - privid tj. ono što vidimo kao istinu, ili smatramo istinom - linearno. 

Da bismo nešto mogli percipirati kao nešto što se kreće, mora postojati i nešto drugo što se ne kreće. 

Nama se čini da sunce izlazi i zalazi, ali ono u stvari ne ide nikuda. Mi vidimo dugu kao čudo, ali ne i što stvara to čudo. Ne treba na sve gledati kao na nešto što traži tumačenja. Život jednostavno jest. 

Ako znamo da je 'život' san, budni smo već ako to znamo. Svaki put kad smo jako sretni, pitamo se: 

- Je li sve ovo stvarnost? - 

Kad smo jako sretni, tada smo budni!

Samo kad smo nesretni, mislimo da je sve ovo realnost. Izgubljeni smo u objektivnoj stvarnosti, u ljudima i stvarima oko sebe, pa lako zaboravimo svoju vlastitu unutarnju snagu. Zato je potreban maleni odmak od svega, da se sjetimo svojeg unutarnjeg svjetla. 

U prirodi je svakog ljudskog bića sreća i mir. Zato ljudi idu u ratove, bojeći se da će izgubiti svoj mir. Zaboravljajući da su oni sami mnogo, mnogo veći od tog straha i tih misli u svojim glavama. 

Kad se sjetimo da mi nismo te misli, tad smo sigurni. :) 

 

 

živa

Kad ste vani na jakome suncu, ugodno bude na neko vrijeme, ali opekotine osjećate jako dugo kao suprotnost toj kratkotrajnoj ugodi. 

Kad ste vani na pljusku, osjećate da jedva dišete, ali tek tada vam koža prodiše na način na koji niste ni znali da može. 

Postoji uzrok i postoji posljedica.

Kad ste u društvu veseljaka, ponese vas na tren osjećaj pripadnosti, ali sutradan ćete se pretvarat da se ništa nije dogodilo, ili se složiti, zbog mira u kući, s tuđim doživljajima, jer vas se je dojmilo na sasvim drugačijem planu. 

Kad ste u društvu tihe osobe, u početku ne znate što se od vas traži, ali ako prihvatite da se ne traži ništa, mir koji primite traje, i kad ne mislite o njoj više. 

Dogovorena stvarnost nije manje stvarna od one na kojoj počiva. Ako se ne držite društvenih pravila, društvo vas je kadro kazniti na najokrutniji način. 

Ali ako ne priznate - sebi, kome drugome? - da osim uzusa i normi, pravila i pravilnika, onog što ulica govori i onog u što se uvjeravate da je govor srca, ako ne priznate da ne postoji još nešto, ono nešto bez čega nema ničeg, tad umirete polako.

Postoji uzrok i postoji posljedica. 

Uzroke često puta ne znamo, što nije bed. Bed je kad se pretvaramo da ih znamo. Kad ih tražimo pod svaku cijenu. Kad im moramo znati, ili dati, ime i prezime. 

Tad obično, za opekotine na koži, okrivimo sunce, za ludosti koje radimo, alkohol, a za mir ili nemir u svijetu, svoje najmilije... 

I to nije sasvim pogrešno: sunce peče, takva mu je priroda, ali treba li ga zato ugasiti zauvijek?

Ne možete znati sve, kao što to niti ja ne mogu. Niti vi vidite sve što (niti) ja ne mogu. 

Ako prihvaćate da postoje stvari koje netko drugi ne vidi, a vi vidite, trebali bi biti makar toliko pošteni prema sebi da priznate da postoje stvari koje vi ne vidite, ali netko drugi vidi. Niste vi početak niti kraj. I prije vas je bilo svijeta, a bit će ga poslije vas. 

Samo neće biti vremena. 

Uteklo! U žurbi da se nekud stigne, da se nešto vidi, da se čuje, dozna ili prepozna. 

Pa se tještite time što mislite da, vi bar imate lijepu uspomenu na ono sunce na koži. I na onaj tulum o kojem svatko ima svoju prigodnu anegdotu. 

Dok se plavo i bijelo i srebno i sivo rastežući živo smije iznad naših glava. I nikad ga dosta :)

o sudbini, skladu, sceni i sreći

Kao što dobar glumac igra ulogu koju mu dramatičar da, tako bi svaki čovjek trebao nositi ono što mu već sudbina u životu spremi. Jer sudbina je, kako filozof reče, isto što i drama: postoje uloge prvih i sporednih glumaca, jednom si bogat, drugi put bogalj. Nikad ne žudi za tim da budeš druga violina, ako ti je određeno da budeš prva. Inače ćeš stvoriti nesklad. 

Teles, filozof 

 

Δεῖ ὥσπερ τὸν ἀγαθὸν ὑποκριτὴν ὅ τι ἂν ὁ ποιητὴς περιθῇ πρόσωπον τοῦτο ἀγωνίζεσθαι καλῶς, οὕτω καὶ τὸν ἀγαθὸν ἄνδρα ὅ τι ἂν περιθῇ ἡ τύχη. καὶ γὰρ αὕτη, φησὶν ὁ Βίων, ὥσπερ ποιήτρια, ὁτὲ μὲν πρωτολόγου, ὁτὲ δὲ δευτερολόγου περιτίθησι πρόσωπον, καὶ ὁτὲ μὲν βασιλέως, ὁτὲ δὲ ἀλήτου. μὴ οὖν βούλου δευτερολόγος ὢν τὸ πρωτολόγου πρόσωπον· εἰ δὲ μή,  ἀνάρμοστόν τι ποιήσεις.

što je ljubav, što su osjećaji

U starini se ljudi nikad nisu potrudili izumiti znanost poput psihologije, ili "medicinu" poput psihijatrije. Ako bi se i našao netko tko bi pomislio da ima unutar "sebe" nešto zanimljivo ili vrijedno dijeljenja, ljudi bi ga samo otresli: 

- Pusti to, moj je humbug drugačiji. 

Ja to vidim drugačije, ja to zamišljam drugačije, ja sebe varam na drugačiji način. Hvala! 

U ovom videu Sadhguru govori o tome zašto se najgore stvari događaju među onima koji se navodno vole, zašto nam je tako teško otrpjeti bližnje, što su to veze i zašto ih većina ljudi traži, te što to ljubav jest, što to veza jest i za kog vraga služi. 

 

Dijelim ga samo da vidite tko je na gubitku kad čini nasilje u ime osjećaja. Tko bi trebao ić u karantenu. I zašto najviše volim kad sam sama.

<3

Sa osjećajima se ne radi, na njima se ne radi. 

Misli možete dovesti u red, stvari možete dovesti u red, tijelo možete dovesti u red. Osjećaje ne. 

Oni su samo tu. Kao cvijet koji miriše. Ne možete ga prisiliti da miriše duže, više, bolje ili samo za vas. Ako to pokušavate učiniti, ili se nadate da će on sam to činiti za vas, tada stvari postaju ružne. Tako je s vezama. Ne ulazite u veze zbog osjećaja. Ako ih ima, super, uživajte. Ne činite stvar ružnom, ako to zapravo nije. 

Ljubav nije cilj. Osjećaji nisu cilj. Ali mogu vas odnijeti na puno bolje mjesto.

Zašto petljati dalje?

i profesorica i doktorica

Zanimljivo je, kako blagostanje, percipiraju ljudi koji su se dočepali pozicija koje daju moć da odlučuju, preraspoređuju i posljedično pomažu ili odmažu, olakšavaju ili otežavaju živote tihe većine. 

Vidi se to po programima koje provode nakon što su obećanjima blagostanja i stekli rečene položaje: grade se dječji vrtići, zapošljavaju se tete, grade se bolnice, zapošljavaju se liječnici... 

Da je stvar gora od ovog što vam pokušavam ovim postom dočarati, dokazuju i oni koji su ovima u oporbi, kad se nekog kritizira, kad se želi umanjiti nečiji rad, vrijednost ili osjećaj dobrote, bez kojeg i nema pomoći bližnjima, uvijek na tapet izađe to, koliko je netko izgradio ili nije, planirao ili nije - bolnica, škola i dječijih igrališta. 

Nekoć davno su se djeca igrala na livadama. I uspjela su odrasti i ostaviti nam nekakvo nasljeđe. Ali to je samo mit. 

Danas svi žele biti dobri, a dobri su liječnici, jer liječnici liječe... Ima li boljeg dokaza? Liječnikom se ne rađa, nego, postaje... Što znači da svatko može postati liječnik, što znači da se može naučiti biti dobar. Ako je to nešto što se uči u školi, zbog čega je onda još uvijek na svijetu toliko ratova, gladi, bolesti i - zla? 

Zbog zakona ponude i potražnje! 

Da bi dokazao nekome(? ok, sebi!) da si dobar, moraš naučiti kako se postaje dobar, a za tu svrhu postoje škole. Bolje je postati dobar u što ranijoj dobi te širiti dobrotu u svijetu što prije, zato svi neka već od rođenja idu u vrtiće. Tamo će ih se nadzirati, poučavati, lomiti i ispravljati. 

Prevelika se moć dala ljudima koji sami nisu prolazili sličnu torturu, jer da jesu, ne bi nikad pristajali na nastavak i podržavanje iste. 

Malo je stvarne bol(est)i na svijetu, puno je više one koja se nametnula. 

Često to naglašavam: ono što se tretira kao anomalija, često je zadnja moguća obrana u svijetu koji bi inače požderao, zatukao i uništio nositelja iste. 

Na mom primjeru, sljepoća nije bolest, ali da oni koji ne mogu podnijeti da na svijetu postoji netko tko ne primjećuje njihovu veličinu, ne bi umanjili svoju patnju tako da mene zatuku, svijetu smo rekli da me se treba žaliti, a ne uništiti. 

Tko je tu bolestan? 

Sada imam već toliko godina da me rijetko što može začuditi, svašta sam na svijetu vidjela i doživjela vlastitom kožom, ipak, mjesta koja se diče dobrotom i razumijevanjem, kao da su rasadnik svega suprotnoga: 

Tako je moja liječnica, kad je shvatila koliko imam u svijetu stvarnih problema zbog "navodne sljepoće", naglo postala krvolok umjesto da bude štit. 

Dok sam bila samo mlada profesorica, bilo joj je važno da ima pacijenticu koja radi u toj i toj školi. Kad sam s godinama stekla i staž i recimo ugled, bilo joj je važno da se sa mnom druži. Kad je kroz druženje shvatila da imam "slabu točku", dobila je razlog da na račun moje "slabosti" nabilda svoj ego. Kad je vidjela da se neću lako staviti u podređen položaj, počela je s prikrivenim, pa se otvorenijim, podcjenjivanjem mene i mog rada. 

Ona je, najme, doktorica! A ja neka profesorica. Ona svakome želi dobro. A ja dam peticu samo odabranima. 

Štogod da to značilo.

moć sanjanja

U ovom videu Sadhguru govori o tantri: 

Na Zapadu se pojam tantre vezuje uz promiskuitet, ali u stvari se radi o tehnologiji stvaranja iz sanjanja.

Australski su aboriđini ovaj svijet opisali kao sanjanje, ovo vrijeme u kojem mi postojimo je vrijeme koje bog sanja. Mi smo njegov san. Kreacija. 

Svijet kakvim ga percipiramo preko naših pet osjetila nije takav u stvarnosti. On postoji, on je stvaran, ali nije onakav kakvim ga mi vidimo i tumačimo na osnovu tih viđenja.

U tom smo smislu i mi sami kreatori. Ali kreatori koji iz vlastitog neznanja kreiraju kaos. 

- Samo pogledajte koliko ste gluposti kadri učiniti u samo jednom danu, ali nemojte plakati nad njima, naučite se smijati samima sebi. Postat ćete mudriji. 

A svijet očajnički treba mudre ljude, ljude koji neće fantazirati pa odlutati i odvući gomilu na svoje krive pute, nego one koji će iz sna koji jesmo znati ubrati jestive plodove. 

- Sjednite malo i zapitajte se tko ste i što. Vi mislite da ste netko i nešto, ali zemlja na kojoj sjedite doživljava vas kao malu izbočinu. Oh ne, reći ćete, nisam ja nikakva izbočina na zemlji, ja mogu ustati, otići, skočiti, i što sve ne. Ali na kraju vaših dana, ona će se smijati.  

 

glumac + glumica

Kolega kojeg sam naslijedila (žargon za 'otišao u penziju, dovelo nečiju malu), je imao parkinsona dok je još radio u učionici. 

Učenici su mu se navodno izrugivali zbog toga, pa je pobjegao u invalidsku. 

Djeci je navodno teško objasniti da nije lijepo izrugivati se nekom na račun bolesti. Svako drugo je izrugivanje, naravno, u redu. 

Tanka je granica izmedu šale i zlobe ili neznanja. S tim, da neznanje ne bismo smjeli tolerirati u skolama; tamo mu se objavljuje rat. 

- Lik umišlja ono da je Michael J. Fox - bilo je to doba "Povratak u buducnost" filmova, baš kad je glavni glumac odlučio progovoriti javno o svojoj bolesti. 

Djeca su mislila da je i to glumljeno. 

A onda su svi, koji su pokazivali simptome, bivali jednako tretirani. 

Bolest, navodno, u dječijim umovima, ne postoji. 

Možda je to realno. 

Ipak, nešto drugo hoću reći: 

Kad su odrasli ljudi iz iste ustanove, prvi put vidjeli mene sa štapom, pomislili su da me boli noga, pa da se prenemažem, i najzad, da glumim. 

S kojim ciljem? - pitala sam. 

- Pa ono, ka ono ... 

Zaista, govorim vam, da je nekima bilo, nikada ne odrasti. 

što je to: povjerenje

Ono kad kažem da ovisim o povjerenju na drugačiji način od običnih ljudi:

Sama ne bi bolje mogla reći :) 

🙏💘