kako sam naučila yogasane (2)

Učenje u grupi i u živo ima svojih prednosti, koliko god i mana: 

Ne zato što se, u realnom vremenu možete usporediti sa suučenicima, to nikada nije mjerilo, u pravilu jedni druge usporavamo, takmičimo se umjesto da se potičemo, naštimavamo i prilagođavamo zadatke i pravila, više pazimo na to da mi sami izgledamo kul, ako već ne izgledamo prelijepo, pa smo zbog prevencije skloni proglasiti nekoga ili nešto "ružnim" ili smotanim, da bismo pokazali kako je netko drugi lijep ili vješt u svom poslu. 

!Gledaj u bilo koga, zbog bilo čega, samo ne u mene!

Što može biti razlog zbog kojeg se, osoba koja realno ne vidi prst pred okom, čini dosadnom, nezanimljivom, i uopće, teškom i čudljivom i čudnom i s kojom je teško pronać zajedničku temu i općenito o ičem razgovarat. 

- Ajmo prije vidit o čemu je, naučit pravila, porješavat probleme pa se onda šalat i se razgovarat! 

Kad progovorite, unezvjere se slijed čudna reda riječi u rečenicama i neobična vokabulara. 

Zbog takvih je, mislim, u dvorani potrebno imati pokazivača yogasana. Kao onaj maleni kvadratić sa čovječuljkom, u donjem desnom uglu TV emisija za ljude sa slušnim poteškoćama, koji znakovnim jezikom (svakoj zemlji svoj), čak i pored titlova, čita događaje, za svaki slučaj. 

Gledaj, pa viđeno oponašaj! 

Dogodilo se tako, da je jedna žena, prestrašena, jer yoga je opasna to možete čut na svakom koraku, najozbiljnije tražila da joj se pomogne jer joj se skupila pljuvačka u grlu, i ona ne zna šta će. 

Možete li zamisliti ton i boju glasa? 

- Bogati! Il pljuni il progucaj! 

- Ne! - viknuo je instruktor. 

Moram priznat da je i meni prvo palo na pamet da će se izbljuvati po svima. 

Nije mi to, naravno, bio prvi put u životu da sam se osvjedočila da obični ljudi nisu svjesni da oni sami gutaju pljuvačku, a kamoli da dišu. 

Znate one "dječje igre" koje nikad nismo prerasli, kad u nedostatku razgovornih tema, ili iz obijesti, ponavljate zadnju riječ ili rečenicu ili slog (ovisno o memoriji i o prilici), dok žrtvu ne dovedete do suza ili do ludila? 

Pa kad odustane od riječi, oponašate izraz lica i pomicanje grkljana dok "guta knedle". 

Ja mogu dugo šutjeti. Dugo mogu i držati dah. Ali nakon nekog vremena, ako ste još živ, morate udahnuti, pa morate izdahnuti. 

- Ajme! Ajme! Mala vam je mrtva! Ne diše, uopće. 

Shavasana.

mnogookost (13)

 http//sadhguru.co/msr 

#AwakeWithAdiyogi 

#WhoIsShiva 

#SaveSoil

#ConsciousPlanet

prijestupni

Kakvu razliku čini jedan dan? Obična dvadeset i četiri sata? 

Veliku! Pogotovo ako se zbog njega jednoga, čitava godina proglasi - prijestupnom. 

Bi li bilo moguće to ikako ispraviti? 

Kad bi godina imala 13, umjesto 12 mjeseci, za prestupnima ne bi bilo potrebe. Svaki bi mjesec imao po 28 dana, i počinjao bi u ponedjeljak. Trgovcima, knjigovođama i političarima bi bilo lakše pratiti račune. Državne praznike bi bilo lako ujednačiti. Godišnje odmore, također. 

Samo zbog gluposti kao što su godišnja doba, ekvinociji i solsticiji, I zbog činjenice što naša tijela, i uopće čitav život na ovom planetu ovise o njima, kalendar se morao prilagoditi sunčevim i mjesečevim ciklusima. 

Da bi nas podsjetio da trebamo biti zahvalni Majci Prirodi što nas uzdržava i podržava, pojavio se taj jedan dan viška, iako toliko rijetko da ga ni ne osjetimo, svake četvrte godine. 

I stvarno, zbog čega se ne obilježava? Zašto se ne slavi? Zašto se ne praznikuje? Zašto ga ne dočekujemo, kao što dočekujemo Božiće i Svarožiće?

Ako je istina, ovo što agencije, kojima ljudi još uvijek vjeruju, kažu: da nam je ostalo još pedesetak žetvi, što bi značilo, tridesetak godina ili manje ako nastavimo ovim istim tempom, pa ako jedni druge ne požderemo, prije nego što Zemlja postane Pustinja, ne bismo li trebali svaki dan slaviti kao da nam je zadnji? 

Ako je sve broj? 

Ovaj jedan izvanredni, posebni i specijalni, nije li zapravo darovani. Ako i usporava čitavu godinu, ne čini li mlađim, rjeđim i time vrjednijim sve što padne na njega? 

Ali prije nego što požurite prema ožijku,

Što mislite da će buduće generacije Zemljaka ili Pustinjaka misliti o nama koji smo obitavali ovdje prije njih, na osnovi dnevnika, godišnjaka, almanaha, kalendara koje za sobom ostavljamo, jer, ruku na srce, ova generacija nije napravila bogznašto vrijedno, srušiti zna, ali više nema što za rušiti.

Što će pomisliti, i kako će protumačiti sve one Svjetske i Međunarodne Dane...  ružičastih vrpci, crvenih haljina, različitih čarapa...? 

Pa kad na drugom mjestu nađu da je svaki dan imao svoje ime i svog zaštitnika, ili čak nekoliko njih: Sveti Franjo, Sveti Toma Blizanac, Sveti Petar i Pavao, Kuzma i Damjan! 

Da se neki put ponavljaju, i da se neki samo slučajno zovu imenom istim. 

Vi koji pratite drugačije stvari znate da smo prošli mjesec imali Dan žitarica i Dan grahorica. Postoje i Dan kave i Dan čokolade!

Prvi dan proljeća. Dan voda. Dan šuma. Dan planina. Dan zemlje. Planeta i tvari. Svaki posebno. To smo učili u školi, pravili panoe, ocjenjivali dječje crteže, ali iskustveno malo znamo o tome.

Ipak tu su, zapisani. Zabilježeni. Za buduće generacije. 

Koja će mozgati, dvojiti, istraživati pa donositi zaključke o ...

... o drevnoj civilizaciji humanoida koja je nastavala plavi planet. 

"Po svoj prilici se radilo o primitivnom obliku života, koji se klanjao bezličnim silama, poput vode, zemlje i drveća, hranio se i odijevao - čudno, i štovao mnoge bogove."

čudesni um

 

Ono što običan čovjek vidi, samo je odraz onoga što stvarno postoji. Slike se izmjenjuju, jedna za drugom, ali ni jedna se ne zadržava. Kao u ogledalu. Bolje vidite ono što vam je bliže i ono što vam je poznato. Sve je obojeno mislima i emocijama. Netko vam se čini lijep, zato što vam je drag. Ako se već sljedećeg trena naljutite zbog bilo čega, ista ta osoba može izgledati kao pravo čudovište. 

Različiti ljudi i različita bića, iste stvari vide drugačije. Vlat trave nije ista vama i skakavcu. Tigar vas vidi kao doručak, ručak ili večeru. 

Imajte to na umu! 

:) 

Thank You, Sadhguruji, I feel so blessed. 

Staro znanje, dostupno svima. 

🙏

🎔

♡

oni dišu, oni su živi

Kad smo bile male djevojčice, sestra i ja smo se radije igrale s mačkama, nego sa lutkama. Imale smo punu sobu plastike, i one koje su mogle plakati i one koje su mogle piškiti i one koje su se mogle hraniti, da ne spominjem presvlačiti i češljati, ali - nisu bile žive. 

I na nekom nivou smo to razumjele. 

Mačke su imale svoju volju. Znale su pokazati kad ih treba pomaziti, a kad im je dosta maženja. 

Niste im mogli na silu natrpati bilo kakvu hranu, a kako smo živjeli u kući s vrtom, znale su odlaziti i opet se vraćati po vlastitim rasporedima. 

Više sam naučila o životu kroz te igre, nego što sam naučila preko televizije ili knjiga. 

Zašto se ovdje toga spominjem? 

- Vidi kako joj drob čini, gore dole! - viknula je malena djevojčica gledajući mačku kako spava. 

A onda je otvorenim dlanom udarila: 

- Prestani sad! Jesi li me čula? Prestani isti čas! 

Mačka je odskočila i pobjegla. 

- Kad se vrati, ajmo mi uzet nožice i otvorit da vidimo šta je to unutra. 

- Neee, ako to napraviš, ona će krepat, pa je više neće bit, i šta ćemo onda. - nježnim glasom je odgovorila djevojka na čijoj je brizi bila ova mala. 

- Tata će kupit drugu. 

§§§

Neka se bića rađaju bez urođenog razumijevanja života. 

Ili se i to kao i sve ostalo, uči? 

Budu li takvi ljudi svjesni života koji diše u njima samima? Osjete li bol? Mogu li je predvidjeti? 

Osjete li radost?

bijeli balet za bijelo smeće

Iščekivanje rođenja djeteta u stvarnom životu stvarne žene u stvarnim okruženjima bila ona kraljica ili prosjakinja, uvijek je traumatično. Ljudi su ga učinili takvim, možda s najboljim namjerama. Radilo se o prvom porodu ili sto i prvom. Imala vi petnaest ili pedeset godina. Uvijek će se naći netko tko bolje od vas zna kako se osjećate, odnosno kako bi se trebali osjećati. Hoćete li biti blagoslovljeni sinom ili djetetom. Koje ime biste mu morali nadjenuti i kako će ga ljudi (pro)zvati, ako mu dadete ono koje je vama bilo na srcu i na usnama. Uvijek ima onih koje će misliti da će vas zanimati kako je to bilo kad je rađao netko drugi, koliko je porod trajao, tko je sve bio prisutan, tko se onesvijestio, tko je što rekao, donio na poklon. Koju robu i gdje trebate kupovati. Na sve se to treba misliti. A moderne cure već razmišljaju i o tome kako zamijeniti prirodan porod carskim rezom, da bi sačuvale oblik i sposobnost kontrakcije otvora kojeg netko naziva i organom za stvaranje - čarolije. 

Čarolija ili čudo života. Rođenje djeteta. Nov život. koji ćemo uskoro proslaviti. uz pečenke i kolače. Zvona zvon i zborno pjevanje. Čudo Božića.

Čitavi decembar se pripremamo za slavlje ne misleći o tom da netko možda u tišini plače. Baš zbog ...   

Zbog pripreme za slavlje koje je priprema za slavlje bez slavlja samoga. Ne zbog uzroka slavlja. Povoda. Razloga. Kojem je baš u središtu - korijen. Koji se izgubio negdje.

Božićna čarolija.

Čitavi dječji baletni ansambl je angažiran čitavi najsvečaniji mjesec godine. U baletnoj predstavi koja najljepše dočarava duh Božića. 

- Dovedite djedove i bake, sve svoje voljene i nevoljne, prijatelje i neprijatelje, neka se opiju bogatstvom i božanstvom glazbe plesa i smijeha koju su pripremili za vas... 

Malene mršave djevojčice i pokoji dječak napuhanih trbuščića i natečenih obraščića od gladi, trčkaraju i skačuću u bijelim trikoima, bijelim suknjicama od tila, drhtureći od hladnoće koju ne primjećuju jer su im rekli da je to od uzbuđenja jer ih čitav svijet gleda, hihočući od straha koji su nazvali pozitivnom tremom od nastupa. I tako ponosno jer svaki od njih zna od koga je točno bolji. Čak i onaj koji je među njima najlošiji plesač, zna da je svejedno bolji od onog djeteta koje nema niti šansu da propleše. Ikad. 

Predstava je darovana i djeci s poteškoćama u razvoju i onoj s posebnim potrebama. Za Božić treba da su svi sretni i veseli. Nitko ne smije da bude zaboravljen i ostavljen sa strane. Prosjak ili kralj. Bolestan i zdrav. Neka se i oni vesele našoj sreći! Sreći koju nesebično dijelimo sa svima.

- Djeca su naša najiskrenija publika. - knjiški je ponavljao voditelj ansabla - Kad se dijete smije, čitav svijet je sretan. 

Te nabrajao imena škola, centara i ustanova čija su cijenjena imena odavno simboli za manje vrijedna bića u običnom društvu. 

Da. Tu publiku ne možete prevariti. 

Iako uvijek možete reći da oni tu ljepotu, tu čar i tu draž, taj darovani dar naših najmlađih i najnevinijih njima, oni ne mogu doživjeti.

tužba za duševne boli

Kad me je kolegica prijavila komisiji za povredu njena dostojanstva, tražeći da mi se otkaže ugovor o radu na neodređeno, nisam se ni iznenadila ni naljutila. Žena je htjela svađu, a ja joj to nisam mogla priuštiti, pa se svađajući preko drugih svadila sa samom sobom. 

Sam sadržaj njezina zahtjeva za zaštitu njezina prava na siguran i čovjeka dostajan rad, bio je smiješan: ona se, kao starija po godinama i po stažu, uvrijedila zato što ju navodno nisam pozdravila kako je to po etičkome kodeksu ustanove propisano, a kad sam joj se ispričala rekavši da zaista poštujem i njezine godine staža i života, ali eto, ja ne vidim, uvrijedila se jer sam joj rekla da je stara. 

Uvijek ima netko kome je gore nego vama. I uvijek je moglo biti gore. 

Sad zamislite da smo ona i ja jedine dvije osobe na planetu. Njoj nedostaje ljudskog razgovora, ali ne želi pričati sa mnom, iz osvete, jer ja nju ignoriram. Namjerno! 

Kako će mi dati do znanja da i ona mene ignorira? 

Događalo se to već: zaletjet će se u mene čitavom snagom, pogodit će me nečime, sakrit će mi nešto, hranu pogotovo.... 

Njena duša pati, razumijete? I pati zbog mene. Da nije mene ona bi bila čisto okej. 

A šta je meni?! Majketi, slabo vidi! Ne'š ti! Glumi i koristi. 

☝

Svi smo mi ranjive skupine. Ali pošto se ovi s oštećenjem duše lakše grupiraju, nas oštećena tijela se mora držati sa strane.

unutar sebe

 

Živjet će jedino oni koji će umrijeti. 

Smrt je postala jako negativna riječ, svi misle da je smrt nešto prestrašno. Ne možete voljeti nešto što vas užasava, zar ne? Ali smrt nije antipod života. Nije “antiživot”! Život se događa zbog smrti. 

U povijesti ovog planeta ili stvaranja, vi ste živi samo u jednom kratkom vremenskom periodu. Svo ostalo vrijeme ste mrtvi. Znači, vaša ‘doživotna kazna’ i nije tako duga. Dapače, jako je jako kratka u odnosu na to, koliko ćete dugo biti mrtvi. Samo zato što ste bili mrtvi dugo vremena, sada svjetlucate, a to svjetlucanje je moguće samo zato što ćete opet biti mrtvi jako dugo vremena. Ideja da je jedno protivno drugome, je glupa ideja. U osnovi, na svim životnim planovima - govorili mi o muškom i ženskom, životu i smrti, tami i svjetlu, zvuku i tišini - jedno ne može postojati bez drugoga. Oni se nadopunjavaju, ne sukobljavaju. 

Iako ste ovdje samo za kratko vrijeme, želite prihvatiti samo taj kratki život, ali ne i sve ostalo - ne radi se to tako. Sve je to jedno. Ovo je živuća smrt. Važno je živjeti tako da možete iskusiti i jedno i drugo u isto vrijeme. To znači živuća smrt. Vaš je život vrijedan samo zato što ćete umrijeti. Kad nikada ne biste umrli, biste li obraćali pažnju na to da ste živi? 

Jedino oni koji će umrijeti, žive. 

Smrt nije naš izbor - ona je neizbježna. Takva je volja stvoritelja. 

Život je naš izbor. Ako želite odraditi dobro taj izbor, tada je važno da istražite sve dimenzije života kao cjelinu. Ako prihvatite samo ovu malu iskru, a ne i ono što je tu iskru stvorilo. tada nemate puno izbora, radite sve kompulzivno. Prolazite kroz život isto kao da je smrt - na način koji je neizbježan, a ne na svjestan način, ne vlastitim izborom. Da biste znali što vam je sve na raspolaganju, morate sve prihvatiti - kao što prihvaćate život, tako prihvaćate i smrt. 

U jogi je svaki dah promatran na taj način - udah je život, rođenje, a izdah je smrt. Život i smrt se dešavaju u jednom dahu, svo vrijeme - to je joga. Joga je savez, sporazum da se život i smrt događaju u vama. Nisu to dva odvojena entiteta. Vi ste živuća smrt. Jer, može li stablo rasti, ako igrnorira zemlju? 

Ako želite biti živi, zaista živi na način da sami određujete prirodu svojeg postojanja, tada je važno da postanete živuća smrt, da prihvatite sve kao jednu cjelinu. Ako ih odvajate, tada nemate moć da istražite izbore, zato što nemate platformu na kojoj bi stajali. Bez platforme koja je vječna smrt, životna iskra koja ste sada, nije moguća. 

Tek kad svjesno prihvatite i jedno i drugo, postajete živi na način koji je nevjerojatan, na način koji može pretvoriti vaš život u spektakl, ne zato što ćete nešto napraviti u svijetu i postati poznat, nego jednostavno zbog načina na koji postojite. Unutar sebe. 

https://isha.sadhguru.org/uk/en/wisdom/sadhguru-spot/living-death