to je njima!

- Ja se tebi divim, pa ja ti od sveg srca čestitam! I fakultet si uspjela završit. 

ili pak, 

- Ja sama ne znam kako je ova uspjela fakultet završit. 

Pa i vi ste, zar niste? Vidite da to nije ništa strašno. 

- To ti, draga moja, tako samo misliš! 

Što god to značilo. 

Meni nije bilo teško učit za ispite, pisat seminarske radove, ni sebi ni drugovima. Diplomski sam sastavila baš s velikim guštom. I mislim, da sam ostala na faksu, u toj branši, tome poslu, dakle znanstveničkom, a ne predavačkom, kako je sudbina htjela, prošao bi mi život, a da ne bi pravo znala što bi im to značilo. Guštala bi u čitanjima i pisanjima, nemam u to nikakvih sumnji, jednako kao što uživam i ovako hobistički, ali ne bi imala nikakvo znanje o stvarnom životu, ne bi me dotakao. Intelektualno možda da, ali emotivno empirijski? Vidjela bi, prepoznala bi nepravdu, ali bi li se mogla boriti protiv nje na pravedan način, ne gorljivo, nego s dobrim ishodom. Jednako dobrim za sve umiješane. 

Možda bi i bila na pravome mjestu u pravom trenutku radeći pravi posao a da to ne bi ni znala. Vrlo vjerojatno je da bi mislila, kako misle i sve druge žene, da sam zaslužila biti tu gdje jesam, jer sam valjda u nečemu bolja, vidim posvuda da ih se baš ciljano drži u takvim uvjerenjima, te bi gledala na sve druge, nove, mlađe i starije i one svakakve i svakojake odsvuda i sa strana, sa kritičkim okom. Nekad podcjenjivački, nekad sumnjičavo, a nekad, ako bi bila dovoljno poštena prema sebi, i sa strahom, od novog i nepoznatog što bi donijele ili pokušavale nametat kao još novije i bolje, jer uvijek i svuda su stalno iste igre, pokušaj imitacije prirodne zamjene: 

- Pa poslije prodavat pamet. 

Potrošila bi vrijeme i snagu u strahu gledajući tko je ispred mene, tko sa koje strane, mjereći desno i lijevo isključivo kroz političke opcije, a tko je sve ispod. 

- Poda mnom je deset ljudi! 

Ili pedest, sad zamisli koliko vrijedim. Svima je njima u interesu da mene podupiru. Ma šta interes, zadatak! Plaćeno iz proračunskog novca zanimanje. U opisu radnog mjesta, da Mene slušaš i imaš Mene slušat, privatno i javno! 

- I još nije shvatila. 

Ali, isto je tako vrlo vjerojatno, da bi možda mislila da sam dužna nekom nešto, jer bi, da nisam tamo i tako, bila i gola i bosa i nezaposlena. Pa bi se trsila i prsila i stalno dokazivala i darovima i radovima i stalnim ulizivanjima i dokazivanjima vlastite vrijednosti čak i onda, ili pogotovo onda kad bi mislila da je nestvarna, jer ju stvarno ne bi imala, na onim mjestima i na onim poslovima, za koje sam, ma vidi vraga, baš od svih zaposlenika, ja ovakva kakva jesam, invalidna, zadužena. Odjednom, čovjek bez noge mora trknut čas u kabinet u podrumu, iz onoga u potkrovlju, pa ako sklizne u suterenu, a bože moj, za šta je osiguranje. A nastavnica umjetnosti da vodi ekskurziju od stodvadeset đaka u obilazak arheološkog lokaliteta in situ. Da se bolje vidi kako je to učila za ispite i što točno zna. 

- Pa bože kolegice, ne bi išli sami, tražit ćemo stručno vodstvo. 

I baš ta, druga verzija me zapljusnula sa svih strana u ovoj drugoj, cjenjenijoj u društvenom smislu, isplativijoj, jer ste u stalnim doticajima s raznoraznim ljudima iz svih kola i sfera života, od onih najviših i najbogatijih od ljudi, jednako kao i onim najnižima: javna škola.  

Morate znat kome i kako pokazat poštovanje, a kome možete slobodno pokazati prezir, ako vam je došla potreba za ponovnim pumpanjima nepostojećih balona. To je ona fraza iz financijskog sektora, a prešla je tamo kod njih, baš iz ove prispodobe opisa rasplinutih misli, mašta, očekivanja i njihovih ostvarenja. Žaba i vol. 

Znate tu basnu: krastača i napuhača je bila najveće biće na izvoru, a onda se došao napiti vode jedan sivi vol. Ova se počela napuhivat ne bi li je primijetio, ali njega nije puno bila briga za druženjima, napio se i prošao. Što je jednom vidjela ostalo je žabi u sjećanju, osjetila se prezrena i poražena, neprimijećena i nepravedno zanemarena, a kako je vrijeme prolazilo to se i sjećanje prilagođavalo prilikama, sve dok jednog dana žaba nije pomislila da joj je to sudbina, sljedeći korak evolucijski, takva bahatost, takva arogancija, i ako se samo malo potrudi iznutra, da bi se mogla malenim manipulacijama i unutarnjim snagama duha i daha, napuhnuti do te veličine, pa je počela puhati, i puhala je i puhala i puhala sve dok nije puknula. Od jada. Doslovno prepukla na paramparčad. 

Zamjena uloga, uvijek ima netko manji. Nek pucaju tuđe glave. 

Razlika je pregolema, kad ste zaposlenik gimnazije ili kad ste profa na faksu, ne radi se samo o par bodova na platnoj listi razlike i broju studenata. Vidim već da se studentima nazivaju svi učenici, prema latinskome studeo, 2. - mučim se trudnom i marom. 

Bit će učenici mučenici jednako bezobrazni prema vama, a roditelji jednako nametljivi i uporni i zahtjevni u prohtjevima, neki će prije pokušavat da vam se približe, da vas pridobiju poklanjanjem i stvari i pažnje, prije nego posegnu za ucjenama i prijetnjama i sveprisutnim ogovaranjima, izmišljanjima života onih koje znaju jedva iz viđenja, ali nakon tog jedva viđenoga oni su vam našli mjesto u svome životu, ili zaključili da ćete vi njih pripustit u svoj, i nema više popuštanja, počeli su skupljat ljude spremne da ih podrže u svemu. 

Ali u javnim školama, kako osnovnim tako i u srednjim, imate veći izbor, i oni i vi, s time da vi nemate gdje pasti, sve se automatski obnavlja i osigurava da klizi baš na taj predvidljiv način, pa možete slobodnije učiti na tuđim nepreboljenim pogreškama. 

Na faksu ste ostali jer vam znaju roditelje. Vaše ili od muža vam. U nekom ste smislu kompletirana ličnost, put vam je zacrtan i nema odstupanja. Vrtić, osnovna škola pa srednja, faks, magisterij, doktorat, i šta dalje? Na vrhu ste, sad samo da tu ostanete. Da ne osramotite liniju. 

Ali kad se zaposlite u školi, možete bit svačija, jer je škola puno, i jer normalni ljudi znaju da to nije lako, raditi naime sa tuđom djecom, pa se toga klone, pa da ne bi djeca baš bila po ulicama, izmišljaju se svakojake sheme da bi se žene i ljudi uopće htjeli pozapošljavat na tim i takvim mjestima, s tim zaduženjima, obavezama i odgovornosti koju vuku za sobom.  

Tako da tamo ima svega. Po zbornicama još više nego po kancelarijama i kotlovnicama. 

Čistačice i domari služe za nadglasavanja na radnim vijećima, ili vijećima zaposlenika, inače što bi ih bio toliki broj. 

Bila je pjesmica rugalica u onim davnim vremenima, sjetit ćete se ako imate više od trideset godina: U tunelu usred mraka sija boca od konjaka, popili je učenici ove škole mučenici i sa njima učitelji ove škole mučitelji, i sa njima direktori ove škole gnjavatori i sa njima čistačice ove škole izdajice. Tajnice i referentice su bile j.b.čice. Onako namazane i drvene. Prestrašene, jer znaju da ih se gleda i jer znaju da će ispast krive jer ne znaju zašto su zaposlene tamo ni što se od njih očekuje. 

Kad ste učitelj matematike, bar znate da vam je osnovni zadatak, utuvljivati u glave glupavih dječaka i djevojčica račun i aritmetiku i geometriju i štajaznam integrale, a šta tajnica po čitav dan radi? Kad ne provjerava gdje tko od zaposlenika ili polaznika živi i stanuje i kad izudara pečate po svim potvrdama za godišnji pokaz, a sad joj sve to kompjuter sam radi. Stvarno šta? 

A onda odjednom shvatite da svih njih 56 brojem u zbornici plus još dvadesetak, trideset, nenastavnog osoblja znaju da je nastavnik matematike ili informatičar osoba s invaliditetom ili invalid nekog rata po nekoj osnovi, i da stvarno ne može neke stvari u životu i to atestirano, ali da je bezopasan, jer ga se šalje redovito na tehnički, svako šest mjeseci na psiho testiranja, jer znate ipak radi s djecom a djeca su naše najveće bogatstvo i najranjivija od svih skupina, plus higijenski, ako samo kihne, izbaci mu prištić ili se počeše od zbunjenosti iza lijevog uha. Zaraze kolaju, znate među takvim svijetom, a šta ti možeš znat s kim se takvi druže. Šuga, guba, kolera, svako malo iskrsava, potvrđeno, imam ja jednu moju, sve mi je rekla, i to ti je istina. I onda takav bezopasan postane tiha prijetnja svima. Jer, ako on takav može, a šta se ti žališ stalno. Smeta ti i ovo i ono. I onda se krene s naštimavanjem i prilagođavanjem činjenica. Odjednom je povezano tijelo s duhom na nekoj razini, ne na nekoj, na svakoj, pitaj velečasnog. I odjednom on u takvom oštećenom tijelu, osamdeset posto, piše na papiru, može biti samo oštećena duha, i to koliko, jer u duhu se sve poduplava, najmanje! 

Da sam ostala na faksu, kao zaposlenik, bilo bi puno teže sve ovo primijetit, ali kad primijetite, što možete s time? Tko će slušat i čuti vas samo jednu, i to kakvu jednu, šta ti ta može. I šta hoće uopće, bolje nek se poklopi ušima. 

- Ne možete promijeniti druge. Niti očekivat da će se drugi mijenjati onako brzo kako se informacije mijenjaju. Velika većina vjerojatno nikad neće. odnosno jednog dana eventualno hoće jer takva je priroda života, ali vi to možda ne doživite. Što se dakle može? Možete svojom prisutnošću i svojim stavom utjecati na to kako okolina diše. Kad osjetite nepravdu na bilo kojem nivou reagirajte. I ne govorim sada o pokretanju pravedničkih ratovanja, organizacijama prosvjeda ili nadmudrivanja koja će prerasti u neminovnu svađu i vječitu prepirku, ona meni a ja njoj tipa. Reagirate onako kako možete u danim prilikama. Nekad se povučete, nekad pokažete neslaganje, nekad odbijete sudjelovati u hajci, obavijestite nadređene, nije na vama da vodite tuđe bitke, dosta su vam vaše svakodnevne. A u najviše slučajeva jednostavno otrpite, strpljivo otrpite ne poginjući glavu, što se dostojanstvenije može, i tako se stvaraju legende. Život nikad nije nikom dao da nosi i podnosi veći teret od onog koji se može ponijet. Ako vam je težak i pretežak, prokilavili ste se, lijeni ste i razmaženi. 

I tu je taj zec. Lijeni i razmaženi. 

Odjedanput se svi svim silama upinju da dokažu što većem broju ljudi da ste varalica. Čitave čete nepoznatih ljudi sudjeluju u tajnim praćenjima i uhođenjima špijunskoga tipa, i po samoposlugama i po trgovima i po ambulantama i po čekaonicama i dok čekate bus pa po busevima gdje god da vas put nanese. Pa vam se nepoznata djeca počnu zalijetat u zagrljaje, nepoznate žene vas počnu prepoznavat iz mladenačkih dana, jer svi smo jednom išli i u neku školu i nekakvi vrtić, i voljet i obožavat to nešto isto što volite i vi, zajedničke teme. Pa kad vam se uvuku u kuću, zagospodare i vašim privatnim životom i stvarima. A zašto? 

On je postao, on je završio, a ona njemu tako. Prasica nezahvalna, umišljena razmažena i ohola koja ne zna za pristojnost. 

- Pa i ona je završila i zaposlila se i postala...

- Ona? Ženska, ma je li molim te. Pa i od moje je one.. mala, pa nije onakva. 

- Pa eto vidite da nije u tome stvar. 

Oni izgleda stvarno misle da kad se zakitite diplomom, kad stavite kapu, kad vam daju tuljak i papir sa pečatom, da postajete bolji i valjaniji, vrjedniji čovjek. 

- Aaaa i! Kako je ta uspila ispite davat i skupljat potpise. 

Oni znaju samo taj jedan način. Vrebanja po trgovima, ture po kafićima, potezanja za rukav. I darove ispod stola. 

- A možda je učila, šta znaš. 

- Jes, i?  

Šta zna, aj šta ta može znat. Vid je kaka je. Sva potuljena. A nu mene! - pa se isprsi, na svim poljima. 

Ti koji se prse prvi nastradaju, podvalit dijete ili invalida, najlakša je stvar na svijetu. Najlogičnija, podrazumijevana. Zato nas se i stavilo tamo. Jedne uz druge, bok uz bok. Kao na prvoj crti fronte, pa tko preživi neka priča. Tako da na vrh ispliva sama krema kreme. Ili što ono? Gov.a? (Profe na faksu, jer ne može dalje, vrh!) 

Kakve su vam šanse ako ste još dijete? A sve ide prema tome da se prevara isplati, i da su te igre 'ko će koga prije, u sitnim interesima. 

- Čekajte, vi imate neki interes u tome da mučite one koji vam nisu na putu? - pitala sam nakon što se komisija opravdala odnosno pokušala pokazati koliko ima razumijevanja za moje postupke prijavljivanja nepravilnosti u radu s djecom s poteškoćama, na način: isti smo pomažemo se: 

- Svak ima svoje interese. 

Ima, a ne brani. Slabije nezaštićene, pa eto ako baš mora i svoje. 

I onda shvatite da oni stvarno računaju s tim novcem, da stvarno zbrajaju postotke i pečate kao na kladionicama, ovoga hoćemo a ovaj nam se ne isplati. Sve je trgovina. U javnim, državnim vrtićima i školama. Dno, samo dno dna. 

moj štap i ja (5)

Ova saga koja govori o svim mojim štapovima je zapravo priča o kompleksima koji se ne moraju ticati samo mene i činjenice da mi alatka, oruđe, pomagalo, nazovite ga kako vam se svidi, daje identitet, označava pripadnost klanu i osigurava preživljavanje, ali svakako mi pomažu da osvijestim okolinu u kojoj se krećem. Da se ispravim prije nego zazvučim nelogično te me se pogrešno protumači, ne osvještavam ja nikog van ni osim sebe, ne educiram niti ne obrazujem, nego se ja sama, lakše snalazim u prostoru i u vremenu u kojem sam zatečena, te sam tako, lakše se snalazeći, manji teret, ako ne i olakšanje. Jer, znate, obični uče oponašajući. U nešto grubljoj varijanti, ne znaju bolje nego prekopirati ono što im se učini dopadljivo ili vrijedno. 

Eto tako, ova nova susjedica imaše običaj izać na balkon kad obavlja privatne ili povjerljive razgovore i punim glasom, tako da se zna s kime se ima posla naglasiti da ona... 

- Ja kao liječnica, zaposlena na vrlo odgovornom mjestu pri domu zdravlja... pazi, pazi, pazi, meni je kolektiv dao povjerenje, kao liječnici, zaposlenoj na vrlo važnoj poziciji... 

A onda vas kao slučajno opazi da ju gledate i slušate, pa se medeno nasmiješi objašnjavajući s kime to velevažnim s druge strane razgovara i o komu i o čemu. 

Zacijelo je tako i moja doktorica, ono kad su počeli ti moji "problemi na poslu", nazivala i ovog i onog da me Šerlok Holmsovski provjeri, lažem li joj, i ima li smisla da mi pomaže i izlazi u susret, ili da me ostavi komisijama na nemilost. 

Saga o mom iskustvu zdravstvenog sustava je jednostavnija od ove sa štapom: 

Stari liječnik koji me je uzeo nakon što sam izašla iz kategorije školske i ušla u odraslu dob, je poznavao obiteljsku anamnezu, i djed i baka su bili upisani kod njega. Kad je otišao u penziju, još je uvijek tamo bila njegova Sestra Vinka, a ruku na srce, sestre i jesu te zbog kojih ste kod ovog a ne onog doktora: one vam zavijaju rane, čiste prišteve i uši, vade krv i strpljivo slušaju. Kad je otišla i Sestra Vinka, odjednom shvatite da vaša dobra i pomalo zbunjena doktorica, nije zbunjena jer je prepristojna, sramežljiva ili prepametna, nego zato što nema pojma što u stvari radi. 

A sad ću vam reći i kako se sve odvijalo na mom primjeru sa štapom: 

Dođem joj, tako po prvi put, po recept za štap. 

Ne znam kakva su kod vas pravila, ovdje se štap izdaje na recept liječnika opće prakse, ne treba vam preporuka specijaliste niti stručnih tijela, uz obrazloženje da vas vaš obiteljski liječnik poznaje najbolje i može uputiti najbolje. Okulisti i oftalmolozi vam gledaju samo oči ili čak samo jedno oko, ovisno koliko ih imate i na koliko ih prijavljujete tegobe, dočim ova opće prakse vidi i sve ostale nalaze i jedina ima uvid u cjelokupnu (zdravstvenu) sliku. Bijeli štap pokriva, dakle plaća, zdravstveno osiguranje, koje pak plaćate vi sami. Recept liječnika vam treba, realno, zbog dojma nekakve sigurnosti i jamstva nekakvog povjerenja. Ne može baš svatko hodat okolo sa štapom i krivo se predstavljat, razumijete? 

(ali može vikat sa balkona)

I dođem ja tako, po svoj recept, i ona spremno prione za računalo, jer je sad sve usustavljeno i nema više preko veze i na lijepe oči, jelte, he he, digne glavu i kaže mi: 

- Neeeema. 

- Kako molim? - iznenađena priupitam. 

- Nema šifre. 

Moguće da ju je prestrašio muk sa druge strane ili staklen pogled u mojim očima, jer je poskočila: 

- Pričekajte draga, idem se posavjetovat s kolegicom. 

Ode, vrati se, opet nešto kljuca: 

- Evo draga, koji ćete? 

- Bijeli. Sklopivi. Da u torbu stane. 

- Mhm hm hm. Evo ga. Da vidimo. Neeeeema. 

- Kako molim? 

- Pričekajte draga, strpite se. Idem vidjet s kolegicom. 

Ukratko, kolegica je sestra na šalteru i svi koji su bili tamo su mogli vidjeti i čuti kako joj ona ona ona tamo opet! pravi probleme. 

- Ona Njoj! Stara stvar, budi dobar, grizi govno, stara stvar. 

Svi su, velim, mogli vidjeti i čuti, oni neuki i oni koji nešto znaju, oni koji sve poznaju i oni koji pretpostavljaju da znaju, da je podla sestra jadnoj doktorici otvorila stranicu sa ortopedskim pomagalima a trebalo je s tiflološkim. 

- A šta joj je? Malo kao slabo vidi, pa se umislila! Ko da ja vidim dobro!! Jelte, a šta vi kažeteeee?

Ovakve stvari doznate tek naknadno, i ne od osobe s dobrim namjerama. 

Ali nije ovo saga o povjerljivim podatcima, ni o povjerenju. Ne možete nositi štap a da ga se ne primijeti, ako mu je svrha baš ta: da, naime, glasno i jasno pokaže svima i ljudima, tko ste i od čega ste. 

Da imate, ajde!, jednu slijepu osobu na popisu potrošača, i da vam ona dolazi sama, bez pratnje, biste li pomislili da nešto nije u redu s njom, ili s pratnjom, ili s društvom u cjelini, ili da je sustav možda negdje pogriješio u procjeni? 

Sustav je dobro procijenio: mi smo bezopasni, i treba nam zaštita. Bilo kakva

Eh, vidite sad ne znam, ali pada mi na pamet, je li to svrha pasa vodiča, da vas štite mislim, od mogućih napadača? 

Al pustimo to sad po strani, u ovu priču ulazi još i moje lutanje po gradu u potrazi za apotekom(?), radnjom koja bi priznala moj recept. Opet me je draga doktorica uputila u ortopedsku umjesto tiflološku. Opet su me tete apotekarice(?) gledale sa sažaljenjem: 

- Jaaaadna, pa zar joj nema 'ko? 

- Ima. Ali meni je važno da napravim sve sama. Odnosno da vidim što sve mogu sama. 

Jako lijep uvid u sve one stvari, situacije i probleme, koje je morala prolaziti moja jadna mama. A zašto? Izgleda da se oni ne bi osjećali jadno. 

Vidite li i vi u čemu je stvar? 

Zalijepi certifikat, markicu ili flaster, pa misli da si time postigao nešto. Postao nešto. Učvrstio položaj. 

kišni čovjek

Ne znam zašto obični ljudi pod pojmom kvalitetne zabave podrazumijevaju odlaske u kina i kazališta. 

Možda zato što dijele vrijeme na radno i slobodno. Radno je ispunjeno obavezama koje se moraju obaviti, or else..., a slobodno je neobavezno? Ili se radno odnosi na ono koje vam je drugi zadao, or else..., dok slobodno sami birate za se? 

Pa onda u tom "slobodnome" izbor varira između: 

- onog u kojem ćete dopustiti drugima da vas ispunjavaju (vas i vaše vrijeme), 

- onog u kojem ćete vi biti taj koji druge ispunjava (želje, potrebe whatever) 

Kad je izbor tako siromašan, logično je da ćete birati manje opasnu opciju: dopustit ćete drugima da vas ispunjavaju, na daljinu. 

Ruku na srce, doživljaj koju kupujete, nerjetko je bolji i stvarniji kad nema straha od fizičkog kontakta, u kojem uvijek netko nastrada. Toliko smo svi "spretni"! 

Ergo, kino je bolje od diskoteke, a kazalište ipak uključuje stvarne ljude. 

A nakon odgledanoga, slijedi oponašanje viđenoga. 

Meni uvijek bude smiješno, kad drugovi teoretičari spominju manipuliranje slikama i subliminalne poruke čak i sa tv reklama! 

Stvar je tako očito banalna, da se nekad prepolovim od smijeha. 

Eto, tako sam ja postala "kišni čovjek", po liku iz popularnog filma sa Tom Cruise-om i Dustin Hoffman-om. 

Misteriozni i genijalni idiot. 

U svakodnevnom životu, svi su se jako trudili da mi u lice kažu da sam glupa i nesposobna - oni razgovaraju o liku iz filma, bože moj!, to ti je karakteristično samo muškiiimaaa - a očima i ušima vrebali na svaki trzaj, uzdah ili riječ, ne bi li se slučajno kako okoristili. 

Stvar je u percepciji, ne u znanju ili brzini. (To što nekome izgleda kao Super Moć.)

Iako su, u Mojoj Percepciji, obični ljudi nevjerojatno spori. Da, ja ne mogu brzo trčati, ali i oni to mogu samo u usporedbi sa mnom. (Na Olimpijskima bi također bili u kategoriji para-)

naša plaža

Jedna je uvala bila zaštićeno pomorsko dobro, a onda su se sjetili da se baš u njoj treba napraviti kamp, odmaralište, hostel ili nešto za nešto. Tko će organizirati prosvjed za zaštitu prirode? 

Naće se neka luda baba, bez brige. 

Samo recite da je to za autističnu djecu. Problem riješen. 

Zar ste budala pa da ćete dovest bagere bez da ste prije ishodili dozvolu? Radili ste sve tiho, diskretno, samozatajno i bonafide. U Svetome pismu piše, ne hvalisaj se milodarima, nego daj izdašno siroti, i bog će naći način da ti vrati. 

Ili tako nekako. 

Svemu se nađe svrha. 

Svakome se nađe svrha. 

Djeca ne znaju kako ih se koristi, ali osjećaju da nešto nije u redu. Moguće da ni neka od majaka ne zna da ju se koristi, ali mogućije je da je na neki način ucijenjena. 

Zaglupljena. Pričama o slavi, hrabrosti i neustrašivosti. Lavice! Kako se samo bore za svoju djecu. Treba to isticati, samo pozitivno. To se traži! 

Kad mame prestanu biti fotogenične, kad se priča izliže, kad i sve druge, koje nemaju tu privilegiju da se naslikavaju po časopisima i intervjuiraju na brzinu s nogu, sjete da su i one mogle tako... što onda?

 Imat ćemo vojsku neobičnih, umjesto vojske visokih plavookih i plavokosih ari... oh sry

Možete li, molim, ponoviti za mnom: 

- Ako se čini pogrešnim, onda to najvjerojatnije i jest. 

Occamova oštrica: ako izgleda kao patka, ako se gega kao patka, ako se glasa kao patka, onda to najvjerojatnije jest - ??

Ako možete, okrenite se i bježite. Ako ne možete, otrpite onoliko koliko se da. Bog, ako je pravi, neće dozvoliti da trpite preko toga.

ogledala čije duše?

Ljudi kažu da su oči ogledala duše. Pa sa strahom pogledaju prema slijepoj osobi: 

- Ona ne vidi - ona nema dušu. Šapatom.

Neki drugi po očima "znaju" kakav je netko "u duši".

Ti ne vidiš, pa ne možeš znat.

Znači li to da si laka meta? 

Samo da ponovimo ono očito: 

Dakle, u tuđim očima ili po tuđim očima, ne možete znati što je komu u glavi ni kako se taj drugi osjeća.

Ali u očima drugih se može ogledati - ako znate gledati, ako ste čist u glavi i čista srca - vaše vlastito duševno stanje. 

To je ono što se u psihologiji zove projekcijama: 

ono što si sami zamislite prebacujete na prvu osobu koja vam se zbude. 

Jedni smo drugima ogledala. 

Vjerojatno su slijepi ljudi ti koji su sretni, budući da su oslobođeni predrasuda o očima koje se sjaje, cakle ili žare. Te to ne prevode nikako. 

Jednostavno vas neka ili nečija prisutnost može učiniti nemirnima, a neku drugu izdržavate lakše. 

 

Čiste od slika sa površine, najbolji pokazatelj toga što vam je na duši, mogle bi biti baš oči slijepe žene. 

 

(zato su, pretpostavljam, tako strašne)

čudljiv ili čudesan

Sve što sada postoji kao realnost, nekada je bila samo misao. 

Čovjek je "bogu sličan", zato što ima sposobnost samostalno misliti. Ali on sam, ne izmišlja ništa. Iako misli da izmišlja samog sebe. Da postaje nešto prelaženjem pragova, preskakanjem stepenica. 

Nekad se moralo sve na laktanje ili laktarenje. Sad se može i dodirom kažiprsta. Ne trebate niti jako upirati njime, da biste nešto nekom dali na znanje.

Snaga se uma nadomješta, snagom mnoštva. I obratno.

Ono što želi da (mu) se dogodi, jednostavno, uvjeravanjem što većeg broja ljudi, nastoji ostvariti. Ako SVI Kažu da takvo nešto Jest, onda jest, ili će te razbit.  

Eto, to vam je tako jednostavno. 

Ne vide ni oni boga tebe, samo vjeruju(?) u ono što im se govori, jer se srame priznati da sami ništo ne znaju ili ne mogu razumjet. 

Zato se i kaže "vidim" i "gledajte!", umjesto "jasno", " sigurno" i " tako je, kako ti sad kažem". 

I ako imate mehaničko oštećenje oka, i papir na kojem piše da ste osoba s oštećenjem vida, vi ste u minusu i vi ste u gubitku, jer: 

- Ako (ti) je mozak oštećen već na samom ulazu, ako ti je onemogućen dotok, priliv, unos podataka preko oka, tog najvažnijeg od svih osjetila, onda niti u glavi ne možeš imat ništa. Tabula rasa, kompletna! 

Oni se stvarno usude izreći to naglas, ovi koji sami ne znaju nabrojati sva svijetu poznata osjetila. 

Nevermajnd.

divna ili divlja

Mogu li se osjećaji naučiti? Može li se naučiti osjećati? 

Osjećaj za prostor i proporcije, može se naučiti. 

Ako imate nekog tko će vam realno i objektivno istumačiti ono što bi bilo relevantno za vas koji se u tom prostoru krećete. 

Kao u dječijoj igri "toplo-hladno", kad imate zadatak da pronađete sakriveni predmet, na osnovu šturih uputa. 

Može vam biti jasno koliko je velika ili teška stvar koju tražite, već prema tome na kojem je mjestu skrivena. 

Tako je, otprilike, i ovdje. 

Samo što sam ta stvar, ja. 

Nemam uvijek osjećaj koliko sam velika i nespretna, jer osjećam sebe, svoje fizičko tijelo, puno većim nego što ono zaista može biti. 

× Najprije, zašto "uvijek"? 

Zato što doživljavamo sebe u odnosu na osobe, stvari i prostore u kojima se nalazimo. Ako smo stalno u istom prostoru i sa istim ljudima, lako možemo izgubiti osjećaj sebe. Poistovjećivati se s čime god da su nam zadali. 

Fiksirali ste, na taj način, same sebe. 

Nema previše mrdanja. Ni u kojem smjeru. Ljudi vam jednostavno neće dopustiti, jer i njihova Veličina ovisi o tome koliko ste vi mali. 

Meni su stalno govorili: "Ti stoj mirno!" 

Zbog toga je, valjda, taj osjećaj nespretnosti. 

Ako se ljudi oko vas plaše da ćete, krećući se, nešto / nekog / sebe razbiti, taj strah ne bi bio strašan ni učinkovit kad i vas ne bi zarazio. 

× I sada, kako doživljavam prostor, sebe u njemu i kako se uopće snalazim, nakon svega: 

Osim ove dvije ruke, imam još dvije ali puno veće. Osim ove jedne glave s jednim licem, imam ih još nekoliko, svaka sa po nekoliko lica. Lica nisu ova kako ih vi zamišljate, zaljepljena na istoj okrugloj glavi, sa svake strane po jedno. Ne znam imaju li oči, obraze, bradu. Usta nemaju, jer nema za njiima potrebe. Ali vide dobro. Znaju dosta toga. I mogu prolaziti kroz prostor prije mene, kao izvidnica. 

Kad sam sama, nikad ništa nisam razbila. Nikoga udarila. Nikada pala. 

Dogodilo se, i događa se, da sam često kriva, ako netko nađe nešto razbijeno. Ne pravdam se, nemam usta, nisu potrebna, sjećate se. :) (Gubitak energije.) 

Dogodilo se, i događa se da se netko nekad zaleti u mene, i da sam si sama kriva. Čak se zidovi pomiču, nasrću i bubnu, jako. 

A i nespretna sam, baš jako, kad sam u društvu ljudi. Stalno posrćem, pa me se treba hvatat, držat čvrsto, i punim dlanom otresati prašinu sa odjeće. 

××× 

Znate za one legende o divovima koji su hodili zemljom u pradavnoj povijesti? 

Neki će reći da su to izmišljotine i priče za djecu. Prosječna visina muškarca je 187, a žene 168. Prosječna težina, 87, odnosno, 63. 

Nikad u životu nisam imala više od 50 kila. 

Ali u meni je snage i voltaže, da mogu mrviti kamenje. 

Oprezno samo!

status ptice: bankomati za slijepe i slabovidne

Maleni update: 

Prošlo je duže od polugodišta, otkako sam poslala noticu svojoj banci, u vezi s ugradnjom bankomata s pomagalom za slijepe i slabovidne. Znam da nije na njima da odlučuju, da je taj novac već potrošen i da će se projekt sprovesti kako je zamišljeno, pa sam išla u tonu: strgali su zvučnu signalizaciju na semaforima (toliko nas mrze), što će tek biti sa bankomatima, u kojima je gotovi novac. Svačiji, a ne samo naš (toliko smo zahvalni na pažnji, da ćemo se ljubazno zahvaliti). Kad ono, semafori progovorili! 

Najozbiljnije. Zvižde i kad treba i kad ne treba. 

Najčešće, ne treba. Hvala na pitanju.

Ajde, molim vas, kad ste zadnji put, odnosno, jeste li ikad vidjeli slijepu osobu samu na raskršću kako pipka po zraku tražeći gumbić na metalnom stupu? 

I kad smo već raspoloženi za razgovorancije: jeste li ikad vidjeli invalida na plaži za invalide? Odnosno, što biste napravili da jeste? Ili još bolje: šta ste vi sami radili na toj plaži, osim ako niste invalidna osoba, ili pratnja? 

Opet ću ponoviti, jer nikad nije dovoljno jasno, glasno ili razgovijetno: 

Ne trebaju nama ni skale, ni skele ni liftovi, ni specijalni agenti, nego samo mjesto na kojem bi se mogli osjećati kao ljudi. Pošto takvo ne postoji ni za vas obične, o čemu pričamo?! 

Mi nismo "ranjiva skupina" zato što nešto ne možemo, nego zato što ovi koji mogu - neće. 

I u tom je sva tragedija.

 

status ptice: bankomati za slijepe i slabovidne: Znači, Unija je obećala na sve bankomate ugraditi pomagalo za slijepe i slabovidne osobe, do 2025. godine. Zašto to nije dobra ideja?  Osim ...

mrtve oči

Jedno je kad to kaže unezvjereni teoretičar, a drugo kad to čujete od nekoga tko vam je blizak. Pa to, da postoje ljudi čije su oči mrtve. 

- Većina današnjih političara, u stvari nitko od njih nema bistre, zdrave oči!! 

Bistre i zdrave su, to se podrazumijeva, ovakve kao što on ima. A mrtve su ove koje gledaju u prazno. Gledaju te ali ti vidiš i znaš da te ne vide. Ti njemu govoriš nešto, ali on te ne čuje. I koliko god da ti njemu objašnjavaš i tupiš, on te samo blijedo gleda. 

Raspravljali smo puno puta o različitim dimenzijama postojanja, o još nekim; osim gore-dolje, naprijed-natrag, lijevo-desno, postoji i unutar-van!.

O onome što ljudi zovu "gubljenjem u vlastitim mislima", samo što ni misli nisu vaše, niti ste se izgubili.

O iznenadnim preplavljivanjima davno zaboravljenim emocijama, koje nisu ni davne ni prošle ni nezapamćene. I onima za koje okoliš nema sluha. 

Ali ne. Ako isti tren ne odreagirate onako kako to on očekuje, vaše su oči mrtve. Vi ste mrtvo kljuse. I vrijeme provedeno s vama je "mamuzanje krepane kobile". 

Zbog čega bi netko, da priupitam ja vas, gubio svoje vrijeme s nekime tko gubi svoje vrijeme s vama? 

Ja nemam izbora. Noge bi htjele otrčati u suprotnom smjeru. U bilo kojem, samo što dalje. Ali fizičke oči vam trebaju da vode. 

Ja nemam izbora. Da, baš ko kobila, gdje me vežeš špagom, tu moram stat. 

A što ti tu radiš? Što ti gubiš vrijeme sa mnom? 

- Nema ni on izbora, draga. Svi su već pobjegli. A ti si mu sigurna.  

Ponekad mislim da je moja dužnost buljiti u ljude svojim slijepim očima. Čisto da vide s kim imaju posla. Da se usude krenuti na svoje putovanje. Da vide od čega su napravljeni. Kamo će ih njihov put odvesti.

invazivna vrsta

Razlog zbog kojeg sam uvijek mislila da sam problematična i zašto sam se stalno preispitivala, i osjećala krivom i pogrešnom i ružnom, izgleda nema nikakve veze ni s mojim izgledom, ni viđenjem mene/sebe svojim ili tuđim očima. 

Obični ljudi se plaše mirnih ljudi. U tome je stvar. 

Sjećam se, a još i sada sam ista, da bih uvijek ponovila u sebi bar par bezbroja puta ono što želim, hoću ili moram reći, prije nego što to zapravo i kažem. Ne zato što sam se bojala zvuka vlastitoga glasa, ili krivog izgovora kojem bi se netko mogao narugati (naravno da sam primjećivala i jedno i drugo kao ono što drugi ljudi čuju kad misle da vas slušaju, i to nazivaju "čitanjem između redaka"), nego zato što sam znala da se izgovorena riječ ne može vratiti nazad. Ne može se poništiti. Jednom kad kažete, bilo što, činilo vam se to trenutno dobrim, pametnim, lijepim, pristojnim, može se izokrenuti na preko nekoliko bezbroja puta. I vratiti vam se na najneočekivanije načine. 

Sad probajte zamisliti, kako će vam se vratiti ono što kažete s namjerom da povrijedite nekoga. 

Pošto možemo suditi svijet samo prema onome što sami znamo, mislila sam da to isto znaju i svi drugi ljudi.

Jednostavno, nije pametno govoriti puno. 

Kad živite zaštićenim životom, kakvim sam živjela ja, u okruženju koje vam dopušta da mirujete i u tom miru primjećujete stvari. Stvari ne postoje. Sve je živo. I na svoje načine, sve razgovara s vama. 

Ne treba vam nitko da vam priča priče. Izmišlja priče. Čita priče. Pa mijenjajući glasove misli da je jako duhovit i domišljat, kreativan i zanimljiv. pogotovo ako misli da vam mora dati na znanje da vi sve to niste, jer ste šutljiva biljka. 

Kad kažete bilo što, da, ne, jesam, nisam, ti si, mater ti je, bilo što, jednu riječ ili jedan uzdah, shvatit će to kao poziv za, pazite, dodir. Obični ljudi, obično ne znaju razgovarati se, oni ponavljaju što su upravo čuli, i čekaju reakciju. Da bi ponovili tu istu reakciju. Ponavljanje obično završi udarcima. Koje niste vi započeli. Oni izgube živce, ali bez problema kažu da ste ih izgubili vi. 

Znate li za izreku, Neće grom u koprive? To sam bila ja. To je svaka šutljiva osoba. Kopriva se uzima kao korov. Opaka i opasna biljka koja peče kad ju se dira. Pa ju, s tog razloga, treba iskorijenit. 

Dakle, nikome ne pada na pamet, da sama Biljka ne dodiruje nikog, da nema noge i ruke kojima bi došla u vašu blizinu i s lošom vas namjerom povrijedila. Vi ste došli na njen teritorij i ona se brani. Ili takvo što. Onako kako može. Iščupajte je, nagodinu ona će opet narasti na istom mjestu. Zalijte otrovom, narast će za par godina.

Ili ju na miru ostavite, da biste, možda na godinu, otkrili ima li kakva ljekovita svojstva. 

Umjesto toga, oni misle da su oni zdravi, i da trebaju liječiti vas. 

Napraviti vam nove ruke i noge, i zašarafiti ih na tijelo koje još zovu vašim. Uliti vam u glavu svu svoju mudrost koju su i sami posrkali iz tuđih glava, prolijevajući i praveći balone od zraka, uz puno buke, ljutnje i histeričnog smijeha, koje će nazvati veseljem. A vlastitu nemoć da promijene, poboljšaju sami sebe opravdati neimanjem vremena zbog brige za nemoćne i slabe. 

-.-

Naslov koji sam izabrala za ovaj post, je čudni novi trend za koji sam čula od ljudi koji pomodno brinu za okoliš, i čini se da se ne radi o šali: naime izviđači, botaničari, biolozi, istraživači, čuvari baštine, koji god, su uočili u našim autohtonim parkovima prirode novu invazivnu, oni kažu uvezenu kinesku biljku koja se širi po našim šumama i gorama i na taj način oduzima prostor našem bilju. Koje bi inače nesmetano raslo. Samu biljku je te i te godine dovezao i presadio taj i taj gospodin, jer je tada i tada tu i tu bilo zgarište uslijed takve i takve prirodne ili ne katastrofe. I sad se ta biljka razgoropadila. Ma šta ta misli, došla na naše! Kako se usuđuje?! 

-.-

Puno vam je, previše riječi. Rastumačite kako možete.

što vidi daltonist?

Daltonizam. Je primjer dobre prakse, kako se većina, ako to želi odnosno ako ima kakav interes, može prilagoditi manjini. Tako, na primjer u meteorologiji kad zvone narančasti i crveni alarmi, znamo da nikome boje ne znače ništa. Dok tamo gdje su bitne, primjer su semafori na velikim i opasnim raskšćima, raspoređuju se po visini. 

Prijatelj koji je elektro inženjer opisuje svijet kao prelijepu ili kao neugodnu, ovisno o prilici, nijansu iste boje. Ne zna koje. Osjeća ih po toplini. A kada treba odlučiti hoće li prerezati crvenu ili plavu žičicu, opipava ih po debljini. Uostalom, iz filmova znamo da je to stvar sreće. 

Nikad ne znam kad se šali. 

Prijatelj koji je školovani cvjećar kaže da je cvijeće jednostvno lijepo. I ne razumije u čemu je problem. 

- Vi vidite linije, obrube, obrise i ograde. Svijet u stvarnosti nije takav. Sve, baš sve se prelijeva jedno u drugo. Da biste i! to! vidjeli, trebao bi vam netko pokazati prstom i dati mu ime.

Kako možete ne vidjeti nebo?!

Netko je jednom zgodom rekao, da se čini da jedino daltonisti vide svijet onakvim kakav on u stvari jest. 

Čemu, velim, ograničenja, samo na "sljepoću" na boje?

nema signala

Televizori moga djetinjstva su bili velike plastične, ili čak drvene kutije u kojima su živjeli mali ljudi. Ako bi slika bila loša, ili ton slab, kućedomaćin bi se ustao i otvorenim dlanom udario po bočnoj plohi, i tako tukao dok se slika ne bi popravila. Nekada bi se figurice, koje su kućedomaćice držale za ukras, rušile, a nekad bi baš to rušenje figurica popravljalo sliku svijeta. 

Ako bi se koja od stvarnih figurica polomila, a slika sa ekrana ne bi bila bolja, uslijedila bi svađa, pravoživotna. 

U obranu i zaštitu spomenutih kućnih ljubimaca, izumljeni su televizori tanki, i oni koji se mogu objesiti na zid, a za eventualno popravljanje slike, zove se teleoperater, koji obično ne mlati nikoga. Osim po džepu. 

Tanka je razlika između 2D i 3D svijeta, a o 4, 5 ili 6G se zna samo to da nije dobro za okoliš. 

Okoliš?

Na stranu sada s tim: tko ima uši neka čuje, a tko ima oči neka vidi. 

Meni je čitava stvar pomogla da shvatim, što običnom svijetu signal znači, i koji oni napor ulažu da ne umlate ljude koji se ne ponašaju onako kako oni očekuju. 

Ima nas gluhih, ima nas slijepih, ima nas gluhoslijepih. Treba nam se zalijepit etiketa. I tu etiketu treba potpisati i upečatiti neki stvarni snagator, inače... 

- Laže! Glumi i pretvara se! Koristi! 

Ima nas glupih, ima nas blesavih, i ima nas bedastih. Kako bismo inače preživjeli u ovom televizijskome svijetu, bez ikakve garancije, a kamoli one koja bi bila obnovljiva i obnavljana i održavana u skladu s modom i vremenom.

zašto nikad nisam naučila brajicu

Jer to više nije potrebno. Jednako kao što danas malo tko zna za Morseovu abecedu, a kamoli da se zna koristiti njome. (Jednako kao što Pomorska večer na nacionalnim radio postajama više nema smisla, ali se održava.) Jednako kao što danas više nema smisla ići u školu da biste naučili tipkati sa svih deset prstiju, kad svi misle da je bitno - jer to govori puno o vama i vašoj osobnosti! - klizite li po touch screenu palcima ili kažiprstima. 

A nije da sam se rodila jučer. Sad kad o tome razmišljam, najdraža mi je utjeha da su moji roditelji bili vidoviti, umjesto lijeni, nezainteresirani ili prestrašeni. 

Mogu se sjetiti da je bila neka mašina u kući. I da je mama s vremena na vrijeme tražila od mene da "gledam" u svoje papire sa rupicama. 

Budući da ona nije bila uporna, ili iz tona njezina glasa, zaključila sam da to nije za mene. Ako nikome, osim meni, ne treba, ne treba ni meni. 

Teško je dijete naučiti nečemu nagovaranjem. Djeca uče opažanjem. svi tako uče. A nisam ja kriva, nitko nije kriv, što što ljudi uglavnom misle da je opažanje rezervirano i vezano samo uz fizičke oči. 

Tako da se sad mogu sjetiti da sam mogla čuti!, da je netko od odraslih tješio mamu ovakvim riječima: 

- Ona je kao prazna čaša, što god uliješ u nju, to će biti to. 

Možda u smislu: Ti ćeš biti odgovorna za to kakav će joj biti život. Ona svijet vidi tvojim očima. Pazi što joj govoriš. Pazi kako opisuješ stvari. 

Ona je izabrala uljepšavanje svega. Čak i onda kad nas je to obje stajalo života. 

Mogle smo zajedno rasti. Možda je ona, preko mene mogla, vidjeti da stvarnost nije tako strašna kako se njoj odrasloj činilo. A ja sam preko nje mogla učiti o društvenim smicalicama, pa smo do sada zajedno mogle porješavati puno više zagonetki. 

Moji prijatelji, koji su izabrali da previše ovise, da previše vjeruju, ili rodbini ili sustavu (ovo potonje je češće: nitko ne želi vezati svoj život uz fizički nemoćnu osobu a da ga se na neki način ne slavi, hvali i pošteno plati) nose u sebi istu takvu tugu. Još im se nije dogodilo da su osvijestili svoje super-moći, ali koriste se moćju da fantaziraju o njima. 

Iz razloga što sam rano shvatila da mi moja majka besprizorno laže, danas sam to što jesam. 

Jučer, prekjučer, ne znam sad točno, slavilo se i obilježavalo Brailleovo pismo: 

"Jupi!! Prilika za slijepe da pročitaju sami o svojim ljudskim pravima!" - u tom tonu. 

Englezi neka čitaju na engleskom, Rusi na ruskom, mornari i podmorničari na točkice i crtice, gluhi i nijemi na mote, koliko jadan moraš bit za ovo?! 

Jadan, ili lukav? Sva moć je u rukama, u jeziku, u glavi! onoga tko ih pozna sve!

čulo mirisa

Strah od gladi, ili sjećanje na neku drevnu glad, je dovelo do toga da se prežderavamo bez osjećaja krivnje. Da se radi o pohlepi, ili nedostatku samokontrole, ne bi nas, dobronamjernici, nutkali stalno, i ne bi nam se čudili zbog izbirljivosti, sramežljivosti, nećkanja ili izbjegavanja zajedničkih blagovanja. Čak ako su i opravdavani zdravstvenim problemima. 

Pristojno je ponuditi hranu. Pristojno je pojesti hranu, na licu mjesta. "Za ponijeti" se označava kao sebičnost, škrtost ili grabežljivost. 

Ali što ako se ipak radi o nedostatku samokontrole kojoj je moguće doskočiti? 

Mišljenja sam, da smo svi prirodno osposobljeni svime što nam je potrebno, samo veći dio vremena nismo toga svjesni. Prevelike nade polažemo na oči, niti ne primjećujući da nas one ganjaju na životni stil tipa kreći se brzo i guraj sve pred sobom. Onaj tko je veći i onaj tko je jači, tlači. A ostali tužno (iz)gledaju.

Na prvo mjesto, zato, stavljam čulo mirisa. Čak prije dodira. Prije nego se koža naježi, zrak donese nagovještaj bića, stvari, pojave, događaja koji se približava. 

U zimskim mjesecima, kada bismo najradije samo spavali i bivali hranjeni, biram sarmu kao najzorniji primjer ovog što želim ispričati: Toliko puno je se spremi, toliko puno je se pojede, da njen miris povezujem s mirisom povraćanja. 

Dakle, zrak još nije donio ništa. Tek pričamo o tom. Sjećanje na, možda prošlogodišnju muku. Koja i ne mora biti vezana na hranu. Razumijete? 

Dok se kuha, miriše predivno. Ali ne želim ju jesti. Jer znam da će mi pozliti.

Jesam li čudljiva, ili izmanipulirana? Imam li memoriju slona, ili sam zlopamtilo? Možda ipak fantaziram? Sve će bit u redu?

Ne znam, ali smeta mi miris zelja i miješanog mljevenog mesa. 

I zbog toga ju ne mogu jesti. Ni na silu. 

Moj nos me štiti? Zato postoji. Da nanjuši što je u pripremi, pa javi mozgu, neka interpretira kako zna i umije. 

Uvijek mi bude smiješno kad ljudi ograniče ovo najvažnije čulo, na "smrdi" ili "miriše". Pa mi, pošto me vide kao osobu s ozbiljnim hendikepom, krenu tumačiti, kako trebam više putovati po svijetu, "a ne uvijek tako (sve!) sama": 

- Zamisli doživjeti miris pravog francuskog parfema u Francuskoj... miris tulipana u Nizozemskoj... zvuk glazbe Mocarta u Austriji a na nepcu mocart-kugle... 

Njima je sve nekako izolirano i omeđeno početkom i krajem, sve je negdje drugdje, i u neko drugo vrijeme.

slijep k'o čep pa gluh na njuh

Kad bi se dan dijelio na mirise, umjesto na boje, izgledao bi ovako: 

Ružina vodica, buđenje. Oko sedam, osam, miris znoja. Oko jedanaest, podne, žestoka salama i tekući kruh. Oko dva, tri, miris sapuna. Neka zagorena hrana. Kapućino. King Mars. Neodređeni miris neodređene hrane, koja se uskoro pretvara u - vjetrove. I tako sve do Ružine vodice koja uvodi u san. 

Kad ne jedu, ljudi razmišljaju o hrani, kad ne razmišljaju o hrani, razmišljaju o drugim ljudima. 

Napravi nekome problem, stvori radno mjesto. Tko radi, taj se znoji. Tko se znoji, mora nadoknaditi izgubljene vitamine, minerale... unosima, kako je navedeno gore, po satu. 

I to ti je život. 

Ne imati čulo mirisa i nije neka šteta, zar? 

Jeste li jutros vidjeli svitanje? 

Srebro u krošnjama i tirkiz sa fasada? 

Crveno o podne, modro u predvečerje? 

Pretpostavljam, kad imaš alarm na mobitelu, ne trebaju ti oči.

spasitelji, zaštitnici i čuvari (baštine)

Kako nas planet već običava iznenaditi  kakvom katastrofom, to je postalo moderno obučiti se u spašavanju vlastitoga i tuđih života. Za jednu od takvih radionica čula sam kad joj je već davno istekao rok (prijave). Bili su pozvani svi predstavnici svih udruga u koje su se okupile osobe s bilo kakvom invalidnošću: fizičkom, senzornom, mentalnom, intelektualnom, ju nejm it. 

Slijepi i slabovidni, također. 

Sama ideja da bi bilo vrijedno spašavanja nešto, što smo naviknuti gledati kao nevrijedno, je komična. Ali, "neispravno" tijelo, u svijetu u kojem svi žele biti "ispravljači" (krivih drina?), se nekome, valjda, isplati? 

Uglavnom, kolege su pristupili stvari izuzetno ozbiljno, odgovorno i zrelo, naglašavajući opetovano, da je svaki čovjek poseban na svoj način, te da nema univerzalne metode za sve slijepe, kao što se našla za sve poslušne. 

A onda je jedan zaštitar, kojem su u CV-u nabrojena spašavanja i u zemlji i inozemstvu, stvarna spašavanja u potresima i poplavama, ili bolje reći, nakon njih, rekao da je u stvarnosti sve jako drugačije nego na obukama, ali da se protokoli moraju poštivati. 

Tko zna, kad se protokoli ne bi poštivali, bi li bilo više spašenih, manje zaostalih (u ruševinama), i bi li bilo svjedočanstava o svjetlećim bićima koja se ne mogu svrstati u ljudska, koja su odrađivala neprotokolarni dio. 

preobrazbe (2)

Ja sebe ne doživljavam kao slijepu osobu, iz prostog razloga što sam ona osoba kojoj svi lažu, za njezino dobro, naravno. Ako dopustite ljudima da vas pretjerano štite, tek tada gurate samog sebe u super ekstra ranjivu skupinu. Ne samo zato što drugima dopuštate da vam upravljaju životom, nego zato što se, u našem slučaju stvar svede na onu: slijepac vodi osobu oštećena vida. Vi ne vidite stvarno, on ne zna što vidi. Njemu se njegov svijet podrazumijeva, isto kao što se vama podrazumijeva vaš. Ne govorite istim jezicima, iako koristite iste riječi. Vi biste se kretali pažljivo i polako, on vas gura pred sobom. U materijalnom svijetu, on je jači, brzo se naučite pokoriti. Ali materijalni svijet nije sve. A u tome Svemu, on je doslovno 'dz'.

Zato - joga.

Inner Engineering je klasična joga prezentirana na moderan način. Bilo bi lijepo, kad bi nam vodiči makar poslušali onlajn tečaj.

već se pale luči male

Ne znam sad koji paranoik iz kojeg filma je rekao da zvijezde možda nisu zvijezde, nego rupe koje je netko probušio na poklopcu tako da možemo disati. Ali moguće da ćete baš vi biti taj koji će kazati da vam je puna kapa glupih ljudi koji misle da govore pametne i provokativne stvari. 

Evo još jedne: Pitam se, pitam, što misli žarna nit da je staklena kupola žarulje u kojoj obitava. Vidi li ju uopće? Vidi li i nju samu itko, takvu kakva je - žarna nit. 

Ulična svjetla postoje radi sigurnosti šetača. I zaista, čemu služe zvijezde?

Prva stvar koju moja sestra napravi kad se vrati svojoj kući je da upali TV. Ona kaže da joj TV daje osjećaj doma i topline. Tko zna, možda se boji što bi joj kuća mogla reći da se događalo dok nje nije bilo. A možda se boji da joj ne bi rekla ništa. 

Slike koje se izmjenjuju na vertikalno postavljenoj plohi, mogu poslužiti kao simulacija kamina. Vatre koja pucketa. Nagovještaj svjetleće topline. 

Na kanalu koji prenosi samo plesnu glazbu, već se počelo sa starim božićnim pjesmama. 

Vrijeme je trgovanja. 

 

Uskoro ćemo upaliti prvu adventsku svijeću. 

Čeka se Krist da potjera lihvare iz hrama.

čemu služi potvrda o invaliditetu

Ja imam iskustvo obične žene, zato što to jesam, ali imam i tu povlasticu da se, kad okolnosti postanu ružne, mogu sakriti iza svoga štapa. 

Budući da nema osobe kojoj nešto ne nedostaje, ne mislim da sam nečime posebnim nagrađena. Samo, eto, imam sreću da znam u čemu je kvaka. 

Jer je tako očito. 

I sad, ako je toliko očito, zbog čega moram za svaku pizdariju pokazivati papir sa točnim postotkom? I kako se taj postotak uopće računa?  

Postoji li uopće itko s nultim? Ako je stotka, najgora. 

Iskustvo obične žene znači, i kurva i drolja i podla i traljava, neuredna, a zna se namazat, i sve po spisku "žene ženama"... Pa kad stignu do: 

- Ali ona je invaaaaalid. 

To bi mogao, trebao biti znak da se pretjeralo. 

Nikad nije. Samo se gađenje prebaci na "drugačiji" nivo. 

Sad su svi invalidi gadljivi i "ne znaš ti šta ti oni mogu". 

- Oprezan budi!

Ta potreba, da se svi i sve svrstava, mi je nepojmljiva. 

Taj znak - inteligencije, nadmoći, čega li? 

Znam te puško kad si pištolj bila!

Strah, ako pitate mene. 

Stoga opet, čemu služi potvrda o invaliditetu? Nas, da sjeti da smo mi nedostatni, nepotpuni. Njih, da su oni ti koji određuju tko što zaslužuje, i koliko vrijedi. 

Pa vidi se, za majku milu, ili su baš svi slijepi.

intervju s tri vještice

Prošlo je dosta vremena otkad je Carlos Castaneda zapalio maštu svojih čitatelja o mogućnosti viđenja realnosti na drugačiji način nešto što je to uobičajeno. Ipak mnoga su pitanja ostala neodgovorena. Kako riječima objasniti ono što još nije u našem iskustvu? 

U takvim mislima, krenuli smo prema Los Angelesu, napraviti intervju s trima ženama iz njegova klana: Florindom, Taishom i Carol.

Pitali smo Florindu, zbog čega je ženama trebalo toliko dugo vremena da progovore o ovim stvarima. 

Florinda: Postoji fundamentalna razlika na koju muškarci i žene precipiraju svijet i uče iz njega. Žene moraju utjeloviti znanje prije nego se usude pričati o njemu. Dok muškarci grade mostove prema znanju, objašnjavajući ga riječima, žene to rade svojim životom. 

I jedan i drugi način su validni, ipak, razlika je neizreciva. 

Kad govorimo o energiji, muškarci idu prema znanju korak po korak, ali nikada ne stignu do samog vrha. Mogli bismo reći da se radi o piramidalnoj strukturi s vrškom prema gore. Što se penjete više, to staza postaje uža, i put strmiji i nepristupačniji. Kod žena, vrh piramide je okrenut prema dolje, izgleda poput lijevka u koji se znanje ulijeva. Ali još nedostaju riječi. 

Zbog toga ženi ne morate objašnjavati ništa, ona već zna, ona je povezana direktno s izvorom, preko maternice. Taj je organ, naslijeđena prednost, koju muškarci ne posjeduju. Oni na sve idu intelektom, mozgom, sve trebaju "shvatiti", ali to se nikad ne dogodi samo preko mozga. 

- Na koji način se, u svakodnevnom životu, ispoljava ta energija? Možemo li vidjeti gdje ili na što je gubimo?

Carol: Kad se osvrnete i proanalizirate svoj radni dan, vidite kada ste počeli osjećati umor i da "niste sav svoj", to će biti mjesto koje vam krade energiju. Pronađite uzorke, i pokušajte ih promijeniti kako biste mogli izbjeći da sljedeći put upadnete u igru heroja i/li žrtve. 

- Važi li isto i za muškarce i žene? 

Florinda: Proces je isti, ali radi se o tome koliko energije imate. Ako imate dovoljno energiji, možete se prebaciti automatski, ne trebaju vam nikakvi šamanski rituali, tipa posta i čišćenja tijela... 

Ljudi uglavnom troše svoju energiju na gluposti: kad, naprimjer, držim predavanja, mnogi dođu s bilježnicama i olovkama da bi zapisali moje riječi. Uvijek im govorim "Nemojte ništa pisati, sve je to besmisleno, samo slušajte i budite prisutni.", ali svejedno, većina nema pojma što se zapravo događa. 

Taisha: Ljudi nam konstantno govore, "Eh da sam barem u vašoj grupi, ja bih to ovako ili onako...", uopće ne razumiju da nema veze gdje se tko ili s kim nalazi. Sve počinje tamo gdje ste sad. 

Carol: Čarobnjaštvo zapravo nije nikakva zagonetka: radi se samo o poboljšanju percepcije. Nikakvi rituali, nikakvi plesovi, pjevanja, samo usmjerena pažnja, i neke tehnike koje će vam pomoći da se energetski poboljšate. 

Ono što sam ja vidjela jest da ljudi uglavnom ulaze u dvije kategorije: ili njih netko kontrolira ili su oni ti koji kontroliraju. U koju god da grupu upadate, vi ne vidite stvarnost onakvom kakva stvarno jest! 

Taisha: Kad počnete jasnije uviđati društvene uzorke koji vas "navode" na određeno ponašanje, tada ćete ih moći početi mijenjeti, ili barem izbjegavati ako vam škode. 

Odjednom, vaš šef ili tkogod da je taj koji vas kontrolira, nije više vaš mučitelj, nego vaše ogledalo u kojem možete jasno vidjeti zamku svakodnevice koja vas iscrpljuje. Kad vidite na koji način gubite energiju, možete se odmaći od "realnosti" i dopustiti stvarnosti da vas vodi dalje.

- Vratimo se malo na muški i ženski način percipiranja stvarnosti. Ako žene zaista imaju tu prednost, kako vi navodite, zbog čega ipak živimo u "muškom svijetu"?

Florinda: Muškarci imaju prednost u fizičkom smislu. Iako su "trokut prema gore", dakle, put prema višem znanju im je realno nedostupan, u ovom fizičkom svijetu, oni su sila. Nema nikakvog načina da žena dominira na ovom svijetu, oponašajući muškarce ili igrajući uloge koje joj oni daju. Mi bismo same, morale pronaći način na koji bismo se mogle izraziti i ostvariti. Razbiti taj prokleti krug imitiranja i napokon evoluirati u nešto novo. 

- U što biste vi to evoluirale? 

Taisha: Iskreno, ja to još ne znam. Neke žene misle da je stvar u maternici, pa rade na tome da otkriju na koje smo sve načine preko nje povezane s božanskim. Jednom su žene vladale svijetom, nečega tu ima. Ali, štogod da nam se dogodilo, zaboravilo se. Na nama je samo da ukažemo na to mlađim generacijama, pa ako se skupi kritična masa, tko zna... Promjena je moguća. 

Florinda: Jako je teško ići protiv ovog društvenog konsenzusa. Kao da kucate u kameni zid. To je kao oblak neprobojne magle, a kad naiđete na takvu blokadu, onda znate da ste nabasali na nešto čemu morate prići na energetski način. Kao kod tradicionalne kineske medicine, oni liječe tijelo kao da se radi o energetskom polju. Moderna zapadna medicina liječi tijelo kao da je objekt. Stalno nas uvjeravaju da je medicina napredovala i da je to pravi način, ali to nije istina. Danas imamo i sidu i rak i druge neizlječive bolesti. Dogodilo se samo to, da pojma nemamo što radimo.

Jedna je moja prijateljica nedavno preminula od raka crijeva. Imala je jako bogat društveni život, izvana je uvijek izgledala predivno, ali iznutra, rak ju je živu pojeo. Pitala sam je, zbog čega to radi, zašto muči sebe na taj način. Odgovorila mi je pitanjem: "Ali što će ljudi misliti o meni?" 

Umrla je, i ljudi svjejedno ne misle ništa. dobro. 

Ako ste i vi spremni platiti tu cijenu, izvolite! 

Don Juan nam je znao govoriti da smo poput majmuna koji je provukao ruku kroz usku rupu da bi uzeo neku hranu, ali kasnije nije mogao izvući ruku iz te rupe. Trebao je pustiti bananu, ali to nikako nije dolazilo u obzir. Eto, tako su i nas zarobila naša društvena očekivanja. Mislimo da imamo nešto dragocjeno, ali to nam samo krade našu životnu energiju. 

Izvor: https://toltecschool.com/journals/books/mb-issue-42-three-witches