Kad smo bile male djevojčice, sestra i ja smo se radije igrale s mačkama, nego sa lutkama. Imale smo punu sobu plastike, i one koje su mogle plakati i one koje su mogle piškiti i one koje su se mogle hraniti, da ne spominjem presvlačiti i češljati, ali - nisu bile žive.
I na nekom nivou smo to razumjele.
Mačke su imale svoju volju. Znale su pokazati kad ih treba pomaziti, a kad im je dosta maženja.
Niste im mogli na silu natrpati bilo kakvu hranu, a kako smo živjeli u kući s vrtom, znale su odlaziti i opet se vraćati po vlastitim rasporedima.
Više sam naučila o životu kroz te igre, nego što sam naučila preko televizije ili knjiga.
Zašto se ovdje toga spominjem?
- Vidi kako joj drob čini, gore dole! - viknula je malena djevojčica gledajući mačku kako spava.
A onda je otvorenim dlanom udarila:
- Prestani sad! Jesi li me čula? Prestani isti čas!
Mačka je odskočila i pobjegla.
- Kad se vrati, ajmo mi uzet nožice i otvorit da vidimo šta je to unutra.
- Neee, ako to napraviš, ona će krepat, pa je više neće bit, i šta ćemo onda. - nježnim glasom je odgovorila djevojka na čijoj je brizi bila ova mala.
- Tata će kupit drugu.
§§§
Neka se bića rađaju bez urođenog razumijevanja života.
Ili se i to kao i sve ostalo, uči?
Budu li takvi ljudi svjesni života koji diše u njima samima? Osjete li bol? Mogu li je predvidjeti?
Osjete li radost?
No comments:
Post a Comment