čulo mirisa

Strah od gladi, ili sjećanje na neku drevnu glad, je dovelo do toga da se prežderavamo bez osjećaja krivnje. Da se radi o pohlepi, ili nedostatku samokontrole, ne bi nas, dobronamjernici, nutkali stalno, i ne bi nam se čudili zbog izbirljivosti, sramežljivosti, nećkanja ili izbjegavanja zajedničkih blagovanja. Čak ako su i opravdavani zdravstvenim problemima. 

Pristojno je ponuditi hranu. Pristojno je pojesti hranu, na licu mjesta. "Za ponijeti" se označava kao sebičnost, škrtost ili grabežljivost. 

Ali što ako se ipak radi o nedostatku samokontrole kojoj je moguće doskočiti? 

Mišljenja sam, da smo svi prirodno osposobljeni svime što nam je potrebno, samo veći dio vremena nismo toga svjesni. Prevelike nade polažemo na oči, niti ne primjećujući da nas one ganjaju na životni stil tipa kreći se brzo i guraj sve pred sobom. Onaj tko je veći i onaj tko je jači, tlači. A ostali tužno (iz)gledaju.

Na prvo mjesto, zato, stavljam čulo mirisa. Čak prije dodira. Prije nego se koža naježi, zrak donese nagovještaj bića, stvari, pojave, događaja koji se približava. 

U zimskim mjesecima, kada bismo najradije samo spavali i bivali hranjeni, biram sarmu kao najzorniji primjer ovog što želim ispričati: Toliko puno je se spremi, toliko puno je se pojede, da njen miris povezujem s mirisom povraćanja. 

Dakle, zrak još nije donio ništa. Tek pričamo o tom. Sjećanje na, možda prošlogodišnju muku. Koja i ne mora biti vezana na hranu. Razumijete? 

Dok se kuha, miriše predivno. Ali ne želim ju jesti. Jer znam da će mi pozliti.

Jesam li čudljiva, ili izmanipulirana? Imam li memoriju slona, ili sam zlopamtilo? Možda ipak fantaziram? Sve će bit u redu?

Ne znam, ali smeta mi miris zelja i miješanog mljevenog mesa. 

I zbog toga ju ne mogu jesti. Ni na silu. 

Moj nos me štiti? Zato postoji. Da nanjuši što je u pripremi, pa javi mozgu, neka interpretira kako zna i umije. 

Uvijek mi bude smiješno kad ljudi ograniče ovo najvažnije čulo, na "smrdi" ili "miriše". Pa mi, pošto me vide kao osobu s ozbiljnim hendikepom, krenu tumačiti, kako trebam više putovati po svijetu, "a ne uvijek tako (sve!) sama": 

- Zamisli doživjeti miris pravog francuskog parfema u Francuskoj... miris tulipana u Nizozemskoj... zvuk glazbe Mocarta u Austriji a na nepcu mocart-kugle... 

Njima je sve nekako izolirano i omeđeno početkom i krajem, sve je negdje drugdje, i u neko drugo vrijeme.