Kako nas planet već običava iznenaditi kakvom katastrofom, to je postalo moderno obučiti se u spašavanju vlastitoga i tuđih života. Za jednu od takvih radionica čula sam kad joj je već davno istekao rok (prijave). Bili su pozvani svi predstavnici svih udruga u koje su se okupile osobe s bilo kakvom invalidnošću: fizičkom, senzornom, mentalnom, intelektualnom, ju nejm it.
Slijepi i slabovidni, također.
Sama ideja da bi bilo vrijedno spašavanja nešto, što smo naviknuti gledati kao nevrijedno, je komična. Ali, "neispravno" tijelo, u svijetu u kojem svi žele biti "ispravljači" (krivih drina?), se nekome, valjda, isplati?
Uglavnom, kolege su pristupili stvari izuzetno ozbiljno, odgovorno i zrelo, naglašavajući opetovano, da je svaki čovjek poseban na svoj način, te da nema univerzalne metode za sve slijepe, kao što se našla za sve poslušne.
A onda je jedan zaštitar, kojem su u CV-u nabrojena spašavanja i u zemlji i inozemstvu, stvarna spašavanja u potresima i poplavama, ili bolje reći, nakon njih, rekao da je u stvarnosti sve jako drugačije nego na obukama, ali da se protokoli moraju poštivati.
Tko zna, kad se protokoli ne bi poštivali, bi li bilo više spašenih, manje zaostalih (u ruševinama), i bi li bilo svjedočanstava o svjetlećim bićima koja se ne mogu svrstati u ljudska, koja su odrađivala neprotokolarni dio.
No comments:
Post a Comment