Kad bi se dan dijelio na mirise, umjesto na boje, izgledao bi ovako:
Ružina vodica, buđenje. Oko sedam, osam, miris znoja. Oko jedanaest, podne, žestoka salama i tekući kruh. Oko dva, tri, miris sapuna. Neka zagorena hrana. Kapućino. King Mars. Neodređeni miris neodređene hrane, koja se uskoro pretvara u - vjetrove. I tako sve do Ružine vodice koja uvodi u san.
Kad ne jedu, ljudi razmišljaju o hrani, kad ne razmišljaju o hrani, razmišljaju o drugim ljudima.
Napravi nekome problem, stvori radno mjesto. Tko radi, taj se znoji. Tko se znoji, mora nadoknaditi izgubljene vitamine, minerale... unosima, kako je navedeno gore, po satu.
I to ti je život.
Ne imati čulo mirisa i nije neka šteta, zar?
Jeste li jutros vidjeli svitanje?
Srebro u krošnjama i tirkiz sa fasada?
Crveno o podne, modro u predvečerje?
Pretpostavljam, kad imaš alarm na mobitelu, ne trebaju ti oči.
No comments:
Post a Comment