Koža je najveći osjetilni organ. I najvažniji. Po koži smo odvojeni od ostatka svijeta. Koža nam jasno kazuje gdje završavamo mi, i gdje počinje drugi netko.
Otvori na koži su ona mjesta koja su najosjetljivija. Oči, uši, nosnice, usta... Svaki na svom mjestu, i svaki sa svojom svrhom. I svaki dolazi u paru.
Kaže se da imamo po dva oka, zato da bi jedno bilo usmjereno prema vanjskom okruženju, drugo za promatranje sebe. Dva uha, jedno koje sluša svakodnevne stvari, a drugo što šapuće vrijeme. Dvije nosnice, jednu za udah, drugu za izdah, i neprestano se izmjenjuju. Dvije su ruke, jednom dajemo, drugom primamo, i dvije su noge, jedna nas drži čvrsto na zemlji, dok druga hrabro grabi naprijed, ili bježi... ona odlučuje.
Usta su jedna, rekao je Lao Tzu, zato da bismo dvostruko više slušali i opažali, nego što bismo mogli izgovoriti.
Il su ipak dvoja? Dvije su.
Makar takva legenda kruži. Iako nitko neće izrijekom reći gdje je i kakav je drugi par usana. Ako ste član bilo kojega i bilo kakvog društva, onda znate da su uvijek glavna tema. Uglavnom su gladne ili seru bezveze. Počesto i prdekaju.
Da, imaju ih i muškarci i žene.
Odrasli ljudi uglavnom još ne znaju čemu služe određeni dijelovi tijela. Pa gledaju što iz nečeg izlazi, i što se sve u nešto može ugurati. I kakvi su rezultati.
Tako se i došlo do zaključka da su oči najvažniji organ, jer vas upozore da dolazi vuk - ako ugledate vuka.
Ako slučajno gledate kožom, predosjetite opasnost prije nego što vam se približi na očigled. Ali nitko vam neće vjerovati. Dok se rođenim očima ne uvjeri. Kad se uvjeri, pa ako preživi, vas će proglasiti vješticom.
Možda će vas priupitati jeste li ga čuli kako se šulja. Jer uši, donekle razumije. Ili jeste li ga nanjušili. Jer mirise donekle razumije. Ali osjet dodira, dok su vam ruke, zakačene za ostatak tijela, jer jedino se rukama dodiruje... to je već... bol(es)no.
Neki je pjesnik rekao da su rane, otvori kroz koje u nas ulazi svjetlost.
Kroz oči je to i doslovno.
No comments:
Post a Comment