preobrazbe (3)

Nisam vam još pričala, kako sam postala shapeshifter. 

Jednostavno, kao i svatko od vas, samo što vi ne znate da to nekom jeste. 

Koliko poznajete ljudi u životu, toliko imate različitih oblika života. Roditeljima ste uvijek dijete, sestri ste uvijek sestra ili brat. Prodavačici iz pekarnice ste uvijek onaj lik koji se dvoumi dugo između čokoladnog ili voćnog punjenja.. I budući da te uloge koje igrate, olakšavaju i ubrzavaju svakodnevne rutine, pristajete da ih igrate više ili manje dragovoljno, radosno i svjesno. 

A sad zamislite da ste tjedan ili mjesec dana prisiljeni boraviti u kući. Nitko vam ne dolazi, osim žene koja mijenja posteljinu i donese hranu. 

Znaju svi da postojite, vjerojatno i pitaju za vas, ali ne direktno vas. Sve se događa preko posrednika. 

Malo po malo, šturi odgovori na pristojna pitanja, postaju opširniji i šareniji, ovisno o trenutku. Posrednik će slobodnije govoriti što on sam misli kada kao govori u nečije tuđe ime. U ime nekoga tko nije prisutan, i za koga ne postoji vjerojatnost da će doznati za tu trenutnu igru. 

Sve su varijante moguće: od "dobro je rekla moja Sanja...", do "rekla bi njoj moja Sanja...". 

A svatko u svojoj glavi stvara onakvu sliku njene Sanje, kako njemu odgovara. 

Događalo se tako da su me ljudi viđali kako jecam od bola na gradskom groblju. Kako se svađam "na nože" s rođenim bratom. Da plešem po stolovima. I da su se svi izredali na meni. Ulila sam se k'o ..ne mogu se sad sjetit metafore.. i radila -

- Ko zna moja ćerce šta san ti ja radila na tom tulumu - koliko ste puta čuli prijateljicu da zbunjeno i nekako nujno prepričava kao neki super ludi provod? 

- Ali falabogu, makar nisam ko ona, ona tamo. Znaš šta, draga moja, to ti je #$%&#!!! Najgora #&%##!!

Razlika je u tome, što ja znam da se ništa od toga nije meni moglo dogoditi, jer sam čitavo vrijeme fizički u svom domu, sama. 

- E sama. mHm. Kako ne. Te su ti tobože fine i mirne i tihe, najgore! Ne znaš ti šta ti ta može. 

Ali, nije naravno bitno što ljudi govore i misle. Svatko mjeri onime što on sam osjeća i zna. 

Netko je jednom rekao da nitko ne može drugome zadati udarac koji sam nije primio. To da jednostavno nije moguće. 

Na nama je jedino izbor, da li ćemo udariti, ako sami znamo koliko to boli. 

I onda se sjetim zahvaliti bogu što mogu podnijeti puno puno više. 

Pjesmu su spjevali o nama: 

What doesn't kill you, makes you stronger...