divna ili divlja

Mogu li se osjećaji naučiti? Može li se naučiti osjećati? 

Osjećaj za prostor i proporcije, može se naučiti. 

Ako imate nekog tko će vam realno i objektivno istumačiti ono što bi bilo relevantno za vas koji se u tom prostoru krećete. 

Kao u dječijoj igri "toplo-hladno", kad imate zadatak da pronađete sakriveni predmet, na osnovu šturih uputa. 

Može vam biti jasno koliko je velika ili teška stvar koju tražite, već prema tome na kojem je mjestu skrivena. 

Tako je, otprilike, i ovdje. 

Samo što sam ta stvar, ja. 

Nemam uvijek osjećaj koliko sam velika i nespretna, jer osjećam sebe, svoje fizičko tijelo, puno većim nego što ono zaista može biti. 

× Najprije, zašto "uvijek"? 

Zato što doživljavamo sebe u odnosu na osobe, stvari i prostore u kojima se nalazimo. Ako smo stalno u istom prostoru i sa istim ljudima, lako možemo izgubiti osjećaj sebe. Poistovjećivati se s čime god da su nam zadali. 

Fiksirali ste, na taj način, same sebe. 

Nema previše mrdanja. Ni u kojem smjeru. Ljudi vam jednostavno neće dopustiti, jer i njihova Veličina ovisi o tome koliko ste vi mali. 

Meni su stalno govorili: "Ti stoj mirno!" 

Zbog toga je, valjda, taj osjećaj nespretnosti. 

Ako se ljudi oko vas plaše da ćete, krećući se, nešto / nekog / sebe razbiti, taj strah ne bi bio strašan ni učinkovit kad i vas ne bi zarazio. 

× I sada, kako doživljavam prostor, sebe u njemu i kako se uopće snalazim, nakon svega: 

Osim ove dvije ruke, imam još dvije ali puno veće. Osim ove jedne glave s jednim licem, imam ih još nekoliko, svaka sa po nekoliko lica. Lica nisu ova kako ih vi zamišljate, zaljepljena na istoj okrugloj glavi, sa svake strane po jedno. Ne znam imaju li oči, obraze, bradu. Usta nemaju, jer nema za njiima potrebe. Ali vide dobro. Znaju dosta toga. I mogu prolaziti kroz prostor prije mene, kao izvidnica. 

Kad sam sama, nikad ništa nisam razbila. Nikoga udarila. Nikada pala. 

Dogodilo se, i događa se, da sam često kriva, ako netko nađe nešto razbijeno. Ne pravdam se, nemam usta, nisu potrebna, sjećate se. :) (Gubitak energije.) 

Dogodilo se, i događa se da se netko nekad zaleti u mene, i da sam si sama kriva. Čak se zidovi pomiču, nasrću i bubnu, jako. 

A i nespretna sam, baš jako, kad sam u društvu ljudi. Stalno posrćem, pa me se treba hvatat, držat čvrsto, i punim dlanom otresati prašinu sa odjeće. 

××× 

Znate za one legende o divovima koji su hodili zemljom u pradavnoj povijesti? 

Neki će reći da su to izmišljotine i priče za djecu. Prosječna visina muškarca je 187, a žene 168. Prosječna težina, 87, odnosno, 63. 

Nikad u životu nisam imala više od 50 kila. 

Ali u meni je snage i voltaže, da mogu mrviti kamenje. 

Oprezno samo!