sanjač xxviii

Ptice su nemirne jutros. Nešto se događa. 

Miris je čudan u zraku. Zapaljena plastika. Ili tamjan. Da, onaj miris kojim komunalci prikrivaju smrad iz novih kontejnera za miješani i bio-otpad. 

Bože moj, znaju li? 

Nije ovo početak kraja, ne može biti. Počeo je kraj odavno. 

Noćas ćemo čekati da se pojavi mjesec na zapadnom nebu. I ostati tako sve dok se ne podigne sunce sa suprotne strane. 

Ljuljati se skupa s Majkom Zemljom. Kad ne znamo za bolju. 

Ljubim te ljubim te ljubim. Zauvijek. I oduvijek. 

Tankim ti prstima dodirujem drago klempavo desno uho. Dok plašljivim poljupcima kliziš sa drhteće donje usne do mršavog lijevog zapešća. Ispletenog modrim i zelenim žilama. Korijenjem. Koralja. Mi smo vodena bića. 

Rastvaramo i rastapamo. Ono gusto i ono kruto.

Rastacemo. I rastavljamo. Ono zapetljano i ono upetljano. 

I tamo gdje nitko ne misli da se moze proci, kad tad prolazimo. 

Mi smo vodena bica. 

U tuđemu svijetu. 

Dobro se je, što češće, sjetiti toga. 

U međuvremenu, 

oko i 

nakon njega: 

Volim te i čuvam te.