Najbolje prođu "ne znam" i "ne mogu". Uvijek se nađe dovoljan broj onih koji znaju sve i mogu sve. U narodu bi rekli, "korisnih budala". Osobno ne mislim da je ovdje stvar "koristi".
Nije pametno iznositi svoje slabosti na vidjelo pred svima. Nije sramota biti slab, ako me razumijete, ali nije niti nešto što treba nositi poput zastave.
Zbog čega onda slijepi i slabovidni ljudi koriste baš bijele štapove, kad je izbor boja raznolik?
Je li bijela ovdje, boja predaje?
Postoji vjerojatno službeno objašnjenje, ne ulazim sada u to. Možda se bijela bolje ističe u sivilu, zelenilu, mrkloj noćini? Možda zato što se na bijeloj baš svaka mrljica vidi?
Nekada davno, samo važni, ugledni i stari ljudi su imali čast nositi pastirske štapove. Osobe od povjerenja. Vođe. I čarobnjaci. Zato da bi pomogli sebi, i zato da bi pomogli drugima. Dovoljno dug i dovoljno težak, da podnese i predvidi ili prokrči put putnicima.
Ne posjedujem putni štap.
Mogla sam birati između grafitnog i aluminijskoga. Tako lako, i tako laki, da ih se gotovo ne osjeti u ruci. Ne možete ništa s njima, osim zveckati pred sobom, u znak upozorenja:
- Oprezno! Ja dolaziiiim...
ID. Identifikacijski, a ne eye, kao eagle ili hawk eye.
Ne vidi ništa. Ne može ništa. Osim nagovijestiti nevolju.
Prirodna stvar da ga ne nosim!
No comments:
Post a Comment