Budući da živimo u svijetu u kojem je vid dominantno osjetilo, i budući da je to taj svijet koji je sada suočen sa izumiranjem - uspjeli smo uništiti sve što nije odgovaralo pojmu ljepote, dobrote i koristi, prema sudu velike većine - usuđujem se izvući zaključak da je ovo što zovemo "očinjim vidom", najslabija karika ljudske vrste.
Možda bi se trebalo češće ponavljati da "Izgled vara!", da bi nas prevarila i definicija varanja.
Ispričat ću vam situaciju s kojom se najčešće srećem:
Obične ljude, po svemu sudeći, oči izluđuju još više nego - sise.
Društvo vam je reklo da nije pristojno buljiti u ženske grudi, ili da je pristojno, kada se razgovarate s nekim, da tog nekoga gledate u oči. Ne lice, nego baš oči.
U očima navodno počiva duša. Ne u grudima.
Iz očiju se može pročitati, šta tko misli i kako se osjeća. Ne iz lupanja srca.
Obični ljudi smatraju da su oni privilegirani jer imaju tu sposobnost: predviđanja tuđih kretnji, riječi, izljeva emocija, na osnovi izgleda i oblika očnih kapaka i onoga što ih ispunjava.
Pustite sad svoje sretne pogotke, i sjetite se koliko ste puta sami bili pogrešno procijenjeni. Te na koje se načine, pod svaku cijenu nastojalo dokazati da taj drugi netko zna bolje od vas samih, sviđa li vam se netko ili nešto, ili ne. Što vam treba, a što ne. Boli li vas, ili se pretvarate da biste izmamili malo nježnosti i pažnje.
Sad priznajte da sam ja u pravu. Hvala.
E sad. Kad se gledate očima u oči sa slijepom ili slabovidnom osobom, sve ako to i znate: dakle, mentalno znate da ta osoba ne vidi vas, ili da vas makar ne vidi onako kako se vi trudite predstaviti, inzistirati na tome da vi vidite nju točno, a ona vas pogrešno, je u najblažu ruku - glupo.
Ja bih se recimo zabavljala mišlju o toj drugoj i drugačijoj verziji i dimenziji sebe u drugačijim očima. Možda bi mi palo na pamet da postoji druga verzija mene u svakom drugom paru očiju u koje upadnem. Ako sam svjesna da je slijepa ili slabovidna osoba svjesna moje prisutnosti, zanimalo bi me kakvom me ona vidi, iako to možda ne bih pitala na glas.
Ali to sam samo ja.
Obični uopće ne misle o sebi u tuđemu oku. To bi bilo sebično od njih. Oni, bez iznimke, misle o meni koja njih ne mogu doživjeti tako kako oni sami doživljavaju sebe.
Te zaključe da sam ja ta koja je - nedostatna. Žaljenja vrijedna. I koju treba popravljati.
Kad sam bila mlađa, prijatelji moje sestre su me koristili da bi uvježbavali svoje izglede i poglede. Sjećam se glavnog od njih, koji je određivao što je oku ugodno, a oni su se trudili što duže zadržati taj izraz lica.
Vježbanje svjesnog varanja.
Dosada već znadete da nije ugodno gledati u oči slijepe osobe: imate ili čudno ukočeni pogled, ili očne jabučice koje se kreću nekontrolirano u svim smjerovima. Rječju, teško je uhvatiti taj pogled da bi se pročitalo nešto iz njega. Tko je najduže izdržao moj kontakt očima, bivao je proglašen nepobjedivim.
Ja po tome znam, da kad me netko netremice gleda, da me sasvim sigurno ne sluša. U paru s tim netremičnim super ugodnim pobjedničkim očima, ide um koji u sebi ponavalja: Jadna ona kako ima ružne oči, a vidi kako su moje lijeeeeepe.
To je ta tajna. Tako ih je naučio. Ja čula, na svoje uši. Onda im se oči napune suzama, jer su oni i dobra srca, koje ima samilosti za svako živo biće pa čak i beskorisno, kojemu su oni, jer su tako pametni, otkrili svrhu i dali priliku da je i ostvare.
- Čudni su putevi gospodnji. Stvorio je i lijepe i ružne, i dobre i zle. Evo vidi ovu siroticu, ništa ne zna, ništa ne razumi, glupo pa živi.
Oni joj dopuštaju, pazi.
Isti oni koji su odredili da će oni bit dobri lijepi i pametni, a ona zla ružna i glupa. Pa se čude što se svijet raspada. Pa prebace krivnju na te ružne i zle i svakakve. Dok pate od strahova koji beziznimno sadrže oči koje ih prate kud god da krenu gdje god da se djenu.
- Tamo se ti! Jesi me čula? Šta buljiš u mene više?!
No comments:
Post a Comment