Čudna me sjećanja pronalaze, kako idem starija, u vezi štapa moje bake Kate. Već sam vam pričala o tome, kako nju nitko nije doživljavao kao slijepu osobu. I kako je, koliko ja pamtim, uživala poštovanje zajednice. Onoliko, koliko žena u ovim krajevima može uživati: puštali su je na miru, za razliku od svih drugih, od kojih se zahtijevalo i očekivalo, i ovo i ono.
Mislim da je to imalo neke veze s njenim štapom.
Sjećam se i drugih žena njenih godina iz susjedstva: nisu se družile kao što se druže danšnje žene, ali neka tiha povezanost je postojala među njima. Znalo se, i bez puno riječi, što koja može, zna i ima. I dijelilo se, bez zahtijevanja i očekivanja protuusluge. I primalo se bez sumnji i straha od mogućeg dugovanja nečega nekom.
Netko bi mogao reći da su to bila davna stara dobra vremena. Da su ljudi nekad bili otvoreniji jedni prema drugima i da je društvo u cjelini funkcioniralo pravednije i bolje.
Nekako mislim da to nema veze s istinom. Ljudi su ljudi, uvijek i sada.
U prošlosti je bilo jednako zlih i jednako dobrih kao i sada. U prošlosti su se vrtjeli isti filmovi kao i sada.
Stvar je mislim u tome, kako ih tko rješava, kako tko izlazi na kraj sa uvijek istim počecima.
Kraj bakinog štapa nije imao gumeni vrh, kao što ga imaju današnji štapovi za podupiranje, zato mislim da je bio "bijeli", iako tata nema pojma kad ga se pita, zašto je baka stalno uza se držala štap, jesu li je boljele noge ili je bila slijepa. On samo odmahne glavom: Ne, nije.
Drugi kraj, drška ili ručka štapa je bila savijena, okrugla, ne kao ove moderne, anatomske, medicinske i orto(-pedske?), nadograđene na ravni dio.
Sad kad gledam majstore kung fua, taichia... stvarne majstore, a ne ove sportsko-dvoransko-natjecateljske, vidim da se koriste istim takvim štapovima. Ta ručka, zapravo je kuka, još jedna ruka, i vašoj ruci, ruci koja ga drži, nije mjesto na ručci, nego ispod nje.
Sjećam se točno, kad bi mi baka dala njezin štap, da se uvijek kao ljutila što ga držim krivo:
- Labavo, labavo, tako će ti ispast, pa ništa nećeš napravit.
Gospođa koja nam danas "pomaže" služiti se bijelim štapom, zapravo nas uči bespomoćnosti.
Znate one tehnike i taktike: cik-cak ili kližuća? Kao, štap je duži od ruke, a ruke vide samo ako stvarno dodiruju. Pa eto, tap-tap... da metalni ili keramički vrh ne zvecne o tlo kojim se kanite prošetati, ne biste sebi mogli prokrčiti put.
Poštovanje se mora zaslužiti. A bespomoćnost lakše otvara vrata? Još lakše ih i zatvori.
Ne znam, valjda je potrebno i jedno i drugo. Za preživljavanje? Pretpostavljam da svatko zna svoju.
No comments:
Post a Comment