Skulptura, kiparstvo, plastika, uopće grana umjetnosti koju se češće povezuje sa smrću, pa bila ta na grobljima, u muzejima ili izlozima trgovina, navodno je najprimjerenija slijepima i slabovidnima.
Znate već, dvodimenzionalnu sliku ili fotografiju možete dodirivati, ali dodirom nećete bogznašto i vidjeti, dočim ono što ima tri ili više dimenzija, i govori puno više.
Sad, kako se i zašto dogodilo da kipove anđela i bogate reljefe okolo slova i brojeva koji bi imali reći tko ispod kog kamena od kada počiva, radije ostavljamo vani, izložene elementima, dok nas ista vrsta obavijesti u zatvorenim prostorima živcira jer, em zauzima prostor, em zahtijeva brigu, njegu i čišćenje, zaista ne znam. Znam samo da je osobama poput mene, dodirivanje istih, strogo zabranjeno.
Još za grobna mjesta i postoji neki smisao i razlog, u vidu respekta prema vječnim počivalištima i slično, ali muzej, izložbeni prostor ili privatni posjed... zašto?
- Gle onaj tamo kip, vidi ovu figuricu!
Jer su ukras ugodan za oko?
Jer bi prostor, pa ako je prazan, bio prestrašan za vidjeti?
Možda bi se u njem naselili duhovi. A možda bi netko osvijestio da u prostoru koji i izgleda praznim, zaista postoji još nešto. Osim nas.
Sasvim nalik nama.
No comments:
Post a Comment