preobrazbe (10)

U ovoj sam preobrazbi promijenila spol, da bi moja mater mogla ostat poštena žena. 

Ovu mi je čak sama ona ovako ispričala: 

- Cin-cin kurbin sin. Je l znaš ti tko je i šta to može značit? 

Susrela je ludu Ljubu i ona joj sva bijesna rekla da je 

- ... vidila na pošti jednu malu od jedne žene, nemoj ti sad mene draga krivo svatiti, ti si meni puno draga i tvoja je mala isto, ali onaj tvoj, kako mu je ime, kurbin sin, nije mi se tija javit. 

- Stoji vako, mirno i gleda me drito u oči. I muči. Ne javlja se. 

- A šta ti? 

- Ništa isto. Evo vako kako ti sad govorin. Drito u oči gledan i ja njega i mučin. 

- A onda ste isti. 

- Nismo, nismo, nikad bili, niti ćemo, ikad. Ja sam starija i on se ima meni prvi javit. 

Pa nekoliko puta ponovljeno: 

- Nemoj ti samo mene, draga, krivo svatit, ti si poštena žena, ali onaj tvoj mali je kurbin sin. 

+++ 

Brzo ljudi shvate u čemu je stvar, al' se iz nekoga razloga vole pravit ludi. Da ne bi baš oni morali bit najzadnji od sviju. 

Valjda po onoj, ja se samo pravim, a zna se tko je pravi. Inače, ne vidim zbog čega. 

mitska bića

Sva ova stvorenja koja mit vidi kao pola žene pola ptice, pola muškarce pola kozline, pola djevojke pola drveće, izvore i zvuke, pola starce pola vjetrove, zmajeve i bujice rijeka, u stvari su a da vam nitko na to nije nikad skrenuo pozornost, ovi koje danas zovemo invalidnima, kojih se klonimo jer izazivaju odbojnost svojim neobično upornim ustrajanjem da budu to što jesu. 

Ili ih žalimo jer su očito je nepotpuni, i to na sav glas i na znanje svima. Nepotpuni na način na koji nas naš odraz u zrcalu uvjerava da znači bit potpun. 

I kako se čini, ponosni su na to što su različiti. Niti se ne pokušavaju poistiti s većinom.

Pa nam ta različitost, kad se uvjerimo da je bezopasna, da nema namjeru da vas ugrožava, počne ić na živce, jer vama je do borbe, i do dokazivanja pravice, krivice, a pobjede se ionako izvojuju naknadno, riječima. 

Netko nema nogu, pa koristi glavu lukavo poput zmije koju smo naviknuti povezat sa prevarom i pakosnom varkom, radije nego sa spoznanjem dobra i zla, mogućnosti slobodnog izbora. 

Dok je pola čovjek pola zmija još ima načina za iskoristiti zmijski dio, jezik ili otrov, ugriz, za smrt ili za život vječni. U tome je mislim svake dvoličnosti poanta. Ali prije treba znati i priznati da si dvoličan. Da si na raskršću, ili raskrižju. Da možda osim ta dva, imaš tri, četiri izbora. 

Netko nema u glavi, ali ima u nogama. Preraspodjela snage, kao ova u snažnih i divljih predivno tajanstvenih konja.

Sve je moguće. Sve se zbraja. Pogotovo onda kad je na nama samima da se odlučimo, zagorčati ili proći pored, s mirom, kraj onoga nečeg što još ne znamo, ne razumijemo ili prvi put vidimo. Naš prvi put je možda nečiji stoti, nečija svakodnevica, nečija realnost i jedina potreba, svrha i kraj puta. 

+++

Oni šute i postoje. Postojano. Čak i oni koji znaju što su, ili pogotovo oni koji znaju što su, tko su, i što im je poslanje, koja im je svrha. 

Uspjeli su u sebi pronaći sredinu, središte ili vrijednost, vjernost svojoj pravoj prirodi, ili nadahnuću boga. 

Čak i oni koji imaju dar govora, odustali su davno od ikakvih riječi. Strpljivo čekaju da istekne rok ili da im se vrijeme još malo produlji, znajući da ne teku sati svakome jednako. Nekom prođe tren kao jedan treptaj okom, a netko svoj ponavlja nastojeći izmamiti suzu da bi iz oka istjerao trun na kojeg mu je skrenuta pažnja nakon što je uporno gnjavljen bio zbog nekog balvana. ili od balvana. I traje to tako. Oni misle da su oni ljudi. Da imaju znanje, jer nešto su vidjeli. Nešto pročitali. Nešto kupili i sad je legalno u njihovu posjedu. 

Pola čovjek pola zvijer, u jednom i tako da svi to dobro vide. A on sam da zna, da je svjestan toga, i mana i vrlina. Nedostataka i probitaka. Koristi i štete koju je radio dok još nije znao, dok nije svjestan bio, koliko je snažan i kako zauzdat svu tu silnu snagu. Ovladati najprije svojim tijelom, pa ga koristiti ili ne koristiti za najbolju korist. Dobrobit. Blagostanje. 

Zlatna sredina. 

I sad mi se čini kao najpristaliji prijevod, kojeg, ako još nije izmišljen ili se nije baš proslavio, bolje ponoviti što više i češće, na svim jezicima, da algoritam dobro prenese dobru vijest svima: 

Onako kako je na početku ove sage rečeno, Centaur, od tradicionalno školski izgovorenog centra, dakle, centrum plus aurum, obje riječi srednjeg roda u značenju zlato. 

Da si mi zdravo i dobro centriran, dobri moj čitatelju. U tome je bogatstvo. 

Izvor: 

slatkasestrasna.blogspot.com/kentauri 

zvijezde u očima / zvjezdane oči

Nastavno na skice za Čudo uma, minijature ispod se opet tiču "nesvjesnih" pogrešaka u govoru, čitanju ili pisanju, kao što prije spomenuh ovo sa crtanjem. Išla sam ovom logikom, meditacija čisti i jača um od nakupljenih suvišnosti, kao što tjelovježba jača i čisti tijelo iznutra prema van. Jedno i drugo su naša obaveza, naša odgovornost. Iako naravno možemo platiti nekome da podiže noge umjesto nas, da nas okupa ili izmasira. Sa umom je to puno teže, do nemoguće. Evo, ja prva priznam da ne volim vođene meditacije, ali u ovu idem svjesno i rado. I htjela bi da nas je što više, zato ovo radim. 

Vježba se sastojala u ovome: ponavljala sam riječ meditacija, meditacija, meditacija, nadajući se da će mi pasti na um nešto originalno čega se još svijet nije sjetio, rečena inspiracija za kratak i duhovit poziv da nam se svijet pridruži u famoznoj borbi za mir u svijetu. 

Sa slavenskim je jezicima lako, kako pišeš tako i govoriš i obratno. Tako da hiljadu puta ponovljeno med, med, med, zove samo čiste riječi poput med, meden, medo, medarica, medij, medijacija, medaljon, medalja, medicina, medikament, medovina, medenjak, meduza, ali ovamo, na engleskome med... je prvo pozvalo ludilo i ludost, pa prva sličica kaže: 

mad madam made up her mind, (izg. med medm mejd ap he meind) 

mad madam made a map, & road led her to this App: Miracle of Mind 

Druga je sličica vezana na "make up" iz prve, i vodi do šminkanja i do odraza u ogledalu. 

Treća sličica je vezana na odraze i na reflektirajuće površine, pa imam obično ogledalo koje prikazuje da je lijevo desno i obrnuto. Zatim žlicu koja prikazuje gore dolje obrnuto. Retrovizor koji dolazi s upozorenjem da se objekti mogu činiti dalje ili bliže nego što u stvarnosti jesu. I razne ulaštene površine koje zrcale odraze svega, kao što je ulašteni namještaj ili jezerska voda. Slika je ili mutna ili su boje drugačije ili su mutne ili čak trepere. 

I posljednja sličica opet nas vraća na put prema App-u i ludoj gospođi koja sama crta svoj put kretanja, a zbunjeni čitatelj ovog mini stripa je pita "Tko vam je stavio te zvijezde u oči?", ona odgovara, "I made it myself" Ispremetana slova se na koncu slože u "medita-tion", meditacija. 

Disleksija/disgrafija nikad nije slučajna! 

(a pogotovo nije poremećaj)

(samo što ne smijete to naglas reći)

:)  

inducirano ludilo, i šta je tu loše, osim šta je besplatno 

<3 

zahvalna do boga, koji ne postoji, i beyond 

+++ 

 

Sadhguru: Stvaranje Svemira - Neispričana priča o Velikom Prasku (Big Bang!)

Postanak svemira - Zvukovi kreacije 

Danas moderna znanost dokazuje da je sve što postoji samo vibracija. Nije to moj izum, to je znanstvena činjenica. Tamo gdje je vibracija, mora biti i zvuk. Prema tome, vi niste samo vibracija, vi ste i zvuk. To je to što vam moderna znanost govori. 

Jednom davno, u davna vremena, netko vam je bio govorio da je u početku bila riječ, i da je riječ - Bog. 

Riječ je zvuk. 

Kad bih vam sada rekao "Da!", vi biste pridodali neko značenje tome, zato što slučajno govorimo istim jezikom. Kad ne biste znali jezik, čuli biste samo zvuk, glasanje. Kad bih progovorio jezikom koji vam nije poznat, mislili biste da izvodim gluparije. Ne biste znali, govorim li nešto što nekome možda i ima smisla, ili se samo pravim važan. Dakle, riječ je samo zvuk. 

U tom kontekstu je i rečeno da je Riječ, Bog, jer je svakome tko je promatrao svemir izbliza, jasno da ono što je stvoreno i ono što stvara, ne može biti odvojeno jedno od drugog. Ako ih razdvojite, ovo prvo se raspada. Proces stvaranja ne može postojati niti jednog momenta, ako nije spojeno na izvor iz kojega teče, zato što to nije nešto što se dogodi jednom i više nikad. 

Stvaranje je proces koji se neprekidno događa. Kako ga onda razdvojiti od izvora? Zato je i rečeno da je u početku bila riječ. U značenju, kad se počelo manifestirati iz onoga što nije bilo manifestirano, prvo što se dogodilo bio je zvuk. Čak se znanstvenici slažu s time, nazivajući to velikim praskom. Prasak je zvuk. 

Sada, da vam ispričam kako joga objašnjava o čemu se radi. 

Mogao bih to jako pojednostavniti, ali zato što se radi o dimenziji koja nije svima dostupna, bolje je govoriti u prispodobama. Ovako ide priča: 

Šiva je spavao. Ovdje se ne misli na osobu, ili na jogija. Šiva je ono što još nije, ono što će se tek roditi. Ono što još nije, može samo spavati. I na njega se uvijek gleda kao na Mračnoga, ono što je u mraku, u tami, što se ne može vidjeti. 

Dok on tako spava, prilazi mu Šakti i gleda ga. Ona želi da se on probudi, jer želi plesati s njime, želi se igrati. U početku, on ne sluti ništa. Čvrsto spava. Ali kasnije se budi. 

Bilo tko, kad se prene iz duboka sna, u početku je gnjevan. Recimo da vi spavate i netko vas stalno gurka, ne bi vam bilo važno koliko je predivna ta osoba koja vas budi i koliko je volite, razljutili biste se! Tako i on. Ljutit je, viče, urla i ustaje. Zato je njegov prvi oblik, i njegovo prvo ime, Rudra. Riječ "rudra", označava onog koji urla. Prvi i jedini bog koji je postojao u Indiji, je bio Urlač. Znanost to urlanje naziva praskom. Znanstvenici također kažu da, kao što je jednom bio veliki prasak, da je moguće da ste dogodi i veliki stisak(?) - BIG CRUNCH - obrnuti proces, koji će sve dovesti u sada i ovdje. 

Neki znanstvenici čak kažu da je bilo nekoliko tih prasaka, a ne samo početni jedan. Znanost oduvijek vjeruje da sve što ima početak, ima i završetak. Ali sada su počeli govoriti o beskonačnom svemiru. Polako postaje popularna teorija da je svemir beskonačan i beskrajan. 

Paul Steinhardt, direktor Centra za teoretsku znanost sa sveučilišta Princeton, je napisao knjigu Endless Universe. Kad smo se sreli, pitao sam ga "je li moguće da nije bio samo jedan prasak, neko urlik, zvuk koji je trajao neko vrijeme?". 

Razmislio je malo, i razmotrivši još neke stvari, složio se samnom. "Nije se to dogodilo u jednom trenu, morao je i zvuk potrajati neko vrijeme, a onda se sve počelo odmotavati." 

Pitao sam, što misli koliko se puta to moglo dogoditi. Odgovorio je da ne može točno odgovoriti koliko puta, ali da je očito da je zaurlao više od jednom. Tad sam rekao, "Ako vas ikada vaša istraživanja dovedu do otkrivenja, sjetite se da ste jednom čuli da je zaurlao osamdeset i četiri puta do sad." 

Pitao je "Kako to možete znati? Na osnovu čega?!" 

"Gledajući u svoj vlastiti sistem, mogu reći da je svemir praskao 84 puta i da će praskati još puno puta. Najviše do 112 puta. A kad zaurla taj zadnji put, tada neće više biti početaka ni krajeva, nego će se stvaranje odvijati neprekidno." 

"Kako to možete znati?", pitao je. 

"Kad gledate posječeno stablo" odgovorio sam "ljudi po godovima znaju kad je bila suša ili poplava ili požar. Slično tome, ako se zagledate u ljudski sustav, sama povijest svemira je zapisana u njemu. Svemir je zaurlao 84 puta." 

Ovo sad je 84-ti krug, i nastavit će se do 112. Samo se toliko može dogoditi. Sljedeća dva nisu od fizičke prirode. Njih 112 će biti fizička. Zadnja dva neprekinuta. Šiva je do sad zaurlao 84 puta, i urlat će sve do 112, nakon toga će se povući. Više neće biti materijalne stvarnosti. 

Zbog toga, zato što sada živimo u 84-toj kreaciji, postoje 84 čakre, i joga je razvila 84 tipa asana ili položaja. Postoje 112 različita tipa meditacije, ali 84 osnovne asane, jer se one odnose na prošlo sjećanje. Sve ostalo je budućnost. 

Od njih 84, 83 su se već dogodila, a ovaj 84-ti se još uvijek stvara. Dakle, dok se svemir stvara, istovremeno se i rastvara. Proces rastvaranja nekih od prošlih stvaranja je počeo, i oni se još uvijek rastvaraju. Od ovih 84, njih 20 je u različitim stupnjevima rastvaranja, dok su se ostali kompletno rastvorili. To možete vidjeti u vlastitoj svijesti, gledajući ovaj svemir, jer na neki način on sadržava iskustva svega što je nekad bilo. 

Karma svemira 

Kao što prenosite svoje iskustvo života na sve što radite, tako i proces stvaranja isto nosi svoja iskustva prošlih stvaranja u ono sljedeće, čak i kad su posve različiti. 

Ako ste, naprimjer, igrali nogomet kao dijete, prije 25,30 godina, i sada, zateknete razbojnika u svojoj kući, udarit ćete ga nogom, kao da šutate loptu. Udarac nogom za koji ste mislili da je potpuno zaboravljen, još postoji negdje u vašem sistemu, i iskoči onda kad vam treba. 

Možda ste trenirali nogomet samo par mjeseci, ali to je ostalo negdje u vašoj memoriji, i pronašlo je izraz u nekom potpuno drugačijem, nepovezanom prostoru i trenutku. Na taj način se raste. Mi to zovemo karma. 

Kao što postoji individualna karma, tako postoji i univerzalna. Postoji karma kreacije, jer je sama kreacija karma. Čin stvaranja, zar nije čin? Čin je karma. Ono što ostane, temelj je za sljedeću fazu, pa za sljedeću, pa za sljedeću. 

Tako i ovo, 83 se puta dogodilo, 84 se događa. Mnogi od onih starijih su se kompletno rastvorili. Oni postoje kao iskustvo, prošlo sjećanje, ali nemaju živući status. Neki su postali jako jako tihi, neki su malo glasniji, neki su dosta glasni, a neki su gotovo jednako stvarni kao i ovaj sada. Ali oni su u procesu nestajanja, a to znači da se neće više ponoviti. 

84 je broj (ne 42) 

Kad ste bili dijete, vaše tijelo je proizvodilo godišnje, recimo, sto milijardi stanica. Kad ste imali 35, taj broj je malo opao. Kad vam je bilo 45, broj je opao još malo više. U 55 još malo više, u 75 će opasti još i više. Doći će vrijeme kada se ono što umire, nestaje, neće više moći zamijeniti. tako vam se dogodi starost. Točno tako se događa i stvaranje svemira. 

Rastvaranje se događa stalno. Čak i u ovom stvaranju, rastvaranje se događa, ali zato što stalno dolazi novo, zato je sve vibrantno. 

Kad stvaranje dođe do određene točke pa stane, nakon nekog vremena, tad se događa samo rastvaranje, i nakon nekog vremena ostaju samo otisci sjećanja, ne ostaje ništa materijalno, ništa živo. U tom smislu, samo njih 21 još uvijek postoji. Preostalih 63 su kompletno nestali. Nigdje ih ne možete pronaći, ali postoji unutar vašeg vlastitog sistema, memorijski otisak, sjećanje na njih je još živo. 

Ovaj sadašnji svijet je jedina realnost. Sve ostalo je u procesu nestajanja. 

U ovom tekućem svijetu, postoje njih dva: jedan je materijalni koji u sebi nosi memoriju na sve što je već bilo i prošlo, i drugi je sami izvor stvaranja, koji je baza za budućnost. 

Kada dozvolite sebi da vam prošlost postane budućnost, mi kažemo da je to vaša karma. Dozvolili ste da vam se prošlost ponovi, ne postoji u vama ništa novo. Nemate nikakvu budućnost, stalno ćete se ponavljati. 

Hodati spiritualnim putem 

Kad kažete da ste na spiritualnom putu, na jednoj razini, govorite da ne želite ponavljati stalno iste stvari, želite se kretati prema naprijed. Ne želite biti dio kruga, ne želite se vrtjeti uvijek u istom krugu. Kad kažemo "Takva mu je karma", mislimo "On nikamo neće stići". Ali on misli da se kreće, iako se kreće u krugovima. On misli da je svaki krug novi. Zato što ima jako slabu memoriju. 

Svi su u nekakvom stanju demencije. Ne sjećaju se što je bilo prije maternice njihove vlastite majke. Tako da im svaki put kad prođu kroz nju, misle da je prvi put. To vam je kao da hodate na pokretnoj traci. Dojam je da hodate, i zaista hodate, ali u stvari se ne mičete s mjesta. To je karma. 

Dakle, ova dimenzija koju sada promatramo, postoji na dvije razine: jedna je dogodila, druga se događa. Baš kao i vaše rođenje, rodili ste se, ali na neki način još uvijek se rađate. I vaša se smrt dogodila, i još se uvijek događa. Onog trenutka kad ste se rodili, učinili ste prvi korak prema grobu, i još uvijek idete prema njemu. Sada samo čekate da stignete do tamo, ili gledate kako to još malo odgoditi, ali to je to što se događa i što se već dogodilo. 

Ali postoji druga dimenzija unutar vas, kojoj se rođenje nije dogodilo, niti će se dogoditi smrt. Jedino kad dotaknete tu dimenziju, imat ćete nešto što se zove budućnost, inače imate samo karmu. Karma je ponavljanje prošlih događaja kao da su budući. Možda su malo promijenili boju, ili način kako to radite sada, ali to je uvijek ona ista stvar koja vam ide na živce, ništa drugačije ni bolje. Radite iste stvari koje je radio i pećinski pračovjek. 

Kako očistiti memoriju prošla 84 kruga

Memorija je kao sidro. Bacili ste sidro i pokušavate otploviti brodom, u najboljem slučaju, taj će se brod kretati u krugovima. S duhovnim vježbama mi pokušavamo iščupati to sidro, ili presjeći konopac koji nas drži privezanim za to sidro, tako da možemo pokrenuti brod kad nam se bude htjelo. 

Sve su duhovne vježbe bazirane na tome, želimo se osloboditi. 

Sloboda od sjećanja ne znači da trebate zaboraviti ono što je bilo prije, nego da se trebate osloboditi onih sjećanja koja vladaju vama. 

Sjećanja nisu samo unutar vašeg uma. Svaka stanica tijela se sjeća. Toliko je bar svima jasno, ne samo preko genetske znanosti, i sličnog. sSvatko nosi u sebi memoriju na svoje pretke, ne samo da sličimo fizički na njih, nego se i ponašamo poput njih. 

Ima puno aspekata u tijelu koji jasno govore da je memorija ova 84 postajanja, još uvijek u našim tijelima. A također je i u svakom atomu koji postoji. 

Želite ih pročistiti iz svoga sjećanja, ali istovremeno vam daju osjećaj pripadanja, koliko god vas i sputavaju. Uglavnom, memorija ne popušta tako lako. 

Kad radite duhovne vježbe, pokušavate presjeći sve to, jer se inače ne možete kretati slobodno. 

Memorija je to što daje integritet i stabilnost vašem tijelu i svemu što vas čini takvima kakvi ste sad. Ovo tijelo ne bi moglo biti stvoreno bez memorije. Bez memorije jednostaničnog organizma od kojeg ste postali, bez svih informacija o procesu evolucije koja se morala dogoditi, ovo sada tijelo ne bi moglo postojati niti držati se kao cjelina. 

Memorija vam nije neprijatelj. Radi se samo o tome da vi ne znate kako se nositi s njome. Previše ste u njoj, i u tome je problem. Sada želite izaći iz toga. Želite nekako iskoristiti memoriju, a da sami ne budete iskorišteni od strane memorije - to je spiritualna sadhana. 

Želite imati budućnost koja je drugačija od prošlosti. 

Iz knjige "Of Mystics and Mistakes" 

 

epidemija ili pretjerivanje s dijagnozama?

Izvor: isha.sadhguru.org/en/wisdom/article/attention-deficit-disorder

Je li ADD/ADHD moderna epidemija ili prekomjerno dijagnosticiranje?  

Kad se radi o fizičkom tijelu i umu, ne postoje dva čovjeka koja su ista i koji imaju iste sposobnosti. Ono što jedan čovjek može napraviti, na fizičkom ili mentalnom planu, neki drugi čovjek možda i ne može. Ne treba nikome titula za takve stvari, naziv poput ADHD ili ADD ili tome slično. Ono što treba gledati je, kako poboljšati to što stvarno jesi. Eto, netko ima poremećaj pažnje, a ja sam u svoje vrijeme patio jer sam prepažljiv. Kad bi me zaokupirala jedna stvar, ne bi mogao prebaciti fokus ni na što drugo. Samo bi gledao tu jednu stvar, satima. Ljudi su mislili da je to velik problem, također. Smetalo im je što buljim u samo jednu stvar čitavo vrijeme. 

Ne postoji standardna pažnja 

Dobro se sjećam, moj otac koji je akademski bio izvrstan u svemu, na nesreću je proizveo ovakvo dijete kakvo sam ja. Bio je vrlo strog u vezi učenja, svake večeri, mi djeca smo morali učiti od 7.00 do 9.00. Ja bih uzeo neki udžbenik, otvorio ga, nije me bilo briga na koju stranicu, i samo buljio u neku sitnu točku na toj stranici. Ta sitna mrljica bi okupirala svu moju pažnju, tako da ne bih pročitao ni jednu jedinu riječ. Ali bio sam miran, i gledao sam u knjigu, dakle, knjiga je okupirala svu moju pažnju. 

Čitav je svemir u jednoj točci. Mnogi su ljudi proveli čitave živote gledajući kroz mikroskope, u molekule ili u atome. Ali, kad to dijete radi, svi govore da će poludjeti, da je preokupiran glupostima. 

Znači, nemoj samog sebe etiketirati ovakvim ili onakvim. Tko odlučuje imaš li poremećaj pažnje? Postoji li nekakav standard, pravilo o tome koliko pažnje moraš imati, a koliko možeš razviti. Ne, ne postoji, sve je to izmišljeno. 

Etiketiranja 

Problem je u tome, što od najranijeg djetinjstva, ljudska bića bivaju etiketirana. A onda nose te etikete ostatak života. Onaj nivo pažnje koji si imao kad ti je bilo 5, 6, ili 15 ili 20 godina, može biti vrlo različit. Koliko vas nije uspjelo evoluirati od tad do sad? Prvi dan škole, ništa vam nije bilo jasno, ali kako je vrijeme prolazilo, prolazili ste i vi. Ili je netko možda prvi dan škole djelovao kao da sve zna, ali do kraja školske godine, ništa se dalje od toga nije pomakao. 

Ima li svatko istu vrstu pažnje? Definitivno ne. Mene nikad nije bilo briga što se događa u učionici. Jednostavno mi nije bilo zanimljivo. Ali zanimale su me svakakve stvari. Znači li to da imam poremećaj pažnje? Ne. Samo me nije bilo briga što je u tom trenu na školskoj tabli, i to je sve. 

With passion comes attention - interes + pažnja = uspjeh

Jeste li primijetili, kad ste bili mlađi, ili ako ste sad mladi, pa kad vam je netko privlačan, niste se morali koncentrirati da biste mislili na njega. Jednostavno bi vam zaposjeo misli. 

Namjerno dajem baš ovakav primjer, jer je ovdje očito da u svome tijelu imamo određenu kemiju koja podržava našu pažnju. Da bismo obratili pažnju na druge stvari, potrebno je uložiti malo truda. Moramo moći razviti interes za nešto što smatramo da je vrijedno pažnje. Ako vas nešto interesira, tada će i pažnja doći. 

Kakvo god da vam je sada stanje uma, ne mora takvo ostati do kraja vašeg života. Promijeniti okvire uma, je najlakša stvar na svijetu, jer je to najfleksibilniji aspekt onoga što jesmo. 

Promijeniti oblik tijela je mnogo teže. 

Ali, jako puno ljudi je i um pretvorilo u betonsku ciglu. Šta će im takva glava? Da udaraju njom u zid? Morate držati svoju glavu, um, misli, u što fleksibilnijem stanju, koje je moguće. Što je fleksibilniji, to ćete se bolje služiti njime. Zato, ne brinite o tome što vam drugi ljudi govore da ste. Zaboravite dijagnoze, prognoze i etikete. Ako želite, možete promijeniti čitavu strukturu vlastitoga uma, u trenutku. 

Your mind is your business !! - Vaš um je vaša stvar (ili vaš problem?) 

sadhguru.co/momapp <- download now 💥💥💥

kako sam naučila yogasane (3)

Više se radi o prisjećanju, nego o učenju kao o učenju. 

Tijelo ima više memorije od mozga, koji je toliko mlad organ da ga nema u tradicionalnim metodama liječenja. Tako da, vršeći određene kretnje i radnje, zapravo samo ponavljamo ono što svako biće koje u prirodi postoji čini, samo s tom privilegijom da imamo mozak koji im može davati značenja. 

Ako vam se čini da ovo što upravo čitate, ima smisla. 

Zato svaka asana ima ime biljke, insekta, gmaza, životinje, ptice, dok ne dođe do jahača ili do ratnika koji bi trebao biti čovjek. 

Svaku asanu držite onoliko dugo koliko se tijelo u njoj dobro osjeća. I svaki put prisilite sebe na još malo duže. 

Naravno, cijelo vrijeme dišete. Nema tu ništa neobičnog niti posebnog. Samo vam instruktor, brojeći udahe i izdahe, daje to na znanje: 

Da osim oblika koji mislite da vaše tijelo poprima dok sjedi u položaju puža ili leptira ili golubice ili lotosa, imate i savitljiv i gumast povoj koji vas drži na okupu. Vas koji ste unutar tog povoja. Onoga Vas, koji je vodenast i ljepljiv i ranjiv i koji bi se razlio po svijetu i tapetu. I onog Vas koji je zrakast i nevidljiv i maglen i mutan, i vaš i svačiji u isto vrijeme i koji bi odletio i ne bi se vratio ni kad biste ga na koljenima molili da vas nikada ne napušta. 

Ili makar ne tako da svi to čuju i vide. 

Kad sam bila mala događalo se često da sam bila kriva za takva glasna pucanja pred svima, tada sama ne znajući što se stvarno dešava i zbog čega mi se svi smiju, sjetila sam se toga, baš za vrijeme jednog od grupnih "treniranja"

Instruktor je baš govorio kako nije ništa neobično da se tijelo oslobađa nakupljenih viškova plinova dok se rastežemo u položaje na koje inače naviknuti nismo. Te da se ne moramo toga sramit, makar kad smo u njegovoj grupi. 

Da sam se na nekom drugom mjestu ili u neko drugo vrijeme sjetila kako sam nađena krivom za nečiji tuđi prdac u nekom nepoznatom društvu, bila bih vjerojatno posramljena i ljuta u isto vrijeme. Ovako sam se prepolovila od smijeha. 

- Uf šta nešto zasmrdiiii

- Sanja. 

- Ma daj, šta dite može. 

- E, ne znaš ti, u maloj boci špirit stoji. 

U odrasloj dobi se ponavlja isto, ali sad nije kriv špirit, nego vegetarijanska prehrana: 

Oni koji žderu travu ko krave su krivi za metan u zraku, efekte staklenika, klimatske promjene i globalno zagrijavanje. 

- Zato treba jest mesa! 

- Uh što ja volim meso ... 

(još jedan razlog zašto nije loše bit mršavica)

Ic okej. Đast stop tinking. 

Izdaaaahniiii!

svemirci

Mislim da vam još nisam uspjela ispričati kako sam postala Anunaki. Ispričat ću se, najprije, za svaki slučaj, ipak ne znam tko sve ovo čita, što zaista ne znam kako se i sa koliko slova "n" ova časna riječ piše. Priznajem čak i to da ne znam što su, ili tko su Anunakiji, niti jesu li jednina ili množina. Također, nisam uspjela doći do provjerljivog podatka, radi li se o vanzemaljskom entitetu ili onome koji pripada podzemlju, dakle, jako zemljanome. Samo mogu reći da, eto, ja to, zaista jesam. 

Priča počinje s načinom na koji sam začeta. I uobičajena je, svakodnevna i toliko stara, koliko i sama Biblija, iako se teoretičari više vole pozivati na neka druga pisana svjedočanstva, a ide otprilike ovako: 

Moj otac - ili očevi - prevari moju majku, te ona zače. Ukratko, kad vam kažu da ste Anunaki, rekli su vam da ste kurvin sin. 

Ili božji. 

Dakle sve ovisi o vama, kako ćete se s time nositi. 

Moja je jadna majka sigurno patila još i više negoli druge žene, iz jednostavnog razloga što joj je dijete i izgledom i ponašanjem toliko odudaralo od ostatka jata da se ni jedan od plemenitih očeva nije usuđivao pomisliti, a kamoli pomišljao na to da bi mogao možda i biti ponosan na to sto je bio odabran biti provodnikom za sijanja zvjezdanog sjemenja. A možda se samo bojao da će se tražiti od njega da poduhvat ponovi, što mu, nakon te početničke sreće, ne bi uspjelo. 

On je nevina zrtva, a ona je droca. 

Sami shvatite za koga vas drže, tek nakon što stvar krene u jako krivom smjeru. Kad vam se nepoznati ljudi počnu unositi u lice, i govoriti o vama pred vama kao da vas nema. 

- Ista! 

(pripazite na detalje, qualis mater, talis filia)

Između vas i njih je nepropusna stijenka. Vi i oni se ne glasate istim tonovima. Ne vibrirate istim vibracijama. Vaše FM područje je različito od njihova. 

Oni su dobri, a vi ste zao. Nemate ljudskih emocija i ljude iskorištavate samo zbog - zlata. Vi njih špijunirate, radi pokoravanja i izrabljivanja njihova rada. Nikako ne obratno. 

Na svakog onog jednog koji se usudio reci da su vanzemaljci miroljubiva vrsta, zato im drugo ime i jeste "svemirac", dolazi njih pedeset koji dokazuju da laze. 

I onih koji su se medusobom podijelili na iste, prema boji ociju i kose, plavi su s Oriona, smedi sa Plejada, Venere ili od tko zna gdje. 

Ociju i kose, ponovimo, jer bi podjela po boji koze bila isuvise - ljudska. Tako se i zadnja dva puta zaratovalo na svjetskoj razini. Ovog puta, imamo rakete. 

...

A vi im se sad namjerili na put, tako nemoćni i sami. I di ćete? I kud ćete sad? 

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u, uz popratni tekst: Black soil was that magic matter  which makes our earth unique.. .. And then humans came and turned all greens into grey. 

preobrazbe (8)

U ovom postu se govori o tome kako sam postala seljanka koja se ne zna ni pozdravit i kojoj treba pod hitni preodgoj: 

Priča je toliko svakodnevna da nitko u nju ne bi povjerovao: kako se postaje seljanka, to svatko zna, jednostavno tako da se preselite iz gradske sredine u seosku, je li tako, inače ste rođena seljanka. 

Postoji i ona verzija u kojoj vas se proglasi seljankom zbog nošnje ili naglaska ili skupine ljudi koja vas okružuje, a već ima taj pridjevak. Ta služi tome da vas se uključi u "naše" društvo: da kupujete robu u "našem" dućanu, i da se glasate po "naški". 

Tako sam i ja postala seljankom, iz čiste navike, kao i svaka druga, s očitom razlikom da druga strana nije uzela u obzir da se neću prilagođavati njoj, čak ni kad bih to mogla. 

U radnoj sredini, to obično počinje: svaka i svaki je od nas to sigurno prošao, manje ili više svjestan toga što mu se događa. Dosta toga ovisi o vašoj brzini i spremnosti da izabirate strane. (U svakoj je zajednici makar još jedna ili dvije suprotstavljene strane. Možda netko i uživa u borbi za pripadnost i naklonost, tko bi ga znao!) 

Ovako je to bilo sa mnom: 

Potpisala sam ugovor za nepuno stalno radno vrijeme uz priloženu liječničku dokumentaciju o radnoj sposobnosti i uz, pretpostavljam usmenu, jer su se nalazi s vremenom pogubili u prostoru, preporuku liječnika specijaliste kako se postupa i što sve može visoko slabovidna osoba, a što se nikako ne preporuča. 

Bila sam spremna na otpor kolektiva. Ali i sama sam dosta otporna. 

Osoba bliska ravnatelju i sam ravnatelj su me uputili na to koga bi bilo pametnije izbjegavati, a na čiju bi naklonost mogla računati. Nisam bila jedina sa senzornim oštećenjem, i vjerojatno je da sam baš zato i dobila mjesto baš u toj školi: i uprava i osoblje i učenici su već imali priliku trenirati dobrotu. Na drugima, prije mene. 

I sad sam zahvalna na iskustvu promatranja zajednice u trenutcima kad se ima priliku raspasti na individualce. Strah od izolacije nikako nije veći od straha od osobne odgovornosti. Beziznimno se svaki pojedinac brže bolje gleda utaboriti s nekim, s bilo kime, radije nego da bilo kakvu odluku donese i provede sam. 

Nasamo, ravnatelj mi je rekao da je pametnije da ne govorim nikome ništa, jer su ljudi - ljudi: 

- ...kad nanjuše krv... 

Najprije su me proglasili lijenom: 

- Ona sjedi. Ona ne može. - podrugljivim tonom. Onih, koji za razliku od mene, svi oru i kopaju i znoj im kaplje sa trudnih tjemena. 

Trudila sam se više od drugih, misleći da zaista jesam za nešto kriva, odnosno da moram dokazati da mogu sve što i drugi. Uskoro shvatite da nema to veze s vašom fizičkom moći. Radi se o nečemu što svi prolaze u novim kolektivima. Fraze se ponavljaju automatski. 

- Nemoj im u svemu ić niz dlaku. Znaš kakvi su ljudi: daš im mali prst, oni zgrabe šaku! 

Znači: kad vas pošalju po kavu ili marendu, slobodno recite da vam je teško, pa pričekajte koji dan na reakciju. Mogli bi vas počet razapinjat, znani i neznani, to ovisi o stepenici na kojoj se nalazi osoba koju ste nagazili, odnosno koja misli da će nagaziti vas. Ali meni se dogodilo, da se prestalo s tom praksom. 

A onda se promijenio ravnatelj, zasjela je baš ta gladna i žedna (osvete). 

I, odjednom sam postala seljanka koja se ne zna ni pozdravit i koju treba preodgajat. 

- Nemoj draga dušu griješit, ona je bolesna i nju treba žalit. 

- Bolesna, jel bolesna, je li! Sad ćemo mi vidit.. - 

Šalju me po potvrdu na zarazno, pa po potvrdu na psihijatrijsko, i naposlijetku na ginekološko: 

- A valjda za nečega je... 

Odjednom svi znaju da sam švalerka nekog doktora koji se zbog mene sramoti i plaća moje dugove i troškove i tko zna šta sve ne, koji je platio starom ravnatelju da me zaposli preko veze, i kupio mi i diplomu i kuću i robu i ja bi bila i gola i bosa, gladna i žedna da nije njega ... tralala ... a ja ne znam ni pozdravit kad prođe pored mene. 

Tu dosta dobro upada ona da nitko ne zna za moju stvarnu slabovidnost, tako da se te neobične oči mogu svakome putniku namjerniku opisati kao - nenormalne i nemoralne.

- Slaboumna, a ne slabovidna. - tako se to prekrsti.  

- Dolazi nadrogirana na radno mjesto. puj puj sramota. Ja bi joj odma otkaz dala! 

I zapravo, tu se ne može ništa. Vi možete dokazivati i donositi papire i potvrde, ali - u društvu u kojem nitko ništa ne čita... a svi samo slušaju i prisluškuju i klimaju glavama od sreće što se sranja događaju drugim ljudima... - sve to ostaje za buduće generacije. 

- Vrijeme će pokazati, a narod - pozlatiti?

I opet vam se otvori ona, da postoje dva različita svijeta (minimalno), jedan u kojem živite, i drugi u tuđim glavama. Što je više glava, to će vam stvarnost biti teža za objasniti. 

- Je je, slabo vidi, neš mi ti opravdanja. Kurbetina! 

Sad vi recite, je li bolje bit seljanka koja se ne zna ni pozdravit, i sljedeće se jutro ne pojavit na radnom mjestu? Kad vidite u šta bi vas se preodgojilo. 

luda luna luduje

Ova dva tri jutra, mjesec bude visoko na svijetloplavom zapadnom nebu, kad sunce zarudi sa istoka. Kao dva razlicita platna, a isto je. Nebo. 

Bijelo zlato na jednoj strani, crveno na drugoj, dok ih magla ne ispreplete kako vec to ona zna. 

Sjecate se onog filma sa Michelle Pfeiffer kao zenom pticom i njenim vitezom kao vukom bijelih ociju, kojeg ja pamtim kao Nexus-a iz Blade Runner-a i nikako drugacije, ma kako predivnu ulogu da igrao? Zacarani tako da su uvijek zajedno, ali nikad kao zena i muskarac: nocu on je vuk koji stiti samu zenu, danju ona je ptica koja prati usamljenog lovca... 

I am the eye in the sky, looking at you I can read your mind... 

🎶

Sad, kad smo napokon natjerali ljude da usmjere poglede prema nebesima, ljute me, pomalo, svi oni naslovi i ocekivanja ekspresne magije i spektakularnih transformacija za punih ili praznih mjeseca: zar su zaboravili panican strah od vukodlaka, vampira i inih shapeshiftera, koji nije niposto bespotreban ni bezrazlozan? 

Tako veliko tijelo visi nam nad glavama, cini se nadohvat ruke, u dlan da bi stalo, kad ono - privid! 

Nacrtala sam ovdje datume punih mjeseci za cijelu ovu novu godinu, za projekt #SaveSoilSecureFuture koji smo radili proslog mjeseca, prosle godine. Nedovrsen je, s razlogom ili nadom da ce se ukljuciti vise ljudi, komentirajuci (kakogod) ili crtajuci... 

I dalje ste svi pozvani; neka transformacija zapocne! 

čemu služe ruke?

Kad je Sadhguru rekao da je ljudsko tijelo najbolji gadget na ovom planetu, većina nas je odmahnula rukom, misleći da će uslijediti priča o bio-robotima ili vanzemaljskim uplitanjima ili genetskim manipulacijama. 

Mišljenja sam da sve te priče i jesu potekle od pogrešno shvaćene prve premise. Uglavnom smo svi više skloni nadodavanju na prazno, nego popunjavanju ispražnjenoga u nama. 

Običnim jezikom, obični radije zakompliciraju obične stvari, nego da ih videći takvima kakve jesu, priznaju dragocjenima. 

Kad nas je zamolio da barem pogledamo svoje ruke i zapitamo se čemu one služe, većina je entuzijastično krenula u hokus-pokusna čarobiranja, valjda očekujući da će iz prstiju ili otvorenih dlanova poletjeti munje. Nakon čega ide neizbježno razočaranje, jer... to su samo prsti i to su samo ruke.  

Ono što vam mogu potvrditi, iz pozicije slijepe osobe, i ne kažem to samo zato da utješim; te munje zaista postoje i stvarno letaju uokolo i stvaraju čuda, samo treba imati oko koje bi uočilo. 

Ovo je pozivnica, sa moje strane, da se uključite svi u akciju izrade i slanja otiska dlana, ili dlanova, za podršku #Save Soil - pokretu. Više o tome, kako, gdje i zašto, na savesoil.org/handprints  

Dajmo ruku jedni drugima, dok se to još može. 

Vidimo se.

#SaveSoilSecureFuture 

preobrazbe (7)

Mislim da vam još nisam pričala kako sam postala manekenka. Sama sam za tu priču doznala tek nedavno, iako me, čini se, prati čitav život. Počinje s nalazom liječnika koji je, da bi osigurao mojoj mami bolovanje na račun bolesnog djeteta, djetetu nakrcao razne dijagnoze. Između ostaloga je napisao da je dijete "astenično". 

Mama, koja bi ionako patila od postporođajne depresije, i bez da joj je pedijatrica rekla:

- Pa ženo, pobogu, zar ne vidite da su vam djetetu oči srebrene?! Jeste li vi mater, šta ste vi!?  - (baš ove riječi se ponavljaju u svim pričama)

je otišla po drugo mišljenje, pa po treće, pa četvrto, pa joj je netko od tih slučajno dobronamjernih, htijući je utješiti, rekao da su sve najpoznatije i najljepše i najbogatije manekenke - astenične, da imaju dugačke ruke i noge i male glave, i neka bude sretna što će curica imati makar tu prednost kad odraste.

I stvarno, mama i sve njene prijateljice su se trudile da bi curica izgledala lijepo. Jedino curici nije bilo drago što je koriste kao živu lutku. 

Znamo kako društva tretiraju žive lutke. Što im rade. I kako završe. 

To znam i vidim sada odrasla ja, kad sam bila mala, jedino sam htjela da me puste na miru. 

- Vidi kako je stala sad 

- Vidi kako gleda 

- Auu pogledaaa 

- Vidi kako drži glavu 

- Stani sad, ovaaaakooo, vidi, ooovakoo 

Vi ne znate što hoće te žene od vas, ali vam je jasno da ne znaju ni one, pa se sklonite na jedino mjesto na koje ne mogu za vama - u vlastitu glavu. 

Na sreću, u glavi tako maloj kako je dobri doktor napisao, nije bilo mjesta za fantaziranja o slavi i bogatstvu, na račun izgleda. 

Tuđe priče, naravno, ne možete zaustaviti, a što se događa u tuđim glavama ne može biti vaš problem, sve dok vas ne počme direktno ugrožavati. 

Može li, pitam, biti zla u tome da ljudi misle da ste tašta na izgled, umišljena i "bez duše lijepa"? 

Pogotovo ako ne dijelite isti estetski ukus?

Pogotovo ako ste od rođenja slijepa i fizički izgled, vaš ili bilo čiji, vam baš nije najbitnija stvar?

Vi gledate kako ćete se živa i neoštećena dovući s jednog mjesta na drugo, a oni govore da se prešetavate. 

Moram priznat da jest pomalo smiješno. Ali više to govori o njihovu stanju uma, nego o mom. 

To je ono kad Sadhguru traži da ponavljate: Nisam tijelo, nisam um. 

Nisam ovo tijelo, nisam ovaj um. 

Nisam to što mi netko kaže da sam, ili to što pokušava napraviti od mene, uvjeravajući mene jednu, preko svih ostalih. 

Iako i to mogu biti: imam izbora. Ako se prilike slože i ako se osjećam dobro u toj tuđoj koži, zašto ne isprobati i to? Ili ako se drugačije ne može, ako vas prilike i ljudi prisile; sve dok znam svoju poziciju, mogu planirati bijeg, dok igram tuđu igru na najbolji mogući način. Svoj.

moj štap i ja (4)

Čudna me sjećanja pronalaze, kako idem starija, u vezi štapa moje bake Kate. Već sam vam pričala o tome, kako nju nitko nije doživljavao kao slijepu osobu. I kako je, koliko ja pamtim, uživala poštovanje zajednice. Onoliko, koliko žena u ovim krajevima može uživati: puštali su je na miru, za razliku od svih drugih, od kojih se zahtijevalo i očekivalo, i ovo i ono. 

Mislim da je to imalo neke veze s njenim štapom. 

Sjećam se i drugih žena njenih godina iz susjedstva: nisu se družile kao što se druže danšnje žene, ali neka tiha povezanost je postojala među njima. Znalo se, i bez puno riječi, što koja može, zna i ima. I dijelilo se, bez zahtijevanja i očekivanja protuusluge. I primalo se bez sumnji i straha od mogućeg dugovanja nečega nekom.

Netko bi mogao reći da su to bila davna stara dobra vremena. Da su ljudi nekad bili otvoreniji jedni prema drugima i da je društvo u cjelini funkcioniralo pravednije i bolje. 

Nekako mislim da to nema veze s istinom. Ljudi su ljudi, uvijek i sada. 

U prošlosti je bilo jednako zlih i jednako dobrih kao i sada. U prošlosti su se vrtjeli isti filmovi kao i sada. 

Stvar je mislim u tome, kako ih tko rješava, kako tko izlazi na kraj sa uvijek istim počecima. 

Kraj bakinog štapa nije imao gumeni vrh, kao što ga imaju današnji štapovi za podupiranje, zato mislim da je bio "bijeli", iako tata nema pojma kad ga se pita, zašto je baka stalno uza se držala štap, jesu li je boljele noge ili je bila slijepa. On samo odmahne glavom: Ne, nije. 

Drugi kraj, drška ili ručka štapa je bila savijena, okrugla, ne kao ove moderne, anatomske, medicinske i orto(-pedske?), nadograđene na ravni dio. 

Sad kad gledam majstore kung fua, taichia... stvarne majstore, a ne ove sportsko-dvoransko-natjecateljske, vidim da se koriste istim takvim štapovima. Ta ručka, zapravo je kuka, još jedna ruka, i vašoj ruci, ruci koja ga drži, nije mjesto na ručci, nego ispod nje. 

Sjećam se točno, kad bi mi baka dala njezin štap, da se uvijek kao ljutila što ga držim krivo: 

- Labavo, labavo, tako će ti ispast, pa ništa nećeš napravit. 

Gospođa koja nam danas "pomaže" služiti se bijelim štapom, zapravo nas uči bespomoćnosti. 

Znate one tehnike i taktike: cik-cak ili kližuća? Kao, štap je duži od ruke, a ruke vide samo ako stvarno dodiruju. Pa eto, tap-tap... da metalni ili keramički vrh ne zvecne o tlo kojim se kanite prošetati, ne biste sebi mogli prokrčiti put. 

Poštovanje se mora zaslužiti. A bespomoćnost lakše otvara vrata?  Još lakše ih i zatvori. 

Ne znam, valjda je potrebno i jedno i drugo. Za preživljavanje? Pretpostavljam da svatko zna svoju.

 

kišni čovjek

Ne znam zašto obični ljudi pod pojmom kvalitetne zabave podrazumijevaju odlaske u kina i kazališta. 

Možda zato što dijele vrijeme na radno i slobodno. Radno je ispunjeno obavezama koje se moraju obaviti, or else..., a slobodno je neobavezno? Ili se radno odnosi na ono koje vam je drugi zadao, or else..., dok slobodno sami birate za se? 

Pa onda u tom "slobodnome" izbor varira između: 

- onog u kojem ćete dopustiti drugima da vas ispunjavaju (vas i vaše vrijeme), 

- onog u kojem ćete vi biti taj koji druge ispunjava (želje, potrebe whatever) 

Kad je izbor tako siromašan, logično je da ćete birati manje opasnu opciju: dopustit ćete drugima da vas ispunjavaju, na daljinu. 

Ruku na srce, doživljaj koju kupujete, nerjetko je bolji i stvarniji kad nema straha od fizičkog kontakta, u kojem uvijek netko nastrada. Toliko smo svi "spretni"! 

Ergo, kino je bolje od diskoteke, a kazalište ipak uključuje stvarne ljude. 

A nakon odgledanoga, slijedi oponašanje viđenoga. 

Meni uvijek bude smiješno, kad drugovi teoretičari spominju manipuliranje slikama i subliminalne poruke čak i sa tv reklama! 

Stvar je tako očito banalna, da se nekad prepolovim od smijeha. 

Eto, tako sam ja postala "kišni čovjek", po liku iz popularnog filma sa Tom Cruise-om i Dustin Hoffman-om. 

Misteriozni i genijalni idiot. 

U svakodnevnom životu, svi su se jako trudili da mi u lice kažu da sam glupa i nesposobna - oni razgovaraju o liku iz filma, bože moj!, to ti je karakteristično samo muškiiimaaa - a očima i ušima vrebali na svaki trzaj, uzdah ili riječ, ne bi li se slučajno kako okoristili. 

Stvar je u percepciji, ne u znanju ili brzini. (To što nekome izgleda kao Super Moć.)

Iako su, u Mojoj Percepciji, obični ljudi nevjerojatno spori. Da, ja ne mogu brzo trčati, ali i oni to mogu samo u usporedbi sa mnom. (Na Olimpijskima bi također bili u kategoriji para-)

preobrazbe (6)

Moguće da vam još nisam pričala kako sam se zbog f43 pretvorila u paranoika koji se liječi na psihijatriji.

Najprije, što je f43. F43 je šifra bolovanja koja je prvi korak prema optužbi za mobbing. Čita se kao "poremecaj prilagodbe", bez navođenja čije prilagodbe niti na što. 

Ovako je to bilo u stvarnom životu: 

Nakon što sam novu ravnateljicu, a staru kolegicu, i službeno upoznala sa svojim "zdravstvenim stanjem", što mi je dužnost kao zaposleniku priopćiti njoj kao poslodavcu, da ni jedna ni druga ne bismo trpjele nepotrebnu štetu, ja na fizičkom i materijalnom planu, a ona pri organizaciji posla i podjeli zaduženja, i nakon što je ona izrazila najdublje poštovanje, razumijevanje pomiješano sa milošću koje je prepuna prema svima potrebitima, na terenu se dogodilo jedino to da sam počela dobivati baš one poslove i ona zaduženja koja, zbog objektivnog razloga, ne mogu napraviti. 

Kako se to ponavljalo sve češće i sve javnije, da bi što više ljudi moglo vidjet, koliko mi ona izlazi u susret, a koliko sam ja nesposobna. + bezobrazna + lijena & nezainteresirana ... 

to je jedini izlaz bio u liječničkoj ispričnici, i češćim nego je ikom potrebno, bolovanjima s prije rečenom šifrom. 

Vi, kad imate f43 u biti zdrava i prava, morate stat doma i eventualno, ako vas pitaju "šta vam je višeeee!?", reć da imate problem na poslu. 

Morate bit u dobre s doktoricom, jer se takve šifre ne daju lako i ne daju svakom. 

A onda vas pozovu na kontrolu bolovanja. Vas. I doktoricu. 

I iako je svima jasno u čemu je stvar, ona, onako ispred vas, na glas, kaže: 

- Eto, mala se malo boji. Bilo mi je žao, pa eto. 

Onda vam kontrolorica kaže: 

- Morate priznat svoj strah i borit se protiv njega. Mi vam nećemo moć zauvijek ovako izlazit u susret. 

Onda doktorica: 

- E, e. Govorim ja to njoj staaaalno. Baš su svi rekli isto.. 

- Ko? Kad? O kome? 

- Svi, svi, svi.

- Eto vidite - obraća se kontrolorici - Uvjek vako. Rekla sam ja njoj, ma koga je ćerce brige za vas, pomozite sebi, neće vam niko drugi ko vi sami sebi. 

- Kad to? Kome? 

- Eto, ništa ne zna. - punim glasom, kontrolorici, a onda meni, umiljato:

- Ne misli, draga, niko o tebi. Niko ne vodi konte. Svak briga svoju brigu... 

Jel vidite i vi u čemu je stvar? I gdje je, i na kojem mjestu, problem mogao bit riješen. 

Te na koji se način stvaraju nova radna mjesta u zdravstvenoj branši. 

Asistenta potrebujemo (m/ž)!!  

(A da niti ne spominjem sve one dobrice koje rade moj posao dok ja plandujem, i potiho brontulaju "šta više ne krepa!".)

preobrazbe (5)

Na zadnjem obiteljskom okupljanju, moja je velika sestra osjetila potrebu pričati svima kakvo sam nestašno dijete uvijek bila. Ona je uvijek bila pri ruci i od pomoći, a ja sam uvijek bila tvrdoglava i neposlušna, trebalo mi je sto puta ponovit jednu stvar da bi napokon i odradila to što se tražilo, tako da su se svi bojali da ih ne osramotim pred drugim ljudima. Morali su svašta izvodit i izmišljat: Ona mi je čak odlazila na roditeljske pravdat izostanke, jer je mami i tati više bilo neugodno, koliko sam neopravdanih skupila bila. A sjeća se dobro i da sam je znala namlatit ko magaricu. Tako jako sam je tukla šakicama u bubrege da je još sve i sada boli kad se sjeti svega...

Kad se dugo ne viđate s nekime, možete sebi priuštiti taj luksuz da prilagođavate uspomene.  

Ne znam je li velika sramota to što ja na nju, nemam nikakvih uspomena. Ružnih, niti lijepih. 

Moja prisutnost u roditeljskoj kući i, uopće, sudjelovanje u onome što bi netko mogao nazvati zajedništvom, privrženošću i zaštitom obitelji, realno je bila minimalna. Kad nisam bila po bolnicama, bila sam na terapijama. Kad nije bilo terapija, bila sam s bakom i djedom. 

Dva potpuno različita svijeta. 

U jednom sam, čini se, bila i fizički prisutna, u drugome u kojem nisam, izgleda da sam bila još prisutnija.

Obitelj je samo mali dio veće društvene zajednice. U kojoj svatko ima svoje mjesto. U kojoj je svakome dana uloga koju treba odigrati. 

Moje postojanje, tumačenje ili značaj, moglo se gledati kao "onaj trn", znak, znamen, osveta i kazna oholima, moćnima i bogatima. 

- Imaju oni, ali šta će im svo blago kad nemaš zdravlja. 

- Bolje je siromašnom a zdravom, nego bogatom a bolesnom. 

- Sve bog vidi i sve bog zna. Svakome po zaslugama. 

I 50+ godina poslije, moja bi velika sestra radije rješivi problem, umjesto izmišljenog. 

Realno, sljepoća nije bolest. Samo se trebate moći prilagoditi, i prihvatiti

da niste taj koji je bogomdan da zna i može sve bolje samo zato što ima par godina više. 

Pa možda i u onome realno slabijem od vas, moći steći saveznika. 

Amare est velle. 

Ljubav je volja. 

Volja, koja slijedi ono što govori srce, umjesto da sluša što govore ljudi. Volja da se boji boga više, nego ljudi. Volja da ispriča svoju priču. Svoju. S povjerenjem da će sve što se desi nakon toga, biti preobražajno. 

božje pismo i vražji pečat

Ako ste se odlučili da u životu nećete ovisiti ni o kome, ili ako je netko odlučio umjesto vas, da u životu nećete imati podršku okoline, tada morate više nego drugi, obični ljudi, poznavati nepisana društvena pravila. 

Sva društva funkcioniraju na autopilotu. Podijeljene su uloge, zna se tko je tko, i te se sheme treba držati, čak i onda, odnosno, pogotovo onda kada taj "tko" ne odgovara "što-u": 

i.e. (to jest)

Kad osoba koja formalno vrši neku funkciju, u stvarnosti ne radi to što joj je zadano (opis radnog mjesta).  

e.g. (na primjer1)

Liječnik treba liječiti, ali budući da nije moguće da on boluje & umre umjesto vas, odete na bolovanje da svom tijelu & duhu date vremena da se samo od sebe oporavi. Narodni je običaj da se doktoru odnese darak koji će ga umilostiviti, iako je društvo uredilo tako da ga se plati za poziciju koju zauzima, bez obzira, radio on - ne radio. Te je na taj način, potvrda s pečatom postala značajnija od osobe.  

(na primjer2)

U našim su, zapadnjačkim društvima (a polako se bolest širi i na istok), u pisanim društvenim zakonima, propisima i pravilnicima, izjednačene nepismene osobe, sa slijepima i visoko slabovidnima. Što znači, ako ne posjedujete potvrdu o oštećenju vida, a neko službeno lice primijeti da niste sposobni čitati, bit ćete stavljeni u kategoriju nepismenog. Nakon čega će vjerojatno uslijediti nekakva edukacija (odraslih). 

Društvo će vas nastojati naučiti čitati, čak ako očito nemate oči. 

Ako niste ishodili potvrdu, a niste u zadanom terminu savladali osnove, društvo će vas proglasiti - nesposobnim. 

Kad ishodite potvrdu o oštećenju vida, dat će vam asistenta za inače, inkluzivni dodatak i identifikacijsku iskaznicu koja će vam, po njihovu sudu, olakšavati život gdje god da se djenete. 

Na taj vam način obični ljudi naprave mjesto u svojem društvu: ne samo da vas priznaju kao osobu koja zaista postoji, nego postajete društveno korisna osoba! Upravo ste nekome stvorili radno mjesto. Upravo ste dali priliku nekome da pokaže svoju dobrotu. 

Čestitamo, upravo ste ostvarili svoju svrhu. 

Inače vas neće voditi na izlete. Inače vam neće prilagođavati prostore. Inače će ismijavati vaše čudno držanje, kretanje i stil života. (Ovdje imajte na umu da je to bolja opcija, nego da vas u strahu premlate na smrt.)

Inače vam neće dopustiti da obogatite njihov život svojom prisutnošću. Iako oni to formuliraju tako da zvuči naopačke.

To vam je ko u onoj priči: Povuci-potegni iščupaše repu, kad je djed zvao babu, pa baba sina, pa sin snahu, pa snaha unuka, pa unuk psa, pa pas mačku, a mačka miša. Da nije miš povukao mačku za rep, ne bi mačka psa, ne bi pas dijete... povuci-potegni! Svi su potrebni. Nitko nije suvišan. Naoko neprijatelji surađuju da bi iskorijenili ono što bi, inače, bilo teško iskorijeniti. 

Želite li u toj priči biti mački miš, ili repa koju svi vuku za kosu? 

ps

Ako vas to tješi: oni vas zovu na vikend izlete, samo zato da bi se podsjetili na to da oni mogu uživati u nečemu, u čemu (misle da) vi ne možete. 

Ima u tome istine, naravno.

Budite iskreni pa recite: možete li vi uživati, samo ako znate da netko drugi, zbog te iste stvari, pati? 

Ili da mu je, ne dao bog, svejedno?

kolibrić

Sadhguru je napisao pjesmu o kolibrićima i shvaćam to kao znak da smo osigurali prolaz za našu vrstu. 

"Dok drugi zure u nebesa, čekajući čudo da se desi, ti znaš da je Život u krilu Majke Zemlje..." 

Progledati znači znati svoju poziciju u svijetu i djelovati u skladu s njom. 

Do sada smo mislili da je problem u nama. Krivili se misleći da se ispravljamo. Dopuštali drugima da nas popravljaju i sređuju nas prema svojim zamislima. Onima koje idu u prilog njima i njihovu usku krugu ljudi. 

Tražili oproste i molili bogove da nam skrate boli. 

"Ali ti ptičice znaš koji cvijet će dati to što tebi treba / Tvoj let čudesan tako da izgleda poput Čarolije / u koju je uloženo toliko truda..." 

 

Osjećam se voljeno i zaštićeno, iako na prekretnici. Što god da bude bilo, bit će preobražajno. 

 

Humming Bird

In search of Nectar
that is sparse and rare
You know which blossom
is willing to yield what you need
A flight so fabulous that
seems like Magic, that you work hard for

Those who do not know the
Nature of life and its Magic
look up to Heavens for the Manna
But you know, it is all in the
Breast of Mother Earth

Humm away for ever
and Ever

Subscribe Now

Get Isha Forest Flower

 

strašna kao vojska pod zastavama

"Skloni pogled svoj s mene, jer me zbunjuje..." 

Tako je govorio Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama. 

Na koliko se različitih načina može protumačiti nečija prisutnost? 

Onda kad ništa ne govorite, ništa posebno ne činite, ništa ne pokazujete. Kad ništa ne tražite, ne zahtijevate, ne pokušavate iznuditi ni izmanipulirati. Jer vam ništa ne treba. 

Samo dvije stvari, sami možete očekivati od drugih, i samo te dvije stvari, drugima padaju na pamet kad ne znaju kako tumačiti.

1. ili mi nešto želi uzeti, 

2. ili mi nešto želi podvaliti (Pa idem onda ja to učiniti prije, i ispast pametan pred samim sobom).

Ma ništa, samo brojim u sebi, koliko me puta spasio moj čudan, zamrznuti pogled, koji nije s ovog svijeta. 

Pametan je uzmak, bolja polovica hrabrosti. Likovi, naime, a ovo govorim bez pretjerivanja ikakvoga, likovi imaju običaj mozgati o tome što su vidjeli, pa donositi zaključke da ti pamet stane. Onda samo moliš boga da nisu preglupi, preagresivni i da nemaju puno prijatelja koji će se boriti za njihovu stvar. 

moj štap i ja (3)

Znate li da postoji shaolin online? Kung Fu Fighting možete naučiti preko interneta. U svom vlastitom domu u svoje slobodno vrijeme. Sve što vam treba je dobra volja i štap od metle. Sada, draga domaćice, vidi kakvu ti je uslugu učinio izumitelj usisavača za prašinu i kućnog robota. ;

Dobro, nije tako idealno kako vam sad ja pričam, ali mogućnost učenja, što se sve sa štapom može, od stvarnih majstora, postoji!

Vrlo ću vam ovo kratko: 

Samo su dvije greške moguce: 

1. ne započeti 

2. ne dovršiti započeto. 

Smijete zadavati samo one udarce koje ste i sami primili. Zato je dobro da ste izudarani što je moguće više. Što vas se više izudaralo, to postajete ponizniji. Što ste ponizniji to ste veći i jači. 

Kome se više da, od njega se više i traži.

No, niste vi taj koji udjeljuje milost. Takvo što ne postoji. 

Sve što imate je vaš slobodan izbor; želite li stvoriti više patnje (stvarajući je nekome drugom) ili jednostavno pustiti da prođe.  

Odluka je uvijek vaša: želite li da netko drugi pati jednako kao što ste patili i sami. 

Što ako znate da će ga to učiniti, ako ne boljim čovjekom, a ono bar drugačijim?

A ako se odlučite svjesno stvarati patnju, u što ste se onda vi pretvorili? 

Nekome ste dobročinitelj, nekome demon. A sve što radite drugima, radite samo sebi.

Totalno vrijedi! 

I totalno razumijem. 

Ovdje: shaolin.online 

🙏❤️

promatranje ptica

U nedostatku bolje zabave, zurili smo kroz prozor. Nebo je bilo čisto, bez ijednog oblačka, i slutilo se da igra neće proći bezazleno. 

Igor je počeo cupkati nogom. Najprije petom pa prstima desne, pa lijeve, pa desne, pa sve brže lijeve, kao da pokušava ubrzanjem s mjesta lansirati samog sebe u pravcu gore. 

Uslijedilo je i lagano lupkanje punim dlanom po bedru, zatim zijevanje. 

Pretpostavila sam da zamišlja, ili se pretvara, da je pridruženi član nekog heavy metal banda, i da udara u bubnjeve ili klavijature. Udaraljkaški, žičani, koji god instrument da mu je bio na pameti, bilo mi ga je žao. 

Trudila sam se što neprimjetnije disati, jer sam instinktivno znala da bi šum, mig, bilo što mimo "sadašnjeg trenutka" moglo pokvariti "doživljaj", a onda sam primijetila da je primijetio da su se na čisto plavom nebu pojavile dvije ptice. 

Vrtio je glavom, zijevajući još uvijek svoju melodiju, bez zvuka, a onda me gurnuo laktom: 

- An! - to sam prevela kao "Vidi!". 

- Da, - rekla sam - Ptice. 

- Točkice. - ispravio me.

Odšutjela sam. 

- Ok. Upravu si. - složio se nakon nekoliko trenutaka. - Dvije. Da budemo precizniji. Jedna veća, jedna manja. 

- Jedna bliže, druga dalje. - prošaputala sam. 

- Fantaziraš. Ne možeš to znati sa ove daljine. 

Ali, on naravno, može reći, da je jedna veća, od druge. 

- Vidi, kako trepere! - uzbuđeno je dodao, ne prestajući treskati glavom, na istu onu pjesmu. 

- Mašu krilima. 

- Ti si luda. Šta će mahat, na ovoj visini?! Na ovoj se visini ide uiiiiiii - ispružio je ruke poput aviona zaustavivši lice tik do mojeg lica. 

I da nije bilo onog vibrata u glasu, koji bi netko mogao nazvati hrapavim i "opasno seksi", dočim se radi o prigušenom bijesu, znala bih da je ljut, i da se jedva suzdržava da nešto ne razbije. 

Glas koji je strah iscijedio iz mene, isti onaj netko bi preveo kao zvonku radost. 

(Smisao za) humor je sredstvo koje vas navlaži da ne biste teško nastradali. 

Priroda nas spašava, onako i onda kad sami nismo sposobni ni svjesni. 

To mi je potvrdila, preletom onih dviju ptica, točno pred mojim očima. Bila su to dva bijela galeba, približno jednaka oblika i veličine, mašući snažnim krilima u ritmu je'n - dva. 

- Hm. Zanimljivo. - rekao je Igor. - Bila je to optička varka. Stresao nogavicu i izišao iz sobe.

### 

Dvoje ljudi mogu gledati istu stvar u isto vrijeme, i vidjeti ju na potpuno različit način. Da je to tako, možemo se uvjeriti svakog trena, zbog toga se, naime, ljudi stalno i svađaju. Svatko nastoji uvjeriti onog drugog da je njegova slika svijeta, ona koja je točna i istinita. 

Zato što nisam sigurna, ili bolje reći, zato što jesam sigurna da nešto s mojim fizičkim očima nije u redu, nikada se, ili se vrlo rijetko upuštam u bilo kakva prepiranja. 

Na isti način: Kako mogu biti sigurna da sam čula nešto tako kako ću tvrditi da sam čula, ili da sam osjetila, ili shvatila nešto na način na koji jesam? 

I zbog čega bi moje cijenjeno mišljenje, bilo točnije, važnije ili bolje od nekog i nečijeg drugog? 

Nekada se davno, išlo u ratove zbog takvih stvari. Danas se napiše knjiga ili znanstveni članak, pa izdavač, ili institut koji će ga objaviti i stajati iza njega, određuje njegovu težinu, za sve nas slučajne prolaznike. 

- O-ho-ho draga, to će ti biti jako teško dokazati, jer čitav poznati svijet i sva priznata znanstvena zajednica stoji iza tog i toga... 

Kad vam kažu da Snaga Klade Valja, a Um da Caruje, promislite ponovo. 

Snaga množine. Ili čisto zastrašivanje. Tako um djeluje.

Igor se ne bi upustio u prepirku s nekim tko je fizički veći od njega. Podvio bi repić kao maleni psić. Ali nema taj isti problem kad je s nekim poput mene. 

Voli pobijediti. I nije mu bitno, što su omjeri nepravedni, niti tko je u pravu. 

Meni je ovaj "eksperiment s zurenjem kroz prozor" bio zanimljiv jer se dalo naslutiti da on, ili nema osjećaj za prostor, ili ne može vidjeti "dubinu". 

Jednu je pticu vidio kao veću, drugu kao manju, i bez problema bi se svadio s onim tko bi rekao da su jednake veličine, ali na različitim udaljenostima od točke promatranja. 

Mislim da je Carl Sagan, na sličan način objašnjavao postojanja višedimenzionalnog svijeta bićima iz točkograda. 

Ili sam zaista polupala lončiće.