bolje je znati da ne znaš, nego ne znati da znaš

Kad god se odlučim vidjeti što sve na ovom svijetu mogu učiniti sama, bez asistencija i bez asistenata, iznenade me komentari, na koje sam već odavno trebala oguglati, ali nisam, komentari tipa: 

- Jadna, pa zar nema nikoga 'ko bi joj to.. 

Nije to iznenađenost koja mene vrijeđa, baš suprotno: uvreda je, ako to uopće jeste, uperena prema ovima koji po svemu sudeći misle da se obične svakodnevne stvari ne mogu raditi nikako drugačije nego uz nečiji nadzor, savjet, pripomoć. 

Sad zamislite, ako možete, ovakav tijek radnje: 

- Vidi ove di će ona. Ajde više prođi. Ajde. Izvoooli! 

Lik je u autu, vi ste na pješačkom. Semafor radi i on ima prednost. 

- Sad ja moram znat di će ona. Ajde više. Gospođo. 

- Ne morate vi znat di ću ja. Dosta je da znate čitat semafore. 

Sve i da izjavite ovo dovoljno glasno da vas se čuje, samo će rijetki razumjeti. Znati ZA nešto, je različito od ZAISTA znati. 

Činjenica da sad znate da je pred vama slijepa osoba, toj slijepoj osobi ne mijenja ništa, ona i dalje ostaje - slijepa. Ali svakako bi mogla promijeniti nešto što do tad niste znali o sebi. Mogli biste, na primjer, promisliti o tome kako inače tretirate druge ljude. Što je to što zaista znate o ikome. Kome ili čemu ste prilagodili svoj život i svoje ponašanje. I uopće, zbog čega, sad kad znate da je netko "osoba s certifikatom", odjednom drhtite u tihoj panici i ne znate što se od koga očekuje.