autizam nije bolest

Svjetski dan autizma, točnije svjesnosti o autizmu, službeno se obilježava početkom travnja, i onda, ovisno o prilikama, interesu, potrebama, produžava na čitavi mjesec, s nadom da do sljedećeg travnja neće biti potrebe isticati posebno taj dan i tu priliku i to i takvo postojanje i pripadnost navodno manjinskoj i ranjivoj skupini. 

U mom kraju, i ta me vijest jako uznemirava, svake godine, niču nove udruge potpore osobama s autizmom i njihovim obiteljima, k'o gljive poslije kiše. Svake godine nikne nova, izvornija i pravija, sa svojim statutom, manifestom i prigodnim programima od jednog dana, ali čije pripreme traju mjesecima prije, a posljedice se osjećaju od rečenoga dana pa do unedogled. 

Zna se točno tko će gdje i za koga pjevati, tko će napravit krafne, tko će aranžirat vijence, zapalit vatromet. Obiteljski je to biznis. I sad, te obitelji preko prijatelja, poznatih i nepoznatih, mole!, ne traže, ne zahtijevaju, nego smjerno mole da se uključe institucije i državne i javne službe. 

- Ima toliko ljudi, ne samo mi, koji se sami muče da provedu tu djecu kroz život, mukotrpno se odriču da bi njima omogućili, ... mi mislimo da je vrijeme da se država kao takva uključi, da se omogući zajednici da i tim jadnim ljudima pronađe mjesto u društvu. 

Svi smo mi autisti. 

Osim onih koje smo takvima službeno medicinski i pravno nazvali. 

Koja se to obitelj ne muči (ajd'!) sama da podigne svoje potomstvo na zdrave i stabilne noge? 

Možda jedino ona kojoj je stalo, ali baš jako stalo do toga da - propadne. Da joj se izbriše ime i sjećanje, da je nema više. 

Paleta i spektar, su riječi koje se najčešće, u stvari, jedino & uvijek, vezuju uz dijagnozu autizma: osobe iz palete..., djeca iz spektra... Dakle, svjesni su, donekle, da se radi o nečemu što se ne može kategorizirati, ushemiti, ukalupiti, svesti pod isti, zajednički nazivnik, ali ne i da se radi o nečemu što oni sami ne mogu shvatiti jer su oni ti koji su nedostatni. 

Kao, mi smo svi isti, a oni svi različiti, svaki na svoj način. Pa, ako smo mi isti, to znači da smo mi u redu, u pravu i ispravni, a ovi različiti samo kvare prosjek. 

I tih različitih, svake godine sve više i više! Dokle? Dokud? I kamo to vodi??  

Ni govora o tome da "kvarenje prosjeka", ne mora nužno značiti da je ovaj koji "kvari", ispodprosječan. 

Ne zna se, naravno, niti da li je iznadprosječan, ali mi ne znamo niti što je gore, a što dolje, što je dobro a što loše, iako se u globalu možemo složiti da neke stvari, i to njih sve više sa svakim novim danom, NISU DOBRE. Ergo, svaka promjena, svaka drugačijost, se može shvatiti kao prilika za novi početak, ili makar pauzu dok ne skopčamo što i kako dalje. 

Koliko dugu pauzu može svatko sebi priuštiti, ovisi o njegovoj vlastitoj samodostatnosti, strpljenju i okruženju. Velika većina nas običnih, može sebi priuštiti jako puno tihe kontemplacije, svejedno biramo zabadanje u tuđe živote i glasna podrugljiva mjerenja "čiji je veći". 

Pa oni, djeca, osobe, tuđinci s dijagnosticiranim autizmom, miruju umjesto nas. 

Imali bi nam dosta toga za reći, i imali bismo dosta toga za naučiti. Kad bi samo znali par minuta pored mirne osobe ostati mirno. 

Ne radi se o tome da oni ne bi znali govoriti jezicima koje bi mi mogli razumjeti, nego o tome što smo unaprijed odlučili da ih ne razumijemo. 

Umjetnici, pjesnici, sveci, vidari i iscjelitelji, vidioci, odvajkada, bili su baš iz ovog našeg "spektra". 

Sv. Toma Akvinac, Franjo, meni najdraži primjer, i kršćanske svetice koje su radije birale smrt nego tjelesnu "ljubav" za koju su, tako se i danas smatra, žene stvorene od boga. Što su to drugo, nego primjeri onih koji strše, koji kvare, koji ne pripadaju, svojim mirom i pomirenošću s bilo čime da im društvo napravi. Oni se ne bune, ne bore, ne plaču, ne skupljaju sljedbenike. Ne traže zaštitu od istoga vraga koji ih napada, izopćuje, izvrgava pogibeljima, ruglima i na kraju mučilištu. I sramnoj, nasilnoj , javnoj osudi. smrti.

Pjesme se pjevaju poslije. 

Njihova se imena pamte. Zbog njihove žrtve društvo, kakvo takvo & kako tako, ide naprijed. 

A što mi sad radimo? 

Ne, nećemo ih mučiti tako očito i javno pred svima: 

Ovako priča ide: 

Netko vam nanosi bol. Date mu do znanja da vas njegov čin (riječ, djelo) boli. Mislite da nije svjestan i da će, ako mu pomognete da to osvijesti, stati. On ne prestaje. Znači, radi to svjesno. Upozorite ga neka molim prestane. Ne prestaje, naravno, ali sad vidi koliko vam to smeta pa se pojačava, naglas vam se ruga, oponaša plakanje, unosi se u lice: greška je u vama, on se samo igra. E pa, ako je greška, ajmo je popravit. On je u pravu, a vi ste - kriv. 

Kad zaigrate istu igru, oponašanje plakanja postane stvarni plač, ruganje je njegova jedina obrana, a u lice ste se vi unosili njemu. Zamjena uloga. Sad je on žrtva. Skuplja saveznike. 

Niste se ni snašli, a svi znaju da vi nemate pojma šta govorite, da buncate bezveze, umišljate, fantazirate i živite u oblacima jer vama "more bit'", a on se jadan pati i žrtvuje, uostalom: 

- Vidi joj se na očima da nije sva svoja. 

U očima vam je nevjerica. I nemoć. Priznanje poraza. Ali oni će je bez ikakvog problema i grižnje savjesti protumačiti kao - slaboumnost. 

Da, oni znaju i oni to rade namjerno. 

Bojim se još tisuću puta više našega potomstva. Oni sami makar znaju što su napravili i što još uvijek rade. U njima je crv istine, savjesti, koji se još može pretvoriti u nešto ljepše ili zgnječiti dok je navrijeme, ali što ćemo sa svima ovima koji grade i gradit će na njihovoj laži kao na istini?