čemu služe ruke (17)

- za strijeljanje, streljaštvo i streličarstvo 

Viljem Tel je trebao biti super heroj mog djetinjstva. Taj je bio toliko vješt sa lukom i strijelom da je, jednom prigodom, kad je bio prisiljen gađati jabuku na glavi voljene žene ili djeteta (tko pamti te detalje?), i to s povezom preko očiju, dakle, praktički slijep, pogodio u cilj točno po sredini. 

Kako sam stalno, ili često, ili u momentima kad je bio prisutan onaj najlajaviji lik koji širi vijesti o svima, s potpisom "znam ljude u dušu", na osnovi samo jednog okrznuća očima po personi, bila sa spomenutim povezima, to sam postala maltene živa verzija strijelca iz stripova. Čak do te mjere da je streličarstvo, nekako u tom periodu, i postalo najpopularnija i najtraženija izvanškolska aktivnost. Možda su moji roditelji to isforsirali baš zbog mene. Od toliko stripovskih likova, pa da Betmen ne bude najpopularniji, ili Miki Maus, ne znam. 

Nisam, naravno, nikada ni luk ni strijelu niti pušku cijelu, uzela u ruke, ali sjećam se da moja sestra jest, i dosta njenih vršnjakinja. I da je sve bilo toliko ovijeno tajnom, tipa "ne znaš ti kako je to super osjećaj, moraš probat..." bez pojašnjenja što to točno, da im nisam htjela niti blizu. 

I onda plač moje jadne majke, "Za ništa mi nije... Ne znam šta ću više..." 

Tako mislim ljudi provode svoje živote, gledajući tko što ima ili radi, i kako to oponašati. Pa se između sebe takmičiti, tko koga oponaša bolje. A onda, znajući ili misleći da ja ne vidim druge, neću imati čime ispuniti svoje vrijeme. Niti moći potrošiti svoju energiju na druge ljude. A što ima vrjednije od toga? I što ljepše, nego svoj život dat za druge? 

Oni zaista nemaju loše namjere, ali put u pakao je popločan njima. 

Nekako u isto vrijeme je također bila popularna koračnica, "U divljaka luk i strijela..." moram provjerit stvarni tekst i kontekst pjesme, o čemu je, postoji li, ili se opet radi o nečemu što je samo meni bilo podvaljeno... 

Jednostavno pravilo glasi: alat, rekvizit, oružje, bilo pušku bilo štap, smiješ uzeti u ruke tek onda kad možeš i znaš kontrolirati svoje vlastite ruke. i čitavo tijelo. i um. Inače si ti prvi koji će nastradat. Ovisno o moći rekvizita, ovisi i broj kolateralnih žrtava. (Ovo važi i za mobitele, kompjutere i profile na društvenim mrežama. Šteta može biti pregolema.) 

I onda, puno godina poslije, na nekoj od društvenih mreža upoznam tog lika, i prvo što me pita je: "Kako si vična streličarstvu?" 

I Arjun i Robin Hood i Vilijem Tell, mislim, u svoje vrijeme, nisu imali izbora. Povez preko očiju je, mislim, bio za paradu. 

Iako znam da postoje, da ih ima i da su dosta uspješni, baš slijepi pogađači meta. 

Da ih nije svrstao u kategoriju para-, svijet bi ih se plašio. 

A svi znamo kakav je svijet kada se plaši. 

Brani se, naravno, na sve moguće načine. Rukama, nogama, galamom ili bar komentarima, ovisno o alatu, oruđu i oružju kojim raspolaže. 

Tako da te kategorije, i ta kategoriziranja, mogu nekad biti dosta moćna zaštita.