veronikin rupčić

 - Ja sam magistra! - gnjevno je kroz zube istisnula kolegica koju su u zbornici posjeli do mene. 

Nisam ni ja mogla birati gdje ću sjesti, iako je ravnatelj bio super ljubazan & pun razumijevanja kad mi je bio dopustio da se sama upoznajem s prostorom u kojem ću raditi. Dugo se, unutar kolektiva, prepričavalo da sam mu nakon jedne takve šetnje rekla da je u učionicama gorjelo svjetlo čitavu noć.

- Kako ona to može znat' ako je slijepa? 

- Čekaj, čekaj, čekaj, kako ona zna da je to bilo "čitavu noć"? He he 

Priče, čak i kada su zapisane, imaju tendenciju da promijene oblik, ton i značenje. Ovisno o raspoloženju u kojem ih se čita. Hajmo zato ispočetka: 

- Ja sam magistra! - procijedila je glasnije, okrenuvši glavu u mom smjeru. 

- Struke ili znanosti? - pitala sam. 

- St. Što? A vi ste znanosti? 

- Ne, ja sam obična učiteljica. 

- Ššt!

Izgleda da me je bila vidjela negdje van ustanove, van radnog vremena i da joj se nisam "htjela" javiti. Prema pisanom bon-tonu, ja sam se, kao po rangu mlađa, trebala javiti njoj prva. Ona je od mene starija i po godinama, ali kronologije tog tipa su po sebi nepristojne, a vrijeme i onako ne teče linearno. Osim toga, ona na sebi radi, i nitko joj ne bi dao toliko. Dok, naprotiv, taaaa... 

Nisam ja (bila) ni jedina ni prva slijepa učiteljica u tom kolektivu, pisala sam već o tome: mislim da je to i bio razlog zašto me dopala baš ta zgrada, imali su sve spremljeno i opremljeno, uključujući iskustvo. Ali svejedno. 

- Neki dan na pješačkom - otvorila sam priču, čisto da vidim na čemu sam - susrela sam Veru. Makar mislim da je to bila ona, jer ne mogu bit sigurna, ljudi su drugačiji u prostorima na kojima ih nismo navikli susretati... I zazovem je po imenu, a ono - ništa 

- Aaajme kolegice - odvrati ova s očitim gađenjem u glasu - pa ona je slijepa, ne možete očekivati 

- Znači jasan vam je taj dio 

To je bio kraj razgovora. O tim temama. Ni ona ni ja, kako se činilo, nismo naučile ništa, transformacija se nije dogodila: nit sam ja progledala, nit je ona shvatila, ili prihvatila da se to neće dogoditi. 

Sad kad, s ove udaljenosti, razmišljam o tome, kako su i zašto ljudi koji su pravili rasporede sjedenja, izdvojili nas koje nitko ne voli, od onih koji su "za društvo, smijeh i šalu", mislim da sam dobro prošla. U ovoj drugoj ekipi imate samo priče o tome što je tko pojeo i je li, kako je i što je nakon toga posrao. Ako ne pričaju o sebi, onda fantaziraju o tome što netko drugi jede ili ne jede, tko koliko zarađuje i tko koga jebe. 

 

Ovi koji grupno fantaziraju, grupno rade i na ostvarenju svojih fantazija, neugrupljeni, ako nisu samodostatni, postaju konzumenti. 

Nije nitko nikad ništa od ikoga kog znam, sam od sebe napisao nešto, snimio, otpjevao, naslikao. Čak ni magistri, ni doktori znanja. 

Samo (se) preslaguju, na svim razinama i poljima. 

Kao kad uzmete rupčić, ili maramicu nakon ispuhivanja nosa: 

Ako ste ikad pogledali u nju, obratili pažnju, ona kap sluzi, znoja, krvi, ili suza, ostavi neki trag na svakome od presloženih slojeva. Na svakome sve manji i bljeđi. Na nekim se mjestima ulijepi, na nekima skori. Ali trag je fotografski, na svakome sloju, i na kraju ne znate koji je smjer, pravac ili otisak, izvorni ili najsličniji njemu. 

Kemijska analiza bi možda dala odgovor o kojoj se tjelesnoj tekućini radi, i kojem pojedincu pripada. Ali samo po sebi, to ne znači ništa. Ništa više od: bio je, živio je, ne znamo kako su ga zvali. 

Tako da ne znam kom je gore a kom bolje, niti tko se kreće prema gore, a tko prema dolje. 

Naučili su nas misliti da je glava poviše dupeta, ili makar s druge strane, tako da ne znam koji od ta dva dijela tijela ima oči koje bi stvarno vidjele. 

Pronalaze me, zadnje vrijeme, na jutjubu, filmići koji dokazuju da su crijeva (u tijelu, trupu), isto što i mozak (u glavi), s time da bez njih ne možemo živjeti, dok bez mozga možemo. Kosti zdjelice, podsjećaju na kosti lubanje, čak imaju rupe predviđene za oči, ili bolje reći, slične očnim dupljama. 

Prva asocijacija mi je bila ona na evolucijske biologe koji su dokaz da bog ne postoji pronašli u tome da su muškarcima jaja izvan tijela. Doslovno je netko zapisao i pustio u optjecaj ovakvu misao: "kad bi postojalo tako savršeno i nepogrešivo biće nikad si ne bi dozvolilo takvu pogrešku". 

Ženama su jaja unutar trbuha. Dokaz da smo, (i) fizički, sljedeći stupanj razvoja. Nakon muškarca, ili nakon čovjeka? :o 

Samo što toga još nismo svjesne. Bile mi magistre ili obične učiteljice.