mentalna pandemija

Kolektivno ludilo iliti mentalna epidemija 

Simpatično je, u smislu komično, a ne suosjećajno, kad cure nakon što obave oftalmološki pregled, ili optometrijsko mjerenje, pa nakon što provjere na internetu što im se sve izdogađalo i što im je sve pjesnik (nalaz specijaliste u našem slučaju) HTIO reći, pa nakon što pomisle da su time postale stručnjacima u tom i tom području i da znaju više nego što im se htjelo dati, krenu tražiti supatničkog ili barem prikladnog sugovornika, s kojim bi podijelili naglo i nenadano stečeno znanje, na način "znan ja puno lipi stvari, ali ne smin reć!", tipa: 

- Pa ti bi to trebala znat, ja ti se čudiiiim... 

Postoji mogućnost da tako traže potvrdu, slaganje i saveznike u  slučaju da stvar krene, po njihovu sudu, krivo.  Znate ono: vidi mu/joj se na očima da nema pojma šta radi, da nisam kojim slučajem JA odreagirala.   

Izgleda da, i to me svaki put iznenadi, bez obzira na to koliko se puta ponovi u točno istom slijedu i obliku i sa koje da visine pada, izgleda da obični ljudi misle da svi ljudi vide ili trebaju vidjeti sve isto (i misliti sve isto) što i kako vide (i misle i rade po navici) oni sami. Ne, dakle, većina, nego baš oni. I po sebi prave kalupe: a nakon mene - potop. 

I tu ulaze sve varijante i varijacije, od recepta za palačinke i načina na koje se drži žlica, preko čitanja / prepoznavanja simbola i slova na snellovoj tablici, do "vidi joj cipela, ne b da i je na cesti našla". 

Kod oftalmoloških je pregleda zanimljivo, da su donekle shvatili da postoje ljudi koji su obrazovani tj. opismenjeni preko drugačijeg izgleda alfabeta. Ne želim ni pomišljati kako je bilo prije google-a, ili kako bi bilo da slučajno google ne nudi da birate izgled tipkovnice pri svakom ažuriranju. 

- Ok, sad smo se dogovorili oko rasporeda malih i velikih slova (jednostavnih oblika i simbola u slučaju djeteta ili nepismene osobe ili stranca!), ali, kako to da ja nisam primijetila vaše nove brillijantno minijaturne naušnice, a vaš muž ili momak, jest. Ili obratno, ako vam je tako lakše vjerovati. 

- Ajme, stvarnoooo: znaš li ti da postoje ljudi, uglavnom su to muškarci, koji ne mogu vidjeti ili razlikovati određene boje. Ajme majko. zamisli to! 

Ovo je mekša varijanta moguće stvarnosti. Daleko realnije za očekivati je, nekakav oblik nevjerice, spočitavanja i podizanja iste brane, iza koje ostaju pravednici oni, dok tobožnja ranjiva skupina stalno provocira batine. I bogme ih zasluži! 

Svijet je naprosto takav kakav jest, i nemate vi tu šta njih propitivati i provocirati! Jedna je istina!! 

Čak ne mislim da namjerno traže svađu, prije će biti da su na nju navikli, da su navikli gubiti, i sad kad su naišli na nekog ili nešto što izgleda kao  da ima slabije izglede od njih, napokon se žele sami osjećati pobjednicima.  Čisto da vide kako je to. Ili jer je takav raspored stvari: svi se moraju izređat'! Ti si donji dom i izvoli se pokorit boljima od sebe! 

Pa kad se učini da će izgubiti i u toj "svađi", počinju skupljat sljedbenike: eto im prilike da budu vođe, da naprave nešto - veliko! 

Slobodni zidari. Saziđat će bez obzira što, gdje, čime i preko čijih leđa. 

Manjinci i urođenici se, tako, grupiraju u čuvare baštine. Tjelesni invalidi u udruge po sličnosti invaliditeta. Oni s intelektualnim poteškoćama se daju u sport, razvijaju mišiće. Žene očekuju da ih spase Un-ove agencije. Planine, šume, vode, čak i crna zemlja je dobila po pokret koji želi da se ozakone njihova prava na mir i tišinu. Jedini nebranjeni ostanu vam vaši vlastiti kućni ljubmci, najmlađe dijete, mater, i neizbježna svekrva. Svekrvu nitko nije volio. 

Ajde, probajte im reć da im je pas bolestan jer ga se pogrešno hrani, jer hrana za ljude nije dobra za pse. Mogli biste proći još gore nego s prije spomenutim receptom za palačinke: 

- Nije istina da može samo brašno i voda. Ne možeš ti napravit palačinke bez jaja, radenske, korice naranče, i oštroga brašna! 

- Ja pravim bez jaja, mi smo alergični. 

- To je druga stvar. Zdravlje na prvom mjestu. 

A-ha! 

I to vam je ta priča: " Kako mi je to samo mogla reć, onako pred svima, umjesto da me upozori prije, razumiiiiš, ispala sam glupa. 

Nisi ti, draga, ispala glupa, nego tek počinješ shvaćat kako te svi drugi vide.  

Samo što to ne smijete naglas reć. Jer su se svi drugi do tad slagali s njome, razumijete? 

Jesmo li svi ludi, pa jedino ovi šta "krivo gledaju" izgleda vide pravo? 

A šta vam ja znam. Ali, sve se bojim da je to to kad stručnjaci, ovdje mislim na ljude koji se razumiju u ljude i čiji se sud uvažava, upozoravaju na mentalnu pandemiju koja nas neizbježno čeka. 

Spominje se strah od samoće, puno se previše ljudi na ovom ljudima prekrcanom planetu osjeća usamljeno, sve teže im je naći sljedbenike njihovih velevažnih uvjerenja i ideja. Ili svatko ima svoje. Ili im je naprosto lijeno ginuti, sudjelovati, i povremeno viknuti "tako je!". Nekako ne mislim da je to lošija opcija. Bolje biti depresivan, nego biti agresivan. Za okolinu mogućega agresivca, mislim. Ali biti u društvu idiota, jednako je poražavajuće. Mlatio vas on po lubanji, ili onom što je unutar nje, glava je glava. I nije ugodno. 

Tijelo se oporavi ili popusti, pogine, ugine i vrati se u zemlju iz koje je poteklo. Pa naraste nešto novo iz te iste zemlje. A misao su, i emocija, navodno, to što ostane u zraku. Bolje bi bilo, i ljepše bi bilo da su ugodne i sretne. 

Uzimam ovo kao još jedan dokaz da su slijepi i slabovidni u daleko boljem položaju: 

Realno, ne vidimo i slijedom toga ne obraćamo niti dajemo preveliku pažnju manje bitnim stvarima. Usredotočeni smo na ono što velika većina drži nevidljivim. I time održavamo mentalnu higijenu svijeta. Kad perete fizičko tijelo, možete oprati samo i jedino svoje, eventualno još neko i nečije ovisno o službenom statusu i o zanimanju, jeste li majka, zdravstveni radnik ili čistačica. A kultivirajući pristojnu misao, čistite sva ona mjesta koja ta misao može dohvatiti. Dakle, pripazite dobro što odašiljete kroz prostor i kroz vrijeme.   

Za prvu pomoć, probajte ovo: 

sadhguru.co/mom