I sad da naglasim opet tu zanimljivu pojavu koja razlikuje slijepu gomilu od slijepog pojedinca:
Svjetla ima, ali vaše oko ga ne prima.
Ljudsko oko, tako je rekao i Sadhguru, vidi samo ono što zaustavlja svjetlo, a vi imate ono koje ga ne zaustavlja. Ako, dakle, prolazi kroz vas, vi ste puni svjetla!
Ali ovo je uobičajeno tumačenje: ako je rečeno da oko ne prima svjetlo, to znači da prima ono što je suprotno od svjetla. Što je suprotno od svjetla? Tama, mrak. Dakle, oko koje ne prima svjetlo je u tami, prima tamu, onu iz evanđelja kako stoji da je Isus rekao, ako ti je jedno oko u tami, cijelo će ti tijelo biti u tami, znači u vlasti nečastivoga. To je ta logika.
Tama su predmeti i osobe koje ljudsko oko vidi, jer ono vidi ono što svjetlo zaustavlja!
Oni se ne pitaju, ni što je to svjetlo, niti što je tama, a kamoli koje ili kakvo svjetlo oni sami primaju.
Dosta da je jedan čovjek od autoriteta rekao pola rečenice, da bi je oni preokrenuli onako kako njima odgovara. Ili onako kako oni mogu razumjeti. Na najkatastrofalniji mogući način. I to ponavljaju hiljadu puta, jer će hiljadu puta ponovljena laž, u jednom momentu postati istina.
Ovu su ponovili više od hiljadu puta, pa nije postala istinom, i što sad?
Rada se specijalizirala baš za slabovidnu djecu, baš ona je baš radila s djecom, razgovarala je s nama, ne s mamama ili preko nekog od odraslih. Ona se meni obraćala, a mami bi usput objašnjavala, a ne kako je i sad običaj, sve obratno. Ono kad o vama u vašoj prisutnosti govore kao o trećem licu kojeg se ništa od svega ni ne tiče, ili koja čak nije ni živa, koja je stvar koju treba popravljati. Čak ne stvarno dijete, kao kad je Đepeto od komada drveta napravio lutka koji do kraja priče postane stvarni dječak, sin.
Kad bi bila u nekoj od Radinih grupa, dakle, zajedno sa još slabovidne djece, nikad nije bilo nikakvih problema, kad bi došla mama, ukočila bih se i sve bi se opet isto vratilo nazad. Sve ono što je ona recimo primjećivala da na meni nije kako valja.
Do kraja školske godine, jer radilo se o školskoj medicini, tako se to tada zvalo, ne znam postoje li još slične klinike, ili je sad sve u rukama udruga koje vode majke poput moje, uglavnom, za malo vremena ni Rada nije valjala, ispalo je da ona kvari djecu i tako je to svršilo.
Ali, ostala je ta dijagnoza, ili opažanje, uglavnom fraza da oko ne prima svjetlo. Koju sam kao takvu i ponavljala svaki put kad bi išla na bilo kakvu kontrolu vida ili mjerenje rada mozga. Oko i mozak su, znate, povezani. Ako imate oštećeno oko, mozak vam sto posto ne radi kako treba. Pitajte stručnjake.
Naravno da radi! Problem je u tome što bude dosta teško izvana vas kontrolirat ili izmanipulirat, jer je šef onaj unutra. Koji vam je blizu i kojem nije u interesu da vas prevari.
Eto, još jedan bonus!
Ne morate se učit opiranju, niti mučit oko toga da budete slobodan od tuđih projekcija. Ali vratimo se svjetlu.
Znate već kako vas dočekaju, svaki put drugi stručnjak koji odrađuje nadnicu mijenjajući stakalca i pokazujući štapićem prema slici u ogledalu, sve isto kao u Radino vrijeme i sigurno još i prije njezinoga vremena, samo što ovi to rade s potisnutom nervozom i napamet, a Rada se s nama igrala i sve je imalo nekog dubljeg smisla od novih okvira za naočale.
Kad vide da će se s vama možda morati i pomučiti, neko vrijeme kao gledaju stare nalaze, pitaju tko vam je ovo napisao i tko vam je što rekao, pa se čude, pa zar?, a onda vas se jednako brzo riješe popunjavanjem formulara i glasnim sljedeći! On je pun posla, a vi mislili da ste vi poseban.
- A vi, na ovo jedno oko, ne vidite. - onako isprekidano iznenađujuće. Jer nije moguće da je do stroja, da vas je stroj krivo ustrojio, ili da mu je crkla baterija baš na taj i taj dan i čas. Prije će bit da je crkla vama.
Vidim nešto, naravno, ali to se uglavnom ne poklapa s onim što svi drugi vide. Samo što to ne smijete reć naglas, jer će vas poslati na psihijatriju, a vama se ne da, živjeli biste rado normalno.
Do sad vam je išlo dobro, bez većih problema. Ili makar onih bitno drugačijih nego što ih i običan svijet kao probleme priznaje.
Poklopite se ušima, i čekate što će vam ovaj novi dijagnosticirat.
Rječnička definicija amauroze je zatamnjenje vida bez vidljivih promjena na samome oku, a ja na tom jednom oku imam baš veliki ožiljak koji je vidljiv golim okom, a ne samo preko povećala i lampica kakve inače koriste doktori za oči. Stručnjaci, dakle, a ne liječnici. Ne liječe oni niti ispravljaju ništa, daju vam naočale pa ako valjaju dobro, a ako ne, uvijek imate izbora otići k drugome, da vam da druga stakla. Nema boli. Samo nerviranja. Znate ono, je li pravilno neuron ili neutron? Ne uro lin k. Ne urekla se.
Da biste mogli mijenjati ljudima ta stakalca u onim teškim okvirima koje vam nataknu na nos, a prije i poslije vas iste te još tko zna kojima i kolikima, morate prije imati diplomu medicinskog fakulteta i biti doktor medicine. Što podrazumijeva da imate neko znanje o tome kako funkcionira ljudsko tijelo, što je s čime povezano i kako se nadopunjava, pa u skladu s time donositi odluke koje se tiču sveukupnog sistema, ali ovi su se odlučili povezati oko isključivo s mozgom i tu nema pomicanja ni naprijed ni nazad, niti odstupanja, slabovidni ljudi imaju spor mozak, ergo nisu pametni, i s njima se može, ili se ne može ovisi o prilikama, i o strpljenju onoga tko njima dirigira.
Ima tu dosta istine, da su slijepi spori: kreću se pažljivo, oprezniji su sa svime, pogotovo sa sobom i svojim bližnjima, jer znaju odakle im voda dolazi, a tko im vodu muti, nema se tu puno filozofije, jedino što mi to shvatimo prije. Zato si spor i tih, jer znaš da ćeš sam snosit posljedice, a tijelo koje se polakše kreće manje nastrada, cijelo tijelo a ne samo taj jedan dio na kojem je fokus.
Dalje, neće upirati prstom ni u koga, jer ne zna tko je ni gdje je taj tko je kriv, a ne zna jer zna da ne vidi, znači nema krivih optužbi ni prebacivanja krivnje, tipa zid je kriv, zločesti šta ne stojiš miran.
- Navodno da ne prima svjetlo. - prozborim plašljivo - Tako su mi rekli kad sam bila dijete.
- Dijete? - iznenađeno, pa zar je? - A tko vam je to rekao?
- Liječnici, oftalmolozi, isto kao i vi. Ali moguće da je od tad znanost napredovala, ili se promijenio vokabular.
Pametni ljudi ne vole biti nadmudreni. Ne vole kad im se pravite pametni. Ako imate sreće riješit će vas na brzinu, ako nemate morate bit spremni na bol koju će vam moći nanijeti pod izgovorom neugodnog pregleda. Čak će vam reći da će biti neugodan. I prijateljski vas potapšati po koljenu.
Kad mi se tuđa lica i pogledi unose u lice i prinose pažnji, jasno razabirem kako se od nikuda odjednom stvorila ta glava koja nešto zahtijeva, ali ne razabirem od kud se stvorila. Ili kad nema tih radoznalih glava koje će poslije vrlo bučno i ponosno i pred vama hvaliti se kako znaju nekog slijepca i kako su ga baš ono vidjeli. Baš u oči, jadan.
I on i vi.
I moja jadna mama koja me u čekaonici tren prije nego nas prozovu pita:
- Je li, a na koje ono oko ti ne vidiš, da znam objasnit doktorici.
Pa šta onda mene vodiš, što ću ti ja. Vi se razgovarajte, a ja imam svoga posla. Vrijedilo je odrasti, samo radi toga. Da se sjetim Rade. Ima boljeg načina, ima drugog načina, drugačijeg pristupa. Ili ga je bilo, pa se zaboravilo, zato vas i sjećam.
+++
Cijeli post je na SlatkojSestriSna:
No comments:
Post a Comment