Ptice su nemirne jutros. Nešto se događa.
Miris je čudan u zraku. Zapaljena plastika. Ili tamjan. Da, onaj miris kojim komunalci prikrivaju smrad iz novih kontejnera za miješani i bio-otpad.
Bože moj, znaju li?
Nije ovo početak kraja, ne može biti. Počeo je kraj odavno.
Noćas ćemo čekati da se pojavi mjesec na zapadnom nebu. I ostati tako sve dok se ne podigne sunce sa suprotne strane.
Ljuljati se skupa s Majkom Zemljom. Kad ne znamo za bolju.
Ljubim te ljubim te ljubim. Zauvijek. I oduvijek.
Tankim ti prstima dodirujem drago klempavo desno uho. Dok plašljivim poljupcima kliziš sa drhteće donje usne do mršavog lijevog zapešća. Ispletenog modrim i zelenim žilama. Korijenjem. Koralja. Mi smo vodena bića.
Rastvaramo i rastapamo. Ono gusto i ono kruto.
Rastacemo. I rastavljamo. Ono zapetljano i ono upetljano.
I tamo gdje nitko ne misli da se moze proci, kad tad prolazimo.
Mi smo vodena bica.
U tuđemu svijetu.
Dobro se je, što češće, sjetiti toga.
U međuvremenu,
oko i
nakon njega:
Volim te i čuvam te.
