noćnik

Dok gusta tama povija nježnu kožu zemlje, pola života se sprema na miran počinak, a drugih pola tek kreće u noćna osvajanja, ja, biće niti dana niti noći, zurim u taj predivan izvor svjetlosti. 

Ta čudesna, plodna tama, osvijetljena pjevom bića u potrazi za zalogajima i zagrljajima, je razlog zbog kojeg ne razlikujem noć od dana. 

*-*

Bright night light delight - svaki jezik ima svoje predivne igre. Možete vi reći da su neprevedive, neprevodive ili nerazumljive, ali kad sve oduzmete ili pak nešto dodate, poezija je samo način da se obične stvari prikažu onakvima kakve stvarno jesu. 

Originalna verzija je na ovom linku Enlight

ili je pročitajte ispod <3 

Enlight 

poem by Sadhguru 

 

As darkness descends upon this gentle earth 

one half of life prepares to rest upon her breast 

another half begin their nightly quest 

Me, a creature of neither day nor night 

stares into this awesome darkness that is the source of light 

This womblike darkness of night delight 

made light by songs of the creatures of the night 

their incessant rancor for food or mate 

makes me see light beyond day and night 

I cannot see darkness or light 

ever since this darkness bright 

Love & Grace 

sanjač xxxiii

Ponekad se čini da se otoci pomiču, da plešu i da se kreću svaki svojom zacrtanom putanjom, ali neodredivim i nesigurnim plovidbenim redom. 

Zamišljam strogog starog splavara sa dugačkim metalnim štapom kojim odmjerava dubinu i odguruje polako svoju golemu plutaču od jednog ruba do drugog, a rubovi se odmiču, nema terra firme nigdje na vidiku, sve je pokretno. Čak nebo gore, mogućna je destinacija, jer će se obrušit svom nježnošću paučastih oblaka iznenadnom plavom kišom. Od koje je obzor plav. Na splav. 

Tako ja to vidim. 

Tekuće srebro. Posvuda.

Nešto ga pokreće, nešto se izlije, nešto se izgubi. A istovremeno, ništa nije izgubljeno, plovimo dalje. Iako stojimo. 

Kao kad znoj neki put izbije na koži bez vidnog razloga, nismo se utrudili niti nam je vruće, ali znojimo se na nekim mjestima više. Dok druga ostaju suha poput pijeska. 

Ili suze kad zaiskre, pa poteku jer nema potrebe za otiranjima, ove ne peku, željene su i tope vas na svim pravim mjestima na dobar način. 

Humoralna teorija nema ništa sa pričanjem šala, s vicevima ni sa gegovima. Vanjski poticaji su suvišni, kad sama Zemlja zapleše ovako. Dovoljno se samo gingati u istom ritmu onoliko dugo i onako tihano koliko možemo. A svak za se može. Makar u mislima. Onima koje ne stanuju samo u vašoj glavi, nego su posvuda gdje ima osjeta. Zdrave kože i tetiva. Gdje god teče moždina. Srž. 

I nije to fatamorgana iako sam izraz, pojam, riječ, što li je, ima veze s vodom. Nije optička varka. Fantazija žednog uma. Gladnog događaja. Ona se za stvarno kreće. Živa je baš kao ti i ja. 

To je njen način da nas sjeti. Onda kad zaboravimo. A zaboravljamo. 

+++

Plima i oseka. Poplava i suša. Brzaci i tjesnaci. Zamjena polova koju se pogrešno polovilo pa se prepolovio smisao i značaj. 

Dok god će biti ovih što su voljni i vični brzom govorenju prije nego shvate i pohvataju čemu su im to uši bile izložene, i to svima i to na sav glas i glasno, ostajemo u ovom uskom potezu od jednog otoka prema drugome koji kao nekud vodi ali ne stiže nikad, dok voda ne presuši sasvim i toliko da dugački štap starog splavara samo ostane grebati po pijesku poput novog mesije ali uzaludno jer nitko ne razumije znakove koje ucrtava. Nikad ih prije nije vidio. A čuo? 

Zvuk je sve. 

Tako je i Noa, pretpostavljam, i svi oni drugi likovi koje drevne priče pamte kao heroje koji su jedini preživljavali velike potope, pokušavao rastumačiti svoje razloge ovima koji su samo žderali i pili, i ženili djecu baš u inat svima koji su im govorili da neće imati potomstva i da "nikad neće ući u moj pokoj!". 

Obilje. 

Ono kad nakon ove srebrene, pljusne zlatna kiša izmiješana sa svim suncima koja umiju grijati. Pa im iz zahvalnosti što jesu bila ovdje makar i za kratko s nama, naša, pamtimo imena i njih nadijevamo zvijezdama koje vječno sjaje. Ili će zaintrigirati nekoga. Za nešto. 

Otvara se zemlja. Tako će reći. Pojavila se rupa, i nitko ne zna kako niti što je. Pa najhrabriji od ljudi traže među sobom kojega će poslat i uposlit da izvidi prvi, kolike li će u ovoj pronaći mrtvace, i hoće li pisati na ćelavim lubanjama čiji su i kojeg su bili okusa i boje. Sve dobri i pošteni svijet. Sad samo treba pronaći krivce koji bi još bili živi. 

Krivo je vrijeme. Glavni krivac za potrgani zubni konac. Zub vremena glođe nemilice. 

Samo to treba priznati, ništa drugo, za nastavit svoju plovidbu sa svojim mirom u svom ritmu dalje. 

+++ 

Zapravo se voda podiže i spušta a nama se čini da voda miruje a zemlja da se miče. Možda zbog stalnog osjećaja da gubimo tlo pod nogama, da gubimo vrijeme da nam nešto izmiče i promiče da imamo važnijih stvari i problema od ovih kojima nas je život odlučio gnjavit. 

Život nema drugog smisla osim sebe sama. To je jedino što uvijek treba znati. A živo je sve. Ništa manje bitno jedno od drugoga. Sve jednako vrijedi, sve potrebno, voljeno i željeno i željno. Okusiti život. 

Ovu sol, koja je ista. 

Kapala sa čela, s dlanova, između trepavica. Ili sa oblaka. 

Iscijedila se sa oblutka savršeno oblikovana a sitnog poput žulja među nožnim prstima. Ista materija. 

Sad samo treba isplaziti jezike, ispružiti ruke, otvoriti dlanove i prstima zagrabiti što više svega toga. Što liječi. Mi kažemo, dušu, ali nije duša nikad bila lijeka potrebita. Ta kako bi kad je ona sama ta hrana, taj lijek. 

slatka sestra sna : nogama hodamo, očima gledamo

Vježba za treću konsonantsku 'Nepravilnosti u deklinacijama' je predložila naslov, a dalje se priča odmotala sama od sebe.

Radnja počinje kada jedan strani student violine nastrada na rampi za invalide, što lokalci nastoje iskoristiti za uklanjanje iste u korist dva parkirna mjesta. A onda, na istom mjestu gine i jedna domaća djevojka. 

Ovdje je prvi: 

slatka sestra sna : nogama hodamo, očima gledamo:  - Gledaj kud hodaš! - nestrpljivo je povikala gospođa s lijepom frizurom odgurnuvši snažno objema rukama mršavo stvorenje koje joj se našlo... 

pa još 15 klikova na sljedeći post. 

Moja nova #SaveSoil priča koja pristupa različitim vrstama invalidnosti na neočekivan način, može se čitati kako vam ukratko opisah, ali u pozadini, ili pak u prvom planu, jedan je od onih sudbinskih susreta neba i zemlje, crnog i bijelog, poznatog i nepoznatog, stranog i tuđega u nama samima, a što se tek počinje nazirati preko drugih ljudi, stanja i pojava. 

Magla, smog, čestice prašine koje, tek kad zasvjetlucaju u zraku primijetimo kao čudo, do trenutka kad nam netko ne skrene pažnju na to da bi mogle biti otrovane fosforom. A onda se svjetlosti preplašimo još više nego što se plašimo mraka. 

I Perun i Svarog gospodare munjama i gromovima. 

I bi svjetlo! 

(možda sovama?) 

čemu služe ruke (22)

Izračunala sam da mi treba oko dvadeset minuta da dovršim jedan redak novog mata koji sebi pletem. 

Dakle, od pamučnih starih majica i pidžama, jastučnica i tavajola. Ništa se ne baca!

Izderala sam najprije vrpce, pa obojila prirodnim bojama, pa osušila, smotala u klupka. I sad pletem. 

Slijepa Parka, jedna od sestara koje imaju posla sa tkanjem života. Koja je moja igra? Koja sam od tri? 

Klota. Laheza. Atropa. 

Prošlost. Sadašnjost. Budućnost. 

Rođenje. Život(?) Smrt. 

Izračunala sam, dakle, za jedan red mi treba cca 20 minuta vremena, života, i odjednom sam postala vrlo matematična. Sistematična sam uvijek bila. Morate, kad vas se, po rođenju, označi kao različitu, izraditi sistem da biste preživjeli u tuđem sistemu, po tuđem. Nitko vas to ne pita. Okolnosti vas prisile. Od onoga što nitko neće, izraditi život.  

I dobro da me to zapada. I dobro da je tako. Lijepa je to igra. 

A onda sam shvatila da nemam vremena, i da mi se žuri, i da nastavim li tako neću stići nikad. Nigdje. 

Svejedno što nisam znala niti kamo? mi je žurno stići. 

Nastojala sam ubrzati rad svojih ruku. Nastojeći požuriti vrijeme. Ili ga skratiti? Sa manje vremena što to dobivam? 

Isto grama pređe. 

Iste ove ruke. Iste igle. Isti punti. 

Isto vrijeme. Isto teče. 

Ja mirujem, ono se kreće. 

Čudan, čudan san.  

Ilustracija je urađena za projekt "SaveSoilSecureFuture - handprints, uz popratni tekst: 

In the Tapistry of Life we were ment to hold our hands, not elbowing. 

uši šta i misli čuju

Neka godišnja doba ne bi bila popularna da nemaju svoje popularne melodije, a neka doba godine ne bismo ni prepoznali da nisu opjevana. Bismo li, na primjer, znali da ledeno doba i božići idu lijepo jedno uz drugo da pjesma nije dala naslutiti da s prvim pahuljama snijega dolazi veselje na saonicama Djeda Mraza zatrpanim poklonima. Snijeg je podsjetnik prirode na potrebu za odmorom, snom i tišinom. Božić je mlado sunce koje se rađa, obećanje novog života, nakon prividne ili trenutne smrti. Da se svijet toliko ne boji tihe tame, ne bi ga trebalo varati umjetnim veseljem. 

Tako će netko za Božić poželjeti samo da bude bijel i da smo svi skupa na okupu, a netko će zamoliti gumenih bombona, jer je tako rekla simpatična reklama. Sve radio stanice i sve male i velike trgovine će vrtjeti samo "božićne stvari", sa puno zveckanja praporcima, i ponekim tobože slučajnim zvukom blagajne koja se puni. Subliminalno. 

Po svim gradskim raskrsnicama će zvonca starinskih mauntinbajkova nadjačati zujanja električnih romobila. Lijepo počešljane žene gnjevnih lica će izlijetati iz malenih radnjica sa šarenim, sjajnim, papirnatim vrećicama punim stvari koje će nesebično poklanjati ljudima koje inače mrze, još uvijek ljutite na prodavačicu koja joj se nije osmjehnula kako to njena profesija nalaže, ili umotala ili zamijenila ili pokazala nešto što je ova znala da ima ali se pravi, ili čuva za drugoga, za neku svoju. I takva će ljutita ostati i kad na sve to zaboravi. A sirene vozila hitnih službi, s rotirajućim svjetlima ili bez uopće ikakvih, će zavijati kao na lunaparku.

- Kad ja kupim kabriolet, malenoj potrubit ću, blenuti će svijet. - ali to je pjesma koja odgovara drugom stanju svijesti. 

Vijesti o ekipama ER (60 vatrogasaca sa 20 vozila na terenu od stotinjak kvadrata!) koje otvaraju kolektivna bolovanja zbog stresa na poslu, nakon što ih prilike prisile svjedočiti stvarnoj nesreći, ili čak one u kojima su oni sami skrivili koju, nisu više nikakva rijetkost. Dok nam svijet priziva novi veliki rat. Tenkovima na zemlji. Tankovima na moru. Dronovima iz zraka. A iz dubokog svemira, tko zna iz čega. (Iz konzerve paštete? We Know Major Tom's a Junky..)

Božićni TV raspored ove godine, zove još jednu reprizu božićne epizode Malo Misto, pa nekako sve miriše na isto, da nije ni čudo da je i ostala samo jedna pjesma, u GenZinoj obradi, koja niti ne otvara stare rane, niti budi lijepa sjećanja, zato što je ta glupa mlađarija toliko uporna u oponašanju samo onoga što generacija njihovih očeva nije dobro razumjela, da se novi veliki rat i čini kao jedino razumno rješenje:  

- Ima uši šta i misli čuju. Ima oči šta u dušu ruju... 

- Svako li je mili bože krvav ispod kože... 

Čudno je to što nitko nikada nikome nije branio da slavi što god je slaviti htio ili imao običaje, a kako se s melodijom sve isprevrnulo u sprdnju. Da se naslutiti da se ne radi o šali ni o zafrkanciji, ipak se svi radije, uporno i na silu smiju, izmišljajući nove stare uspomene.

Prije 50+ godina, djeca su uredno primala svete sakramente, a domaćice se natjecale čiji je veći betlem u tinelu. Dočim bi domaćini, zajedno sa crkvenim zborom, u po noći glasno zapjevali jedino onu dionicu "pri i stu u Pljuj, he he"  

- O Otajstvo čuj čuj, i jaslicam pristupljuj 

- He he 

Valjda zato što smijeh uposli više mišića nego strah; dok se cijelo tijelo djedamrazovski ho-ho-ho trese, čut će se manje onih oh uzrokovanih razočarenjima, neugodnim iznenađenjima, preopterećenjima ili letećim pesnicama. Pjesma daje krila. 

+++ 

Odatle strah da će me izbaciti iz crkve, ako samo povirim u nju drugačije nego kao turist, iako je sve oko tog svetog prostora oduvijek privlačilo više od ičega što iz svog djetinjstva pamtim. Strah da ću izdati oca, jer je on ateist, iako nisam imala pojma što ta riječ znači. Odanost obitelji je bila jača od onoga što mi je duša (?, ili što li sam već imala ili nemala ili imam) govorila da trebam. 

Isto, potpuno isto kao i sad. Samo što sada više ne povezujem riječi s osobama kako sam odmalena bila dresirana. Nego radije s ritmom i zvukom. 

Odanost i poslušnost obitelji. A obitelj je ono što me drži i podržava: 

Ova pjesma, jer je mogu čuti i druge uši osim mojih. Ovaj alat jer ju je iznio van mene. Ova kuća jer me čuva i kad ja ne mogu sačuvati nju. Ovaj zrak kojega ne vidim a u kojem živim. Vidi li on mene? Zna li da je on u meni? 

Škripi li i kod vas drveni pod samo zimi i samo noću i samo kad ste sami, ili se to samo tako meni čini? Škripi li od boli, molim ne gazi me tako ni toliko. Škripi li od nestrpljenja što više ne poletim. Škripi li samo zato da skrene pozornost na vlastito postojanje. Ili da mi kaže: Ne boj se, sve je na svom mjestu, nisi sama... 

Sretan Zimski Solsticij! 

Ovdje: 

slatka sestra sna : uši šta i misli čuju

oči boje vena

Pop muzika se može uzeti kao dokaz za to, da je zvuk važniji od riječi, da je značajniji, da govori više, odnosno da, kako se običava reći za slike, pogotovo ako su pokretne, da "vrijedi više nego tisuću riječi". 

Odmah ću vam na primjeru i objasniti na što točno mislim: 

Tamo početkom milenija, ili koju godinu prije, u našim je krajevima bila popularna ljubavna pjesma posvećena jednoj Marini. Pjesma je bila toliko popularna da se sada bar svako druga oko-dvadesetogodišnjakinja zove - Marina. Vrlo lijepa, mirna melodija. Malo hrapav, taman toliko da ga nazovete toplim, muški glas. I uopće, ugođaj kao da šetate pored mistične rijeke. 

Svi smo složno pjevno ponavljali slogove, pogodivši sa sigurnošću makar samoglasnike. 

" AaaAaa Ja, ja ne mogu bez njeEee, bože-bože spaAasi je " 

" AaAaAAaAa ne mogu bez njeeee, bože-bože spasi Me " 

Slovo gore, dole, šta to ima veze?! Uzmi što ti se da i uživaj dok možeš! 

Ali uvijek se nađe onaj koji će reći da nije do uživanja, da umjetnost treba razumjeti, da život treba živjeti u svoj njegovoj dubini i širini, provjeriti sve opcije, istražiti sve mogućnosti, a umjetnost da je poticaj, pjesma da je - povod. 

Ili makar slično nešto tome. 

Intelektualci su govorili da "Je" na kraju refrena, ne bi imalo smisla, jer: 

- Zašto bi pjesnik molio boga da spasi nju, ako On ne može bez nje, i to toliko da glasno urla od boli. Logično da traži spas ili olakšanje za sebe. 

Romantici su rekli da itekako ima smisla i je i me, jer: 

- On odlazi, a ona je, zaboga mrtva bez njega, i on, koji ju toliko voli moli boga da je čuva umjesto njega, da spasi njenu dušu. Kao i njegovu vlastitu, jer zaista, on ne može bez nje, toliko da glasno urla od boli. 

Intelektualci bi, da nisu pristojno odgojeni, ustrajali upornije, jedno vrijeme tvrđe naglašavajući M na kraju refrena, ali budući da su romantici uglavnom bile cure i to vrlo nježne, došlo se do dogovora, jedanput Je, jedanput Me, nebitno koje je prvo na redu. Ionako pjesmu tvore vokali. Konsonanti su backup. Ne toliko važni. Objašnjenja i tumačenja vezana uz njih, ionako se s protekom vremena prilagođavaju. 

Ali o čemu zapravo ta lijepa pjesma pjeva? 

" Nitko nije znao sakrit' suze k'o Marina 

(kakve je oči imala?) 

Imala je oči boje vena, boje vena boje Dunava " 

Alternativno, boje neba, boje Jadrana. 

Plave ili zelene? Mutne ili sjajne? Širom otvorene i okrugle ili stisnute, poluzatvorene i uske? 

Mi koji imamo sreću vidjeti nebo svaki dan, znamo da nebo nikad nije tužno ni usamljeno. Čak ni kad je magla, čak ni kad je grmljavina, čak ni kad lije kiše iz visina iz dubina, nebo ne plače u grču i samoći. Kad jesenje pljušti, kad proljetno rosi, kad ljetno osvježava, kad zimski zasniježi, nikad, nikad nebo ne plače u grču. 

Mi koji živimo uz vodu, pa bio to izvor, jezero, more ili ocean, istu stvar, kao i  za nebo, stopostotno znamo. 

Sjećam se da sam, kad sam bila prisiljena misliti o tome, mislila, iako se nisam usuđivala reći to naglas, da je Marina bila slijepa, da je imala glaukome na oba dva oka, zelene mrene, jer da jedino to savršeno odgovara opisu spjevanoga: 

Vene su zelenkasto plave pulsirajuće linije pod tankom prozirnom kožom na tankim zapešćima nesretne djevojke. 

(Također su takve na nateklim nogama umorne žene koja bi/koja je postala samo za koju godinu naprijed.) 

Dunav, sa slika tadašnjeg vremena, jednako je tako mutan, gust i ušančen. Iako bez nagovještaja da ono što skriva ispod površine može biti nešto poput krvi, pulsirajućeg života, koji prijeti da se izlije. Nekontrolirano. Od boga. Izazvano. Od čovjeka. 

Što smo propustili? Što propuštamo? 

Nisam imala hrabrosti reći, ne zato što sam znala da nitko ne bi razumio, nego zato što sam znala da bi čitava stvar krenula u  pogrešnom smjeru. Otovrila bi samo nove rasprave tipa: 

- Da, on je tužan zbog toga što je ona bolesna i on joj ne može pomoći, pa ide u bijeli svijet da joj nađe lijeka, da ozdravi pa kad ozdravi da mogu biti zajedno sretni do kraja života. 

- Da, ona je tužna zbog toga što je bolesna i ne želi da on to zna, zato ona skriva suze od njega, ali on svejedno zna, pa odlazi u bijeli svijet .... 

- Kakav je to muškarac koji napušta ženu koju voli samo zato što je ona bolesna?!? 

- Kakva je to žena koja skriva suze da muškarac ne bi doznao da je ona bolesna?!? 

I zaključili bi, kao i tisuću puta do tad i hiljadu puta do sad, da je sama kriva, da svatko dobije ono što zaslužuje i da se ženama, iako su prijetvorne i podle, uvijek na kraju - oprosti. 

sanjač xxix

Znati nešto što drugi ne znaju, čini vas moćnima. 

Nevažno je, potpuno, što ništa od svega možda nema smisla. Smisao je najlakše izmisliti. 

Postoje na svijetu mjesta koja jedino mašta drži na okupu. Da bi mogla biti dovoljno čvrsta da bi se na njima moglo baš nogama stajati, potrebno je puno bića s istim uvjerenjem. Jedan jedini tračak sumnje, i sve propada u crnu rupu.

Ljudskoj vrsti nikako ne odgovara da nas ima više nego što ovaj krhak san može da ponese. 

Miševi, mačke, skakavci, ptice i ribe imaju čišće i sretnije misli, bez namjere da prevare. 

Okrugle krošnje ljekovitih stabala koje drhture poput djevojčica. Srebrne ljuske i pernate iglice koje šušte poput vodopada. Pjenasti oblaci i magleni vrhovi planine koje zvone svaki svoja obećanja.  

Sanjaju ljepše od ikog od nas. 

Mi im samo možemo davati ljudska imena, nadajuć se da nitko neće zamjeriti zbog oskudnosti znanja i jezika. Kao i očitu suvišnost na ovome mjestu. 

Ljudi starine su, iz poštovanja, nosili njihova imena: imena rijeka, imena izvora, drveća i cvijeća... 

Ili su priče o preobrazbama, metamorfozama i transformacijama proganjanih nimfi, vila i ljudskih djevojaka, u stabla, izvore ili u oblake, u zlatnu kišu, skliska morska stvorenja ili pernata i svilena krilata čudesa, obrisi kruga koji se zatvara nama pred očima? 

  

Ima još i sada neka Ljiljana, Ljubica, Jasmina, Margarita i lijepa Kata. 

Jelka i Borka i Lovorka i Rašeljka i Drinka, već su puno rijeđe. Biljana, Višnja i Ruška i Ruža i Ružica, Ivančica. Jagoda i Marica i Matovilka. 

Što to ima s nama?

život je sam

Ima jedan video u kojem Mohanji govori o tome kako je uvijek želio biti sam. Mislim da je to bilo u kontekstu planova za budućnost koja se ne može predvidjeti, ili o željama koje su, obično, drugačije od moguće stvarnosti: jer je očito da mu se ni plan ni želja za samoćom nisu ostvarili na način na koji je sebi zamislio. Stalno je, naime, okružen ljudima, i svi imaju neka očekivanja od bivanja s njime. 

Kad ga ponovo pronađem, zalijepit ću link.  

Ispričao je, kako je zbog toga što je to rekao u školi, kao odgovor na pitanje "Što želiš biti kad odrasteš?", bio raspoređen u odjel za specijalnu djecu. Onu s posebnim potrebama. 

Mirnu i pristojnu djecu, koja samo žele da ih se pusti na miru i s mirom, oduvijek se promatralo kao problem. Tako se čini. 

Sa divljima i agresivnima se zna kako: Nježno. Neka vide da može i drugačije. A sa onima koji su već od sebe nježni.. Ne znamo. 

Čini li se i vama da ovo sve nema previše smisla? 

Na pamet mi je pala jedna epizoda iz perioda mojeg obrazovanja (moram se češće podsjetiti da moram biti zahvalna zbog 'zdravstvenog' stanja koje mi je omogućilo puno puno prostora za samoću): 

"Život je san" - to je bio naslov pjesme, koju sam izgleda samo ja imala za naučiti. Ne pamtim ime autora, niti je li bila obvezna lektira ili nešto što mi je netko podvalio, ali radilo se o dječaku-kraljeviću o kojem je proročanstvo glasilo da će kad odraste biti okrutan tiranin, te da bi bilo za svih bolje, kada nikada ne bi vidio svjetlo dana. Budući da je bio jedinu nasljednik, nisu ga dali smaknuti, što bi bilo jednostavnije, nego su ga zatvorili u toranj u koji nitko nikada nije dolazio. Hranu bi mu gurnuli kroz mala vratašca, i to je bio sav kontakt sa vanjskim svijetom. 

A onda, kad je došao do punoljetnosti, odlučili su provjeriti, kakva mu je ćud, hoće li se proročanstvo pokazati točnim. 

Stavili su mu nekakav omamljivač u hranu, te ga, bez upozorenja, prebacili iz tamnice u kraljevski dvor, odjenuli u baršun i svilu, i stali oblijetati oko njega kao da je oduvijek sve bilo tako. 

Zbunjen i nepripremljen na ljudsko društvo, a kamoli na što drugo, kraljević je zaista pokazao da mu ćud nije posve ljudska, te su ga vratili, na isti neprimjetan način, u njegov ćumez. 

Tada je ispjevao ovakvu pjesmu: 

~~~

čudan svijet i čudan dan gdje život je jedan san 

a iskustvo moje sudi: čovjek sanja ono što je, sanja dok se ne probudi. 

I ja sanjam da sam tu, sputan u tom kutu bijednom, a snio sam da sam jednom uživao sreću svu. 

Što je život? Mahnitanje.

Što je život? Puste sanje.

Prazna sjena što nas lovi. 

O malen je dar nam dan, 

jer sav život - to je san, 

a san su i sami snovi.

~~~

Sretan imendan, luce! 

hoće li ljudi ikad vidjeti ...

... kolika moć leži u Ničemu 

 

 

sanjač xxv

kao neko sjećanje 

na neki od prošlih života 

u kojem sam bila 

zmija

tanka i sjajna

tiha i gluha

ipak sam čula: 

- šššššš nemoj da te čujeeee, ona je zzzzzla, vreba da ugrizzzzze

 

 

da me nisu stalno, gdje god da bi došla, 

gledali sa sumnjom pa 

ne davši si priliku da vide što se vidjet može, 

tjerali od sebe

možda nikad ne bi bila zaslužila noge, 

da bi mogla krenuti svojim putem

kolibrić

Sadhguru je napisao pjesmu o kolibrićima i shvaćam to kao znak da smo osigurali prolaz za našu vrstu. 

"Dok drugi zure u nebesa, čekajući čudo da se desi, ti znaš da je Život u krilu Majke Zemlje..." 

Progledati znači znati svoju poziciju u svijetu i djelovati u skladu s njom. 

Do sada smo mislili da je problem u nama. Krivili se misleći da se ispravljamo. Dopuštali drugima da nas popravljaju i sređuju nas prema svojim zamislima. Onima koje idu u prilog njima i njihovu usku krugu ljudi. 

Tražili oproste i molili bogove da nam skrate boli. 

"Ali ti ptičice znaš koji cvijet će dati to što tebi treba / Tvoj let čudesan tako da izgleda poput Čarolije / u koju je uloženo toliko truda..." 

 

Osjećam se voljeno i zaštićeno, iako na prekretnici. Što god da bude bilo, bit će preobražajno. 

 

Humming Bird

In search of Nectar
that is sparse and rare
You know which blossom
is willing to yield what you need
A flight so fabulous that
seems like Magic, that you work hard for

Those who do not know the
Nature of life and its Magic
look up to Heavens for the Manna
But you know, it is all in the
Breast of Mother Earth

Humm away for ever
and Ever

Subscribe Now

Get Isha Forest Flower

 

mjesečari

Brzo se premeće mjesec po nebu ovih dana: 

Neznano je, da li po nebu ili po kalendaru. 

Godine lete, a dani se vuku. Otvoriš oči i već padne mrak. 

Stigla je zima? 

Ljeti se čeka da prođu vrućine. Zimi se čeka da napokon zatopli. Na proljeće i jesen se gleda da ih se ne vidi; zbog peludnih alergija i groznica i svega čega! 

Kad je vedar dan, više voliš kišan, kad je kišan dan, želiš grmljavinski, kad zagrmi glumiš da se bojiš ili ne bojiš ovisno o društvu u kojem se zatekneš ili o trenutnom raspoloženju. Kad je duga, ne možeš se sjetiti, čega je ono znak, pa se uvjeravaš da mora biti dobar, pa nabrajaš samom sebi u bradu na čemu sve moraš biti zahvalan, jer je to sad IN, moderno je biti - spiritualan. 

Ljudi naše davne prošlosti su, promatrajući mjesec kako se kotrlja, došli do zaključka da je i Zemlja okrugla i da se kreće. I bez snimaka iz svemira, i bez očevida! 

I bili su u pravu. 

Zamisli!

21.7.2024. vidimo se ovdje 

Sretna Guru Purnima, svima koji slave i koji ne slave! 

zvuci i boje

 Mogla bih ga slušati stalno i uvijek :) 

Obi Wan <3

sanjač xxviii

Ptice su nemirne jutros. Nešto se događa. 

Miris je čudan u zraku. Zapaljena plastika. Ili tamjan. Da, onaj miris kojim komunalci prikrivaju smrad iz novih kontejnera za miješani i bio-otpad. 

Bože moj, znaju li? 

Nije ovo početak kraja, ne može biti. Počeo je kraj odavno. 

Noćas ćemo čekati da se pojavi mjesec na zapadnom nebu. I ostati tako sve dok se ne podigne sunce sa suprotne strane. 

Ljuljati se skupa s Majkom Zemljom. Kad ne znamo za bolju. 

Ljubim te ljubim te ljubim. Zauvijek. I oduvijek. 

Tankim ti prstima dodirujem drago klempavo desno uho. Dok plašljivim poljupcima kliziš sa drhteće donje usne do mršavog lijevog zapešća. Ispletenog modrim i zelenim žilama. Korijenjem. Koralja. Mi smo vodena bića. 

Rastvaramo i rastapamo. Ono gusto i ono kruto.

Rastacemo. I rastavljamo. Ono zapetljano i ono upetljano. 

I tamo gdje nitko ne misli da se moze proci, kad tad prolazimo. 

Mi smo vodena bica. 

U tuđemu svijetu. 

Dobro se je, što češće, sjetiti toga. 

U međuvremenu, 

oko i 

nakon njega: 

Volim te i čuvam te. 

mnogookost (13)

 http//sadhguru.co/msr 

#AwakeWithAdiyogi 

#WhoIsShiva 

#SaveSoil

#ConsciousPlanet

sanjač xxvii

U blizini je uvijek neka rijeka. Mogu osjetiti hladne kapljice na koži. Vodena pjena. Ne bude svaki puta osvježavajuća. Neki put se lijepi po rukama i licu poput pijavica. Neki put poput spreja koji grize oči. 

Osim mene, uvijek su prisutne još neke žene. Poznate i nepoznate. Mama, susjede, prijateljice koje nisam vidjela ni čula od djetinjstva. Svaku znam po imenu i nadimku, iako se ni jednoj od njih direktno ne obraćam. Ni one, kao da ne vide mene. 

Zgrada u kojoj boravimo, uvijek je velika i sivkasto bijela, kao stare plahte s pomalo poderanom čipkom. Ali uredna i čista. Sve mi peremo, čistimo i ribamo, iako izgleda kao da se odmaramo. Dojam je da svaka radi svoje, iako se u stvari špijuniramo. Ne znam kome se podnosi račun. Ali podnosi se. I to neznanje i ta sigurnost unosi čudnovatu jezu u ambijent. 

Sve je, sve uredno izmiješano. Čujem stabla, vani, kako pjevaju, i sve što želim je.. zagrliti ih, utješiti, ljuljati se s njima. 

Gordana ima sjajno bijeli ten i sjajnu tamnu kosu. Ni jedno ni drugo nije prirodno sjajno. Dijete koje drži u rukama, jednako je čisto. Bez mrljice, bez mrvice, bez trunčice života. 

Ankica s ponosom pokazuje nekakvu diplomu sa starinskim pečatima. Otvara usta, poput ribe, bez glasa. Svi joj odobravaju. A ona nekako nije sretna.

Mama i teta se nadmudruju oko nečega što same nikada nisu vidjele, ali su čule i sve o tome teoretski već znaju. Jedna bolje od druge. Pa obratno. 

Ana i Žana ribaju pločice wc-a. Školjka je poplavljena i prljava. Voda izlazi sa svih strana. Ali one zbog nečega misle da je najvažnije da su fuge čiste. 

Gordana izlazi iz jednog od wc-a, bijesno i s gađenjem pokupi dijete i bez pozdrava ode. 

Oh ne, ta se nikad nije, i nikad se neće družiti sa čistačicama javnih zahoda. 

Zasmrdjela joj je naša prisutnost, nikako ne njezino govno. 

Mogla sam biti svaka od tih žena. Imati priču, i nje se držati. Ali izabrala sam biti slijepa staričica koja čuči u svom kutku svemira. 

Sve vidim, sve znam, sve razumijem. Sve čujem. Ne sudjelujem, po prirodi stvari. 

Ko bog.

Oni što me vide, misle da sam prosjakinja i od te milosti preživljavaju. Oni što ne vide, posrnu ili zapnu preko mene, a da ne znaju o što ni zbog čega. 

sanjač xxvi

Prozračno čvrsto i prljavo čisto kao sve nijanse jeansa koje posjedujem, koje sam ikad posjedovala. Tamno plavo na rubovima, žućkasto smeđe na šavovima, razliveno narančasto oko gumbića na džepovima. Sve u svom redu i sve sa svojim smislom. Sve s razlogom i svrhom. Ništa suvišno, nekorisno ili neuporabno. 

All is well. All is taken care of.  

Predivno plavo pred kišu. Predivno sjajno nakon kiše. Sedefasta unutrašnost školjke. Ili puževe kućice. Svetog Petra uho. 

Sigurna si. Zaštićena. I voljena. 

(netko mi je jednom pričao da je naše nebo, Zemljina atmosfera, kao stijenka maternice. niti unutar nje ima ičega čega se treba bojati, niti je ono izvan, ono u što se tek trebamo roditi vrijedno straha ili požurivanja. sve u svoje vrijeme.) 

<3

unutarnje oči

 

 

Svaki put kad osjetiš da postaješ opčinjen materijalnim stvarima, zatvori oči, pogledaj unutar sebe. 

Nema ništa za gledanje. Ne osjećaš ništa. 

Ipak, sve što je vidljivo, proizlazi iz tog nevidljivog. 

"Svjetlo sja jedino zato što postoji tama." 

Ako se nastaviš probijati kroz tamu, kad tad ćeš stići do zasljepljujuće svjetlosti. 

Iza Mraka i nakon Mraka, čitav je jedan novi plodni svijet. 

već se pale luči male

Ne znam sad koji paranoik iz kojeg filma je rekao da zvijezde možda nisu zvijezde, nego rupe koje je netko probušio na poklopcu tako da možemo disati. Ali moguće da ćete baš vi biti taj koji će kazati da vam je puna kapa glupih ljudi koji misle da govore pametne i provokativne stvari. 

Evo još jedne: Pitam se, pitam, što misli žarna nit da je staklena kupola žarulje u kojoj obitava. Vidi li ju uopće? Vidi li i nju samu itko, takvu kakva je - žarna nit. 

Ulična svjetla postoje radi sigurnosti šetača. I zaista, čemu služe zvijezde?

Prva stvar koju moja sestra napravi kad se vrati svojoj kući je da upali TV. Ona kaže da joj TV daje osjećaj doma i topline. Tko zna, možda se boji što bi joj kuća mogla reći da se događalo dok nje nije bilo. A možda se boji da joj ne bi rekla ništa. 

Slike koje se izmjenjuju na vertikalno postavljenoj plohi, mogu poslužiti kao simulacija kamina. Vatre koja pucketa. Nagovještaj svjetleće topline. 

Na kanalu koji prenosi samo plesnu glazbu, već se počelo sa starim božićnim pjesmama. 

Vrijeme je trgovanja. 

 

Uskoro ćemo upaliti prvu adventsku svijeću. 

Čeka se Krist da potjera lihvare iz hrama.

sanjač xxiv

kao sjećanje 

na jedan od prošlih života 

u kojem sam bila stablo

tamrisa ili čempresa

mirisno i mirno samo po sebi

pa po tome 

na mirnoj strani otoka

čvrčci i sitne ptice u kosi

jantarne suze niz obraze

na obzoru 

sivo plavom plavo sivom

ne znam što je more što je nebo

("gdje" ne igra ništa)

kao, dodiruju se

(iako nisu odvojeni 

da bi dodir činio razliku)

kapljicama

neke su sjajne

neke su mutne

 

magla je u očima iliti glavi - tako bi to ljudi kazali

i imali bi krivo