poremećaj prehrane

 - A drago ti je slatko, a ne bi meni dala, je li... 

"Slatko" iz gornje rečenice se može odnositi na bilo što. 

Obično se može čuti prilikom darivanja bombona mladoj ženskoj osobi od strane starije muške, bio to otac, stric, susjed ili nepoznati netko.

Dijete kojem uz ovakvu izjavu ponudite bombon, obično bombon vrati. Pa bio taj bombon već u ustima, i napola rastopljen. 

Ne zato što 'ne voli slatko', ili što se inati, nego zato što se "slatko" "slatkim" vraća - isto istim. 

I ne bude mu jasno, zbog čega sada čin darivanja izaziva ljutnju. 

Može li dijete instinktivno, ili podsvjesno znati da će ga prihvaćanje nečega što mu se nudi pod krinkom dobre prilike, skupo koštati? 

Zbog čega su nas naše bake učile da ne uzimamo slatkiše od nepoznatih osoba, a zbog čega će nas moderni svijet označiti nepristojnim ako odbijemo njegovu medenu ponudu? 

Neposluh autoritetu se nekad davno kažnjavao smrću, malo manje davno se nazivao ludilom, još malo manje davno poremećajem u ponašanju, ... idemo li naprijed ili natrag, ne mogu procijeniti.

 

zaslužnost ili sažaljenje

Ljudi se grupiraju jer su im za neke stvari potrebne više od dvije ruke ili jedne glave. Za podići težak teret, potrebna je grupa ljudi, a budući da se ljudi često ne mogu sporazumjeti, izumljena je dizalica. Ok, malko kasnije nego što su se za tu stvar prestale koristiti životinje. Dakle, budući da životinje mogu biti nepredvidljive, ubrojimo i ljude u ovu skupinu, jer to nas većina jest, potrebno je sve pažljivo nadzirati, a za to je potrebno nekoliko pari očiju na nekoliko mjesta. Oči su vidjele, ali je glava zaključila, da neki ljudi ili neke životinje, neke stvari rade bolje ili  brže ili ljepše od drugih ljudi ili životinja, pa im se dopustilo da rade samo to nešto za što su 'stvoreni'. 

Moderna društva ne funkcioniraju na taj način. Budući da bilo tko može naučiti rukovati dizalicom, ili makar dobiti certifikat da zna rukovati dizalicom, povjerovao je da je dizanje teških tereta njegova osobnina, ili specijalnost ili zasluga. Razumijete? Sad samo primijenite ovu shemu na bilo što. 

Međutim, dizaličarev trud može biti razotkriven kao 'kićenje tuđim perjem', onog trena kad se dizalica pokvari, a ne stigne drugi stručnjak koji bi ju znao popraviti. Rijetko tko naime može sam samcat podići stvari za koje se inače koriste dizalice, zar ne? 

Preveliko smo povjerenje i previše smo odgovornosti dali ljudima sa certifikatima. Bili to liječnici ili učitelji, čak i inženjeri. Dok se zid ne sruši, dok cijev ne pukne, dok netko nekoga ne ubije na ovaj ili onaj način, sve može proći pod 'bilo tko to može'. 

A onda je kriv zid, zemlja, voda, ili ludi invalidi šta smo ih pozapošljavali iz sažaljenja. 

Mi ne trčimo brzo, pa nećemo pobjeći kad osjetimo da se približava opasnost. Mi ne vidimo dobro, pa ne vidimo kad nas gazda gleda da se slegnemo na vrijeme. Mi ne čujemo, pa ne znamo da se galami na nas. Jer cijelo vrijeme radimo svoj dio posla najbolje što možemo u najboljoj vjeri da to isto rade i svi ostali. 

Prema vlastitom iskustvu, većina ljudi koji su formalno zaposleni, dolaze na posao da si ispune dane. Žive tuđe živote, brinu se o tome tko što jede i tko s kime spava. Dumaju o tome što netko o njima misli. I trude se ostaviti samo najbolji dojam. 

Pet minuta svatko može biti ljubazan i simpatičan. Ali činjenica je da masku moramo kad tad odložiti sa strane.

Dok vas nitko ne gleda, kad nitko nije prisutan, ako nikome nemate nešto za ispričati, živite li?

o prihvaćanju

U ovom videu Sadhguru govori o prirodi dualnosti: 

Kad bismo mogli vidjeti život takav kakav jest, kao jednu cjelinu, tada ovo što poznajemo kao 'postojanje' ne bi - postojalo. 

Dvije oprečne sile su uzrok svega što vidimo i doživljavamo. Te dvije sile obično nazivamo muškom (energijom) i ženskom (energijom). Dominacija bilo koje od njih, bila bi katastrofalna. Trenutno dominira muška. Ali muška je podloga za onu žensku. Da se nije dogodio 'grubi' rad, ženska energija ne bi imala na čemu odraditi svoj 'fini'. 

Priroda muškog je osvajanje, priroda ženskoga je prihvaćanje. 

Sadhguru kaže da, ako nešto pokušavate osvojiti, to nikada nećete imati. Ako prihvatite, tada je zauvijek vaše. 

:) 

što to ti tražiš

Svijet užasno pati. Tko god ima oči da vidi, ne može reći da je sve u savršenom redu. Ne pate samo siromašni i gladni, čak i oni, takozvani dobrostojeći ljudi, trpe svakodnevno strašne boli. Tako smo napravljeni, kaže Sadhguru: 

- Kad je stomak prazan, imamo samo jedan problem, no kad je pun, smislimo tisuću problema. 

Na sreću, većina ljudi nije dobra u rješavanju svojih problema. Da je drugačije, da svaki od 6 ili 7 milijardi koliko nas ima, krene nešto raditi, za čas bi uništili planet. Nesposobni i lijeni spašavaju stvar. I to je tužno i žalosno. Sposobni i pametni bi nas trebali spašavati. Ali to se ne događa. Iz povijesti ljudskog roda znamo da su oni pametni i oni sposobni učinkovito uništavali svijet. 

Je li to božji plan? 

- Da nema nas, svijet bi bio u redu. Ali pošto smo tu, pokušajmo ga poboljšati, tražeći svjesno ono što tražimo nesvjesno. Radeći samo ono što je u datom trenutku nužno. Sjedeći s mirom ostatak vremena. Dišući.

odijelo (ne) čini čovjeka

Vole ljudi spomenuti da odijelo ne čini čovjeka, ako je u pitanju neki - drugi čovjek. Kad su oni sami na tapeti, tad vole da im se odijelo pohvali, i primijeti.

Komplimenti, komplimenti!

Tada se kaže da 'drže do izgleda', da 'vole biti lijepi' te da je, lijepo odijelo, stvar 'opće kulture'.

Možda zato majke djece s kakvim tjelesnim oštećenjem, u pravilu, jako nastoje da im je dijete čista, uredna i skupocjena izgleda, i ne mislim ovdje samo na pomagala za život. 

Mene je jako vrijeđalo, dobro se toga sjećam, kad bih čula da mama govori prodavačicama odjeće ili obuće: 

- Neka mi je makar lijepo odjevena, kad mi je ovakva jadna. 

Mislila je da ja ne čujem ili ne razumijem. Majke nisu cijepljene na glupost kada je u pitanju naučeni govor tijela. Samo im je usađeno u gen da 'vole svoje dijete', tako da je sljedeće što bi napravila, bio (medvjeđi) zagrljaj i zvučni poljubac u obraz: 

- Ne ti, dušo, ona tamo mala - 

Možda je to razlog što sam svaku drugu malu, osjećala kao samu sebe. A možda to i jesu bile iste ja. S istom takvom brižnom majkom: 

- Šta bi ljudi mogli reć'?! 

- Mme, da ne bi ljudi pomislili..

Sve, sve, sve za druge, ništa za nas. To je odlika svetaca. 

Niste čovjek zbog odijela, niti zato što ga nosite. 

Čovjek je ono U odijelu. Razumijete? Kosa, koža, kost.

Ono što ne biste primijetili da odijelo nije sjajno. Prvi dojam. Zato! 

Možda zato posebne mlade djevojke nastoje izgledati obično; podsvijesno znaju da će im ono što prvi dojam namami, nepovratno oduzeti kartu za bilo kamo drugamo. 

Još jedna važna lekcija koju sam mogla naučiti rano, zahvaljujući svemu što mi je dano.

sreća je varljiva

Nešto vam važno želim reći, ali i sam vidim da će biti teško to izraziti riječima: 

Nesreća je, naime, ljudima korisnija nego sreća. Sreća je lažna i teško uhvatljiva, a nesreća nas makar sjeća na to da je jedino promjena sigurna stvar! 

Ono što se smatra srećom, ljude zarobljava, a nesreća će vas osloboditi ako vas uspije natjerati na spoznaju da je sve na svijetu krhko i lomljivo. 

Boetius, Consolatio Philosophiae 2.7 

bilo što može biti bilo gdje

Ako je bog stvorio svijet, tko je stvorio boga? 

Pitanje svih pitanja: što je bilo prije: kokoš ili jaje? U kojoj točci počinje teniska loptica? Gdje je početak, a gdje kraj kokosova oraha?

Gurudev kaže da je istina sferična, a postojanje - privid tj. ono što vidimo kao istinu, ili smatramo istinom - linearno. 

Da bismo nešto mogli percipirati kao nešto što se kreće, mora postojati i nešto drugo što se ne kreće. 

Nama se čini da sunce izlazi i zalazi, ali ono u stvari ne ide nikuda. Mi vidimo dugu kao čudo, ali ne i što stvara to čudo. Ne treba na sve gledati kao na nešto što traži tumačenja. Život jednostavno jest. 

Ako znamo da je 'život' san, budni smo već ako to znamo. Svaki put kad smo jako sretni, pitamo se: 

- Je li sve ovo stvarnost? - 

Kad smo jako sretni, tada smo budni!

Samo kad smo nesretni, mislimo da je sve ovo realnost. Izgubljeni smo u objektivnoj stvarnosti, u ljudima i stvarima oko sebe, pa lako zaboravimo svoju vlastitu unutarnju snagu. Zato je potreban maleni odmak od svega, da se sjetimo svojeg unutarnjeg svjetla. 

U prirodi je svakog ljudskog bića sreća i mir. Zato ljudi idu u ratove, bojeći se da će izgubiti svoj mir. Zaboravljajući da su oni sami mnogo, mnogo veći od tog straha i tih misli u svojim glavama. 

Kad se sjetimo da mi nismo te misli, tad smo sigurni. :)