o osobnom asistiranju i o lajfkoučanju

U osnovi, ljudi se dijele u tri kategorije:

1. oni koji vide,
2. oni koji vide kad im se pokaže ili objasni,
3. oni koji jednostavno ne vide.

Po mojem skromnom mišljenju, radi se o evoluciji svijesti, a ne o osjetilu, o fizičkim očima.
Popularna podjela koja se u današnjoj, samoproglašeno svjesnoj populaciji tumači svakojako, obično se pripisuje Leonardu da Vinciju. On sam, vidio je dobro, imao široke poglede i (ne baš) pregledno prenosio što je sam spoznao.

❤

U svom svijetu, snalazim se dobro - prva sam kategorija. Inače ne bih mogla preživjeti.
U fizičkom svijetu, sam druga, trebam pomoć kad prelazim cestu, netko me treba usmeriti lijevo ili desno, ako hoću negdje otići sama, ili ako nešto želim uzeti bez pipkanja i tumaranja, trebaju mi jasne i točne upute ako želite da napravim nešto za vas, nikakvo gurkanje ni namigivanje, mahanje rukama ni odmahivanje, ne znače mi ništa.
Društvene igre jednostavno ne igram - kategorija broj tri.

Treba li mi osobni asistent?
Prema mojem skromnom mišljenju, ne.
Do sada sam nailazila na ljubazne ljude koji bi mi sami nudili pomoć, kao i na one koji bi na pitanje "Molim, u kojem smjeru?", panično vikali "Tamo! Tamo!" a onda tiho "Bože moj, jadna ti je", onda glasnije "Tamo!"

(Lijevo - desno, se uči u osnovnoj školi. Pametno je za smjer pitati djecu. Em friškoga znanja, em manje je zazora i straha.)

- Gospođice, molim vas, lijevo ili desno?
- Tamo, bože, tuda! -
- Jesi čula šta ti je rekla 'gospođice', još te i vrijeđa -

Ovo bi morala trjpjeti često, u slučaju da uzmem asistenticu na plaću.

Svi, apsolutno svi, danas misle da mogu i moraju educirati svakoga tko neima isto mišljenje o svemu kao oni sami.
Evolucijski, svatko je svoj - kraj.

u strahu su velike oči

Sjećaš se one priče, kad je ljubomorna Hera, ili Junona, muževljevu ljubavnicu stavila pod nadzor stookog čudovišta?

Čudovište je zvjezdano nebo, a panični strah koji je stvaralo u duši jadne djevojke, dovodio ju je do ludila.

Možeš li zamisliti da nešto prostrano, pitomo, prelijepo i neograničeno poput neba, nekome izgleda poput stravičnog zatvora?

Stooko čudovište je na drugim mjestima, tirkizna ptica koja na svakom golemom peru ima strašno šareno oko, a njeni krikovi su neugodno zaglušujući.

Paun je u nekim sredinama doživljavan i smatran simbolom ljepote. Plava ptica sreće?

U ovom trenutku znam samo da je ljudski strah zarazan. I da se ne bih bojala ničega, kad ne bi bilo onih koji mi stalno govore da se pametni boje, i da je strah koristan.

____________________________________________

http://hooponoponotehnika.com/2020/03/24/vaznost-otpustanja-straha-u-vremenima-u-kojima-zivimo-mabel-katz-i-richard-sacks/

nosom parati nebo

JV mi je na to skrenuo pozornost: psi nemaju izoštreno osjetilo vida, ili barem ne vide svijet na isti način kao ljudi, ali imaju jako izoštreno osjetilo njuha, i njima je njuškanje, a ne njuška, sve. Kad idu istraživati svijet oko sebe, prvo visoko podignu glavu, a onda se tek cijelo tijelo pomiče u smjeru nosa. I nikad ne pogriješe. Ne jedu što bi im moglo naškoditi. Ne idu kamo bi mogli nastradati.

Takvom mu se činim, rekao je.

Obični ljudi me obično vide, i ne libe se to reći dovoljno glasno da bi ih mogla čuti, kao umišljenu osobu koja 'nosom para nebo'.

- Ne bi ti se ta javilaaaa...

- Je li, Sanja, misliš da si lijepa.... Nisi, ja ću ti reć: lijepa si k'o ljepilo

Čujem, naravno, iako se prošapuće kroz hihotanje u uskom krugu prijatelja.

- S-lijepa. Ona je S-

S-vjetlo koje se odbija o objekt (i atribute), reflektira kroz očni živac u mozgu, da bi ga um interpretirao već prema svojim sposobnostima, prije stečenom znanju i spoznajama.
Drugim riječima, vidimo ono što imamo u sebi.

Ne vidim većinu ljudi, jer ne posjedujem znanje i nemam spoznaju o tome što bi mogli biti. Okviri i ukrasi kojima se predstavljaju, ne-zamislivi su mi.

Odrazi u ogledalima, u mirnoj vodi, na ulaštenim površinama, u starini su bili smatrani blasfemijama. U određenim vremenskim periodima, zrcala su se zastirala, ako bi se i posjedovala. Zato što odražavaju iskrivljenu sliku svega? Ili se ta slika ispravlja u odnosu onu koju se posjeduje u glavama?

U svakom slučaju, ne znati i ne vidjeti, nisu sinonimi:

Koliko je onih koji misle da vas znaju samo zato što vas viđaju često, a koliko zaista znaju išta o vama?

Ogledalo neće pomoći da doznate o sebi više. Tko vam je rekao takvu glupost?!

volin te ka mater ludu ćer

Mark Twain je rekao: Nikad ništa nemoj naučiti raditi, pa će drugi raditi za (umjesto) tebe.

Sad, recimo, da ne možete raditi, fizički odraditi neke za život nužne stvari, kao što je hodanje, pranje, kuhanje, ili ne dao bog, hranjenje s pripadajućim odlascima na wc. Ako ste ženskoga roda, duhoviti netko će reći:

- Ajde, pa za neku stvar je valjda sposobna!

A muška populacija koja ima slične nedostatke, će možda pozavidjeti. U biti, ne možda, sigurno je, može se čuti i zdrave i snažne muškarce kako naglas i bez srama govore kako je njima u životima teško, kako ženama sve ide na ruku, a sve što trebaju napraviti odnosi se na neznatan napor koji se ulaže u razmicanje koljena.

Opet ću naglasiti, jer nikada nije dovoljno često:

Nije nikakvo herojstvo oženiti invalidnu osobu. Žene su po prirodi, ili bar većina njih jest, slabiji spol. Bolesna žena, je dvostruko ranjivija, kako god da se ta bolest manifestirala. Nekada nemate ništa za učiniti, i ne možete ništa nego vikati, nekada siktati, u većini slučajeva, niti to.

(palo mi je ovo na um, za vrijeme 'proslave' - ne znam kako drugačije to nazvati - dana autistične djece: jedna je majka pričala kako joj zna biti neugodno s djetetom koje nekontrolirano vrišti cijelo vrijeme kad ga izvede u trgovački centar. Meni je čudno, kako to da se ustalilo da su trgovački centri, centri socijalizacije, ako želi dobro sebi i svojem djetetu, zašto ga ne izvede u prirodu? Ne bi imalo kad vrištati. Bilo bi prezauzeto promatranjem čudesa koja se događaju u svijetu.)

Sjećam se Mie, djevojke o kojoj sam pisala nekoliko postova niže, kojoj su se muški susjedi rugali, da, rugali, kad bi vidjeli da ju otac nosi u naručju iz kuće do auta, od auta do kuće, iz sobe do terase, sa terase do sobe.

Bila sam djevojčica i nisu mi bile poznate pastirske šale, ali intuitivno sam znala da nikada neću i ne smijem dopustiti da se to dogodi meni. Iako se događalo.
Zahtijevala sam da me nose, vode, drže za ruku, šapuću upute, isključivo mama ili sestre. Jesam li tako (zato) postala lezbijka? U glavama i gubicama muških susjeda, da.
U stvarnom svijetu, ne.
Može li se takvim nekakvim postati?

- Jadnim izgubljenim djevojkama, zle muškomrzilačke muškarače pune glave o tome kako im muškarci žele zlo.

Jebote, kad smo već kod toga, treba li mi itko puniti glavu? Dosta je jedan jedini pogled u tvom smjeru.

razgovor s neuroznanstvenikom

https://www.youtube.com/watch?v=MwgkvBZXum0&spfreload=10

oko 28-me minute, ali pogledaj SVE.

nevidljivi neprijatelj

Krizne situacije kao ova u kojoj se svijet sada nalazi (COVID-19), nisu bolje od ratova, a na duže i na kraće staze, učinak je isti.
Ono zbog čega to spominjem ovdje i sad, jest sintagma koju sam stavila u naslov; Svi stalno spominju borbu protiv 'nevidljivog neprijatelja', ergo, virusa koji je svijet stjerao u kut. Da se radi o borbi naroda protiv naroda, brata protiv brata, sve bi bilo lakše. Ovako moramo biti tiho i mirno i čekati da opasnost prođe sama od sebe.

Vidim (sorry, osjećam, ćutim) strah, paniku, neurozu i anksioznost u drugima, iako sam se dobro (predobro) izolirala od svega. Minimum vijesti i kontakta s toksičnošću bilo koje vele.
Jer se radi o osjećaju koji mi je dobro (predobro) poznat.

Ljudi koji za sebe misle da su dobro educirani, i kad mogu shvatiti koliko slabo vidim, prije prihvate da sam agorafobična, negoli, u prostoru, slijepa. Agorafobi imaju paničan strah od velikih, širokih prostora, ne nužno na otvorenom, te se drže poznatoga. Slijepi ljudi nemaju što tražiti na velikom i na širokom, jer im ni veliko ni široko nije zanimljivo, pa se drže poznatoga.

Ja volim biti na otvorenom. Ali mogu biti i zatvorena, bez ikakvog problema. Problem nastane kad mi nestane štap ili naočale, sam od sebe. Tada znam da je na djelu 'nevidljivi neprijatelj'.

Možete li to razumjeti?

Sebi ne mogu priuštiti rastresenost. Rastresenost u mojem slučaju znači nezgodu ili povredu, u blažem slučaju, smrt u težem. Učila sam na pokušajima i pogreškama.
Sama znam gdje ostavljam stvari i kad se krećem kojom putanjom se krećem. Jedino što nikad ne mogu predvidjeti su drugi ljudi. Da, oni koji uvijek znaju (ili misle da znaju) (i hoće znati) što je drugima ljudima u glavama, bolje nego u njihovim vlastitima.

Meni je korona mačji kašalj, zaobilazimo se uredno.

Nevidljivi koji ostaje problem moj je neizlječiv.

Ni lakat ni šaka tu ne čine razliku. Jedino dizanje svijesti.
Edukacija?
Premalo nas je (nasreću) da bi se ulagalo u to.

kako znam da su procvali bademi

Neko vrijeme prije nego grane propupaju, taj je dio svemira mirisno miran. Zrak ima drugaciju teksturu, tako da pomislite da je prava sreca sto drvece nema noge, jer bi se cinilo da svijet nema uporiste i da bi mozda mogao odletjeti kako mu puhne.

Kad grancice potjeraju listice taj miris je glasniji.

Kad mi kazes, da je stablo zabijelilo, kasnis, za ljudima i za bogom. a da to ni ne znas.

Kako znam...



Jedino nemam potrebu reci:

- Vidi, glej, krasno - krasno... Kakva steta.