sanjač xxxi

Okus nedozrele breskve i nestvarni, prezreli, puni miris. Pomisao da je iz uvoza i žal što vrlo vjerojatno više nikad neću jesti stare sorte. 

Nejasna uspomena, koja to i nije, jer se tiče stvari koje nisam nikad vidjela i ljudi koje nisam upoznala, ali nazovimo je tako radi ove pjesme; nejasna uspomena na Mariju Rozininu i na Stipu Božarina i Ivicu Palmičina, i ponos zbog činjenice što pripadam klanu, koji je imena žena stavljao za prezimena, kao jamstvo kvaliteta roda. 

Širom otvorena balkonska vrata, a vani sve modro i zeleno, spojeno i odvojeno biserno bijelim kamenčićima, od soli i valova oblikovanim oblucima, pravilnim prozračnim oblacima, od kojih će zasigurno zastrepiti onaj netko tko u svemu traži urotnike. 

Zašto urotnike, umjesto suradnike? 

Ne znam. 

Tanke željezne šipke umjesto ograde na koju bi se moglo sjesti, nasloniti podlaktice i dlanove, pa na dlanove lice, da ih mramor rashladi. 

Tanke su i željezne su i šipke su, iz istog tog razloga, ali bez učinka. 

Uzak krevet za jednu osobu, od jednakog takvog kovanog željeza. 

Crna pamučna haljina, niske špagarice na vezanje oko gležnja. I velika žuta torba za plažu s tirkiznim i lila i ljubičastim cvjetovima. 

Teta Marija tiho ostavlja zdjelicu na šemizet. I nestaje niza skale. Teta Palmina gleda u daljinu sjajno mokrim očima. Čista sreća, radost, to je ta mokrina. Ne suze, ne obijest, ne sijevaju ko munje pa bivaju proglašene znakom bistra uma. Palmičinu su odsutnost duha, izgovarali umorom. Jer je očito bilo da je prisutnija od sviju. I teta Roza, toliko hrabra i zastrašujuća da su joj ime sačuvali jedino u deminutivu. 

Sve tri davno prije mene. I ičega što bi me najavilo. 

Kako onda da ih se sad sjećam? 

I ovako? 

Njihova nenametljiva prisutnost je pripremila ovo mjesto za mene. Njihovom milošću još živim i dišem. Njihovo strpljenje je temelj mojemu. Njihove molitve kucaju iza mojih očiju. 

Sigurnost da me znaju kako i ja znadem za njih. Da pazimo jedna drugoj na korake. Dužna sam im puno više od samo jedne pjesme. 

svega će bit, al' prijatelja neće

Kad vas gazda uzme uz potvrdu i na povlasticu, pa kad ljudi provale kako ste poseban, odjednom shvatite koliko vas ljudi vole. I koliko vam žele to dati na znanje. 

Odjednom vam, čak i na cesti, prilaze neke nepoznate žene koje vas znaju baš ono u dušu, i imaju potrebu to reći. Pričaju detalje nekih davnih susreta, citiraju neke davne replike i uzrečice, uzdišu za nekim kolačima koje ste zajedno jele, i uopće: 

- Baš sam te se uželila vidit! 

- Dođi mi, svrati, šta ćeš stalno tako sama. 

Da se to desilo jednom, dvaput, odmahnula bih rukom, ali postalo je svakodnevno, čak svakog dne ponovljeno. 

One mene kao žale, ali sad su mi našli svrhu i treba se to nekako iskoristit. 

Izmisliće nešto, samo da bi bile blizu tog nečeg neodređenog, što samo naslućuju da je "ono nešto". 

Ne znaju što, ali doznaće! One su mozak, a ja sam šljaker. Ili makar korisni idiot. 

A onda se počnu događati stvari preko mene i kroz mene, a da ja o tom nemam pojma. I nitko vam ništa ne govori: 

- Pusti je, jadna, šta ona zna... 

A sad zamislite da sam kojim slučajem neka veća zvjerka, na nekom stvarno bitnom položaju, mogu biti neznam kako prava i zdrava... šteta da se ne pozlati. 

I takva su sva ta njihova prijateljstva. 

Govorim vam, uvijek, uvijek može gore.

čemu služe ruke? (14)

~ da traže pomoć i da pruže istu ~

Izgubila sam se, jednom, u bolničkome centru, htijući dokazati (a valjda sebi, k'o da će 'ko drugi gledat) da mogu vladati sobom i kretati se nepoznatim prostorom, uz ničiju pomoć. 

Google je dobro pokrio čitavi grad. Sa ovog mjesta, bez ikakvih problema, mogu sama isplanirati trasu, i kasnije se njome kretati samouvjereno, ali kad dođete do bolničkih zgrada, tad ste izgubljeni: em nisu na Google-u, em nisu ni u stvarnosti; ništa nije obilježeno, čak ni parkirna mjesta od trotoara, a kamoli zgrada u kojoj obavljate preglede od onih u kojima ćete leći ili samo podići nalaze. A kad napokon i uđete u koju, tada ostavite i svaku nadu da ćete od koga dobiti informaciju, a kamoli vodstvo. 

I tako vam ja, pogodim zgradu, spustim se niz skale, povirim na šalter, pokucam na vrata, čak pogodim vrata!, a iza njih gospođa u bijeloj kuti sa frizurom, kaže: 

- Evo, draga, pa vi sad odite na šalter, neka vam udare pečat i da platite. 

Šalter je u drugoj zgradi, iza glavnog parkirališta, preko puta rađaone, neki su radovi ispred, ma snaćete se. 

Pitam, zar ne važe te potvrde bez pečata i potpisa, ako su rađene na kompu: 

- Pa šibnite taj nalaz mojoj doktorici preko aplikacije, a platit ću internet bankarstvom. 

- A? Šta draga? 

- Al niste umreženi? - zbunjena ponovim. 

I to je nju strašno uvrijedilo. Kako je plakala.   

Ilustracija je prvi put objavljena na X-u uz popratni tekst: SOS - Save Our Soils. 

Rađena je za kampanju #SaveSoilSecureFuture - handprints

o vađenju očiju

Mali nije bija za motiku, pa su mu dali veslo. Nije mu išlo u mrižu, pa su ga dali u sport. Veslanje, jedrenje, jedan od onih za razmažene bogataše, uz koji ide prestiž, ali ne i novci. Pošto se od nečega triba živit, poslalo ga na fakultet. Mali je bija puno lip, pa su ga dali na medicinu. Dobar je bija, kad se tribalo odlučit za specjalizaciju, moga je birat šta je tija. Uzeja je ono za oči, jer to nije za umorit, i ostane dosta vrimena za bavit se sporton. Specjalizira je za ličit dicu, da svi vide da je puno dobar i duševan. Aaa nije van taj nikad bija od veliki riči. 

Kad je tribalo činit operacije, ima se aparat, ti mu samo ukucaš upute, on sve sam čini. Samo triba imat oko. 

Tako da, ako mislite da ruka koja drži veslo neće moć svatit finu motoriku, varate se. 

Plus, ne vidi se krvi. 

Plus, šta će dite znat.  

+++

Starorimski pjesnik je prije skoro dvi iljade godina pisme pisa o oni gladijatorima šta su vadili oči ljudima u areni, pa posli postali likari za oči. 

Vidiš odkad to ide!

skajdajving

Koliko vas se bori sa strahovima tako što namjerno i ciljano dovodi u opasnost sigurnost vlastitoga tijela? Tipa iskakanja iz aviona, pentranja po vrletima bez sigurnosne opreme, kajakašenja po brzacima hladnih, negostoljubivih voda... 

U redu je, ako želite testirati granice, pretpostavljam. Ako vam je u životu dosadno, ili ako se ne osjećate dovoljno živo. 

Ali što ako ste sasvim sretan u svojoj koži, u svojoj sobi, sa svojim ajfonom, ali netko vam je rekao da ste plah i da sigurno patite od fobija i da će se stvar samo pogoršavati ako odmah ne poduzmete nešto. 

Dogodilo se. Događa se: 

da savršeno zdrave ljude tretiramo kao problem, jer MIR nije dobar za ekonomiju. 

- Samo sjedi, ne troši ništa. Ne valja ti posao, prijatelju! 

Pa smo mirne ljude proglasili bolesnima! 

leteće oči

Neki ljudi nose neprobojne oklope da si zaštite tijela od metaka. Neki dižu zidove da zaštite svjetove koje su si izgradili. Mnogi misle da su pod stalnom paljbom, ili između bar dvije vatre. 

- Neprijatelj nikad ne spava! 

- Budni budite! 

Pitate li se ikada na što vas se upozorava, tko vas to napada i od koga ili čega se treba zaštititi?

Jer, po svemu sudeći, o odbranama svi znaju sve, a o neprijateljima koji vrebaju zna se vrlo malo. 

Kad slijepi ljudi nose "sunčane" naočale, ne nose ih zato da se zaštite od sunca, ali nose ih kao neku vrstu zaštite od nama nevidljivog neprijatelja. 

Ajde recite, koliko ste puta u životu vidjeli baš zgodnu ženu, pa kad je "makla oćale, ima baš neke ružne oči", ili lika "sa cviksama na letećim očima", ono frajer se pravi, glumi, klaun neki. Pa mu kažete: "Aj' molim te brzo vrati cvike nazad!" 

U stvarnom svijetu i u stvarnom vremenu, kad biste vidjeli te iste ljude bez naočala, vidjeli biste da te oči lete stalno, a ne samo taj sekund kad se kao prave i kao glume klauna pred vama, a koliki ste idiot, uhvatila bi vas panika jer biste pomislili da se radi o biću iz svemira koje je došlo nasrnuti na vaš uređeni svijet i onda biste se vjerojatno početi braniti šakama. 

Događalo se u povijesti, a što da vam pričam.

Čudne su poglede i leteće oči imali vješci i vještice, samo kako je tehnologija napredovala, a vjera u boga jedinoga nazadovala, to su se promijenila imena. 

I da, vještac i vještica su postali od vješt/a, da mi znamo ono što vi ne znate i mi možemo ono što vi ne možete. A razlog je jednostavan: ne plašimo se izmišljenih stvari, nego stvarnih. Stoga i znamo tko je taj "neprijatelj", ne borimo se, ne kukamo, ne galamimo, uglavnom ga gledamo zaobići.

kako sam naučila yogasane (4)

Moj instruktor joge nikad nije bio u Indiji. Po svom vlastitom priznanju, završio je tečaj, u trajanju od nekoliko tjedana, u Njemačkoj, dobio certifikat koji se priznaje u našoj zemlji, da bi mogao otvoriti "joga centar" na način prihvatljiv i razumljiv ovdašnjim ljudima. Nešto kao fitness, ali malo drugačije, da se ne utopi u gomili istih. Pod licencom "zdravlje i edukacija", odnosno lagana tjelovježba dostupna i pristupačna svima, kombinirana s praktičnim savjetima koji uključuju higijenu i prehranu, kako tjelesnu, tako i mentalnu.

Kad sam prvi put vidjela letak, mislila sam da mi se neće dopasti, ali otišla sam na taj prvi sat, koji je bio besplatan, i ostala, nekoliko godina, sve dok ga nisu ugasili.

Možda je razlog, što sam odlazila na te sate toliko dugo vremena, bio to što tada nisam imala ovoliko fizičke slobode koliko je imam danas; nisam imala vlastiti prostor niti vrijeme za vježbanje ili samo sjedenje u miru, što je bilo moguće ostvariti tih par sati u danu, par dana u tjednu. Na čemu sam i dandanas do neba zahvalna!

Lako moguće da me je taj ukradeni mir, ili plaćeni mir, doveo na mjesto na kojem sam sada: ali to mi je još uvijek nemoguće objasniti riječima.

Instruktor, dakle, nikad nije "učio jogu" na licu mjesta, i dobro se sjećam da je zbog te iskrenosti bio ismijavan od ovih koji jesu, i od onih koji su mislili da znaju nešto jer su pročitali knjigu ili pogledali video od stotinjak minuta. Mene je, naprotiv, baš ta iskrenost kupila. Nikada nije ulazio u rasprave s njima, i nikada nije pokazao ljutnju ili tugu zbog načina na koji se s njime odnose, a nikada nije niti spominjao niti uspoređivao svoj fitness centar s ičijim drugim, ni po dobru ni po zlu. A surađivali jesu.

Tako da su, prilikom Mohanjijeva posjeta našoj zemlji, pozvani bili svi! I to je bilo dragocjeno iskustvo.

Znate ono, sve si mislite, čut ćete nešto što nikad prije niste, naučit ćete nešto novo, upoznat ćete ljude koji slično razmišljaju i žive, a možda ćete čak doživjeti čudesno ozdravljenje ili svjedočiti jednome. Skinut će vam urok, nagomilanu karmu i bar deset godina i kila s umorne kralježnice.

U stvarnosti se skupio određeni broj lokalnih likova, u nadi da će se podružiti s njegovom prelijepom ženom, koja je iz ovih naših krajeva. Nije došla. I povelik broj pametnih žena, koje su odbijale izuti cipele i sandale, i sjediti na podu.

Mohanji je, naravno, pričao o hrani. O čemu bi drugome pred gomilom nepoznatih i nezainteresiranih za išta drugo? Naš instruktor je prevodio sa engleskog, neko vrijeme, a onda su ga ušutkali. Svi su, naime, znali sve bolje od njega. Nakon par pripremljenih pitanja, ona iz publike su bila, blago rečeno, bezobrazna. Nekoliko ljudi je čak uputilo nekoliko otvorenih uvreda, u istom stilu kako navijači časte igrače na nogometnim utakmicama: nemaš ti pojma, cigo, operi se.

Nakon predavanja, bilo je planirano druženje na kojem su se služila vegetarijanska jela uz klasičnu indijsku glazbu. Nisam, naravno, ostala. Na brzinu sam se opravdala i izjurila van dvorane. U garderobi nisam mogla pronaći svoje balerinke, i sjećam se da sam trčala do autobusne stanice u šlapama za plažu, koje su ostale u torbi od prethodne aktivnosti toga dana.

Mislim da je to bio prvi put da sam na svoje oči, iz blizine, vidjela, s koliko se nepoštivanja ljudi odnose prema onima koji im ne čine ništa nažao, dapače, voljni su im olakšati ili poboljšati živote. A način na koji je on to podnosio, ili rješavao, pomogao mi je da se kasnije i sama nosim s istim pokušajima poniženja:

Kad su učenici u učionici bezobrazni i agresivni bez razloga, pa što ste vi bolji, to oni gori.. Kad vas budale krenu zajebavat na ulici, pa kad dovikivanje prijeđe u uhođenje i naguravanje.. Kad kolegice ili susjede, od dokonosti ili obijesti, počnu sa "ako je nije, ako nije je je"..

Do tad je uvijek bilo 'jadna mala, šta joj rade', toliko uporno i uvjerljivo da sam mislila da stvarno jest problem u meni i da je to tako samo meni i da sam za to sama i kriva. Da sam drugačija... Da sam ista... Da sam .. zdrava ..

Izolacija se činila kao jedino pravedno rješenje. Logično rješenje.

A onda se On pojavi. I shvatite da je To život. Ljudi su jednostavno takvi i tu se ništa ne može. Ništa osim ovoga što on radi.

Simbolika lotosa: što je voda prljavija, to cvijet bolje raste.

Raste, i uljepša, jednako i ono što je iznad i ono što je ispod.

Pa probajte ne bit zahvalni što postoje govna!