u zarobljeništvu

U današnje vrijeme nije čudno pronaći da imate više zajedničkih interesa s ljudima koje ne poznajete iz stvarnog svijeta, odnosno da ljudi s kojima zaista dijelite životni prostor imaju interese sasvim suprotne vašima. Ili da uopće nemaju nikakve.

Kažem, ne morate fizički biti frik, da bi vas izgurali u društvo frikova, ili slušati heavy metal glazbu, samo da bi bili drugačiji tip seljaka, ili pomagati sirotinji a da mimoiđete caritas. Ako ovo nije dovoljno jasno: i vi i vaš pen-friend ste gledali i star warse i indianu jonesa, i iako niste zajedno išli u školu i mrzili iste nastavnike, znate više jedan o drugome nego o dječaku koji je četiri godine sjedio do vas u klupi.

Možete vi reći da je to zato jer se lakše opustiti s nekim od koga ne prijeti opasnost od fizičkog kontakta, a u isto vrijeme u zvijezde dizati baš fizikalije. Čeznuti za onim nečim što zovete ljudskim dodirom.
A onda nabaviti pse.

Zato i mislim da je moja priča prilično univerzalna: s roditeljima nisam jako povezana. Iako se jesu brinuli o mojem zdravstvenom stanju i o mom obrazovanju, nikada nisu bili zaista prisutni. I ne, ne znam kako izgledaju. Njihovu prisutnost osjećam kao bilo čiju. Mora da je specijalna božja kazna imati dijete koje te ne vidi.

Zanimljivo, medicinske sam sestre znala razlikovati. Iako ne bih znala objasniti, zašto ili kako njih da, a ove ne.
Mama jest bila tamo. I kad sada s njom pričam o tome, ona pamti imena i prezimena liječnika, zna koji od njih je bio visok i zgodan, a koji samo jedno od toga, zna i tko nas je sve posjećivao i s kim je odlazila na šetnje. Ali pojma nema što su mi radili. Ni zašto.
Ja se sjećam da su me vezivali za krevet. I da mi nije rečeno da je to zbog toga što sam mala i što sam nemirna, možda bih to pamtila kao prisilan boravak u ludnici, ili omicu vanzemaljaca. Ne smijem to naglas reći, naravno, obiteljska uspomena na česte odlaske u bolnice, je "oni su pokušavali, i radili sve što je bilo u njihovoj moći, ali ja nisam surađivala".

Kad bi bila zla do srži rekla bih da je mami to bio najbolji dio života: uživala je u svoj onoj pažnji i bodrenju, 'Tako si hrabra!' 'Rijetke bi izdržale to što ti podnosiš!'. Imala je čime zabaviti misli, ako ne i ruke. Njenih se ruku ne sjećam.

Tatu uopće ne pamtim. Znam da smo se par puta skoro skršili s autom, on ne nosi naočale zbog taštine, a leće zbog osjetljivih očiju. Ali vozi polako. Zato kažem 'skoro'. Uvijek 'skoro'. Pamtim nervozu. Bijes. I podrugljivost. Prema svima i svakom. Prema svemu. Mora da je specijalna, specijalna božja kazna imati bespomoćno dijete.

Ja ne znam kakve oni knjige čitaju, niti koje filmove vole. Kad odlazim kod njih nosim kavu i bombonijeru kao kad idem kod bilo koga. Kad oni dođu k meni, donesu čokoladu, kao da dolaze vidjeti nepoznato bolesno dijete.

Oni su radili. Tjerali karijeru. A u rijetkim zajedničkim trenutcima, hinili su "kvalitetno provedeno roditelj-dijete vrijeme" iz pop-psi literature, ali - ja nisam surađivala.
Nikakvo čudo da su lječilišta i zdravilišta jedina prava uspomena. Elektrode. Skalpeli. I šprice.

A prijatelji iz djetinjstva, likovi koje je izmislio netko drugi - i ne samo nama -, da bismo mogli reći da smo građani svijeta. A građani svijeta nisu nikad sami.

vid je precijenjen

Nastavno na inicijalni post, u kojem sam napisala da svi u obitelji imamo senzornih poteškoća, netko bi mogao reći da je na stvari kakva teža božja kazna, karmičko nešto što se otajava i otajavat će se možda još generacijama. Netko drugi, da je u pitanju loš, pokvaren gen. I sama sam još prije puberteta došla na sličnu ideju, koja je urodila odlukom da se ne plodim i ne množim (kad sam već u biblijskim metaforama), da bi se sve završilo baš sa mnom. Ali, iako je možda u doba mojih prateta, slijepa žena i bila na neki način zaštićena, u smislu oslobođena od društvenih obaveza, do mojeg je vremena društvo evoluiralo (ili devoluiralo) u predatora koji pod krinkom inkluzivnosti (svega i svakoga), ne štiti čak ni rođenu žrtvu. Dapače.

- Možeš ti i usprkos toga imati djecu i kuću. - medenim dobronamjernim glasom. Onda uslijedi ispis, ove i one sirotice koju su prihvatili unatoč i usprkos, i koja ima normalan život.

Ne bih, ni po koju cijenu, htjela biti u koži tih žena.

Po 'normalnim' pričama iz 'normalnih' života 'normalnih' žena znam da nema tu ničeg što je neka mogla poželjeti za sebe ili (kako one žele misliti) zavidjeti im na.
A sad zamislite da ste žena koja se ne može izboriti za sebe i ono do čega joj je stalo - od čega joj život ovisi.

Kojoj su svakodnevne stvari uglavnom u domeni nemoguće misije. Kojoj treba pomoć kad prelazi cestu, i ogromnu količinu povjerenja u ljude i u bogove kad ide u dućan i kad pravi ručak.

Bila bi (one to jesu) poligon za iživljavanje.

A sad na početak:

Današnji ozbiljni znanstvenici, pod pojmom daljnje evolucije čovjeka zamišljaju osobu jako izoštrenog osjetila vida (možete pročitati kod michio kakua), oko je navodno najbitniji organ, jer preko njega primamo čak 90% onoga što je bitno za opstanak. Čovjek ili osoba koja će dominirati kad-tad, čak će imati više od dva ili tri oka. Oko je bitno da bi uočili i ulovili plijen, koji je u pravilu gluplji od predatora, jer se dade uloviti.
Dakle, ako ne uočite, ako ne trčite brže, ako ne lovite i ne grabite, automatski ste gluplji.

Kakva je to radost loviti ili varati ili zabavljati se s lošijim od sebe?

Meni to izgleda jako kukavički.

Ali, rekli smo, idemo vidjet što se sve s ovim što imamo može:

Što do sada znamo, iz primjera
1. moje bake, koju nitko od nas nije doživljavao kao slijepu osobu,
2. mojih prateta koje se nisu udavale,
3. na mojem, kojoj malo tko vjeruje da je skoro slijepa...

2) Pratete, dvije za koje ja znam, živjele su skoro svetačkim životom, i ovisno o onom koji priča, bile su lude, odnosno predobre. Ili svetice ili vještice.
Nisu izlazile, ali u njihovo vrijeme to nitko nije ni očekivao, i sate provodile brojeći krunicu. Jedna i druga, vješte su bile s rukama. Unatoč jako slabom vidu, izrađivale su lijepe stvari. Još i sad imam njihovu čipku na posteljini.

1) Sa bakom se nikad nisam sudarala po kuhinji kako je to bila stvar s mamom i sa sestrama. Naučila me svemu što zapravo znam, a tiče se preživljavanja. Na koncu, i pranje robe, i kuhanje kave, i pravljenje kreveta se radi rukama, a ne očima. Izbjegavanje budala (opće ime za opasnost), ponekad suzama, uglavnom osmijehom.

3) A sama od sebe (i samo za sebe) sam stjecala i diplome i pohvalnice, čak i vozačku dozvolu, koju - toliko ipak nisam glupa - naravno ne trebam, jer ne vozim.

Možemo, velim, sve isto (ili čak bolje, jer nam se lakše fokusirat) što i sav 'normalan' svijet.
Ostaje samo klonit se predatora - to su ovi sa tri, ali ne i s trećim okom - I za njihovo dobro.

Kad pohvataju sve glupake ovog svijeta, a na čemu će parazitirati?

sanjač i

On ne odustaje. On neće odustati.

Rekao joj je nešto. Po svoj prilici, da neće ništa biti od mene. I sad po cijele dane plače. Plače li zbog toga? Zbog mene?

Nije to život kakav je sanjala. Bila ja u njemu ili ne.

Meni je rekao da me ovakvu nitko neće moći voljeti. Ali uvijek ću moći imati njega.

- Ni ona te ne voli. Vidi šta si joj napravila. Ne prestaje plakati. Za sve si to ti kriva.

Kako može netko tko samo postoji biti toliko kriv?

drugi

U prethodnom postu sam pokušala objasniti kako ja vidim druge. Sad ću pokušat objasniti kako vidim samu sebe. 

To bi trebalo biti lakše, jer sam, što se toga tiče, u istoj poziciji kao i svi drugi. Nitko, naime, sebe ne može vidjeti osim 

- preko podloge koja ga zrcali, a ta slika, nije realna, 

- i/ili preko drugih ljudi. 

Drugi će vam, u lice reći jednu stvar, iza leđa sasvim drugu, dakle, niti tu nismo svoji. 

Ipak, u neku ruku, pred drugima sam u prednosti, zbog postojeće predrasude. 

U Novom zavjetu postoji lijep odlomak o tome kako drugi doživljavaju slijepe ljude. Govorim o devetom odlomku Ivanova evanđelja, gdje pitaju Isusa, je li neki čovjek rođen slijep zbog svoje krivice, ili krivice svojih roditelja. Isus odgovara, niti zbog svoje, niti njegovih predaka, već je rođen slijep da bi se na njemu očitovala božja djela. 

Unaprijed me gledaju kao grijeh. Grešku. Sa mnom nešto nije u redu. Kad kažem, da, ja vas ne vidim, zato vam izgledam čudno. Ne, ne, ne, ti ne razumiješ, s TOBOM nešto nije u redu. 

Sad, kako to 'čudno': 

Ona izgleda poput nas, oblači se poput nas, priča poput nas, ali nešto na njoj nije u redu. Čudno nešto, čudno. 

Pretpostavljam, ljudi oponašaju ono što vide očima. Žele izgledati poput drugih ljudi, imati stvari koje imaju i drugi, ići na mjesta na koja svi idu, pričati o onom o čemu svi pričaju... oponašaju mimiku lica i pokrete osobe s kojm su u društvu ili kojoj se dive. 

Navodno, tako sam pročitala, oni koji to sve ne rade, imaju neki oblik autizma. 

Navodno, oponašanje je svojstveno 'normalnim' ljudima. 

Nigdje ne piše, niti sam ikoga čula da je rekao, da se pod 'normalnim' misli na prosječnu većinu. 

U nekom od prethodnih postova smo se složili da ne postoje dva čovjeka koji istu stvar vide na isti način. Svatko ima nekakav "problem" s vidom, a da ga niti nije svjestan. Linijom manjeg otpora, složi se sa svime što čuje od drugih, u strahu da ne odudara. Ti koji se bespogovorno slažu s najglasnijima, obično su oni koji će prvi baciti kamen, u neznanju. 

U nekom od prethodnih postova smo se složili da nije na nama da educiramo. Što je u tuđim glavama ne može biti naš problem. 

Na nama je da prihvatimo to što imamo. Takvo kakvo jest. I da vidimo što se sve s tim može. 

Ja, dakle, ne oponašam. 

Pretpostavljam, izgledam poput drugih ljudi, jer imam, i glavu i tijelo, i ruke i noge, na njima odjeću koju kupim u dućanima u kojima kupuju i svi drugi, slušam glazbu koju slušaju i svi drugi, i imam o njoj mišljenje... 

Ali mi nije ni u peti truditi se izgledati nekako ili imati nešto što sam vidjela u nekog. Iz prostog razloga - ja ne vidim. 

Meni ste sjene. Nakupine. 

Stvari koje mi pokazujete, mogu biti bilo što. Pogotovo jer ne znate kako se njima koristiti ili čemu služe. 

Stvari o kojima pričate, o moj bože, uglavnom ne znam o čemu pričate, jer se čini da ne znate ni sami. Da govorite zbog straha od tišine. U momentima kad bi tišina bila bar sto puta bolja. 

Kad prisutnost koju osjećam nije neugodna, ponašam se onako kako bih se ponašala da sam sama. Kad osjećam neugodnu prisutnost, povlačim se. 

Koliko god da ta prisutnost možda izgledala privlačno. 

S vremenom sam naučila da je to što ja vidim, ono što drugi ne žele da se vidi. Ja to vidim. Ono što želite skriti, meni je očito. 

Bili vi na pola metra od mene brbljajući, ili na drugom kraju svijeta tipkajući. 

Nema veće razlike. 

Pretpostavljam da je to ono što je na slijepima toliko zastrašujuće. 

Koliko god bili bespomoćni u običnim stvarima, drugi se boje nas više nego mi njih. 

Ali:

"Vi velite 'vidimo', stoga vaš grijeh ostaje!" 

(moram) 

u nedostatku

Prije dosta vremena, a mora da je tako jer me isti osjecaj jos drzi, primijetila sam da mi vrijeme sporije tece ako radim nesto, nego dok (naizgled) ne radim nista.

Pretpostavljam da je tako, jer svaki cin ima i rok trajanja: npr. odredeni broj rijeci mozete procitati u odredenom broju minuta. A koliko ce se dugo te odredene rijeci zadrzati u vasem umu, neovisno je o vremenu.

Ljudi, kojima sam dugo vremena bila okruzena, razgovarali su se u tim terminima. Ako nisu imali za ispricati sto su sve radili u periodu dok ih nitko nije gledao, kao da u tom periodu nisu ni postojali.

Je li to napredak, ili nazadak u odnosu na onu: postojis samo onda i onoliko, ukoliko imas nekog tko te voli?

Zato je bio izmisljen bog, koji je ljubav?

Nitko ne spominje, sto se s tobom dogada, ako ti volis nekog. Ok, mozda je uz to vezana kolicina boli, makar prema narodnim pjesmama.

Kako god da bilo, po svemu sudeci, dosta ljudi dosta vremena ne postoji. Nevidljivi su. 

Po svom vlastitom priznanju, cak i sami sebi.

Dogodi se nekad da me netko stvarno hrabar pita, kako vidim ljude. Vidim li sjene. Ili stabla koja se krecu.

A onda, kako bi mogla znati razliku izmedu ljudi i stabala?

Ali razlika je tako ocita.

Vidim namjeru. Gropove straha. Klupka boli i srama. I vidim nesto cega se pametnije kloniti.

A stabla su za grljenje.
Cak i ona koja nekim cudom jos rastu u gradovima.

sve je zvuk

Modrena znanost dokazuje da sve, smatrali to živim ili neživim, vibrira na određenoj frekvenciji. Sve što vibrira proizvodi nekakav zvuk. Dakle, sve je zvuk. Čuli ga mi fizičkim ušima, ili ne.

Ono što mogu čuti psi, mi, navodno, čuti ne možemo. Jednako tako moglo bi se zaključiti, da psi ne čuju ovo što čujemo mi. Ipak im govorimo. I presretni smo kad ih 'naučimo' izvršavati određene radnje, bazirano na tonu našeg glasa: 'Uhvati!', 'Donesi!' - razumiju li psi hrvatski, ili engleski?

Isti tip ljudi, počne govoriti glasnije i sporije kad shvati da ste slijepa. Kao da govori psu ili retardiranoj osobi, realno razlika je mala: jedni i drugi pripadaju drugačijem svijetu. Zapravo se samo o tome i radi. O prihvaćanju da na ovom svijetu ne postoji samo jedna vrsta ljudi, jedna vrsta pasa, jedna vrsta hrane, jedna vrsta zabave... dopunite niz.

I baš tu leži ona sloboda za manifestiranje super moćiju koju sam najavila u uvodnom postu:

1. Budući da svi vide samo ono što vam 'nedostaje', svaka mala stvar koju možete napraviti izgleda puno većom! Budući da svojim nedostatkom izazivate sažaljenje, to burnije će biti oduševljenje svaki put kad pokažete mrvicu samostalnosti.

Ako ste prosječno inteligentna osoba, dobronamjerna okolina može od vas napraviti novu Helen Keller: bez puno promišljanja ili žaljenja, vaše će sposobnosti uvećati, isto tako i vaše nedostatke. Ne vidite, ne čujete, jedva da se krećete, i noge vas izdaju, a knjige pišete, i diplome stjećete! Slikate, izmislili ste svoju vlastitu metodu! (jedino, glazba, eto... to se još ne može fingirati. Uho zna što je ugodno a što ne, ne?)

Ako ste iznadprosječno inteligentna osoba, prijeti opasnost da vas se proglasi vješticom, ali iznadprosječno inteligentna osoba se neće dovesti u poziciju da joj drugi određuju kako da živi.

2. Budući da svi vide samo ono što vam 'nedostaje', sve ostalo može proći pod nevidljivo. Imate istančano uho ili nepce, izvanrednu moć zapažanja, znate unaprijed, a ne samo naslijepo, od koje hrane će vam pozliti, a od kojih ljudi... samo brojite koliko ste koraka ispred svijeta!

A po prirodi imate slobodu reći, bez da se itko smije uvrijediti "Sorry nisam te vidjela!", "Jao, prolilo mi se!"

Je, reći će vam ljudi: "Vidiš ti sve, samo se praviš!" - Vjerujte mi, govore tako oni svima. Nitko nikom ne vjeruje, a moderna znanost znade da ne postoji dvoje ljudi koji istu stvar vide isto. Sve je naime stvar percepcije. Pa ako tkogod vidi da vas vaša bolje služi, neće pomisliti da je on taj koji je u nedostatku, nego da vi imate nešto što njemu ne želite dati (jer to je upravo ono što bi on sam napravio), sebična ste i zla ste osoba. Ali, prije toga, jadan kripl.

Koji ima super moći.

prozopagnozija

Moja najstarija sestra ne razlikuje lica poznatih osoba. Prvi put je sama primijetila da joj to predstavlja teškoću, kad su joj njezina djeca ozbiljno zamjerila što se nije javila nekim njihovim prijateljima.

Najprije, ne postoji niti jedan ozbiljan liječnik koji će vam postaviti ovakvu dijagnozu. Prebacuju odgovornost (ako se to može tako nazvati), opća praksa na okulistu, okulist na psihijatra, i zapravo malo fali da vas se proglasi ludom. Zato je uvijek manje zlo, ostaviti društvo neka misli da ste:

- zamišljena,
- umišljena,
- rastresena, ili čak
- depresivna.

Sama mislim da puno više ljudi ima ovaj specifični poremećaj, nego što to i sami znaju. Ne da se ne bi usudili priznati (da su poremećeni), jednostavno je to nešto s čime živite, na što ste se prilagodili, i u čemu ne vidite problem dok vam netko ne pokaže prstom na njega.

Otkad smo doznale da neprepoznavanje lica ima ime, moja sister mi zna reći: "Lako je tebi. Ti imaš štap. Na tebi se vidi."

Da.

Ja ne moram nikom ništa objašnjavat, nikom se ispričavat, i kad god naiđem na zatvorena vrata, nađe se netko drugi tko će neka druga otvoriti umjesto mene. Za mene.

Ne pokušavam biti sarkastična.

Da vidimo sad što se ovdje može učiniti:

Činjenica je da poremećaj postoji i da nije rijedak. Je li na nama da podižemo svijest drugih ljudi, ili da ih educiramo?

Ono što je u tuđim glavama, ne može biti naš problem, niti na to možemo (brzo) utjecati.
Većini ljudi, drugi su samo stvari koje se miču, govore i puštaju vodu. Koje se koriste na neki način, a ako ne pronađu kako će vas koristiti, obično vas puste na miru.

Ako se dogodi, a dogodi se, da vam netko zamjeri što niste uočili njegovu veličinu, neka to bude njegov problem. Vaš problem može postati, jedino ako vas direktno, fizički ne ugrožava, kao u slučaju da nekom toliko idete na jetra da vas bez prestanka grubo ogovara. Ili da vas iznenada izudara.
A onda to postaje problem policije.

Činjenica je, također, da osobe koje su prepoznale da imaju prozopagnoziju, imaju i korisne i uredne i smislene, i (ajde) obične živote, kao i bilo koja druga.
Imenovanje (ljudi), stvari, pojava i poremećaja(?) trebalo bi samo olakšati.

Netko misli da nosom parate nebo! Gle, netko misli o vama!

(a svemir i ne zna da postojite)

o oko okolo

Svi iz obitelji, s očeve i majčine strane, imaju nekakav problem s očima: urođeni ili stečeni. Ja imam oba: rođena sam s kataraktom, pa su me doktori sredili, ovako: vidim toliko da mogu razlikovati simbole.
Dakle, pokažite mi nasmijano lice, i ja znam da moram reći da je to lice sretne osobe, iako ne mislim tako. Pokažite mi simbol glasa 'A' i znam ga izgovoriti točno.

Nije čudno što od malena više vjerujem onom što pročitam, nego onom što mi kažu da jest, zar ne?
Tako se i ponašam:
- svjesno šutim (prema mom iskustvu, nitko mi ionako neće vjerovati), i
- oduvijek pišem.

Pretpostavljam da ne bi trebalo biti čudno niti to što su mi zalijepili etiketu čudne osobe?

Prema onom kako ja doživljavam druge, velika većina se ne trudi oko gledanja, jednostavno se slože s onim sto najglasniji medu njima kaže.

Tu dolazimo na moje: osjetilo sluha, jest jače od osjetila vida.

Prema onom kako ja vidim druge, velika većina svaku svoju radnju poprati kakvim uzdahom, uzvikom, ili opisom. (Ima ih koji, prije nego što će nešto napraviti, kažu da će to nešto napraviti. Dok to nešto rade, govore što rade. Ali rijetko kad naprave do kraja.
To su oni koji misle da ljudi koji šute ne rade ništa.
Onda i to kažu:
- A ti? Ništa.)

Opet dolazimo na moju: moć govora jest jača od moći gledanja.
Pretpostavljam. U fizičkom svijetu.
Koji ja ne mogu doživjeti osim preko
- simbola,
- onog što čujem, nanjušim ili udarim u, i
- onog što se može pročitati od boljih.

Ali, nije to tako strašno kao što se na prvu može činiti:
daje vam, zapravo određenu slobodu i otvara vam čitavo polje novih mogućnosti, stvari za koju većina ne bi ni pomislila da postoje. A sve ono što većina odrađuje ili uzima zdravo za gotovo, vama je zapravo prava avantura.

Ovdje ću pokušati objasniti svijet iz očišta slijepe osobe: najprije
- sebi, zatim
- okolini (ne postoje priručnici za upotrebu, kao što postoje za žene, djecu, mačke, pse ili aute... još sam i sama u fazi učenja preko pokušaja i pogrešaka, ali dugo već to radim, dosta tog već znam:),
- svima sličnim sebi (super moći koje se često vezuju za slijepe su stvarne, iako nisu onakve kako su opisane na internetu) i, naravno,
- svim znatiželjnima, dobronamjernima ili ne.

Kroz godine sam skupila dosta korisnih savjeta, citata (za navigaciju kroz život, kakav god da bio), naslova i linkova, sve to ću premjestiti ovdje.

Ono što sama ne mogu znati, ispričat cu kao fikciju ili pjesmu: i/ili sa najboljim mogućim ishodom i/ili sa najgorim mogućim ishodom.

Bit ću zahvalna na konstruktivnom komentiranju. Unaprijed hvala! 

sanjač

Bio mi je u glavi cijelo vrijeme. I kad sam sjela da ga uhvatim, nestao je. Iščezao.
Ja jesam u njegovoj. To je sigurno.
Palo mi je na pamet, nazvati i reći neka me pusti na miru.
- Ja sam živa! - viknula bih.
Vikala!
Prošaptati nisam mogla.

Dlanovi i podlaktice me nisu mogle dulje držati. San možda nije sigurnije mjesto. Ali je jedino na kojem mogu boraviti. Do daljnjeg?

Jezivo je znati da netko, tko ne misli dobro, misli o tebi. Jezivo je znati da ti izmišlja život, koji nema veze s tobom, kojeg ni ne možeš živjeti. Izmišlja dijaloge i izmišlja mjesta. Koje nisi izgovorila, koje nisi mogla govoriti. Na kojima nisi bila, na kojima nisi mogla biti.

Ne, nema tu ničeg romantičnog!

(zanimljivo je da sam, sve ono što su drugi opisivali kao ljubav, sama osjećala kao zlo: o tome ću ovdje pisati)