u zarobljeništvu

U današnje vrijeme nije čudno pronaći da imate više zajedničkih interesa s ljudima koje ne poznajete iz stvarnog svijeta, odnosno da ljudi s kojima zaista dijelite životni prostor imaju interese sasvim suprotne vašima. Ili da uopće nemaju nikakve.

Kažem, ne morate fizički biti frik, da bi vas izgurali u društvo frikova, ili slušati heavy metal glazbu, samo da bi bili drugačiji tip seljaka, ili pomagati sirotinji a da mimoiđete caritas. Ako ovo nije dovoljno jasno: i vi i vaš pen-friend ste gledali i star warse i indianu jonesa, i iako niste zajedno išli u školu i mrzili iste nastavnike, znate više jedan o drugome nego o dječaku koji je četiri godine sjedio do vas u klupi.

Možete vi reći da je to zato jer se lakše opustiti s nekim od koga ne prijeti opasnost od fizičkog kontakta, a u isto vrijeme u zvijezde dizati baš fizikalije. Čeznuti za onim nečim što zovete ljudskim dodirom.
A onda nabaviti pse.

Zato i mislim da je moja priča prilično univerzalna: s roditeljima nisam jako povezana. Iako se jesu brinuli o mojem zdravstvenom stanju i o mom obrazovanju, nikada nisu bili zaista prisutni. I ne, ne znam kako izgledaju. Njihovu prisutnost osjećam kao bilo čiju. Mora da je specijalna božja kazna imati dijete koje te ne vidi.

Zanimljivo, medicinske sam sestre znala razlikovati. Iako ne bih znala objasniti, zašto ili kako njih da, a ove ne.
Mama jest bila tamo. I kad sada s njom pričam o tome, ona pamti imena i prezimena liječnika, zna koji od njih je bio visok i zgodan, a koji samo jedno od toga, zna i tko nas je sve posjećivao i s kim je odlazila na šetnje. Ali pojma nema što su mi radili. Ni zašto.
Ja se sjećam da su me vezivali za krevet. I da mi nije rečeno da je to zbog toga što sam mala i što sam nemirna, možda bih to pamtila kao prisilan boravak u ludnici, ili omicu vanzemaljaca. Ne smijem to naglas reći, naravno, obiteljska uspomena na česte odlaske u bolnice, je "oni su pokušavali, i radili sve što je bilo u njihovoj moći, ali ja nisam surađivala".

Kad bi bila zla do srži rekla bih da je mami to bio najbolji dio života: uživala je u svoj onoj pažnji i bodrenju, 'Tako si hrabra!' 'Rijetke bi izdržale to što ti podnosiš!'. Imala je čime zabaviti misli, ako ne i ruke. Njenih se ruku ne sjećam.

Tatu uopće ne pamtim. Znam da smo se par puta skoro skršili s autom, on ne nosi naočale zbog taštine, a leće zbog osjetljivih očiju. Ali vozi polako. Zato kažem 'skoro'. Uvijek 'skoro'. Pamtim nervozu. Bijes. I podrugljivost. Prema svima i svakom. Prema svemu. Mora da je specijalna, specijalna božja kazna imati bespomoćno dijete.

Ja ne znam kakve oni knjige čitaju, niti koje filmove vole. Kad odlazim kod njih nosim kavu i bombonijeru kao kad idem kod bilo koga. Kad oni dođu k meni, donesu čokoladu, kao da dolaze vidjeti nepoznato bolesno dijete.

Oni su radili. Tjerali karijeru. A u rijetkim zajedničkim trenutcima, hinili su "kvalitetno provedeno roditelj-dijete vrijeme" iz pop-psi literature, ali - ja nisam surađivala.
Nikakvo čudo da su lječilišta i zdravilišta jedina prava uspomena. Elektrode. Skalpeli. I šprice.

A prijatelji iz djetinjstva, likovi koje je izmislio netko drugi - i ne samo nama -, da bismo mogli reći da smo građani svijeta. A građani svijeta nisu nikad sami.