Moja najstarija sestra ne razlikuje lica poznatih osoba. Prvi put je sama primijetila da joj to predstavlja teškoću, kad su joj njezina djeca ozbiljno zamjerila što se nije javila nekim njihovim prijateljima.
Najprije, ne postoji niti jedan ozbiljan liječnik koji će vam postaviti ovakvu dijagnozu. Prebacuju odgovornost (ako se to može tako nazvati), opća praksa na okulistu, okulist na psihijatra, i zapravo malo fali da vas se proglasi ludom. Zato je uvijek manje zlo, ostaviti društvo neka misli da ste:
- zamišljena,
- umišljena,
- rastresena, ili čak
- depresivna.
Sama mislim da puno više ljudi ima ovaj specifični poremećaj, nego što to i sami znaju. Ne da se ne bi usudili priznati (da su poremećeni), jednostavno je to nešto s čime živite, na što ste se prilagodili, i u čemu ne vidite problem dok vam netko ne pokaže prstom na njega.
Otkad smo doznale da neprepoznavanje lica ima ime, moja sister mi zna reći: "Lako je tebi. Ti imaš štap. Na tebi se vidi."
Da.
Ja ne moram nikom ništa objašnjavat, nikom se ispričavat, i kad god naiđem na zatvorena vrata, nađe se netko drugi tko će neka druga otvoriti umjesto mene. Za mene.
Ne pokušavam biti sarkastična.
Da vidimo sad što se ovdje može učiniti:
Činjenica je da poremećaj postoji i da nije rijedak. Je li na nama da podižemo svijest drugih ljudi, ili da ih educiramo?
Ono što je u tuđim glavama, ne može biti naš problem, niti na to možemo (brzo) utjecati.
Većini ljudi, drugi su samo stvari koje se miču, govore i puštaju vodu. Koje se koriste na neki način, a ako ne pronađu kako će vas koristiti, obično vas puste na miru.
Ako se dogodi, a dogodi se, da vam netko zamjeri što niste uočili njegovu veličinu, neka to bude njegov problem. Vaš problem može postati, jedino ako vas direktno, fizički ne ugrožava, kao u slučaju da nekom toliko idete na jetra da vas bez prestanka grubo ogovara. Ili da vas iznenada izudara.
A onda to postaje problem policije.
Činjenica je, također, da osobe koje su prepoznale da imaju prozopagnoziju, imaju i korisne i uredne i smislene, i (ajde) obične živote, kao i bilo koja druga.
Imenovanje (ljudi), stvari, pojava i poremećaja(?) trebalo bi samo olakšati.
Netko misli da nosom parate nebo! Gle, netko misli o vama!
(a svemir i ne zna da postojite)
No comments:
Post a Comment