Prije dosta vremena, a mora da je tako jer me isti osjecaj jos drzi, primijetila sam da mi vrijeme sporije tece ako radim nesto, nego dok (naizgled) ne radim nista.
Pretpostavljam da je tako, jer svaki cin ima i rok trajanja: npr. odredeni broj rijeci mozete procitati u odredenom broju minuta. A koliko ce se dugo te odredene rijeci zadrzati u vasem umu, neovisno je o vremenu.
Ljudi, kojima sam dugo vremena bila okruzena, razgovarali su se u tim terminima. Ako nisu imali za ispricati sto su sve radili u periodu dok ih nitko nije gledao, kao da u tom periodu nisu ni postojali.
Je li to napredak, ili nazadak u odnosu na onu: postojis samo onda i onoliko, ukoliko imas nekog tko te voli?
Zato je bio izmisljen bog, koji je ljubav?
Nitko ne spominje, sto se s tobom dogada, ako ti volis nekog. Ok, mozda je uz to vezana kolicina boli, makar prema narodnim pjesmama.
Kako god da bilo, po svemu sudeci, dosta ljudi dosta vremena ne postoji. Nevidljivi su.
Po svom vlastitom priznanju, cak i sami sebi.
Dogodi se nekad da me netko stvarno hrabar pita, kako vidim ljude. Vidim li sjene. Ili stabla koja se krecu.
A onda, kako bi mogla znati razliku izmedu ljudi i stabala?
Ali razlika je tako ocita.
Vidim namjeru. Gropove straha. Klupka boli i srama. I vidim nesto cega se pametnije kloniti.
A stabla su za grljenje.
Cak i ona koja nekim cudom jos rastu u gradovima.
No comments:
Post a Comment