Nastavno na inicijalni post, u kojem sam napisala da svi u obitelji imamo senzornih poteškoća, netko bi mogao reći da je na stvari kakva teža božja kazna, karmičko nešto što se otajava i otajavat će se možda još generacijama. Netko drugi, da je u pitanju loš, pokvaren gen. I sama sam još prije puberteta došla na sličnu ideju, koja je urodila odlukom da se ne plodim i ne množim (kad sam već u biblijskim metaforama), da bi se sve završilo baš sa mnom. Ali, iako je možda u doba mojih prateta, slijepa žena i bila na neki način zaštićena, u smislu oslobođena od društvenih obaveza, do mojeg je vremena društvo evoluiralo (ili devoluiralo) u predatora koji pod krinkom inkluzivnosti (svega i svakoga), ne štiti čak ni rođenu žrtvu. Dapače.
- Možeš ti i usprkos toga imati djecu i kuću. - medenim dobronamjernim glasom. Onda uslijedi ispis, ove i one sirotice koju su prihvatili unatoč i usprkos, i koja ima normalan život.
Ne bih, ni po koju cijenu, htjela biti u koži tih žena.
Po 'normalnim' pričama iz 'normalnih' života 'normalnih' žena znam da nema tu ničeg što je neka mogla poželjeti za sebe ili (kako one žele misliti) zavidjeti im na.
A sad zamislite da ste žena koja se ne može izboriti za sebe i ono do čega joj je stalo - od čega joj život ovisi.
Kojoj su svakodnevne stvari uglavnom u domeni nemoguće misije. Kojoj treba pomoć kad prelazi cestu, i ogromnu količinu povjerenja u ljude i u bogove kad ide u dućan i kad pravi ručak.
Bila bi (one to jesu) poligon za iživljavanje.
A sad na početak:
Današnji ozbiljni znanstvenici, pod pojmom daljnje evolucije čovjeka zamišljaju osobu jako izoštrenog osjetila vida (možete pročitati kod michio kakua), oko je navodno najbitniji organ, jer preko njega primamo čak 90% onoga što je bitno za opstanak. Čovjek ili osoba koja će dominirati kad-tad, čak će imati više od dva ili tri oka. Oko je bitno da bi uočili i ulovili plijen, koji je u pravilu gluplji od predatora, jer se dade uloviti.
Dakle, ako ne uočite, ako ne trčite brže, ako ne lovite i ne grabite, automatski ste gluplji.
Kakva je to radost loviti ili varati ili zabavljati se s lošijim od sebe?
Meni to izgleda jako kukavički.
Ali, rekli smo, idemo vidjet što se sve s ovim što imamo može:
Što do sada znamo, iz primjera
1. moje bake, koju nitko od nas nije doživljavao kao slijepu osobu,
2. mojih prateta koje se nisu udavale,
3. na mojem, kojoj malo tko vjeruje da je skoro slijepa...
2) Pratete, dvije za koje ja znam, živjele su skoro svetačkim životom, i ovisno o onom koji priča, bile su lude, odnosno predobre. Ili svetice ili vještice.
Nisu izlazile, ali u njihovo vrijeme to nitko nije ni očekivao, i sate provodile brojeći krunicu. Jedna i druga, vješte su bile s rukama. Unatoč jako slabom vidu, izrađivale su lijepe stvari. Još i sad imam njihovu čipku na posteljini.
1) Sa bakom se nikad nisam sudarala po kuhinji kako je to bila stvar s mamom i sa sestrama. Naučila me svemu što zapravo znam, a tiče se preživljavanja. Na koncu, i pranje robe, i kuhanje kave, i pravljenje kreveta se radi rukama, a ne očima. Izbjegavanje budala (opće ime za opasnost), ponekad suzama, uglavnom osmijehom.
3) A sama od sebe (i samo za sebe) sam stjecala i diplome i pohvalnice, čak i vozačku dozvolu, koju - toliko ipak nisam glupa - naravno ne trebam, jer ne vozim.
Možemo, velim, sve isto (ili čak bolje, jer nam se lakše fokusirat) što i sav 'normalan' svijet.
Ostaje samo klonit se predatora - to su ovi sa tri, ali ne i s trećim okom - I za njihovo dobro.
Kad pohvataju sve glupake ovog svijeta, a na čemu će parazitirati?
No comments:
Post a Comment