Bio mi je u glavi cijelo vrijeme. I kad sam sjela da ga uhvatim, nestao je. Iščezao.
Ja jesam u njegovoj. To je sigurno.
Palo mi je na pamet, nazvati i reći neka me pusti na miru.
- Ja sam živa! - viknula bih.
Vikala!
Prošaptati nisam mogla.
Dlanovi i podlaktice me nisu mogle dulje držati. San možda nije sigurnije mjesto. Ali je jedino na kojem mogu boraviti. Do daljnjeg?
Jezivo je znati da netko, tko ne misli dobro, misli o tebi. Jezivo je znati da ti izmišlja život, koji nema veze s tobom, kojeg ni ne možeš živjeti. Izmišlja dijaloge i izmišlja mjesta. Koje nisi izgovorila, koje nisi mogla govoriti. Na kojima nisi bila, na kojima nisi mogla biti.
Ne, nema tu ničeg romantičnog!
(zanimljivo je da sam, sve ono što su drugi opisivali kao ljubav, sama osjećala kao zlo: o tome ću ovdje pisati)
No comments:
Post a Comment