lažeš!

U ovom me možete držati za riječ: Svi mi imamo tajanstvenu prošlost koje nismo svjesni. 

Pokušat ću vam dočarati u čemu je stvar, jer.. na meni se bolje vidi.. 

Složili smo se, već ranije, da ono što ne vidimo - ne postoji. Idem namjerno samo na "dominantno osjetilo", iako će vam ljudi koji su mrvicu senzibilniji, spominjati nešto o 5! osjetila.. Uglavnom, najpoznatiji je primjer drveta u nekoj nepoznatoj zabiti: ako se slomi grana a nitko tome ne može posvjedočiti (jer nije vidio ni čuo), da li se ta grana uopće slomila, da li je postojala i je li sad nestala. Nitko ne postavlja pitanje o postojanju drveta ili zabiti, sami su po sebi razumljivi, ergo, postojeći. Djeluje vam kao naklapanje (to mi je zapravo i namjera), ali postoji ozbiljna i učena teorija i ozbiljno uzeto učenje o toj teoriji. 

Ja ne vidim. Veći dio svijeta (mislim ovdje na društveni život, i na ljude koji ga izmišljaju, ništa nadrealno), ne mogu percipirati, ergo doživjeti, kako bi on to htio. Veći dio vremena, zabavljena samo oko pukog preživljavanja. 

Zašto i kako, pitajte to druge. 

Ja ne vidim. Ljude. Stoga znam da im ne mogu vjerovati. 

Ne znam vide li oni mene. Obično mi to ne daju do znanja. Ne znam na koji način me vide. Jer same sebe nisam svjesna. Ne shvatite ovo kao slomljenu granu. Svjesna sam ja svojeg postojanja. Znam svoje mjesto u svijetu. Inače ne bih bila živa. U njemu. Ono čega nisam svjesna su načini na koji drugi ljudi interpretiraju moj fizički izgled. 

Postoji danas čitava nauka o bodi lengvidžu. A moje se tijelo ne ponaša u skladu s tom naukom. 

Pošto ne vidim, o bodi lengvidžu mogu znati samo teoretski, ali u stvarnosti, u praksi, nemam pojma kako bi trebalo izgledati lice koje se iskreno smiješi, za razliku od onog neiskrenog. Osim što naslućujem da se može to fingirati, kad već postoje udžbenici na tu temu. 

Također znam da mi se ne treba truditi oko fizikalija. Empirijski znam. Dočim obični! ljudi! papagajski! ponavljaju onu latinsku da izgled vara te da odijelo ne čini čovjeka čovjekom :D. 

Budući da sam zabavljena preživljavanjem, uglavnom osluškujem (ne slušam, ali o tome će kolega s drugog bloga), što znači - šššššutimmmmm.. 

Ta, naizgled, odsutnost daje prostora izgubljenima u prostoru da na moj lik nakaleme svoje riječi, misli i djela. Pošto nisam svjesna sebe, često puta nemam pojma da sam u centru priče, radnje, nečega što postoji osim čistog zraka koji dijelimo. Kad postanem svjesna, obično uslijedi: 

- Ajd' šta se sad praviš naivna... pa sad si mi rekla.. a sinoć si mogla.. a jučer si znala, svi su te vidjeli... 

Kad kažem da se radi o nečemu što mi je fizički neizvedivo, zna uslijediti: 

- Ajd' ne glumi sad sveticu.. 

Kad kažem da mi je fizički neizvedivo ne zato što sam sveta nego zato što sam slijepa, kažu: 

- Eno na, opet ova isto.. 

- Glumi, pretvara se.. 

Laže! 

I tako je rođen model antiheroja. 

Razumijete? Nema veze jeste li bili, vidli, učinli, štagod... Bitni su uvijek očevidci. 

Nekako me razveselila vijest koju sam nedavno pročitala, da sudovi više ne uzimaju za ozbiljnije svjedoke nego materijalne dokaze, ali ne znam je li to bila nečija šala, fikcija ili prošlost koja se nije dogodila. kako bilo da bilo, i materijalni se dokazi mogu namještati, a u stvarnom svijetu ništa nije tako moćno kao rekla-kazala-100put ponovila-stoga i dokazala. upornost. ništa od gluposti nije upornije ni beskonačnije, ništa začudnije i nevjerojatnije. mudar ne može toliko dokazivati koliko glup može pobijati. 

Zato se i kaže: 

- Vidi kako mudro muči.

katarakta

Malo mi smetaju sve agresivnije reklame za očne klinike koje pozivaju da se riješimo naočala na 12 ili 24 rate po najmodernijim ... štajaznam.  

Nabrajaju se imena s titulama, najpoznatijih i najpriznatijih za koje nikad nisam čula, a onda docentica, doktorica - jer žene to rade uvjerljivije i umiljatije, a i modernije je i urbanije da to radi žena - objašnjava nerazumljivim jezikom kako se to radilo prije, a kako se to radi sada, te što to oni imaju što nitko drugi nema. 

Budući da su zelena i siva mrena, jedine od očnih bolesti, koje stvarno očima mogu vidjeti i drugi ljudi, doslovno vam oko zastre veo, nekako se čini logičnim da se taj veo na neki način fizički i sklanja. 

U vrijeme moje bake, zarezivao se maleni ožiljak, nakon čega bi se mrena povukla sama. Ruka je kirurga morala biti sigurna i mirna. Da rez ne bio ušao preduboko i da se tako ne bi povrijedilo zdravo mjesto i stvar pogoršala za zauvijek. 

U današnje vrijeme sve to radi stroj, i zato je, navodno, mogućnost pogreške svedena na minimum. 

Treba li vam znanje i diploma očnoga kirurga da biste upravljali strojem koji se može programirati baš po vašoj mjeri? Po mjeri pacijenta? Ili ovog koji zna programske jezike? 

Kad bih znala sve ljudske i anđeoske jezike, našla bih način da me netko čuje i, moguće, shvati da nismo svi isti. Kako ni linija na prstima, šarenica u očima, ili ušnih školjki, zagriza zubima, nema istih u dva različita čovjeka, tako bi trebalo shvatiti da nitko od nas ni u čemu nije isti. 

Nečije su ruke za ručke, neke su za tipke. Nečije su uši za naušnice, nečije su za slušalice, neke čuju muziku gdje se netko drugi žali na buku. Neki zubi trgaju i grizu, neki se bijele poput bisera i idu u paru k'o koze iz Pjesme nad pjesmama. 

Pretpostavimo da nečije oči vide ovaj svijet, nečije druge neki drugi, za koji bi ovi prvi rekli da je paralelan, stoga nepostojeći. Oh, da, takvima bi zacijelo trebalo nečim materijalnim zastrijeti vidike!

Jedina je razlika u tome, što ja vama nemam potrebu stalno stavljati pod nos da ste vi jadnik koja ništa osim njega, svog vlastitog nosa, ne može vidjeti ni znati.

normalizacija nenormalnog

 Jucer je opet jedan sretni otac namlatio svoje malo dijete. Istukao je i zenu, ali to nije toliko bitno. U ovom je slucaju zanimljivo to sto je beba stara samo 20 dana. 

Na vijestima su rekli da je bio pijan dok je nanosio tjelesne ozljede metalnom sipkom, a lijecnik koji ih je primio na hitni odjel je izjavio da ozljede nisu opasne po zivot. 

Nadobudna je novinarka pitala je li to uobicajen slucaj. Doktor je rekao da nazalost! Novinarka je pitala hoce li dijete trpjeti kakve posljedice. Doktor je rekao da ce pratiti stanje. 

Eto, tako su postali oni koji prate i oni koji su praceni. Detektivi i potencijalni problemi. Zandari i lopovi. 

To je tocno ista stvar koja se dogodila i koja se jos uvijek dogadja meni i mojoj obitelji. Sa izuzetkom obiteljskog nasilja: 

Bolnica je zaprimila slijepo novorodjence, nakon lose napravljene operacije okrivili su mamu, a onda su nas stavili na pracenje. 

Da smo kojim slucajem bili koja socijalno ugrozena kategorija, "brinuli" bi se o nama "strucnjaci" iz soc resora, posto nismo, gurnuti smo u kategoriju nedodirljivih, i nerijetko sam osjecala zavist(!) okoline. 

Ljudi su me pratili, i jos uvijek to rade, kao da sam tv- zvijezda. Susjedi imaju uperen teleskop prema mom balkonu. 

Buduci da vodim, po kriterijima svijeta, vrlo skroman zivot, govore o meni kao o cudakinji ili o ludakinji. Kad napravim ili kazem nesto sto ne razumiju, a to je cesto, zgrazaju se ili prestrase. 

I tako nastaju vjestice i vjestci. Ljudi to prave od onih koji samo pokusavaju zivjeti svoj zivot. 

Sto se moze dalje dogoditi sa bebom o kojoj sam zapocela post, i njezinom majkom? 

Za tatu postoji spranca: 

pomirljivi ton govora i dobrog doktora i novinarke, govore vise od njihovih rijeci. 

- Nazalost - rekli su oboje - to je uobicajeo. Nista neobicno. Nije rijetkost. To je nasa realnost. 

To je skroz normalno. 

A zrtve? 

Pa vidite, ljudi su razliciti. Svatko to prihvati na drugaciji nacin. Ne zna se. Vidjecemo. Stavit cemo pod nadzor. Pratit cemo. Kao drustvo smo svi odgovorni. 

Neka igra pocne! 

.

Molim vas, molim. vas, molim PUSTITE NAS NA MIRU! 

duga

Sigurno postoji slikarski naziv ove kameno zute koja oboji nebo dok sunce zalazi da odvoji tirkiznu od duboko modre u kojoj je Sve. 

I sigurno da bi zene vristale bacajuci grudnjake i kape, kad bi im netko rekao da je ovo sto upravo pisem izvoran tekst popularne rok balade, ili redateljska verzija romanticnog epskog filma. 

K'o sto bi bez rezerve rekle da je luda ona koja bi to naglas rekla. Luda i nepismena. 

Sjecam se da mi je mama, jednom, samo jednom, dok sam bila dijete, ushicena pokazivala nebesku dugu. I sjecam se da sam je tad i vidjela. 

- To ti je dokaz - rekla je - da je nebo okruglo.

Zbog cega bi se inace pokazivala u obliku luka? 

Ovo sto mi vidimo, samo je maleni dio onoga sto stvarnost zaista je:

Zemlja sa koje gledamo i nebo u koje gledamo ocima kakve vec imamo... 

Djevojcica iz skolske lektire je htjela postati djecak, jer djecaci imaju pravo pristupa na mjesta na koja se inace ne smije. 

Djevojka iz price koju su izbacili iz skoske lektire je samo zeljela imati vlast nad svojim zivotom. 

Vidite li razliku? 

kiklop?

 

 

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Head_of_a_Cyclops_Colosseum.jpg

milost božja

Mt. 6:22 

 https://en.wikipedia.org/wiki/Matthew_6:22

save soil our very body

 https://www.consciousplanet.org/?utm_campaign=cp2022&utm_medium=sgapp&utm_source=inapp

Charles Baudelaire: Slijepci

 Promatraj ih, dušo, grozom su oviti! 

Na pomalo smiješne nalik manekene; 

Kao mjesečari, čudni, jezoviti; 

U beskrajnu tminu zjene utopljene. 

Te oči, gdje iskra božanska utrnu, 

Ko u dalj da zure, stoje uzdignute 

K nebu; nikad k zemlji ne vidiš da svrnu 

Otežalu glavu dok prelaze pute. 

I prolaze tako kroz mrak taj bez nade, 

Što je brat tišine vječne. O moj grade! 

Dok oko nas brujiš, i dok smijeh tvoj zvoni, 

I mahnita žeđ ti za užitkom hlepi, 

Gle! i ja se vučem, al tuplji no oni 

Pitam: Što li traže na Nebu svi slijepi? 

preveo Ante Jurević

twilight

 https://m.youtube.com/watch?v=Cg1ThxI6mHw 

<3 sa predstavljanja knjige poezije: Sg. govori o pjesmi When, koju je citao na darshanu kojeg se sjecam :) 

<3 o tami i o svjetlu, i o svemu što je između 

lumen

Sinoc je u mom dijelu grada na par sati nestalo struje. Palo mi je na pamet, prije nego sto sam se uspanicila, da se radi o nekakvoj akciji podrske nekome kome je onemoguceno da glasom izrazi svoj stav, ali...

...ali, mediji su citavi dan samo brojili mrtve i zarazene, s izuzetkom brojenja prosvjednika svih vela, i nekoga tko je nesto napisao na fejsu. Bas tim redoslijedom: od veceg broja prema manjem.

Da je vani nevrijeme, ne bih bila znala da nije bilo vremenske prognoze, tako da niti nestanak struje nisam mogla povezati s gromom koji je mozda opalio kakav stup ili zicu.

 Dakle, uspanicila sam se: sve sto mogu, znam i posjedujem, vezano je elektrikom, elektronski i elektronicki. Frizider je pun hrane koja ce se pokvariti jer je necu moci skuhati jer je kuhalo, pecnica, multipraktik i toster na struju. Onog trena kad sam uzela tablet da vidim moze li se nabaviti, i postoji li uopce, toster na baterije, iscijedila se baterija tableta. Ajfon je bio na punjacu, u momentu samog zamracenja, i jos ne znam kakav ce to ucinak imati na nj.

Pogledala sam kroz prozor, kvart je bio ugodno miran. 

Svijetlilo je T od telekoma, ali ne i plus od ljekarne. Svijetlile su macje oci tamo gdje su poceli radovi na cesti, ali ne i semafori. I jasno se vidjela linija od koje zapocinje drugi distrikt, jer tamo kod njih zivot nije stao.

Pa vi recite da bog nije politicki, zivot da ne bira, svi da smo isti! 

Nestanak struje je podsjetio na krhkost zivota, jos i vise od virusa kojim nas sad strase. Jasnije se vidi, bolje predocava, kako je to zivjeti u mraku, u strahu, u neznanju. 

Pretpostavljam, zato prosvjednici pale lampione, a policija ih privodi.

Pretpostavljam, zato jos uvijek ima onih koji govore da je Tesla bio budala, ludjak i gubitnik, i nedajbozenikome. 

Tesla je iz nicega upalio svjetlo. Doslovno iz zraka. Cisto, prakticno, (gotovo) besplatno i jednostavno (za upotrebu). Svima, a ne samo odabranima.

Sad zamislite, da je vise ljudi poput Tesle. Koliko samo jedan takav vrijedi, i zasto ih nema vise?

 Ali on je umro jadan, siromasan i napusten, sigurno cete reci. 

Ne, nije. Bio je vitalan i lucidan, cak i u dubokoj starosti. A pogledajte danasnje starce koji zive u strahu, stalno gledajuci tko ih sve gleda i sto misli o njima i njihovima.

Jer, i neprijatelj stalno vreba, i neprijatelj nikad ne spava, pa se treba biti budan i spreman. O kakvoj budnosti se tu govori? Iz kojega mraka i tko nas to napada? 

Zbog cega ljudi iz medija radije na prste broje mjesta i ljude, i prepricavaju tudje svadje?

I zasto ljudi iz odrzavanja, zapocinju radove na cesti u jesen? Kada krenu prve kise, pa dok ne postanu grmljavinski pljuskovi, tada je pravo vrijeme za podebljavanje linija na raskrsnicama...

Prije nego sto netko kaze: the winter is coming... 

...

Sretna Hanuka!

ispravljena nepravda?

Ako je istina da je ljepota u oku promatrača, može li slijepa osoba znati razliku? 

Namjerno ne postavljam, ovdje, pitanje: Što je ljepota, uopće?, jer je za pretpostaviti da će svatko imati svoj odgovor. Ergo, da će nekakav odgovor dati svatko, i da taj neće odstupati od trenutnog standarda, općeprihvaćene mode ni klasičnih klišeja. 

U starom obiteljskom albumu, postoji jedna fotografija moje bake, kao djevojčice, i njezinih sestara: 

jedina baka ima cvijet u kosi. Koji joj stoji nakrivo. I izbezumljeno lice. Tako ga uglavnom svi opisuju naglas, tiša je verzija nešto okrutnija. Uglavnom, priča je postala, i ta slika je ostala kao dokaz da je baka uvijek bila neuredna i nekako blesava. 

Postoje, naravno, i druge slike, moje bake i u mlađoj (od te) dobi, i u starijoj, i svi se uvijek slože da je baka bila - prava ljepotica. Pa kako se onda dogodilo da se na stol uvijek vadi ona gdje je ružna? 

Nije ružna, uplakana je. 

Tužno je lice ružno? A osmijeh je najljepši ukras? 

Zašto jedina baka ima cvijet u kosi? I zbog čega jedina ona plače, a ostale curice blistaju nasmiješene? 

Sažaljenje ju je htjelo ukrasiti, a ljubomora joj je počupala kosu? 

Sjetite se toga prije nego što formirate mišljenje i stav. O nekom. Na osnovu onoga što ste vidjeli i čuli. 

pronaći svemu svrhu

Otac je vodio promašen život, po kriterijima njegove okoline, ali za sav živi svijet 'u i oko njega', bio je pun pogodak! 

Nasljedstvo koje mu je ostavljeno na brigu, bilo je ostavljeno doslovno, jer dok su se susjedi brinuli o urodima i o prihodima, o paunovim očima, muhama i svrdlašima, on je samo prolazio maslinikom i upijao mirise prirode. 

Znao je da ga se zbog nečega ogovara, ali, po njegovu vlastitu priznanju, nikada nije o tome vodio računa. 

Njegove su masline uvijek davale najbolji rod i plod. Iako nikada nije bilo ulja. Za nas. Dogodilo bi se da bi mu nekad netko pokušao prodati koju litru. Sjećam se da su mu jedanput poklonili usku flašu od 75 ml. 

Ako ste ikada čuli na vijestima da je netko nekome ukrao šumu, ili drva, pa se čudili kako je to moguće, eto, tako, lako! 

Kao što je moguće pobrati masline iz maslinika slabovidnog vlasnika, pred njegovim vlastitim očima. 

Koliko je ljudima mogla ići na živce njegova nezainteresiranost, slutila sam po tome, što bi mu poslali gluhog, pa posljedično nijemog, čovjeka da mu - objasni, što se dogodilo s njegovom ljetinom. 

Istog tog susjeda su stavljali u prvi red svaki put kad bi sami ostajali bez riječi. Nitko se normalan ne bi svađao s gluhima. A ako netko i bi, rekli bi: 

- Pu! Napada bolesna čovika... 

To se zove "Snađi se druže!" taktika. Nekada je možda i imala smisla. Sada teško nalazim i da je duhovita. 

Zaista, 

ima nas svakakvih.

izolacija nije strašna stvar

Kad vas ljudi etiketiraju kao "otuđenu osobu", što je blaža varijanta "samodostatnosti", koja se često zamijeni za "oholost" i "umišljenost", ne trebate to shvaćati kao nešto loše, dapače: 

Jedino što je potrebno jest, sjetiti se da svatko mjeri po onome što je njemu poznato, pa je tako izmjerio vas u odnosu na sebe. On će se, naravno, braniti, tvrdeći da niste hladni u odnošenju samo prema njemu, nego - prema Svima! I navoditi dokaze kako su Svi rekli isto i složili se u toj procjeni s njime! 

Činjenice su činjenice: 

mala je, naime, vjerojatnost, da ćete vi do sljedećeg susreta s tim čovjekom, progledati, i tako promijeniti svoje ponašanje prema njemu, da ćete ga ravno gledati u oči, a ne negdje pored, te da ćete ga ljubazno pozdraviti, čim ga - uočite. 

Ono što je poražavajuće jest, da je vjerojatnost da će on odustati od svojeg uvjerenja, još manja. 

Međutim, činjenica (opet!) da ste većinu svojeg života doslovce prepušteni samima sebi i nepravednim sudovima svojeg okoliša, ne mora biti loša. Štaviše, ako ju dobro prihvatite, može to biti baš dobra stvar. 

Kaže se da iz mraka vrebaju svakakva čudovišta, ali takva su čudovišta bila, i sve one predivne stvari bez kojih se više ne može, otkad je netko za vas upalio svjetlo, zar ne? 

Ista je stvar i sa samoćom. 

Nauči vas koliko ste mali, i pokaže vam, točno, vaše mjesto u svijetu. Kaže vam da postoji veći od vas samih, ali da to nikako nije ni mama ni tata, ni učitelj ni susjed. Da, veći su i oni, i imaju moć da kazne, nagrade, odbrane ili da napadnu. Ali i od njih postoji jači. 

A on vas grli nježno, i nikada ne pušta iz vida. 

Rijetki sami biraju namjernu samoću, da bi osnažili sebe. 

Većina ju shvaća kao tešku kaznu, nemirni su, bore se žestoko, misleći da je to velika sramota, hoditi sam kroz život. Svoj život. 

Pa se grupiraju se i ratuju, za mir u svijetu. Bruje i zuje posvuda tražeći ono nešto, što im je oduzeo nepoznati netko. 

Ako ravno gledate, shvatite da je taj netko nepoznati, nitko drugi osim vas samih. Ali, ako vam se to tako izravno kaže, Vi Vidite tko je taj koji gleda kriVo! 

I tu se ništa ne može. 

Doli se nadati, da nećete mir, za kojim se traga, uskratiti, pomutiti, poreći ili oduzeti, nikom osim sebi.

yoga, a je to?

Kad krene priča o pitanjima duha, uobičajilo se govoriti o potrebi spajanja mistike istoka s praktičnošću zapada. Kao točka sa koje se polazi, uzima se C.G.Jung i knjigica "Zlatni cvijet", zahvaljujući kojoj prosječni, dobro odgojeni stanovnik zapadnoga svijeta, misli da je meditacija sjedenje sa prekriženim nogama i ooommmm-anje. Možda malo tjelovježbe, koju zovu jogom, i vegetarijanska prehrana. Skupa vege hrana, ona koja se doprema iz egzotičnih krajeva, nikako ne naš kupus, ili leća, ili bob. 

U Zlatnom je cvijetu, detaljno opisan položaj tijela, glave, očiju, toliko detaljno, da, ako, fizički, i mrvicu odstupate od opisanog standarda, shvativši da se radi o nečem teškom i neizvedivom, odustajete. 

Rečeno je da slijepi čovjek ne može meditirati. 

Štaviše, čovjek s jednim okom, ne može meditirati. 

Određen je položaj zjenica na način da trebaju trebaju biti koncentrirane, dakle, fiksirane prema nosu istog lica. Fokus je na vrhu nosa. Ako ne vidite vlastiti nos, meditacija vam je nedostupna. 

Dakle, kako objasniti što je to meditacija, nekome tko ne želi vidjeti dalje od vlastitog nosa. Tko, štaviše, misli da će na vrhu vlastitoga nosa pronaći - prosvjetljenje. 

Teško, ali pokušajmo: 

Razlog zbog kojeg većina ljudi odustaje od meditacije, smatrajući da se radi o nečemu što je teško za napraviti, jest, što pokušavaju to napraviti, meditacija nije nešto što se radi, to nešto što postajete. To je određena kvaliteta, stanje duha, a ne nešto što fizički radite. Kada ste (ili kada postanete) istinski meditativan, tada vam nitko izvana ne treba diktirati što ćete jesti, kako ćete se odjevati, ili kako se ponašati. Ono što vam ne treba i ono što vam škodi, priodno će samo od sebe otpasti. Ono što vam treba ćete primijetiti kao nešto što vas nikada nije niti napustilo, niti vas ne napušta. I koristit ćete to, i to će koristiti vas na najbolji mogući način za svih i za sve. 

Joga je jedna od tehnologija, vještina, koja vam pomaže da osvijestite tu kvalitetu u sebi. Kada ugodite svoje tijelo, svoje misli i emocije na način da vi gospodarite njima, a ne oni vama, otvara se mogućnost da ostvarite svoj puni potencijal. Prirodno, kao što iz sjemenke žira izraste hrast, a iz jajeta kokoš. Ili obrnuto? :)

Sada, sa ovog mjesta, znadete da ste čovjek, ali ne znate koji je plan Bog imao za vas; kad postanete meditativan, spajate se direktno na Izvor, vidite jasnije svijet oko vas, i u skladu sa svojim mogućnostima, aktivirate svoje potencijale. 

Važno je znati razliku, bogovi nisu roditelji koji su odlučili da će njihovo dijete biti liječnik ili advokat. Pogotovo nisu ustanove koje dijele certifikate i udaraju pečate, kad po njihovim mjerilima to i postanete. 

Sve to su persone. Maske. Nešto što radite da biste se lakše (ili teže) mogli provući kroz život. Novac i status, olakšavaju preživljavanje, ali preživljavanje i život su odvojene stvari. 

Shvatiti da ste dio svijeta, dio svemira, dio nečega većeg od sebe i sebi sličnih - to je joga. 

Dakle, može li slijepi čovjek meditirati, i raditi jogu? 

A što drugo da radi? 

Što uopće raditi, osim toga? 

Netko zatvara oči, netko spušta kapke, netko zavrne očima unatrag, put gore, prema vrhu nosa... I kaže, meditiram. 

A netko je rođen na sedmome nebu :)

ljubav, pravda i sreća su slijepe

LLjubav ne gleda očima, već dušom: zato je krilati Amor na slikama slijep.  W. Shakespeare