unutar sebe

 

Živjet će jedino oni koji će umrijeti. 

Smrt je postala jako negativna riječ, svi misle da je smrt nešto prestrašno. Ne možete voljeti nešto što vas užasava, zar ne? Ali smrt nije antipod života. Nije “antiživot”! Život se događa zbog smrti. 

U povijesti ovog planeta ili stvaranja, vi ste živi samo u jednom kratkom vremenskom periodu. Svo ostalo vrijeme ste mrtvi. Znači, vaša ‘doživotna kazna’ i nije tako duga. Dapače, jako je jako kratka u odnosu na to, koliko ćete dugo biti mrtvi. Samo zato što ste bili mrtvi dugo vremena, sada svjetlucate, a to svjetlucanje je moguće samo zato što ćete opet biti mrtvi jako dugo vremena. Ideja da je jedno protivno drugome, je glupa ideja. U osnovi, na svim životnim planovima - govorili mi o muškom i ženskom, životu i smrti, tami i svjetlu, zvuku i tišini - jedno ne može postojati bez drugoga. Oni se nadopunjavaju, ne sukobljavaju. 

Iako ste ovdje samo za kratko vrijeme, želite prihvatiti samo taj kratki život, ali ne i sve ostalo - ne radi se to tako. Sve je to jedno. Ovo je živuća smrt. Važno je živjeti tako da možete iskusiti i jedno i drugo u isto vrijeme. To znači živuća smrt. Vaš je život vrijedan samo zato što ćete umrijeti. Kad nikada ne biste umrli, biste li obraćali pažnju na to da ste živi? 

Jedino oni koji će umrijeti, žive. 

Smrt nije naš izbor - ona je neizbježna. Takva je volja stvoritelja. 

Život je naš izbor. Ako želite odraditi dobro taj izbor, tada je važno da istražite sve dimenzije života kao cjelinu. Ako prihvatite samo ovu malu iskru, a ne i ono što je tu iskru stvorilo. tada nemate puno izbora, radite sve kompulzivno. Prolazite kroz život isto kao da je smrt - na način koji je neizbježan, a ne na svjestan način, ne vlastitim izborom. Da biste znali što vam je sve na raspolaganju, morate sve prihvatiti - kao što prihvaćate život, tako prihvaćate i smrt. 

U jogi je svaki dah promatran na taj način - udah je život, rođenje, a izdah je smrt. Život i smrt se dešavaju u jednom dahu, svo vrijeme - to je joga. Joga je savez, sporazum da se život i smrt događaju u vama. Nisu to dva odvojena entiteta. Vi ste živuća smrt. Jer, može li stablo rasti, ako igrnorira zemlju? 

Ako želite biti živi, zaista živi na način da sami određujete prirodu svojeg postojanja, tada je važno da postanete živuća smrt, da prihvatite sve kao jednu cjelinu. Ako ih odvajate, tada nemate moć da istražite izbore, zato što nemate platformu na kojoj bi stajali. Bez platforme koja je vječna smrt, životna iskra koja ste sada, nije moguća. 

Tek kad svjesno prihvatite i jedno i drugo, postajete živi na način koji je nevjerojatan, na način koji može pretvoriti vaš život u spektakl, ne zato što ćete nešto napraviti u svijetu i postati poznat, nego jednostavno zbog načina na koji postojite. Unutar sebe. 

https://isha.sadhguru.org/uk/en/wisdom/sadhguru-spot/living-death

idemo u šoping

Ja pazim što kupujem. Bitno mi je da su stvari koje imam, koristim i darujem kvalitetne. Pod kvalitetom mislim na to da određena stvar ispunjava svrhu u određenom vremenskom periodu. 

Na primjer, kad mi se sad! jede slatko, bitno mi je da je čokolada, puding ili karamela, a ne koji je rok trajanja. Između tri ponuđene opcije, kupit ću najjeftiniju. 

Isti obrazac primjenjiv je na sve: za mobitel je bitno da stane u dlan, da čita slike i naravno vijek trajanja baterije, a ne je li proizveden u Kini, SADu ili Europi. 

Za cipele da ne žuljaju i da ne proizvode buku kad se krećem. Za šampone i deterđente da ne mirišu preintenzivno i da ne ostane trag i nakon ispiranja.. 

Puno puta sam pogriješila, ali nekad mi se i posreći, pa mi tako, na primjer, fen za kosu koji sam kupila prije petnaest (15) godina, još uvijek radi, iako ga koristim svaki dan. A dvije godine je trajalo jamstvo. 

Većina žena radi na isti princip. Shvatite ovo kao činjenicu, ili mi vjerujte na riječ: kad naručujem stvari iz dućana, ženska prodavačica mi uvijek spakira točno to što tražim, ili pronađe zamjenu - ako baš nema tu neku stvar na lageru - kojom budem baš zadovoljna. 

S prodavačima muškoga spola uvijek dođe do nekog nesporazuma, bilo da mu nije jasno, što dućan ima ili nema, ili što ja to od njega hoću. 

- Čovječe, ne trebam tebe, nego trebam žarulju od 75, a ne od 100 vati. 

- Ne nije mi bitno što ova ima više, a cijena je ista. 

- Ne zanima me je li ta iz Njemačke, a ova iz HongKonga. 

- Kakvo svjetlo baca? Čuj ovo. 

Da mu kažem da sam slijepa od rođenja? Samo malo, da ga zastrašim. Ne? Ok. 

A neki dan kad sam naručivala hranu, umjesto posnog sira koji sam tražila ... uvalio neki masni jer je slična bila slika na pakiranju. 

Zaista, zaista govorim vam, 

imate uši a ne čujete, 

imate oči, a samo vas uvaljuju iz greške u grešku ..

mrvice

- A jbmti sve, pa kako ne vidi da joj je ono onde - promrsivši kroz zube, snebivala se kolegica. 

- Kojo kojo, di di? - prošapućala je zavjernički druga.

- Pa majketi mrvica bijela poviše usta! 

- Ajde bogati pa kad si nju vidla da jede! Viš kaka je mršavica. - ovo sad već ide punim i normalnim glasom. Druga je na mojoj strani, ovo tu su komplimenti pravi. 

- Jede jede, samo kradomice. Take su ti te šta se prave fine. Sve izvini, izvoli, a iza leđa ti ta ko zna šta može. 

- Mme ne mogu je više gledat, Šta ne skine ono! 

- Šta šta šta to, di to? - dolazi i treća - Mme šta ste glupe, pa kako će vidit ona je slijepa! 

Znači, osim očitog: može li netko vidjeti svoje lice ne gledajući se u ogledalo? 

- Pa kako joj ne smeta! 

Znači, osim očitog: da joj smeta, učinila bi nešto, kome onda smeta, tj. u kome je problem? 

§

Simpatično mi je kako ljudi koji imaju visoko mišljenje o sebi, ne znaju razlučiti po čemu su to oni bolji, te miješaju osjetila na koja su tako ponosni što ih uopće kao imaju: 

Iz gornjeg primjera, ispred slijepe osobe govore slobodno kao da ih ona neće čuti (ili razumjeti), a o nečemu što se percipira dodirom ili njuhom govore kao da ima veze s očima. Ako ste uočili da je možda nešto propušteno, molim, podsjetite me u komentarima ispod, ja sam ipak gluho-slijepi debelokožac.

poremećaj prehrane

 - A drago ti je slatko, a ne bi meni dala, je li... 

"Slatko" iz gornje rečenice se može odnositi na bilo što. 

Obično se može čuti prilikom darivanja bombona mladoj ženskoj osobi od strane starije muške, bio to otac, stric, susjed ili nepoznati netko.

Dijete kojem uz ovakvu izjavu ponudite bombon, obično bombon vrati. Pa bio taj bombon već u ustima, i napola rastopljen. 

Ne zato što 'ne voli slatko', ili što se inati, nego zato što se "slatko" "slatkim" vraća - isto istim. 

I ne bude mu jasno, zbog čega sada čin darivanja izaziva ljutnju. 

Može li dijete instinktivno, ili podsvjesno znati da će ga prihvaćanje nečega što mu se nudi pod krinkom dobre prilike, skupo koštati? 

Zbog čega su nas naše bake učile da ne uzimamo slatkiše od nepoznatih osoba, a zbog čega će nas moderni svijet označiti nepristojnim ako odbijemo njegovu medenu ponudu? 

Neposluh autoritetu se nekad davno kažnjavao smrću, malo manje davno se nazivao ludilom, još malo manje davno poremećajem u ponašanju, ... idemo li naprijed ili natrag, ne mogu procijeniti.

 

zaslužnost ili sažaljenje

Ljudi se grupiraju jer su im za neke stvari potrebne više od dvije ruke ili jedne glave. Za podići težak teret, potrebna je grupa ljudi, a budući da se ljudi često ne mogu sporazumjeti, izumljena je dizalica. Ok, malko kasnije nego što su se za tu stvar prestale koristiti životinje. Dakle, budući da životinje mogu biti nepredvidljive, ubrojimo i ljude u ovu skupinu, jer to nas većina jest, potrebno je sve pažljivo nadzirati, a za to je potrebno nekoliko pari očiju na nekoliko mjesta. Oči su vidjele, ali je glava zaključila, da neki ljudi ili neke životinje, neke stvari rade bolje ili  brže ili ljepše od drugih ljudi ili životinja, pa im se dopustilo da rade samo to nešto za što su 'stvoreni'. 

Moderna društva ne funkcioniraju na taj način. Budući da bilo tko može naučiti rukovati dizalicom, ili makar dobiti certifikat da zna rukovati dizalicom, povjerovao je da je dizanje teških tereta njegova osobnina, ili specijalnost ili zasluga. Razumijete? Sad samo primijenite ovu shemu na bilo što. 

Međutim, dizaličarev trud može biti razotkriven kao 'kićenje tuđim perjem', onog trena kad se dizalica pokvari, a ne stigne drugi stručnjak koji bi ju znao popraviti. Rijetko tko naime može sam samcat podići stvari za koje se inače koriste dizalice, zar ne? 

Preveliko smo povjerenje i previše smo odgovornosti dali ljudima sa certifikatima. Bili to liječnici ili učitelji, čak i inženjeri. Dok se zid ne sruši, dok cijev ne pukne, dok netko nekoga ne ubije na ovaj ili onaj način, sve može proći pod 'bilo tko to može'. 

A onda je kriv zid, zemlja, voda, ili ludi invalidi šta smo ih pozapošljavali iz sažaljenja. 

Mi ne trčimo brzo, pa nećemo pobjeći kad osjetimo da se približava opasnost. Mi ne vidimo dobro, pa ne vidimo kad nas gazda gleda da se slegnemo na vrijeme. Mi ne čujemo, pa ne znamo da se galami na nas. Jer cijelo vrijeme radimo svoj dio posla najbolje što možemo u najboljoj vjeri da to isto rade i svi ostali. 

Prema vlastitom iskustvu, većina ljudi koji su formalno zaposleni, dolaze na posao da si ispune dane. Žive tuđe živote, brinu se o tome tko što jede i tko s kime spava. Dumaju o tome što netko o njima misli. I trude se ostaviti samo najbolji dojam. 

Pet minuta svatko može biti ljubazan i simpatičan. Ali činjenica je da masku moramo kad tad odložiti sa strane.

Dok vas nitko ne gleda, kad nitko nije prisutan, ako nikome nemate nešto za ispričati, živite li?

o prihvaćanju

U ovom videu Sadhguru govori o prirodi dualnosti: 

Kad bismo mogli vidjeti život takav kakav jest, kao jednu cjelinu, tada ovo što poznajemo kao 'postojanje' ne bi - postojalo. 

Dvije oprečne sile su uzrok svega što vidimo i doživljavamo. Te dvije sile obično nazivamo muškom (energijom) i ženskom (energijom). Dominacija bilo koje od njih, bila bi katastrofalna. Trenutno dominira muška. Ali muška je podloga za onu žensku. Da se nije dogodio 'grubi' rad, ženska energija ne bi imala na čemu odraditi svoj 'fini'. 

Priroda muškog je osvajanje, priroda ženskoga je prihvaćanje. 

Sadhguru kaže da, ako nešto pokušavate osvojiti, to nikada nećete imati. Ako prihvatite, tada je zauvijek vaše. 

:) 

što to ti tražiš

Svijet užasno pati. Tko god ima oči da vidi, ne može reći da je sve u savršenom redu. Ne pate samo siromašni i gladni, čak i oni, takozvani dobrostojeći ljudi, trpe svakodnevno strašne boli. Tako smo napravljeni, kaže Sadhguru: 

- Kad je stomak prazan, imamo samo jedan problem, no kad je pun, smislimo tisuću problema. 

Na sreću, većina ljudi nije dobra u rješavanju svojih problema. Da je drugačije, da svaki od 6 ili 7 milijardi koliko nas ima, krene nešto raditi, za čas bi uništili planet. Nesposobni i lijeni spašavaju stvar. I to je tužno i žalosno. Sposobni i pametni bi nas trebali spašavati. Ali to se ne događa. Iz povijesti ljudskog roda znamo da su oni pametni i oni sposobni učinkovito uništavali svijet. 

Je li to božji plan? 

- Da nema nas, svijet bi bio u redu. Ali pošto smo tu, pokušajmo ga poboljšati, tražeći svjesno ono što tražimo nesvjesno. Radeći samo ono što je u datom trenutku nužno. Sjedeći s mirom ostatak vremena. Dišući.

odijelo (ne) čini čovjeka

Vole ljudi spomenuti da odijelo ne čini čovjeka, ako je u pitanju neki - drugi čovjek. Kad su oni sami na tapeti, tad vole da im se odijelo pohvali, i primijeti.

Komplimenti, komplimenti!

Tada se kaže da 'drže do izgleda', da 'vole biti lijepi' te da je, lijepo odijelo, stvar 'opće kulture'.

Možda zato majke djece s kakvim tjelesnim oštećenjem, u pravilu, jako nastoje da im je dijete čista, uredna i skupocjena izgleda, i ne mislim ovdje samo na pomagala za život. 

Mene je jako vrijeđalo, dobro se toga sjećam, kad bih čula da mama govori prodavačicama odjeće ili obuće: 

- Neka mi je makar lijepo odjevena, kad mi je ovakva jadna. 

Mislila je da ja ne čujem ili ne razumijem. Majke nisu cijepljene na glupost kada je u pitanju naučeni govor tijela. Samo im je usađeno u gen da 'vole svoje dijete', tako da je sljedeće što bi napravila, bio (medvjeđi) zagrljaj i zvučni poljubac u obraz: 

- Ne ti, dušo, ona tamo mala - 

Možda je to razlog što sam svaku drugu malu, osjećala kao samu sebe. A možda to i jesu bile iste ja. S istom takvom brižnom majkom: 

- Šta bi ljudi mogli reć'?! 

- Mme, da ne bi ljudi pomislili..

Sve, sve, sve za druge, ništa za nas. To je odlika svetaca. 

Niste čovjek zbog odijela, niti zato što ga nosite. 

Čovjek je ono U odijelu. Razumijete? Kosa, koža, kost.

Ono što ne biste primijetili da odijelo nije sjajno. Prvi dojam. Zato! 

Možda zato posebne mlade djevojke nastoje izgledati obično; podsvijesno znaju da će im ono što prvi dojam namami, nepovratno oduzeti kartu za bilo kamo drugamo. 

Još jedna važna lekcija koju sam mogla naučiti rano, zahvaljujući svemu što mi je dano.

sreća je varljiva

Nešto vam važno želim reći, ali i sam vidim da će biti teško to izraziti riječima: 

Nesreća je, naime, ljudima korisnija nego sreća. Sreća je lažna i teško uhvatljiva, a nesreća nas makar sjeća na to da je jedino promjena sigurna stvar! 

Ono što se smatra srećom, ljude zarobljava, a nesreća će vas osloboditi ako vas uspije natjerati na spoznaju da je sve na svijetu krhko i lomljivo. 

Boetius, Consolatio Philosophiae 2.7