nevidljivost je super moć

Samo ću kratko, što sam ja stvarno rekla, a što su oni rekli da sam rekla, jer ne mogu reći da znam što su čuli, pogotovo ne mogu znati kako su razumjeli. 

Rekla sam da je meni dobro ovdje i ovako, i neka me molim samo puste da dovršim ovo što sam započela. 

Oni su isprepleli čitavu priču o tome kako mi se nikad ništa ne da, ovaj put nisu rekli da sam lijena jer su ipak vidjeli da rukama radim nešto, ali da se zavaravam glupostima i da fantaziram nešto čega nema i ne postoji. Da sam sklona pretjerivanjima i depresivnim stanjima i inače, dok mi oni nastoje pomagati koliko god je to u njihovoj moći. Oni meni žele samo dobro, ali ja to ne mogu razumjeti ni doživjeti jer sam takva kakva sam. Da drsko i na grub način odbijam sve što od njih dolazi, i inače se boje da ne postanem agresivna, da zato odustaju. Gledaju me koliko sam tužna i jadna, i nastoje mi uvijek bit pri ruci, ali ja to odbijam, pa im preostaje samo da poštuju moje želje i odluke. 

Voljela bi kad biste pročitali s bilo kakvim razumijevanjem ovaj post, svaki put kad vam na pamet padne da zovete mame, tetke i odgojiteljice da govore umjesto svoje djece ili štićenika. 

Ja sam (sad!) odrasla i mogu govoriti sama za sebe, ali trebala sam preživjeti pakao(!) da bi to i dočekala, i još uvijek mi se svaka riječ i po nekoliko puta izokrene, a sad zamislite da ste dijete koje se tek uči koristiti riječi. 

Ili će ih naučiti koristiti krivo, što je manje zlo, ili će povjerovati da je ono stvarno i u stvari krivo, što je neoprostivo, sve ako i bude bilo popravljivo. 

Ova popularna glupost koja se zavrti svaki put kad roditelji i skrbnici i staratelji traže pažnju ili povišice, pa ponavljaju, kao u ime "bolesne" djece: 

- Mi nismo nevidljivi..

NEVIDLJIVOST JE SUPERMOĆ zbog čega bi je predavali tako olako. Ako ste vi vašu moć predali budkomu, vaša djeca imaju pravo na to da ostanu zaštićena. 

Što je s onom djecom koja nemaju fotogenične majke, a što s onim majkama koje ne vole bit predmetima razgovora. 

Oni samo žele da ih se pusti na miru, da dovrše to što rade. Što god da radili, ako gledaju kroz prozor, onda gledanje kroz prozor, ako crtaju cvijet, onda od početka do kraja. Sami svoje! 

+++

Ako ste doma i onda kad ste sami, znate više nego dobro kakvo je olakšanje kad niste izloženi stalnim pogledima. Pa bili ti i dobronamjerni. A ovdje vas se stalno gleda kao problem. Je li sad jasnije? Hvala. 

majčine oči

Druga nedjelja u svibnju zove se Majčin dan. Nekada smo tako zvali Osmi marta. Koji se protegao na sve žene, bez obzira na oplođenost utrobe njene. Bez obzira, velim, meni moja majka nikada nije čestitala ni prvi ni drugi, pobrinuvši se da mi to da na znanje. Žena nije žena dok ju muškarac ne potvrdi, niti drugim ženama. A ja sam njeno vječno dijete. 

I dok je to tako, ona je vječno mlada. 

Gledam, slušam ove nove majke ove nove djece, uglavnom s autizmom, kad ih se uhvati da govore umjesto svoje nesposobne(!) djece: 

- Naši roditelji se boje umrijeti - neki je trend postao govoriti o smrti - Boje se umrijeti jer ne znaju što će biti s nama. 

Podrazumijeva se da stariji umre prije mlađega, roditelj prije djeteta, čak i kad je dijete bolesno. Više im vrijedi takvo. Sjetite se samo koja je galama bila oko novčanih dodataka za smrt takvog djeteta, usporedbe su se pravile s političarima koji šest ili više mjeseci nakon što odu s dužnosti primaju jednako plaću kao da još rade, radi valjda sprječavanja naglog stanja šoka. Takav je valjda biznis. Ne znam. 

Lakše se brinuti za bolesno dijete, nego za "zdravo", makar u svakom trenutku znaš gdje ti je i s kim je. Čak i kad ti nije sasvim jasno, što po cijele dane i noći radi. Kako mu nije dosadno? Majka bi to morala moći znati. Pogotovo ona koja se piše kao "skrbnik svog odraslog autističnog djeteta", plaćeni ili neplaćeni. Inače što radi? Dvadeset i četiri sata mijenja pelene i prinosi žlicu ustima? 

0o

Inercija i inertnost nije isto što i letargija i letargičnost, iako ih se počesto u običnom govoru mijenja. Prve dvije imaju veze s latinskim iners, u značenju trom i lijen, dok su druge dvije grčke, vezane za - zaborav. Ako ste letargičan, omamljen ste nečim, ako ste inertan, takav ste po prirodi svojoj, takva je službena razlika. Rječnička. 

Ponekad osjetim kako me grabi izvana, počinje sa nožnim prstima, zahvati ih led i penje se put ristova do koljena i više. Prsti ruku mi pomodre, prstenjak i mali. I onda vrh nosa zasvrbi ledenim iglicama koje bi se proširile po ostatku lica da se ne sjetim one, da li dječje igre ili praznovjerja?: 

- Znači da ćeš se ljutit, ili ljubit!

Razlika u jednom slovu, koja se svodi na uvijek jedno te isto. Gledanje da izbjegnete svaku neugodnost. Pa se počinjete mrdat nekako. Sve ako i nemate kamo. Ili ste zaboravili kako. 

Riječju, ne možete invalidu reći da je inertan ma koliko nepokretan bio. A u istoj igri bi bila i letargija, pa vezali je vi za latinski letalis, ili grčku Letu, isti vrag, vi ste se zaboravili. Da u tijelu i po tijelu, ionako umiremo svi. 

+++

Osjećaj kao da imam mamino tijelo. Na sreću glava mi je toliko čista da mogu vidjeti razliku. Krećem se poput nje, teška sam poput nje. Natečena i utučena po svim pravcima i smjerovima. Na koji god vam padne način, čak i na onaj za koji ni ne znate još da postoji, dok ga ne osvijesti nekakva slučajna začkoljica, poput ove današnje. 

Sto mi je kila i još uvijek sam gladna. Sjećanje na mene mršavu, ili ozrcaljenost u ovoj ženi koju imam ispred sebe. Sama kost i koža. Sve visi na njoj i s nje. Prozirna ko tarantelica. Čovječja ribica. Ima noge i ruke i sve. I okrugle crvene oči, nešto prevelike za taj oblik glave. Roze oči albino uskršnjeg zeca s vitiligom. Ne vide ništa. 

Od čega sam umorna i nujna, ako još ništa od kad sam se digla iz postelje nisam napravila. Nisam ni pogledala, kako da napravim. To vam je ta nova, ja je zovem gospodska bolest: ništa vas ne boli da bi nalaz pokazao, ali ne možete ništa sa sobom, ni od sebe. 

Njeno je tijelo prošlo jako puno bespotrebne boli. Od ranoga djetinjstva. Zato. Svi to znaju i zato joj opraštaju. Zato je podnose i trpe, jer to je jedino što se još od nje može. Našminkat je, napiturat pa pokazivat svijetu kako je nepomična ali prelijepa. Znate onu, debela i lijepa. To. Žena je prelijepa u svim oblicima. Samo treba imat pravu frizerku i pedikerku i maserku. Dok im ne dopizdi vječno stenjanje, a one nisu još uvježbale novi tip češljanja da pristaje uz taj oblik lica. 

Ona je začeta u onom prokletom mjesecu kad i agronomski i crkveni kalendar govore da se ne smije sjeme bacat jer neće niknut ništa. Ni od korova, kamoli od povrća ili cvijeća. Pa tako i od ljudi. 

Ljudi su, znate to vjerujem da ste negdje čuli, hodajuća stabla. Drugo plućno krilo, oni nama kisik, mi njima ugljični dioksid. Oni stoje na svojim mjestima, a mi smo u vječnoj potrazi. Lutajući žid. Nemir i svemir. Traži se damir. Onaj dio atoma koji kruži oko svoje jezgre jer je bez nje propalitet. Sitne muhe, jato sitnih muha koje dosađuju svima svojim nastojanjima da prikažu svijetu vlastitu neophodnost. Bez nas se može. A gle njih, pune su nas gredice i police i ladice, ne smijemo van, ne možemo van, od sve te zbrke strke oko lova na vlastiti rep. 

Ona je moj rep. Ili sam ja njezin? Krug se mora odvrtjeti ovako ili onako. Pa bolje je onda da je ovako. 

Noge su mi natečene, ali zato su mi lijepe nokte oblikovali i nalakirali, tako da, kad pogledam prema dolje budem sva ponosna što su moji ljepši jer su tako svi rekli. Svi koji su vidjeli. I oni koji su dalje klimali glavama, jer je netko drugi netko kome se vjeruje bezpogovorno, rekao da treba. 

- Bole me puno, još. Znaš. Ali zato ja imam. 

- Jel te puno došlo. 

- Ma nijeeee. Niti trideset eura, neš ti. 

Sve se mjeri novcem. Tako da znamo koliko dođe bespotrebna patnja. 

Trideset srebrenjaka je, mislim, koštala izdaja prijatelja i brata, kad izdate sami sebe mora vas doć manje. Kad ćete i kako ćete i gdje ćete uostalom potrošit. Na šta? 

I onda vas ta bol, dalje samo sjeća na to da vi imate a da drugi nema. I sav vam se život dalje vrti samo oko toga. 

Kad nikoga nema za usporedbe, sjeti se neke davne žene ili teme koju su žene koje poznaje vrtjele kad god ne bi znale šta će sa slobodnim vremenom, koja nije od droba mogla vidjet svoje vlastite nožne prste. 

- A možda je bila trudna tada. 

- Neeeej.

- Ma neeee. - zborno bi zapjevale. - Nego debela, zapuštena. Prasica odvratna, samo je ležala i tovila se. Bile su slike kružile, svi su tako rekli. 

I onda, za buđenje, se stanem na vagu da mi se brojčano potvrdi da ja nisam ona, nisam ta, nije to moje tijelo, razumijete? Na ovu visinu, ona kilaža, a to što me čini tromom je drugi sloj tijela, znate kako to već ide, mentalno tijelo, emocionalno tijelo, tijelo koje se sjeća generacija žena koje su stanovale u ovom mom domu davno prije mene. I to treba oljuštiti. Takva je igra. Ne znam za pravila. 

Fizičko tijelo je gross, ne znam kako se to točno prevodi, postoji li već neki termin koji se ustalio, ili je tek na meni da ga propopulariziram. Odvratno tijelo, grumenasto tijelo, tijelo koje zahtijeva i koje otežava kretnje. I radnji i misli i osjećaja. Kojim smo usidreni na ovom planetu baš na ovom mjestu, dok bi se duša slobodnije pomicala i tko će znati što sve još na sebe navukla od dobroga i od lošega na svijetu. 

Ne mislim da sam duša. Nisam još ni čovjek. Dok god imam na sebi taj osjećaj još po jednog para nogu i još nekoliko pari ruku kojima bi se držala što čvršće mogu za vodu, za zrak, toplinu iz šalice čaja. 

Na jednoj plitici vage je ona, na drugoj laka ko pero ispalo iz jastuka, čitava naša slavna i sramna prošlost. Pa koja pobijedi. U igri u kojoj nema ni dobitnika niti gubitnika. Samo čekanje da se odmota što više toga u ovom krugu, pred našim otvorenim očima, da se zadrži što više tih priča u što više umova, da ih bude toliko i takvih da ih nitko više od muke dosade i srama nikad ne ponavlja. Eto tako. 

autizam nije bolest

Svjetski dan autizma, točnije svjesnosti o autizmu, službeno se obilježava početkom travnja, i onda, ovisno o prilikama, interesu, potrebama, produžava na čitavi mjesec, s nadom da do sljedećeg travnja neće biti potrebe isticati posebno taj dan i tu priliku i to i takvo postojanje i pripadnost navodno manjinskoj i ranjivoj skupini. 

U mom kraju, i ta me vijest jako uznemirava, svake godine, niču nove udruge potpore osobama s autizmom i njihovim obiteljima, k'o gljive poslije kiše. Svake godine nikne nova, izvornija i pravija, sa svojim statutom, manifestom i prigodnim programima od jednog dana, ali čije pripreme traju mjesecima prije, a posljedice se osjećaju od rečenoga dana pa do unedogled. 

Zna se točno tko će gdje i za koga pjevati, tko će napravit krafne, tko će aranžirat vijence, zapalit vatromet. Obiteljski je to biznis. I sad, te obitelji preko prijatelja, poznatih i nepoznatih, mole!, ne traže, ne zahtijevaju, nego smjerno mole da se uključe institucije i državne i javne službe. 

- Ima toliko ljudi, ne samo mi, koji se sami muče da provedu tu djecu kroz život, mukotrpno se odriču da bi njima omogućili, ... mi mislimo da je vrijeme da se država kao takva uključi, da se omogući zajednici da i tim jadnim ljudima pronađe mjesto u društvu. 

Svi smo mi autisti. 

Osim onih koje smo takvima službeno medicinski i pravno nazvali. 

Koja se to obitelj ne muči (ajd'!) sama da podigne svoje potomstvo na zdrave i stabilne noge? 

Možda jedino ona kojoj je stalo, ali baš jako stalo do toga da - propadne. Da joj se izbriše ime i sjećanje, da je nema više. 

Paleta i spektar, su riječi koje se najčešće, u stvari, jedino & uvijek, vezuju uz dijagnozu autizma: osobe iz palete..., djeca iz spektra... Dakle, svjesni su, donekle, da se radi o nečemu što se ne može kategorizirati, ushemiti, ukalupiti, svesti pod isti, zajednički nazivnik, ali ne i da se radi o nečemu što oni sami ne mogu shvatiti jer su oni ti koji su nedostatni. 

Kao, mi smo svi isti, a oni svi različiti, svaki na svoj način. Pa, ako smo mi isti, to znači da smo mi u redu, u pravu i ispravni, a ovi različiti samo kvare prosjek. 

I tih različitih, svake godine sve više i više! Dokle? Dokud? I kamo to vodi??  

Ni govora o tome da "kvarenje prosjeka", ne mora nužno značiti da je ovaj koji "kvari", ispodprosječan. 

Ne zna se, naravno, niti da li je iznadprosječan, ali mi ne znamo niti što je gore, a što dolje, što je dobro a što loše, iako se u globalu možemo složiti da neke stvari, i to njih sve više sa svakim novim danom, NISU DOBRE. Ergo, svaka promjena, svaka drugačijost, se može shvatiti kao prilika za novi početak, ili makar pauzu dok ne skopčamo što i kako dalje. 

Koliko dugu pauzu može svatko sebi priuštiti, ovisi o njegovoj vlastitoj samodostatnosti, strpljenju i okruženju. Velika većina nas običnih, može sebi priuštiti jako puno tihe kontemplacije, svejedno biramo zabadanje u tuđe živote i glasna podrugljiva mjerenja "čiji je veći". 

Pa oni, djeca, osobe, tuđinci s dijagnosticiranim autizmom, miruju umjesto nas. 

Imali bi nam dosta toga za reći, i imali bismo dosta toga za naučiti. Kad bi samo znali par minuta pored mirne osobe ostati mirno. 

Ne radi se o tome da oni ne bi znali govoriti jezicima koje bi mi mogli razumjeti, nego o tome što smo unaprijed odlučili da ih ne razumijemo. 

Umjetnici, pjesnici, sveci, vidari i iscjelitelji, vidioci, odvajkada, bili su baš iz ovog našeg "spektra". 

Sv. Toma Akvinac, Franjo, meni najdraži primjer, i kršćanske svetice koje su radije birale smrt nego tjelesnu "ljubav" za koju su, tako se i danas smatra, žene stvorene od boga. Što su to drugo, nego primjeri onih koji strše, koji kvare, koji ne pripadaju, svojim mirom i pomirenošću s bilo čime da im društvo napravi. Oni se ne bune, ne bore, ne plaču, ne skupljaju sljedbenike. Ne traže zaštitu od istoga vraga koji ih napada, izopćuje, izvrgava pogibeljima, ruglima i na kraju mučilištu. I sramnoj, nasilnoj , javnoj osudi. smrti.

Pjesme se pjevaju poslije. 

Njihova se imena pamte. Zbog njihove žrtve društvo, kakvo takvo & kako tako, ide naprijed. 

A što mi sad radimo? 

Ne, nećemo ih mučiti tako očito i javno pred svima: 

Ovako priča ide: 

Netko vam nanosi bol. Date mu do znanja da vas njegov čin (riječ, djelo) boli. Mislite da nije svjestan i da će, ako mu pomognete da to osvijesti, stati. On ne prestaje. Znači, radi to svjesno. Upozorite ga neka molim prestane. Ne prestaje, naravno, ali sad vidi koliko vam to smeta pa se pojačava, naglas vam se ruga, oponaša plakanje, unosi se u lice: greška je u vama, on se samo igra. E pa, ako je greška, ajmo je popravit. On je u pravu, a vi ste - kriv. 

Kad zaigrate istu igru, oponašanje plakanja postane stvarni plač, ruganje je njegova jedina obrana, a u lice ste se vi unosili njemu. Zamjena uloga. Sad je on žrtva. Skuplja saveznike. 

Niste se ni snašli, a svi znaju da vi nemate pojma šta govorite, da buncate bezveze, umišljate, fantazirate i živite u oblacima jer vama "more bit'", a on se jadan pati i žrtvuje, uostalom: 

- Vidi joj se na očima da nije sva svoja. 

U očima vam je nevjerica. I nemoć. Priznanje poraza. Ali oni će je bez ikakvog problema i grižnje savjesti protumačiti kao - slaboumnost. 

Da, oni znaju i oni to rade namjerno. 

Bojim se još tisuću puta više našega potomstva. Oni sami makar znaju što su napravili i što još uvijek rade. U njima je crv istine, savjesti, koji se još može pretvoriti u nešto ljepše ili zgnječiti dok je navrijeme, ali što ćemo sa svima ovima koji grade i gradit će na njihovoj laži kao na istini?

neplaćeni skrbnik svoga invalidnog četrdesetogodišnjeg djeteta

 U moje se vrijeme, to zvalo sramežljivost: 

- Mimozica, ili 

- Stidljiva ljubičica, ili 

- Samozatajna djevojka, ili 

- Misterion :) 

Danas ste jedan iz "palete", i treba vas se liječiti. 

I mimoze i ljubice i marti misterije, imaju normalne živote. Ako su htjeli i/li se nisu opirali, zajednica im je našla supružnika, pristojan posao. Vode uredne živote. Imaju prijatelje i neprijatelje. Nije im pod must, da ih se voli cijeni poziva u društva. Nerijetko svoj unutarnji život, podijele na društvenim mrežama, a to su oni profili koje ćete pratiti, iako ih ne znate iz stvarnoga života. 

Ovi iz "palete" imaju pretjerano zaštitničke roditelje i nemaju pretjerano realnu sliku o tome kako stvari po njih stoje. 

Kad vam od malena govore da niste sposoban za samostalan život, stvar može krenuti u dva pravca: 

ili se pokoravate autoritetu, 

ili radite sve suprotno, dokazujući da ste itekako samostalan. 

U oba slučaja će vas vaši najmiliji htjeti isprebijati na mrtvo ime; pokoravali se vi ili ne, oni vas vide drugačijima, imaju za to pisani dokaz, fizički su od vas nadmoćniji, društveno također. I zapravo, svjesni vi toga ili ne, ovisite o njihovoj sposobnosti da kontroliraju vlastitu biologiju. 

Biologija je, možda, htjela, da vi budete mozak u obitelji. Majka, je srce. Otac, snaga mišića. Braća i sestre, mali pomoćnici, pripravnici za drugu ili treću kategoriju. 

Ali nitko to ne gleda na taj način. Svatko je svijet za sebe. I ti se svjetovi vrte i mijenjaju kao tv kanali. Zajedno sjedite na kauču, gledate isti šou svatko svojom moćju razumijevanja, zdjela s kokicama kruži. Ali nekako preskoči vas. 

Ne vide vas? Misle da ne zaslužujete? Misle da vama ne trebaju obične stvari, jer ste, jebiga, poseban? 

Kad dođe, ako dođe vrijeme da se osamostalite, nitko vam neće aplaudirati. Vjerujte mi, ne da se uspjeh (štogod to da bilo) ne oprašta, nego će vam i to uvaljati u isto blato. 

Samo bez očekivanja, molim. 

Danas je Vaš Dan. 

;)

život je sam

Ima jedan video u kojem Mohanji govori o tome kako je uvijek želio biti sam. Mislim da je to bilo u kontekstu planova za budućnost koja se ne može predvidjeti, ili o željama koje su, obično, drugačije od moguće stvarnosti: jer je očito da mu se ni plan ni želja za samoćom nisu ostvarili na način na koji je sebi zamislio. Stalno je, naime, okružen ljudima, i svi imaju neka očekivanja od bivanja s njime. 

Kad ga ponovo pronađem, zalijepit ću link.  

Ispričao je, kako je zbog toga što je to rekao u školi, kao odgovor na pitanje "Što želiš biti kad odrasteš?", bio raspoređen u odjel za specijalnu djecu. Onu s posebnim potrebama. 

Mirnu i pristojnu djecu, koja samo žele da ih se pusti na miru i s mirom, oduvijek se promatralo kao problem. Tako se čini. 

Sa divljima i agresivnima se zna kako: Nježno. Neka vide da može i drugačije. A sa onima koji su već od sebe nježni.. Ne znamo. 

Čini li se i vama da ovo sve nema previše smisla? 

Na pamet mi je pala jedna epizoda iz perioda mojeg obrazovanja (moram se češće podsjetiti da moram biti zahvalna zbog 'zdravstvenog' stanja koje mi je omogućilo puno puno prostora za samoću): 

"Život je san" - to je bio naslov pjesme, koju sam izgleda samo ja imala za naučiti. Ne pamtim ime autora, niti je li bila obvezna lektira ili nešto što mi je netko podvalio, ali radilo se o dječaku-kraljeviću o kojem je proročanstvo glasilo da će kad odraste biti okrutan tiranin, te da bi bilo za svih bolje, kada nikada ne bi vidio svjetlo dana. Budući da je bio jedinu nasljednik, nisu ga dali smaknuti, što bi bilo jednostavnije, nego su ga zatvorili u toranj u koji nitko nikada nije dolazio. Hranu bi mu gurnuli kroz mala vratašca, i to je bio sav kontakt sa vanjskim svijetom. 

A onda, kad je došao do punoljetnosti, odlučili su provjeriti, kakva mu je ćud, hoće li se proročanstvo pokazati točnim. 

Stavili su mu nekakav omamljivač u hranu, te ga, bez upozorenja, prebacili iz tamnice u kraljevski dvor, odjenuli u baršun i svilu, i stali oblijetati oko njega kao da je oduvijek sve bilo tako. 

Zbunjen i nepripremljen na ljudsko društvo, a kamoli na što drugo, kraljević je zaista pokazao da mu ćud nije posve ljudska, te su ga vratili, na isti neprimjetan način, u njegov ćumez. 

Tada je ispjevao ovakvu pjesmu: 

~~~

čudan svijet i čudan dan gdje život je jedan san 

a iskustvo moje sudi: čovjek sanja ono što je, sanja dok se ne probudi. 

I ja sanjam da sam tu, sputan u tom kutu bijednom, a snio sam da sam jednom uživao sreću svu. 

Što je život? Mahnitanje.

Što je život? Puste sanje.

Prazna sjena što nas lovi. 

O malen je dar nam dan, 

jer sav život - to je san, 

a san su i sami snovi.

~~~

Sretan imendan, luce! 

zlocesti zidovi

Što se dešava između vaša četiri zida ne bi se trebalo ticati nikoga osim vas i onih s kime te zidove dijelite. 

Sve su sretne obitelji sretne na isti način. Nesreća, ili nesretnost je ono po čemu se razlikuju jedne od drugih. 

Rekla bih da su i sreća i nesreća individualne. I da su veliki pisci, i izumitelji skraćenih verzija onog što zovemo univerzalnim istinama, samo davali sebi na važnosti. 

Ali dok na druge ljude i na same događaje, mnogi od nas ne mogu (uspješno) utjecati, uvijek možemo utjecati na to kako jedne i druge doživljavamo. I to je ono što naše živote čini manje ili više sretnima. 

Jednom mi se dogodilo, kad sam bila već u odrasloj dobi, da mi je neka žena, također odrasla, na ovakav način opisivala što sve propuštam: 

- Pazi, pazi, sad prolazimo blizu jednoga zida, sivoga, ružnoga, fuj-fuj. Sad će skoro počet grmlje koje strši preko. Ljudi zasadili sebi da imaju, baš ih briga za nas prolaznike. Sad smo blizu parkiranog auta, jednog bijelog, prljavog, fuj-fuj, treba napisat "operi me", davno nisu... 

Nasmijala sam se naglas uz komentar da se osjećam sretnom i blaženom zbog činjenice što ne vidim famozni "svijet oko nas"! 

Ona uopće nije bila svjesna da nije rekla ili da nema reći ništa lijepo, ili na lijep način. Uglavnom, nije to više ponovila. Makar ne sa mnom. 

Znam da postoje ljudi koji bi krenuli u rasprave tipa, tretiraš me kao infantila, reci mi samo bitno, a opise i tumačenja sačuvaj za djecu. 

Kao djetetu događalo mi se to češće. Svima nama jest. 

Kad zviznete nožnim palcem, zakačite laktom, ramenom ili koljenom, pa kad odrastao netko vidi krastu, ranu ili modricu, da kaže: 

- Zločesti zid / pod / ormar... - pa otvorenim dlanom udari po njemu - Na, na, neka tebe malo boli. 

Jer oni ne vraćaju udarce. Njih ne boli. Ili nam makar ne daju to do znanja. 

Eto to nam se dogodilo. 

Trebate plakati, vikati, boriti se, jer "život je borba", treba vratiti istom mjerom, inače bol neće prestajati. 

Kad vam pričam ovo sve, ne pričam vam zato da biste pomislili kako se i u finim kućama događaju strašne stvari i kako su fini ljudi, fini samo prema vani, pa likovali "na, na!". Pričam vam o tome da biste vidjeli kako je u stvari taj obrazac toliko duboko urezan da ga se ne mogu otarasiti čak ni oni koji osim toga da ga se otarase nemaju drugog posla. 

Ne pomiču se zidovi stvarno. Ormari nemaju funkcionalne nogice, zato se sada rade & kupuju oni bez nogara. 

Podovi i stropovi ne mijenjaju mjesta kako im je ćeif. 

A niti najmlađa niti najslabija od vas, gubi svijest, razum i sposobnost rasuđivanja zato što ju je opsjeo zao duh iz nepoznate dimenzije. Pa joj nanosi bol, ostavlja krvave ožiljke i velikim debelim kažiprstom "ššššt!" brani govoriti o svemu što vidi i čuje.

kišni čovjek

Ne znam zašto obični ljudi pod pojmom kvalitetne zabave podrazumijevaju odlaske u kina i kazališta. 

Možda zato što dijele vrijeme na radno i slobodno. Radno je ispunjeno obavezama koje se moraju obaviti, or else..., a slobodno je neobavezno? Ili se radno odnosi na ono koje vam je drugi zadao, or else..., dok slobodno sami birate za se? 

Pa onda u tom "slobodnome" izbor varira između: 

- onog u kojem ćete dopustiti drugima da vas ispunjavaju (vas i vaše vrijeme), 

- onog u kojem ćete vi biti taj koji druge ispunjava (želje, potrebe whatever) 

Kad je izbor tako siromašan, logično je da ćete birati manje opasnu opciju: dopustit ćete drugima da vas ispunjavaju, na daljinu. 

Ruku na srce, doživljaj koju kupujete, nerjetko je bolji i stvarniji kad nema straha od fizičkog kontakta, u kojem uvijek netko nastrada. Toliko smo svi "spretni"! 

Ergo, kino je bolje od diskoteke, a kazalište ipak uključuje stvarne ljude. 

A nakon odgledanoga, slijedi oponašanje viđenoga. 

Meni uvijek bude smiješno, kad drugovi teoretičari spominju manipuliranje slikama i subliminalne poruke čak i sa tv reklama! 

Stvar je tako očito banalna, da se nekad prepolovim od smijeha. 

Eto, tako sam ja postala "kišni čovjek", po liku iz popularnog filma sa Tom Cruise-om i Dustin Hoffman-om. 

Misteriozni i genijalni idiot. 

U svakodnevnom životu, svi su se jako trudili da mi u lice kažu da sam glupa i nesposobna - oni razgovaraju o liku iz filma, bože moj!, to ti je karakteristično samo muškiiimaaa - a očima i ušima vrebali na svaki trzaj, uzdah ili riječ, ne bi li se slučajno kako okoristili. 

Stvar je u percepciji, ne u znanju ili brzini. (To što nekome izgleda kao Super Moć.)

Iako su, u Mojoj Percepciji, obični ljudi nevjerojatno spori. Da, ja ne mogu brzo trčati, ali i oni to mogu samo u usporedbi sa mnom. (Na Olimpijskima bi također bili u kategoriji para-)

naša plaža

Jedna je uvala bila zaštićeno pomorsko dobro, a onda su se sjetili da se baš u njoj treba napraviti kamp, odmaralište, hostel ili nešto za nešto. Tko će organizirati prosvjed za zaštitu prirode? 

Naće se neka luda baba, bez brige. 

Samo recite da je to za autističnu djecu. Problem riješen. 

Zar ste budala pa da ćete dovest bagere bez da ste prije ishodili dozvolu? Radili ste sve tiho, diskretno, samozatajno i bonafide. U Svetome pismu piše, ne hvalisaj se milodarima, nego daj izdašno siroti, i bog će naći način da ti vrati. 

Ili tako nekako. 

Svemu se nađe svrha. 

Svakome se nađe svrha. 

Djeca ne znaju kako ih se koristi, ali osjećaju da nešto nije u redu. Moguće da ni neka od majaka ne zna da ju se koristi, ali mogućije je da je na neki način ucijenjena. 

Zaglupljena. Pričama o slavi, hrabrosti i neustrašivosti. Lavice! Kako se samo bore za svoju djecu. Treba to isticati, samo pozitivno. To se traži! 

Kad mame prestanu biti fotogenične, kad se priča izliže, kad i sve druge, koje nemaju tu privilegiju da se naslikavaju po časopisima i intervjuiraju na brzinu s nogu, sjete da su i one mogle tako... što onda?

 Imat ćemo vojsku neobičnih, umjesto vojske visokih plavookih i plavokosih ari... oh sry

Možete li, molim, ponoviti za mnom: 

- Ako se čini pogrešnim, onda to najvjerojatnije i jest. 

Occamova oštrica: ako izgleda kao patka, ako se gega kao patka, ako se glasa kao patka, onda to najvjerojatnije jest - ??

Ako možete, okrenite se i bježite. Ako ne možete, otrpite onoliko koliko se da. Bog, ako je pravi, neće dozvoliti da trpite preko toga.

recidivisti

Otkad pamtim, popularno je bilo etiketirati ljude kao drogeraše, na osnovi raširenosti zjenica. Nitko, naravno, iz kruga mojih tadašnjih poznanika, nije znao, trebaju li zjenice biti jako sužene ili jako raširene, ali svi su jedni drugima unosili, najprije, lica u lica, a onda kažiprste: 

- Jesi, jesi, vidi ti se po očimaaaa!!! 

Mislim da je fora bila, tko će kome prije. 

Svaki gradić je bio Drogir, svaki kvart svakoga gradića drogeraški, smetlarski ili siromaški.Ovisno o tome, tko o kome govori. 

I svako malo se pojavljivala neka nova, još neotkrivena ali čarobna, prirodna ili sintetska(?) supstanca, a svatko je poznavao nekoga svoga tko to ima, ili može nabaviti. 

Slično kao što je ovih dana, popularno znati tko ima protuotrov za buster za covid. 

Ne znaš što je to, ali SVI su rekli! 

I sad, kad ste u tome SVI, valjda ste si Velik. Baš, baš. 

A kad ste velik, i od šećerne vodice vam je sve haj flajt. 

A kad poletite baš visoko, onda vidite da ima još onih koji ne znaju to što znate vi, i bude vam ih žao. 

- Nemoj ti mene, brate, žalit. Ti si u toj igri, a ne ja. 

- Aaaaa, jesi, jesi, vidim ti po očimaaaa!!! 

I tako krene druga faza igre. 

Vi ste u drugom filmu, i ne berete brige. O tome što ste možda glavni sporedni lik nečijeg tuđeg filma. A taj tuđi film vrte oni SVI koji su tamo poviše rekli da ste đanki. 

Ako krenete skupljati one koji će govoriti u vašu korist, imate rat. Tako je to, valjda, od vajkada. 

Kletva ili kleveta, razlika je u tome što je jedna od njih zakonski upisana i gonjiva, iako nedokazljiva. =

Ali što ako ne znate za sve ovo? Što ako ne možete znati, ili možete znati, ali se ne možete braniti? Ili ne želite. Jer nemate od čega.

Ako sami ne vidite isto kao što vide i svi drugi. Ako sami ne čujete isto što čuju i svi drugi. Jer vam je senzorna aparatura drugačije ugođena. 

Ponašate se čudno, jer ne oponašate tuđe pokrete i geste. Zvučite čudno, jer vas rijetko čuju pričati, pa im je svaki glas koji izustite - "čudno nešto". Krećete se sumnjivo, dočim se krećete pažljivo. Oprezno. Sporo. Jer vas se istreniralo da morate tako, inače ćete se razbit. Ili ćete razbit nešto drugo. 

Znate ono, kad obični ljudi hodaju polako, oni se šeću. Ili su toliko dobri da ni mrava ne bi zgazili, pa zato. 

A vi niste obični ni po čemu. O vama se ne zna ništa. I samo je pitanje trenutka kad ćete explodirat i prema van! 

A stalno ste po bolnicama. Stalno se prenemažete, i stalno vam je zlo. 

Nema tu lijeka. Nema tu povratka. Sa zla puta. 

A zdravstveni sustav se toliko trudi oko vas. I sve. 

- Ali on jednostavno neće!

Zato je dobro preventivno svoju djecu prozvati Anđelima, osnovat udrugu koja je stručna u davanju procjena, borbi za povlastice, i pružanju podrške certificiranima. 

Bez potvrde struke, nikom ništa! Niti ne priznaj, niti prepoznaj! Slično po sličnome. Ili različno od toga.  

I kako je bilo upisano u početku, tako i sada i vazda u vijeke vjekova.

 

I kako uopće znati, je li netko namjerno zao, da se stalno vraća istom zlome putu, ili da su mu prosto, prosti ljudi nalijepili etiketu?

ogledala čije duše?

Ljudi kažu da su oči ogledala duše. Pa sa strahom pogledaju prema slijepoj osobi: 

- Ona ne vidi - ona nema dušu. Šapatom.

Neki drugi po očima "znaju" kakav je netko "u duši".

Ti ne vidiš, pa ne možeš znat.

Znači li to da si laka meta? 

Samo da ponovimo ono očito: 

Dakle, u tuđim očima ili po tuđim očima, ne možete znati što je komu u glavi ni kako se taj drugi osjeća.

Ali u očima drugih se može ogledati - ako znate gledati, ako ste čist u glavi i čista srca - vaše vlastito duševno stanje. 

To je ono što se u psihologiji zove projekcijama: 

ono što si sami zamislite prebacujete na prvu osobu koja vam se zbude. 

Jedni smo drugima ogledala. 

Vjerojatno su slijepi ljudi ti koji su sretni, budući da su oslobođeni predrasuda o očima koje se sjaje, cakle ili žare. Te to ne prevode nikako. 

Jednostavno vas neka ili nečija prisutnost može učiniti nemirnima, a neku drugu izdržavate lakše. 

 

Čiste od slika sa površine, najbolji pokazatelj toga što vam je na duši, mogle bi biti baš oči slijepe žene. 

 

(zato su, pretpostavljam, tako strašne)

čudljiv ili čudesan

Sve što sada postoji kao realnost, nekada je bila samo misao. 

Čovjek je "bogu sličan", zato što ima sposobnost samostalno misliti. Ali on sam, ne izmišlja ništa. Iako misli da izmišlja samog sebe. Da postaje nešto prelaženjem pragova, preskakanjem stepenica. 

Nekad se moralo sve na laktanje ili laktarenje. Sad se može i dodirom kažiprsta. Ne trebate niti jako upirati njime, da biste nešto nekom dali na znanje.

Snaga se uma nadomješta, snagom mnoštva. I obratno.

Ono što želi da (mu) se dogodi, jednostavno, uvjeravanjem što većeg broja ljudi, nastoji ostvariti. Ako SVI Kažu da takvo nešto Jest, onda jest, ili će te razbit.  

Eto, to vam je tako jednostavno. 

Ne vide ni oni boga tebe, samo vjeruju(?) u ono što im se govori, jer se srame priznati da sami ništo ne znaju ili ne mogu razumjet. 

Zato se i kaže "vidim" i "gledajte!", umjesto "jasno", " sigurno" i " tako je, kako ti sad kažem". 

I ako imate mehaničko oštećenje oka, i papir na kojem piše da ste osoba s oštećenjem vida, vi ste u minusu i vi ste u gubitku, jer: 

- Ako (ti) je mozak oštećen već na samom ulazu, ako ti je onemogućen dotok, priliv, unos podataka preko oka, tog najvažnijeg od svih osjetila, onda niti u glavi ne možeš imat ništa. Tabula rasa, kompletna! 

Oni se stvarno usude izreći to naglas, ovi koji sami ne znaju nabrojati sva svijetu poznata osjetila. 

Nevermajnd.

mnogookost (15)

Travanj je mjesec svjesnosti o postojanju autizma, ali što je to autizam, prilično je nejasno. Pogotovo kad vam to krenu tumačiti ljudi koji "žive s autizmom", bilo da su roditelj, staratelj, skrbnik, srodnik, asistent ili stručni suradnik, specijalist doktor, liječnik, ili kakva druga / drugačija specijalna ličnost. Ne živi se S autizmom, nego OD autizma. U tome je sva mistika.  

No, kako se uopće odvajaju i razlikuju jedni od drugih, kako znamo da je jedan od nas "zdrav", a drugi da je "autističan". 

Ovako:

Pedijatar/ica vas dobronamjerno usmjeri u tu i tu kliniku, ordinaciju, instituciju, udruženje,... najnovije i najmodernije sve, nekoliko mladih, ljubaznih, sažaljivo nasmiješenih dobroćudnih lica lepršaju oko vas brinući se je li vam udobno, ugodno, i da se strpite samo još sekundicu, dok mališan nešto crta, slaže ili samo čeka. Onda mu sve tim nekim najmodernijim instrumentima svijetle u očne jabučice, ušne školjkice... Kad on složi, sruše mu, ako se svađa, ljuti i viče, normalan je. Ako pak mirno nastavi sa slaganjem, ali sad na sigurnoj udaljenosti, pa koliko mu puta ta "sigurna" uspije, nije. 

A očne jabučice, to sigurno niste znali, mogu biti različitih boja, oblika, vodenkastosti, brzine pokreta... Zjenice i šarenice, također. (Valjda se zato i govori o paleti i o spektru)

Po njima se zna da postoje pitomi ljudi, i ljudi zvijeri. 

Ne vjerujte meni, pogledajte sami: ->

Kad je riječ o životinjama, to svi znamo, radi se o prilagodbi prostoru i osvjetljenju, o preživljavanju najsposobnijih. Kad je riječ o ljudima, trudimo se što niže spustiti do nulte točke, budući da svi znamo da smo negdje pogriješili u koracima, i da svi vučemo nekakvo životinjsko podrijetlo. 

Neki su, umišljajući da su bog, dopustili sebi da dijele vražje pečate, od što ranije dobi. 

A kakva vam je zapisana ta najranija dob, takav će vam biti uspon ili pad po društvenim ljestvicama. 

Radnici rade, a 3G (glupost, grabež i galama) ubiru plodove. Svakom svoje, mogli bismo reći, jedni samo žele da ih se pusti na miru, a drugi da ih se čuje. Poštena razmjena? Nastavimo li ovim tempom i na ovaj isti način, nikada nećemo ni znati. 

Zato, započinjem kampanju "Stop ranim dijagnosticiranjima - Svatko ima pravo rasti i razvijati se u svom ritmu" 

Bez kontroliranja, špijuniranja, analiziranja, i pogotovo, usmjeravanja ovamo, tamo ili odavdje. 

 

 

= s vama ili bez vas =

idu li specijalni agenti u specijalne škole?

Posebnoj su dali ime Posebna, zato što su joj zabranili da se zove parizer. I svako malo, ako obratite pažnju, nađu joj neku grešku na deklaraciji. Ne mogu reći da nije ukusna jer nitko ne može poreći da godi nepcima naroda iz naših krajeva. Niti mogu reći da nema potražnje, jer narod kupuje i kad je skuplja. A je li zdrava ili nezdrava, pitanje je samo toga jeste li pobornik zdravih tipova prehrane koji rogobore protiv svih vrsta mesa, mesnih prerađevina i svega što podsjeća na meso. 

Mijenjanjem imena i naziva nećete promijeniti kvalitet onoga što se imenuje. 

Oni koji traže, naći će, ma u kakav omot da to nešto zamotali. 

§

Oduvijek su me učili da se trebam bojati inspekcije, inkvizicije, vojske i policije. Čak na pravim vijestima, policajci i vojnici, su ti koji su maskirani, koji upadaju u stanove i nose velike puške. Razbacuju stvari koje nisu njihove po stanovima koji nisu njihovi da bi tobože pronašli nešto što tobože pripada njima. Ili nama svima. Gestapo! I pokreti otpora. 

Granica je tanka. Uloge su izmiješane. I ta igra žandara i lopina, nikada ne prestaje. I proteže se na stvari i na mjesta za koja to najmanje očekujete. 

Lopov misli da mu nešto treba, pa umjesto da smisli način kako da sam to nešto stvori, on smisli način da to nešto jednostavno uzme od nekoga drugog. Ako mu uspije, uspije. Blago njemu, možda mu potraje sve do kraja života. 

Policajac misli da zna tko ili što, komu ili čemu pripada, te da je njegova životna svrha da stavlja prave stvari na prava mjesta. Ako mu pođe za rukom, pođe. Blago njemu, možda će ga u raju dočekati s fanfarama.

Ako ga ulove, lopov za svoje aktivnosti smisli simpatična objašnjenja, napiše knjigu, snimi se film. 

Ako se pokaže da je gestapo bio u krivu, povijest će ga upamtiti kao negativca, pa mu promijeniti ime za nove radne pobjede. Tajni životi tajnih agenata. Za javna uplitanja. Zaplitanja. 

Pa priložiti fotke na kojima možemo vidjeti lica, koja će nam opisati kao zločinačka, kao simpatična ili kao blentava. Ovisno o tome kojoj strani pripadaju. 

Uz napomenu da je istina negdje po sredini. 

§

Prijatelj, koji je bajker hobist, sav sretan i ponosan pokazuje selfi s anđelima, polaznicima specijalne škole za djecu sa specijalnim potrebama. Njegov je klub organizirao neku plemenitu akciju pomoći potrebitima, dijelili su slatkiše, skupljali novce, vozali se ili vozikali po gradu, ili slično nešto. 

Sva su djeca bila u pamučnim bijelim majicama. Lijep kontrast, njegovoj crnoj kožnoj jakni s nitnama. Ispod slike je stavio objavu: Postoji izreka da ako letiš s anđelima, i sam postaješ jedan. Ne znam za sebe, ali oni to sigurno jesu. <3 <3 <3

I stvarno, iako svi u istim majicama, ni jedan nije isti. Velikih očiju i ozbiljnih lica, stisnuli su se oko najkrupnije djevojčice među njima. Odgajateljica, lijepa mlada žena stila prekopiranog od J.Lo, stidljivo spuštenih kapaka, stajala je sa strane. Ne, kao što je uobičajeno da se, na grupnim fotografijama takvog tipa, učiteljice umiješaju među svoje đake. Ove đake ne možete prevariti.

§

Što vam hoću ovdje reći? 

Vi niste ono što piše na deklaraciji. Vi niste ono što vam drugi govore da jeste. Koliko ste dragocjeni se ne procjenjuje time u koliko velikom ste viđeni društvu. Niti je društvo žandara i lopova to, koje je sposobno razlučiti pa na osnovu toga odlučiti, kolika je vaša vrijednost. 

A kolika je nečija vrijednost, uopće nije vrijedno razmišljanja. 

Mi dođemo pa prođemo, a život traje.

prividno najsjajnija zvijezda

Sirius, jasno. Iz zviježđa Velikog Psa. 

Neki drevni narod, i neka primitivna plemena ga štuju, štovali su ga, kao boga. Čini se da ima netko tko o nečem zna više od nas, civiliziranih i modernih. 

Kad slušate današnje znanstvenike, točno će vam izračunati masu sunca i crnih rupa, udaljenosti od jedne do druge galaksije, ne samo u svjetlosnu godinu, već sat, minutu i sekundu. Unaprijed će reći, i bez gledanja u mape, kada će se i sa koje strane neba, pojaviti koji planet. Ali će vam reći i to, da to ništa ne znači. Da nema nikakve važnosti ni utjecaja na život modernih ljudi, i da su astrologija i horoskopi gluposti, koji se bave izvlačenjem novca od naivaca, poput vas. 

Ne vjerujem ni ja, da se razumijemo, u horoskope. Nikada nisam radila natalne karte, niti znam u kojoj je kući bio mjesec u trenu mojeg rođenja. 

Ali nešto jest drugačije, kad je mjesec na nebu okrugao, a kada je slab.

Prisutnost ljudi ili životinja, zna promijeniti opće stanje stvari. Da ne govorim o cvijeću i drveću. Kako netko može i pomisliti da ono nešto gore, što je puno veće, ne mijenja ništa?! 

Sunce i oblaci, znače. 

Zašto postoji meteorologija, kad više nitko ne sadi kupus na starinski način, niti plovi na vesla i jedra? 

Da bi znali što sutradan obući i obuti? 

Vjerojatno je to tako. 

Kupit ću si teleskopa! Binokular i monokl. Obični mali dalekozorić. Samo da ga vidim. Da ga vidim je li mi on tamo. 

 

I onda kada vide, misle da nešto znaju. 

Daju mu ime, i misle da su ga oni otkrili. 

Upišu ga u registar, za buduće generacije, neka znaju tko ga je točno otkrio i kada to točno. 

Da, to je bitno, to se traži, to ima značaj. 

Početak je počeo tada i tada. A kraj?

A poslije mene? Ništa. Kraja mi nema. Nema. Kraja nema. 

-.-

pravednici

Hiljadu puta sam dosad vidjela na koji način društvene zajednice određuju tko će biti žrtva, da bi mogla napisati kanon: 

Izaberu mirne ljude, fizički nježnije građe i naizgled nezaštićene.

Obično su to ljudi s kakvom senzornom specifičnošću ili tjelesnom manom. Bilo da toga nečega imaju manjka ili viška u odnosu na ono na što je to društvo naviknuto.

A onda krenu s burgijanjem, dok ga ne razbiju, izvana ili iznutra. 

Izolacija, u bilo kom smislu. Ako je fizički ovisan o ljudima, fizička. Ako je od sebe sklon samovanju, onda je "svugdi bija, sve činija", vidilo ga 50 vlaja koji će posvjedočit.

Ako je šutljiv, svi su to nešto od njega čuli u povjerenju. Podao i licemjeran. A pred svima se pravi fin i pristojan.

Ako je nesebičan, onda je rasipan. 

Ako se drži za sebe, škrt i posesivan. 

- Svi znamo kakvi su ljudi koji misle da su sami sebi dovoljni. Vrag im je saveznik, naime.

Dalje sve ovisi o tome kako će se snalaziti. Tj. oće li ga vrag pomoć, ili  će ga vrag ostavit na cjedilu.

Heroj ili zločinac. Kurva ili mrtva kurva. 

Ne Isus i Baraba, nego Isus i Magdalena. 

Zašto su Isusa napravili bogom? Jer je, po službenoj predaji, bio bez grijeha. U novije vrijeme svi će vam reći, da grijeh, nije zapravo grijeh, nego greška. Pogrešan prijevod, pazi! 

Isus je jedini bio savršen, a svi su ostali bili nesavršeni? Što se misli pod savršenstvom? Imao je sve na broju? Oba oka, uha, ruke i noge. Ali svejedno je određen za žrtvovanje. 

Imao je viška, koji nisu znali protumačiti. Vidio je i razumio ono što većina nije, i nije se bojao govoriti o tome što vidi. 

A Magdalena? Oh, pa to je tako jednostavno, bila je žena, a to se još uvijek ne može oprostiti. 

 //

Zašto to tako?

Ljudima trebaju crno / bijeli likovi, tako da bi sami mogli mirno bit sivi. 

Ne kažem da crno / bijeli ne postoje. Postoje, naravno, u starinskim bajkama i u glavama sivih. Onda kad ih pokopaju. 

- Tempirana bomba. A šta smo mi govorili.. Ne treba takvima dugo, da pokažu svoje Pravo Lice. 

status ptice: bankomati za slijepe i slabovidne

Maleni update: 

Prošlo je duže od polugodišta, otkako sam poslala noticu svojoj banci, u vezi s ugradnjom bankomata s pomagalom za slijepe i slabovidne. Znam da nije na njima da odlučuju, da je taj novac već potrošen i da će se projekt sprovesti kako je zamišljeno, pa sam išla u tonu: strgali su zvučnu signalizaciju na semaforima (toliko nas mrze), što će tek biti sa bankomatima, u kojima je gotovi novac. Svačiji, a ne samo naš (toliko smo zahvalni na pažnji, da ćemo se ljubazno zahvaliti). Kad ono, semafori progovorili! 

Najozbiljnije. Zvižde i kad treba i kad ne treba. 

Najčešće, ne treba. Hvala na pitanju.

Ajde, molim vas, kad ste zadnji put, odnosno, jeste li ikad vidjeli slijepu osobu samu na raskršću kako pipka po zraku tražeći gumbić na metalnom stupu? 

I kad smo već raspoloženi za razgovorancije: jeste li ikad vidjeli invalida na plaži za invalide? Odnosno, što biste napravili da jeste? Ili još bolje: šta ste vi sami radili na toj plaži, osim ako niste invalidna osoba, ili pratnja? 

Opet ću ponoviti, jer nikad nije dovoljno jasno, glasno ili razgovijetno: 

Ne trebaju nama ni skale, ni skele ni liftovi, ni specijalni agenti, nego samo mjesto na kojem bi se mogli osjećati kao ljudi. Pošto takvo ne postoji ni za vas obične, o čemu pričamo?! 

Mi nismo "ranjiva skupina" zato što nešto ne možemo, nego zato što ovi koji mogu - neće. 

I u tom je sva tragedija.

 

status ptice: bankomati za slijepe i slabovidne: Znači, Unija je obećala na sve bankomate ugraditi pomagalo za slijepe i slabovidne osobe, do 2025. godine. Zašto to nije dobra ideja?  Osim ...

mrtve oči

Jedno je kad to kaže unezvjereni teoretičar, a drugo kad to čujete od nekoga tko vam je blizak. Pa to, da postoje ljudi čije su oči mrtve. 

- Većina današnjih političara, u stvari nitko od njih nema bistre, zdrave oči!! 

Bistre i zdrave su, to se podrazumijeva, ovakve kao što on ima. A mrtve su ove koje gledaju u prazno. Gledaju te ali ti vidiš i znaš da te ne vide. Ti njemu govoriš nešto, ali on te ne čuje. I koliko god da ti njemu objašnjavaš i tupiš, on te samo blijedo gleda. 

Raspravljali smo puno puta o različitim dimenzijama postojanja, o još nekim; osim gore-dolje, naprijed-natrag, lijevo-desno, postoji i unutar-van!.

O onome što ljudi zovu "gubljenjem u vlastitim mislima", samo što ni misli nisu vaše, niti ste se izgubili.

O iznenadnim preplavljivanjima davno zaboravljenim emocijama, koje nisu ni davne ni prošle ni nezapamćene. I onima za koje okoliš nema sluha. 

Ali ne. Ako isti tren ne odreagirate onako kako to on očekuje, vaše su oči mrtve. Vi ste mrtvo kljuse. I vrijeme provedeno s vama je "mamuzanje krepane kobile". 

Zbog čega bi netko, da priupitam ja vas, gubio svoje vrijeme s nekime tko gubi svoje vrijeme s vama? 

Ja nemam izbora. Noge bi htjele otrčati u suprotnom smjeru. U bilo kojem, samo što dalje. Ali fizičke oči vam trebaju da vode. 

Ja nemam izbora. Da, baš ko kobila, gdje me vežeš špagom, tu moram stat. 

A što ti tu radiš? Što ti gubiš vrijeme sa mnom? 

- Nema ni on izbora, draga. Svi su već pobjegli. A ti si mu sigurna.  

Ponekad mislim da je moja dužnost buljiti u ljude svojim slijepim očima. Čisto da vide s kim imaju posla. Da se usude krenuti na svoje putovanje. Da vide od čega su napravljeni. Kamo će ih njihov put odvesti.

bioničke oči

Kad ljudima koje upoznam na Internetu kažem da sam visoko slabovidna osoba, većina, jednako kao i ovi iz  stvarnog života, nema pojma što to znači. Zato, kad odlučim šokirati, kažem "pwd". Računam da će ih sram od toga da pokažu neznanje, natjerati da se okoriste posjedovanjem smartfona. Prvo što Google izbaci je "person with disabilities". 

Sad, zašto? Zato što na "slijepa od rođenja" i "visoko slabovidna" svi reagiraju sa "ne'š ti, pa i meni je, i ja sam...", a ono "disability" iz kratice ih baš izbaci iz takta. 

Automatski se mijenja ton razgovora. Odnošenja. Automatski vam žele pomagati. Najozbiljnije. Ja ovdje, on/a miljama daleko, ali on/a meni za čas nađe nekog specijalistu, nekog stručnjaka, nekog eksperta, koji pravi umjetne oči. 

- Moderna je znanost danas toliko napredovala. Baš na polju ofthalmooo, ovaj, očne medicine. 

Kao ja do dana kad sam upoznala tu i tu osobu, nisam postojala, a kamoli izprovjeravala sve opcije. 

I to je to, zapravo. 

Ja sam ostala ista, ali činjenica da su saznali nešto na što nisu računali, automatski mijenja sve. 

Ovdje je simpatično da su računali i na zlostavljanja u djetinjstvu i na poslu i u romantičnim vezama, na varanja, krađe i ubojstva s nakanom, i na sve se ima prigodna reakcija i za sve se ima razumijevanja, ali ovo, ovo! ovo što su upravo čuli, to nema nikakvog smisla!!!

&

Razmišljam ponekad o tome, da sam slučajno u njihovoj koži, kako bih, iskoristila taj trenutak "uživljavanja" u tuđu stvarnost. 

Dakle, oboje smo svedeni na kod i zvuk, ili znak. Kako to da smo do sad komunicirali bez problema, 

(u pravilu, on/a meni pripovijeda svoje tužne priče i traži razumijevanje i podršku)

a sad, nakon te nenadane obavijesti, iskrsavaju problemi jedan za drugim, tražeći da budu promptno riješeni? Zafrkava me! Da, laže! Ali zašto? Zato što želi ispast zanimljiva, posebna. A u stvari je jadna! Da, to je to! Koristi! 

Da, na daljinu. 

Ja po tome znam da imam posla sa budalom. Veliko olakšanje bude kad se odjedanput prestanu javljati, kad promijene avatar i počnu izbjegavati mjesta na kojima bi se sreli. 

Inače bi to učinila sama. 

&

Inače, najzanimljiviji ljudi koje sam imala na Internetu sresti, baš su oni, koji su u stvarnom životu, nekako izolirani, iz svih mogućih razloga: ili žive sami, ili na selu, ili u zatvoru, ili sami izbjegavaju ljude ili ljudi njih izbjegavaju. Zbog kakve nametnute procjene. Ili su ružni, ili siromašni, ili - bolesni. 

Šibaju svojim putem neustrašivo. Podijele ako imaju što za podijeliti. Pažljivi su i ne misle da su posrkali svu pamet ovoga svijeta. Iako često znaju i stvari sa nekog drugoga. 

:) 

Baš, 

bi li meni bilo stalo što je netko tamo na daljinu nekome na blizinu ružan? 

"Nu, nu, da ti vidim šta ti je to!?"

Jadni ljudi.

sanjač xxvi

Prozračno čvrsto i prljavo čisto kao sve nijanse jeansa koje posjedujem, koje sam ikad posjedovala. Tamno plavo na rubovima, žućkasto smeđe na šavovima, razliveno narančasto oko gumbića na džepovima. Sve u svom redu i sve sa svojim smislom. Sve s razlogom i svrhom. Ništa suvišno, nekorisno ili neuporabno. 

All is well. All is taken care of.  

Predivno plavo pred kišu. Predivno sjajno nakon kiše. Sedefasta unutrašnost školjke. Ili puževe kućice. Svetog Petra uho. 

Sigurna si. Zaštićena. I voljena. 

(netko mi je jednom pričao da je naše nebo, Zemljina atmosfera, kao stijenka maternice. niti unutar nje ima ičega čega se treba bojati, niti je ono izvan, ono u što se tek trebamo roditi vrijedno straha ili požurivanja. sve u svoje vrijeme.) 

<3

invazivna vrsta

Razlog zbog kojeg sam uvijek mislila da sam problematična i zašto sam se stalno preispitivala, i osjećala krivom i pogrešnom i ružnom, izgleda nema nikakve veze ni s mojim izgledom, ni viđenjem mene/sebe svojim ili tuđim očima. 

Obični ljudi se plaše mirnih ljudi. U tome je stvar. 

Sjećam se, a još i sada sam ista, da bih uvijek ponovila u sebi bar par bezbroja puta ono što želim, hoću ili moram reći, prije nego što to zapravo i kažem. Ne zato što sam se bojala zvuka vlastitoga glasa, ili krivog izgovora kojem bi se netko mogao narugati (naravno da sam primjećivala i jedno i drugo kao ono što drugi ljudi čuju kad misle da vas slušaju, i to nazivaju "čitanjem između redaka"), nego zato što sam znala da se izgovorena riječ ne može vratiti nazad. Ne može se poništiti. Jednom kad kažete, bilo što, činilo vam se to trenutno dobrim, pametnim, lijepim, pristojnim, može se izokrenuti na preko nekoliko bezbroja puta. I vratiti vam se na najneočekivanije načine. 

Sad probajte zamisliti, kako će vam se vratiti ono što kažete s namjerom da povrijedite nekoga. 

Pošto možemo suditi svijet samo prema onome što sami znamo, mislila sam da to isto znaju i svi drugi ljudi.

Jednostavno, nije pametno govoriti puno. 

Kad živite zaštićenim životom, kakvim sam živjela ja, u okruženju koje vam dopušta da mirujete i u tom miru primjećujete stvari. Stvari ne postoje. Sve je živo. I na svoje načine, sve razgovara s vama. 

Ne treba vam nitko da vam priča priče. Izmišlja priče. Čita priče. Pa mijenjajući glasove misli da je jako duhovit i domišljat, kreativan i zanimljiv. pogotovo ako misli da vam mora dati na znanje da vi sve to niste, jer ste šutljiva biljka. 

Kad kažete bilo što, da, ne, jesam, nisam, ti si, mater ti je, bilo što, jednu riječ ili jedan uzdah, shvatit će to kao poziv za, pazite, dodir. Obični ljudi, obično ne znaju razgovarati se, oni ponavljaju što su upravo čuli, i čekaju reakciju. Da bi ponovili tu istu reakciju. Ponavljanje obično završi udarcima. Koje niste vi započeli. Oni izgube živce, ali bez problema kažu da ste ih izgubili vi. 

Znate li za izreku, Neće grom u koprive? To sam bila ja. To je svaka šutljiva osoba. Kopriva se uzima kao korov. Opaka i opasna biljka koja peče kad ju se dira. Pa ju, s tog razloga, treba iskorijenit. 

Dakle, nikome ne pada na pamet, da sama Biljka ne dodiruje nikog, da nema noge i ruke kojima bi došla u vašu blizinu i s lošom vas namjerom povrijedila. Vi ste došli na njen teritorij i ona se brani. Ili takvo što. Onako kako može. Iščupajte je, nagodinu ona će opet narasti na istom mjestu. Zalijte otrovom, narast će za par godina.

Ili ju na miru ostavite, da biste, možda na godinu, otkrili ima li kakva ljekovita svojstva. 

Umjesto toga, oni misle da su oni zdravi, i da trebaju liječiti vas. 

Napraviti vam nove ruke i noge, i zašarafiti ih na tijelo koje još zovu vašim. Uliti vam u glavu svu svoju mudrost koju su i sami posrkali iz tuđih glava, prolijevajući i praveći balone od zraka, uz puno buke, ljutnje i histeričnog smijeha, koje će nazvati veseljem. A vlastitu nemoć da promijene, poboljšaju sami sebe opravdati neimanjem vremena zbog brige za nemoćne i slabe. 

-.-

Naslov koji sam izabrala za ovaj post, je čudni novi trend za koji sam čula od ljudi koji pomodno brinu za okoliš, i čini se da se ne radi o šali: naime izviđači, botaničari, biolozi, istraživači, čuvari baštine, koji god, su uočili u našim autohtonim parkovima prirode novu invazivnu, oni kažu uvezenu kinesku biljku koja se širi po našim šumama i gorama i na taj način oduzima prostor našem bilju. Koje bi inače nesmetano raslo. Samu biljku je te i te godine dovezao i presadio taj i taj gospodin, jer je tada i tada tu i tu bilo zgarište uslijed takve i takve prirodne ili ne katastrofe. I sad se ta biljka razgoropadila. Ma šta ta misli, došla na naše! Kako se usuđuje?! 

-.-

Puno vam je, previše riječi. Rastumačite kako možete.