tumačenje snova

Sadhguru - Mogu li nas snovi osloboditi od karme? 

Vjerojatno vam se svima dogodilo da ste se probudili iz čudnog, živopisnog sna i pitali, otkud sad to, ili što mi se pokušava prenijeti. Postoji li dublje značenje? 

Sadhguru, u ovom članku kaže da postavljamo pogrešna pitanja. Radije bismo se trebali zapitati, zbog čega uopće sanjamo. Njegovi uvidi predstavljaju izazov konvencionalnom razumijevanju uspavanog uma, ili onog dijela nas koji sanja. 

Snovi su, kaže Sadhguru, manje vezani za proročanstva, a više za proces, noćno otpuštanje želja i akumuliranih sjećanja koja zovemo Karma. 

+++ 

Postoje različiti aspekti uma i egzistencije, koje zovemo snovima. Naravno, svi ste čuli za famozni govor "Imam san..." (I have a dream) Ali sada, govorimo o snovima koji ne kreirate aktivno - nego o onima koji naizgled stižu s nekog drugog mjesta. Ovi snovi mogu se podijeliti na 4 glavne kategorije. 

Snovi koji otpuštaju želje 

Više od 90% snova su otpuštanje. Kad kažem otpuštanje, trebate razumjeti da većina ljudi ne može odoljeti a da ne poželi štogod da im se čini kao dobro, lijepo, atraktivno ili vrijedno. Većinu tih želja, um stvara preko cijelog dana a da toga uopće nije svjestan. Želje se jednostavno dese, jer je um u takvom načinu rada da želi dosta toga. Prava je sreća što vam se ne ostvaruju sve vaše želje. Kad bi se ostvarivale, bili biste u velikoj nevolji. 

Ova vrsta snova je preuveličavanje svega što vi želite. Ili, drugim riječima, otpuštanje. Kad se taj otpust ne bi desio u vašim snovima, želje bi mogle prerasti u veliku frustraciju i kompulzivnu radnju. U tom smislu, snovi rade za vas. 

Želje možete otpustiti noću dok ste u dubokom snu, kad se tijelo odmara, tako da ima dosta slobodne energije za aktivnosti uma. Um koristi to vrijeme i energiju da se iživi. 90% snova ulazi u ovu kategoriju. Ne morate ništa raditi oko toga, ništa pamtiti, nema potrebe za tim, samo pustite to na miru. 

Ali ako imate previše snova, tada morate pogledati kakav je vaš dan. Morate postati svjesniji. Što ste svjesniji preko dana, to će biti manje snova po noći. 

Ako meditirate preko dana, tad će biti značajno manje sanjanja noću. 

Prarabdha: Nakupljena karma koja se odvija u snovima 

Sljedeća manifestacija snova je bazirana na nečem što zovemo prarabdha. 

U ljudskom sistemu postoji ogromna količina sjećanja, koju zovemo karmičkom strukturom ili karmičkim tijelom, a to je u biti memorija. Kad bi se sva karmička memorija odvrtjela u jednom trenutku, vaš um to ne bi izdržao. Priroda, ili vaš sistem je evoluirao na takav način da može podnijeti samo određenu memoriju. To zovemo prarabdha. 

To je, dakle, drugi tip snova. Prarabdha vrti svoju ploču. I to se vrti tako svaki dan, u vašem ponašanju, mislima, emocijama i načinu na koji se tijelo osjeća. Ako pažljivo promatrate, vidjet ćete da se osjeća drugačije, svaki dan, zato što prarabdha stvara sve što se dešava. 

Svaki otpust memorije koji se desi u mentalnoj strukturi stvara senzorni uzorak u fiziološkoj strukturi. Onaj tip prarabdhe koji se u tom trenutku vrti, određuje kako se tijelo osjeća. Ako ste svjestan i ako promatrate svoje tijelo znat ćete što dolazi sljedeće tog dana. 

Možda ste primijetili da ste se neki put probudili s nekim čudnim osjećajem, i da ste se do kraja dana zaista i slomili na neki način. Ne morate biti prosvijetljeni ili super svjesni, da biste to primijetili. Ali, zato što ljudi uglavnom ne znaju kako dešifrirati te čudne osjećaje, idu iz jednog problema u drugi. Oni koji znaju kako ih čitati, izbjeći će ih, neće tumarati, zato što karmička memorija ili prarabdha utječe ne samo na vaše tijelo, um i energije, nego također i na sve što se dešava oko vas. 

Tako prarabdha pronalazi izraz, a isto se događa i noću u obliku snova. 

Ovi snovi mogu biti izmiješani od svega i svačega - ljudi koje poznajete i potpunih stranaca, poznate i nepoznate situacije, sve se preklapa. 

Moguće da se sjećate ovakvih snova: nalazite se u svojoj kući ali prisutan je neki čudan lik. Ili se nalazite na čudnome mjestu ali sva je vaša familija tamo. 

Ono što vam je poznato i ono nepoznato, ono čega se svjesno sjećate i ono čega se ne sjećate nikako, sve to bude isprepleteno u snovima. To je opuštanje prarabdhe, i možda i ima neko značenje. 

Ne trebate promatrati slike sna, nego kakav dojam ostavlja. Radi li se o nekoj latentnoj želji, ili se vrti neko sjećanje. Ne gledajte slike, slike nisu važne, ali osjećaj koji ostavljaju u tijelu je važan. Kad se ujutro probudite, kako se osjećate? 

Ovo je razlog zbog koje oni koji pažljivo promatraju svoje živote izbjegavaju opijate i stimulanse. Opijati i stimulansi čine da vaš neurološki sistem signalizira nešto potpuno drugačije, a da vi to čak i ne primjećujete. 

Ovaj drugi tip snova, baziran na prarabdhi može značiti puno toga, ako ste sposobni promatrati pažljivo. Korisno je promatrati prarabdhu, pogotovo ako se tiče stanja vašeg zdravlja ili mogućnosti oštećenja vašeg tijela. 

Ja nikada ne govorim o snovima, jer ima mnogo ljudi čija bi mašta podivljala, na način "Vidio sam to i to u snu, znači to i to će mi se danas dogoditi, sutra će se dogoditi… " Snovi se ne bi događali samo noću, događali bi se i danju. 

Sanchita: skladište sjećanja otvara svoje brane 

Treći tip snova se dogodi kada dođete do nekih iskustava u svom životu. 

Mnogi od vas su primijetili da nakon što prođete kroz neko značajno iskustvo - recimo da ste inicirani u shambhavi ili bhava spandana ili samyama program, ili kakav drugi proces inicijacije - uzorak, tip i obim vaših snova se mijenja. 

Značajno iskustvo znači da ste prešli određeni prag unutar sebe. Postoje slojevi i slojevi ograničenja koja ste sami sebi postavili. Kad prijeđete jedan sloj, tad se uzorak sna značajno mijenja. Ona memorija koja je do tada bila neaktivna, iznenada dolazi na red. Odjednom, naiđete na novu konzervu crva s kojom se treba nositi. 

To se dešava kad značajno iskustvo razbije određenu barijeru i donese novo sjećanje koje treba otpustiti. Te su barijere bile tu zbog vaše zaštite. Kad bi se sve otvorile odjedanput, vaš um to ne bi izdržao. 

To skladište memorije ili karmičke supstance se zove sanchita. Kad porcija sanchite uđe u vaš život znači da se život širi na veće polje djelovanja nego što je to bilo ranije. 

Do tada se vaš život odvijao unutar određenog obujma memorije, ali nakon tog velikog iskustva, dobio je više maha. 

Ako se znate s time nositi efikasno, tad je to super stvar. Ako se nosite neefikasno, onda može biti nesnosno. 

To je ljudima najveći problem: to što imaju veći domet od ostalih bića. Kad biste bili kao druga stvorenja, mogli biste samo jesti i spavati i biti skroz u redu. Ali zato što se možete domašiti više, patite. 

Slično, kad je više memorije, ako se dobro snađete, to će bit predivno, a ako ne, bit će bolno. Ali čak i kad je bolno, što se tiče krajnjeg ishoda, kako stvari stoje, još uvijek je to dobro za vas. Yoga je bolna, ali je ipak radimo, jer je na široj slici, širem planu, dobra za nas. 

Otvaranje novih područja memorije unutar sebe, može biti bolno jer stavljate svoj život na fast forward, ubrzavate se. Ono što je predviđeno za vaše sljedeće izdanje, to pokušavate riješiti u ovome, jer vam se žuri. Ne želite još jedno isto izdanje. 

To može biti složeno, ali ako odradite dobro, na konju ste. 

Inače, ulazak na spiritualne staze može izgledati kao da vas univerzum udara iz svih pravaca. To je tako kad stupite u dimenziju koju ranije niste poznavali. 

Ako ostanete tu gdje jeste, život se čini udoban, ali patite zbog stagnacije. Ako učinite sljedeći korak, u bilo kojem smjeru, krećete se prema naprijed, ali se srećete i sa puno više izazova. 

Što se snova tiče, ovo se događa na kompletno drugačijem nivou. Kad jednom sanchita nađe izraz u vašim snovima, imat ćete apsolutno divlje i besmislene snove. 

Tantra: kad vaši snovi postanu svačija stvarnost 

Postoji još jedna vrsta snova koji i nisu snovi u uobičajenom smislu. Na primjer; 

U Australiji, Aboridžini kažu za vrijeme postanka Dreamtime, Vrijeme snova, ili sanjanja. Stvoritelj je zasanjao sve. U Indiji kažemo maya ili iluzija - iluzija može biti isto što i san. Ili to zovemo leela, igra. Stvoritelj prede svoju mayu i igra se naokolo. 

Riječi leela i maya opisuju stvaranje najprikladnije. I čitavo umijeće koje zovemo tantra je u vezi sanjanja nečega i iznošenja toga u stvarnost. Prvo nešto zamislite, stvorite u svom umu, a onda polako to odmotate na van, i jednom to postaje i za stvarno.

Kad vaš san postane živo iskustvo za sve druge, tad je to stvarnost. Ne zato što pokušavate utjecati ili hipnotizirati nekoga preko sugestije. Oni ne moraju znati za ništa od toga. 

Svi smo se mi dogodili kao san koji je pronašao fizičku ekspresiju. Ali izraziti se možete i tako da ne rabite materiju. To nije san u uobičajenom smislu, to je stvaranje. tako se zapravo sve i događa. 

Možete se igrati s iluzijom. Recimo da se želim igrati loptom, ali nemam loptu. U početku se igram kao da je imam, i nakon nekog vremena, ako sam dovoljno uporan, pojavit će se lopta koju će netko moći i osjetiti. 

Ovo je stvaranje i također je ukorijenjeno u snovima, jer, kada prijeđete granice sanchite, tada dotaknete dimenziju izvora stvaranja. Obično, kad stignete tamo, vaš um bude toliko preplavljen, ukoliko nije istreniran na način koji neki ljudi opisuju kao stanje bez misli (no-mind).

Onog trenutka kad osjetite prisutnost energije koju ne možete razumjeti, vaš će se um smrznuti. To nije zbunjenost, to je stanje gdje um ne postoji, ukoliko ne pripremljen na takvo nešto. 

Kada, u tradicionalnim terminima rečeno, sretnete boga, uhvatite boga za bradu, a vaš se um smrzne, nije li to šteta. Toliko ste se namučili da biste stigli do tamo, a onda ste se smrzli. Ipak i to je korisno. Ali ako imate um koji je istreniran tako da kada prijeđete na mjesto na kojem nema memorije, tada možete sve odigrati svjesno. 

Sada vaš um radi tako kako radi samo zato što ima memorije. Kad prijeđete granicu gdje memorija završava i samo percepcija ostaje, skoro se svaki um smrzne. 

Ono što radite, kad radite yogu jest, treniranje uma da kad dođete tamo gdje memorije ili karmičke strukture nema više, da vi i dalje imate svoj um. Tako da, ako vas i tijelo izda, dakle, ako umrete, i dalje imate um. Tako da možete otploviti tamo gdje vi to želite. Inače idete prema dotadašnjim tendencijama. 

To su ta četiri tipa snova. Zadnji se ne može realno zvati snom, to je s druge strane, druge obale postojanja. 

Ali, kakvi god da su snovi, štogod da sanjate, naučite to ignorirati. Ako krenete tražiti značenje u snovima, počet ćete živjeti u njima, i izgubiti značenje života, osjećaj za svoj život. 

Izvor: 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2025/8/can-dreams-release-your-karma.html

čemu služe ruke (6)

Za ljuljuškanja. Gingolavanja. Uspavljivanja. Ugodna ritmička treskanja dojenčeta dok ne utone u san. 

Nitko, naravno, nikad ne pita dojenče, niti o tome misli, jesu li držanja po rukama ili dodavanja iz ruke u ruku, njemu ugodna. Radi se o radnji, koja se podrazumijeva, koja se - tako radi od vajkada.  

Ne mora bebu držati majka, iako je to prva asocijacija. Niti se mora nužno raditi o određenoj dobnoj skupini, iako je to prva asocijacija. 

Promatrajući ove moderne, mlade mikro obitelji, čini se novim običajem da dijete "putuje" od ruke do ruke, sad oca sad majke, sad slučajnog posjetitelja, onda kad ima osigurano svoje mjesto u kući, a da se, onda kad je van te sigurne kuće i tog sigurnog mjesta, ostavlja samo, da se "čeliči". 

Očekivano, dijete nervozno plače. 

A kad nervozno plače, tad ga se umiruje jednako nervoznim treskanjem. 

- Stalno me sramoti. - objašnjavate znatiželjnima i zabrinutima. - Ne znam šta mu je sada. Stalno nešto. 

Mlade, pametne i sveznajuće majke, nerijetko idu sa uvjeravanjima. Pravdaju se i prepiru sa djetetom koje je u dobi od jedva dva sloga, riječju, pravdaju se i prepiru sa samima sobom, to niti ne znajući. 

Pa drmusajući muče jadno biće, onako kako iznutra muče sebe, misleći da se umiruju. 

Ima nečeg, definitivno, u ritmičkome gibanju tijela, ako se radi o voljnom, a ne prisilnome. Iako vas gomila ili prilika može privoliti da se gibate skupa s njome. 

A onda, tko živ, a tko mrtav. 

Po crnim kronikama se može čitati da je rastresena majka nekontrolirano treskajući bebu počinila infanticid. Ovako sročeno zvuči još strašnije. Nikad se ne spominje otac. Možda zato što za oca, zakoni ne predviđaju baby blues i slične olakotne okolnosti koje još uživaju žene. Pa se - prebacuje. 

A možda oca niti nema. Možda se radi o liku iz bajke, koji se pojavljuje samo kad darove nosi ili kad doprinese priženjenu obitelj. Koja će dalje zaplitati radnju  zagorčavajući postojanje ovima koji bi inače samo htjeli spavati.  

Uspavati vas može bilo tko na bilo kakav način. Sanjarenja i snatrenja su druga priča. Samo treba paziti da, ako dosegnete odraslu dob, da ne potonete u njima. Tamo nema ruke koja bi vas mogla spasiti. 

luda luna luduje

Ova dva tri jutra, mjesec bude visoko na svijetloplavom zapadnom nebu, kad sunce zarudi sa istoka. Kao dva razlicita platna, a isto je. Nebo. 

Bijelo zlato na jednoj strani, crveno na drugoj, dok ih magla ne ispreplete kako vec to ona zna. 

Sjecate se onog filma sa Michelle Pfeiffer kao zenom pticom i njenim vitezom kao vukom bijelih ociju, kojeg ja pamtim kao Nexus-a iz Blade Runner-a i nikako drugacije, ma kako predivnu ulogu da igrao? Zacarani tako da su uvijek zajedno, ali nikad kao zena i muskarac: nocu on je vuk koji stiti samu zenu, danju ona je ptica koja prati usamljenog lovca... 

I am the eye in the sky, looking at you I can read your mind... 

🎶

Sad, kad smo napokon natjerali ljude da usmjere poglede prema nebesima, ljute me, pomalo, svi oni naslovi i ocekivanja ekspresne magije i spektakularnih transformacija za punih ili praznih mjeseca: zar su zaboravili panican strah od vukodlaka, vampira i inih shapeshiftera, koji nije niposto bespotreban ni bezrazlozan? 

Tako veliko tijelo visi nam nad glavama, cini se nadohvat ruke, u dlan da bi stalo, kad ono - privid! 

Nacrtala sam ovdje datume punih mjeseci za cijelu ovu novu godinu, za projekt #SaveSoilSecureFuture koji smo radili proslog mjeseca, prosle godine. Nedovrsen je, s razlogom ili nadom da ce se ukljuciti vise ljudi, komentirajuci (kakogod) ili crtajuci... 

I dalje ste svi pozvani; neka transformacija zapocne! 

sanjač xxix

Znati nešto što drugi ne znaju, čini vas moćnima. 

Nevažno je, potpuno, što ništa od svega možda nema smisla. Smisao je najlakše izmisliti. 

Postoje na svijetu mjesta koja jedino mašta drži na okupu. Da bi mogla biti dovoljno čvrsta da bi se na njima moglo baš nogama stajati, potrebno je puno bića s istim uvjerenjem. Jedan jedini tračak sumnje, i sve propada u crnu rupu.

Ljudskoj vrsti nikako ne odgovara da nas ima više nego što ovaj krhak san može da ponese. 

Miševi, mačke, skakavci, ptice i ribe imaju čišće i sretnije misli, bez namjere da prevare. 

Okrugle krošnje ljekovitih stabala koje drhture poput djevojčica. Srebrne ljuske i pernate iglice koje šušte poput vodopada. Pjenasti oblaci i magleni vrhovi planine koje zvone svaki svoja obećanja.  

Sanjaju ljepše od ikog od nas. 

Mi im samo možemo davati ljudska imena, nadajuć se da nitko neće zamjeriti zbog oskudnosti znanja i jezika. Kao i očitu suvišnost na ovome mjestu. 

Ljudi starine su, iz poštovanja, nosili njihova imena: imena rijeka, imena izvora, drveća i cvijeća... 

Ili su priče o preobrazbama, metamorfozama i transformacijama proganjanih nimfi, vila i ljudskih djevojaka, u stabla, izvore ili u oblake, u zlatnu kišu, skliska morska stvorenja ili pernata i svilena krilata čudesa, obrisi kruga koji se zatvara nama pred očima? 

  

Ima još i sada neka Ljiljana, Ljubica, Jasmina, Margarita i lijepa Kata. 

Jelka i Borka i Lovorka i Rašeljka i Drinka, već su puno rijeđe. Biljana, Višnja i Ruška i Ruža i Ružica, Ivančica. Jagoda i Marica i Matovilka. 

Što to ima s nama?

život je sam

Ima jedan video u kojem Mohanji govori o tome kako je uvijek želio biti sam. Mislim da je to bilo u kontekstu planova za budućnost koja se ne može predvidjeti, ili o željama koje su, obično, drugačije od moguće stvarnosti: jer je očito da mu se ni plan ni želja za samoćom nisu ostvarili na način na koji je sebi zamislio. Stalno je, naime, okružen ljudima, i svi imaju neka očekivanja od bivanja s njime. 

Kad ga ponovo pronađem, zalijepit ću link.  

Ispričao je, kako je zbog toga što je to rekao u školi, kao odgovor na pitanje "Što želiš biti kad odrasteš?", bio raspoređen u odjel za specijalnu djecu. Onu s posebnim potrebama. 

Mirnu i pristojnu djecu, koja samo žele da ih se pusti na miru i s mirom, oduvijek se promatralo kao problem. Tako se čini. 

Sa divljima i agresivnima se zna kako: Nježno. Neka vide da može i drugačije. A sa onima koji su već od sebe nježni.. Ne znamo. 

Čini li se i vama da ovo sve nema previše smisla? 

Na pamet mi je pala jedna epizoda iz perioda mojeg obrazovanja (moram se češće podsjetiti da moram biti zahvalna zbog 'zdravstvenog' stanja koje mi je omogućilo puno puno prostora za samoću): 

"Život je san" - to je bio naslov pjesme, koju sam izgleda samo ja imala za naučiti. Ne pamtim ime autora, niti je li bila obvezna lektira ili nešto što mi je netko podvalio, ali radilo se o dječaku-kraljeviću o kojem je proročanstvo glasilo da će kad odraste biti okrutan tiranin, te da bi bilo za svih bolje, kada nikada ne bi vidio svjetlo dana. Budući da je bio jedinu nasljednik, nisu ga dali smaknuti, što bi bilo jednostavnije, nego su ga zatvorili u toranj u koji nitko nikada nije dolazio. Hranu bi mu gurnuli kroz mala vratašca, i to je bio sav kontakt sa vanjskim svijetom. 

A onda, kad je došao do punoljetnosti, odlučili su provjeriti, kakva mu je ćud, hoće li se proročanstvo pokazati točnim. 

Stavili su mu nekakav omamljivač u hranu, te ga, bez upozorenja, prebacili iz tamnice u kraljevski dvor, odjenuli u baršun i svilu, i stali oblijetati oko njega kao da je oduvijek sve bilo tako. 

Zbunjen i nepripremljen na ljudsko društvo, a kamoli na što drugo, kraljević je zaista pokazao da mu ćud nije posve ljudska, te su ga vratili, na isti neprimjetan način, u njegov ćumez. 

Tada je ispjevao ovakvu pjesmu: 

~~~

čudan svijet i čudan dan gdje život je jedan san 

a iskustvo moje sudi: čovjek sanja ono što je, sanja dok se ne probudi. 

I ja sanjam da sam tu, sputan u tom kutu bijednom, a snio sam da sam jednom uživao sreću svu. 

Što je život? Mahnitanje.

Što je život? Puste sanje.

Prazna sjena što nas lovi. 

O malen je dar nam dan, 

jer sav život - to je san, 

a san su i sami snovi.

~~~

Sretan imendan, luce! 

ja sam ljubomoran bog

Moja prijateljica blogerica, je prije nego što je postala blogericom, željela postati piscem. Nije bilo bitno što pisca čini pisanje, ona je to povezivala s diplomom filozofskog. Stekavši diplomu postala je profesoricom materinjeg, ali nikad nije napisala ništa. Što znači da, iako jest bilo pokušaja, nije bilo vremena za snove.  

Jednom je rekla, i ja sam to čula iako nisam trebala čuti, da želi napisati roman o meni. Smatrala je zanimljivim uvući se u moju glavu, i izvući na površinu, na vidjelo, što god da u njoj nađe, koliko god da to bilo strašno. 

Inače se ljudi, koji sebe smatraju pametnima, pronicljivima i otvorenima za sve, usude reći da su osobe s fizičkim nedostatkom ili senzornom specifičnošću depresivne, pasivno-agresivne, podozrive i podle, ako pokažu da nisu "potrebite tuđeg milosrđa" i ako radije svoje živote odrađuju same. Ako su pak stvarno plačljive, nervozne, zahtjevne i teške, koriste ih za treniranje dobrote pred očevidcima. 

- Ona, ona, ona ti to nema pa je ljubomorna na svakoga 'ko ima to što ona nema. Možeš zamislit kako je to konstantno bit okružen ljudima koji su ti živi podsjetnik na to koliko si jadan. 

- Ali draga ako nešto nemaš, i ne znaš da nemaš, ne može ti nedostajat. Ona je takva od rođenja. Ona ne zna šta nema. 

- Nisi, nisi, nisi u pravu. Ona je konstantno okružena ljudima koji žive život punim plućima. Koji putuju, posjećuju izložbe, idu na koncerte, na utakmice. A poznato je da kad je jedno osjetilo oštećeno da se nadomješta drugim, sad zamisli sve to čut, a ne moć ništa od svega toga doživjet. 

Puno je ljudi, zaista, koji imaju i obje ruke i noge, i oba dva oka i uha koja rade u redu, i kosu i kožu i nokte i svoje novce i vrijeme da ga potroše kako hoće, pa ne misle da je vikend putovanje ili dva sata glasne muzike neki naročit način zabave. 

Ali dobro. 

Svakom svoje. Raznolikost veseli. I zaista nas ima svakakvih. 

A vi se, kad čujete pisca - koji nema vremena pisati, ali redovito poslika pa objavi stvari koje kupuje i mjesta koja posjećuje, pa čeka lajkove i komentare prijatelja i pratitelja koji imaju oči da vide - kako ničime izazvan prolijeva po vama svoju dobrotu, sjetite zašto ste "ko bog", sve čujete i sve znate i ne morate ništa. 

XD

čudesni um

 

Ono što običan čovjek vidi, samo je odraz onoga što stvarno postoji. Slike se izmjenjuju, jedna za drugom, ali ni jedna se ne zadržava. Kao u ogledalu. Bolje vidite ono što vam je bliže i ono što vam je poznato. Sve je obojeno mislima i emocijama. Netko vam se čini lijep, zato što vam je drag. Ako se već sljedećeg trena naljutite zbog bilo čega, ista ta osoba može izgledati kao pravo čudovište. 

Različiti ljudi i različita bića, iste stvari vide drugačije. Vlat trave nije ista vama i skakavcu. Tigar vas vidi kao doručak, ručak ili večeru. 

Imajte to na umu! 

:) 

Thank You, Sadhguruji, I feel so blessed. 

Staro znanje, dostupno svima. 

🙏

🎔

♡

sanjač xxvii

U blizini je uvijek neka rijeka. Mogu osjetiti hladne kapljice na koži. Vodena pjena. Ne bude svaki puta osvježavajuća. Neki put se lijepi po rukama i licu poput pijavica. Neki put poput spreja koji grize oči. 

Osim mene, uvijek su prisutne još neke žene. Poznate i nepoznate. Mama, susjede, prijateljice koje nisam vidjela ni čula od djetinjstva. Svaku znam po imenu i nadimku, iako se ni jednoj od njih direktno ne obraćam. Ni one, kao da ne vide mene. 

Zgrada u kojoj boravimo, uvijek je velika i sivkasto bijela, kao stare plahte s pomalo poderanom čipkom. Ali uredna i čista. Sve mi peremo, čistimo i ribamo, iako izgleda kao da se odmaramo. Dojam je da svaka radi svoje, iako se u stvari špijuniramo. Ne znam kome se podnosi račun. Ali podnosi se. I to neznanje i ta sigurnost unosi čudnovatu jezu u ambijent. 

Sve je, sve uredno izmiješano. Čujem stabla, vani, kako pjevaju, i sve što želim je.. zagrliti ih, utješiti, ljuljati se s njima. 

Gordana ima sjajno bijeli ten i sjajnu tamnu kosu. Ni jedno ni drugo nije prirodno sjajno. Dijete koje drži u rukama, jednako je čisto. Bez mrljice, bez mrvice, bez trunčice života. 

Ankica s ponosom pokazuje nekakvu diplomu sa starinskim pečatima. Otvara usta, poput ribe, bez glasa. Svi joj odobravaju. A ona nekako nije sretna.

Mama i teta se nadmudruju oko nečega što same nikada nisu vidjele, ali su čule i sve o tome teoretski već znaju. Jedna bolje od druge. Pa obratno. 

Ana i Žana ribaju pločice wc-a. Školjka je poplavljena i prljava. Voda izlazi sa svih strana. Ali one zbog nečega misle da je najvažnije da su fuge čiste. 

Gordana izlazi iz jednog od wc-a, bijesno i s gađenjem pokupi dijete i bez pozdrava ode. 

Oh ne, ta se nikad nije, i nikad se neće družiti sa čistačicama javnih zahoda. 

Zasmrdjela joj je naša prisutnost, nikako ne njezino govno. 

Mogla sam biti svaka od tih žena. Imati priču, i nje se držati. Ali izabrala sam biti slijepa staričica koja čuči u svom kutku svemira. 

Sve vidim, sve znam, sve razumijem. Sve čujem. Ne sudjelujem, po prirodi stvari. 

Ko bog.

Oni što me vide, misle da sam prosjakinja i od te milosti preživljavaju. Oni što ne vide, posrnu ili zapnu preko mene, a da ne znaju o što ni zbog čega. 

preobrazbe (2)

Ja sebe ne doživljavam kao slijepu osobu, iz prostog razloga što sam ona osoba kojoj svi lažu, za njezino dobro, naravno. Ako dopustite ljudima da vas pretjerano štite, tek tada gurate samog sebe u super ekstra ranjivu skupinu. Ne samo zato što drugima dopuštate da vam upravljaju životom, nego zato što se, u našem slučaju stvar svede na onu: slijepac vodi osobu oštećena vida. Vi ne vidite stvarno, on ne zna što vidi. Njemu se njegov svijet podrazumijeva, isto kao što se vama podrazumijeva vaš. Ne govorite istim jezicima, iako koristite iste riječi. Vi biste se kretali pažljivo i polako, on vas gura pred sobom. U materijalnom svijetu, on je jači, brzo se naučite pokoriti. Ali materijalni svijet nije sve. A u tome Svemu, on je doslovno 'dz'.

Zato - joga.

Inner Engineering je klasična joga prezentirana na moderan način. Bilo bi lijepo, kad bi nam vodiči makar poslušali onlajn tečaj.

životne energije - veća voltaža, više svjetla, bolje se vidi

Kako pronaći ono nešto što ne znamo što je? Kako znati da idemo u pravome smjeru? 

Sadhguru odgovara: Nije čudno da ne znate što je to što tražite. Dovoljno je dobro i to što znate da, ovo što imate sada nije to. Ono što vam je potrebno jest da se malo uzdignete iz dane pozicije. Da se popnete na mjesto s kojeg ćete imati bolji vidik. 

Da biste poboljšali vid, da biste mogli vidjeti više nego što sada vidite, potrebno je da smognete više energije. Jednom kad skupite energiju, možda sami još nećete znati što je to što gledate, ali ona će vas sigurno voditi putem koji će vam najbolje odgovarati. 

U osnovi, posjedujete samo ove četiri stvari: vaše tijelo, um, emocije i energiju. Ako slijedite samo tijelo, tada ćete samo jesti, spavati i razmnožavati se. Da biste na koncu umrli. Tijelo je stvoreno jedino za to. 

Ako slijedite svoje misli, tada ćete biti zbunjeni čitavo vrijeme. Učinit će vam se da je neki puteljak baš dobar, ali na pola puta, predomislit ćete se, i vratiti natrag, ili ćete ugledati nešto što će se činiti zanimljivijim. Osim, naravno, ako niste fanatik. Jedino su fanatici smrtno ozbiljni u vezi sa svojim misaonim procesom. Oni su sto posto sigurni kamo žele ići, gdje žele stići i što žele postići. Neko vrijeme burgijaju po svoju, ali na koncu svi udare u kamen. Nadajmo se samo da neće povući previše nedužnih ljudi za sobom. 

Zbunjenost je dobra. Bolje je biti izgubljen, nego uvjeren. Oni koji su držali oči širom otvorene, ne znajući što ih sljedeće u životu čeka, su uvijek pronalazili najdivnije stvari na svijetu. 

Ako slijedite svoje osjećaje, tad će biti i dosta boli. Bit će i dosta lijepoga, ali na kraju uvijek sve završi bolno. 

Preostaju samo vaše životne energije. Ako ih podignete dovoljno visoko, jasnije ćete vidjeti kamo vas put vodi. Veća voltaža, više svjetla. 

Vaše tijelo ima svoja ograničenja, može vas voditi samo toliko daleko, i dalje ne. Vaš um vas može odvesti u nebrojeno mnogo pravaca. Vaše emocije vas mogu provozati kao da ste na vrtuljku smrti. Jedino vaša životna energija uvijek radi za vaše dobro. Bili vi budni ili u duboku snu, svjesni ili nesvjesni. (Srce uvijek pumpa krv. Pluća broje udahe i izdahe. Želudac vari. Znali vi ili ne, kako sve to radi. Vjerovali ili ne. Radi za vas.)

 

Izvor: 

https://isha.sadhguru.org/magazine/forest-flower/2023/11/from-struggle-to-strength-how-your-life-energies-can-guide-you-through-life.html 

ovdje

misli i osjećaji

The way you think is the way you  feel 

Misao nije drugačija od osjećaja; prva je suha, drugi je sočniji, zato mislite da nisu isti, ali činjenica jest da ne možete misliti o nekome ili nečemu jedno, a osjećati drugo. Ako mislite da je netko dobar, tu misao prati ugodna emocija (o toj osobi), ako mislite da je loš, i emocija je takva. 

A čitav vaš život se sastoji od toga, od vaših misli i vaših osjećaja. 

Dobro je znati da ništa od toga nije stvarno. Sve je izmišljeno. 

Tako da, da, snovi su realističniji od realnosti. 

https://www.youtube.com/watch?v=dg5iHPdcjy4

Ali nemojte im pridavati previše važnosti. 

:)

intervju s tri vještice

Prošlo je dosta vremena otkad je Carlos Castaneda zapalio maštu svojih čitatelja o mogućnosti viđenja realnosti na drugačiji način nešto što je to uobičajeno. Ipak mnoga su pitanja ostala neodgovorena. Kako riječima objasniti ono što još nije u našem iskustvu? 

U takvim mislima, krenuli smo prema Los Angelesu, napraviti intervju s trima ženama iz njegova klana: Florindom, Taishom i Carol.

Pitali smo Florindu, zbog čega je ženama trebalo toliko dugo vremena da progovore o ovim stvarima. 

Florinda: Postoji fundamentalna razlika na koju muškarci i žene precipiraju svijet i uče iz njega. Žene moraju utjeloviti znanje prije nego se usude pričati o njemu. Dok muškarci grade mostove prema znanju, objašnjavajući ga riječima, žene to rade svojim životom. 

I jedan i drugi način su validni, ipak, razlika je neizreciva. 

Kad govorimo o energiji, muškarci idu prema znanju korak po korak, ali nikada ne stignu do samog vrha. Mogli bismo reći da se radi o piramidalnoj strukturi s vrškom prema gore. Što se penjete više, to staza postaje uža, i put strmiji i nepristupačniji. Kod žena, vrh piramide je okrenut prema dolje, izgleda poput lijevka u koji se znanje ulijeva. Ali još nedostaju riječi. 

Zbog toga ženi ne morate objašnjavati ništa, ona već zna, ona je povezana direktno s izvorom, preko maternice. Taj je organ, naslijeđena prednost, koju muškarci ne posjeduju. Oni na sve idu intelektom, mozgom, sve trebaju "shvatiti", ali to se nikad ne dogodi samo preko mozga. 

- Na koji način se, u svakodnevnom životu, ispoljava ta energija? Možemo li vidjeti gdje ili na što je gubimo?

Carol: Kad se osvrnete i proanalizirate svoj radni dan, vidite kada ste počeli osjećati umor i da "niste sav svoj", to će biti mjesto koje vam krade energiju. Pronađite uzorke, i pokušajte ih promijeniti kako biste mogli izbjeći da sljedeći put upadnete u igru heroja i/li žrtve. 

- Važi li isto i za muškarce i žene? 

Florinda: Proces je isti, ali radi se o tome koliko energije imate. Ako imate dovoljno energiji, možete se prebaciti automatski, ne trebaju vam nikakvi šamanski rituali, tipa posta i čišćenja tijela... 

Ljudi uglavnom troše svoju energiju na gluposti: kad, naprimjer, držim predavanja, mnogi dođu s bilježnicama i olovkama da bi zapisali moje riječi. Uvijek im govorim "Nemojte ništa pisati, sve je to besmisleno, samo slušajte i budite prisutni.", ali svejedno, većina nema pojma što se zapravo događa. 

Taisha: Ljudi nam konstantno govore, "Eh da sam barem u vašoj grupi, ja bih to ovako ili onako...", uopće ne razumiju da nema veze gdje se tko ili s kim nalazi. Sve počinje tamo gdje ste sad. 

Carol: Čarobnjaštvo zapravo nije nikakva zagonetka: radi se samo o poboljšanju percepcije. Nikakvi rituali, nikakvi plesovi, pjevanja, samo usmjerena pažnja, i neke tehnike koje će vam pomoći da se energetski poboljšate. 

Ono što sam ja vidjela jest da ljudi uglavnom ulaze u dvije kategorije: ili njih netko kontrolira ili su oni ti koji kontroliraju. U koju god da grupu upadate, vi ne vidite stvarnost onakvom kakva stvarno jest! 

Taisha: Kad počnete jasnije uviđati društvene uzorke koji vas "navode" na određeno ponašanje, tada ćete ih moći početi mijenjeti, ili barem izbjegavati ako vam škode. 

Odjednom, vaš šef ili tkogod da je taj koji vas kontrolira, nije više vaš mučitelj, nego vaše ogledalo u kojem možete jasno vidjeti zamku svakodnevice koja vas iscrpljuje. Kad vidite na koji način gubite energiju, možete se odmaći od "realnosti" i dopustiti stvarnosti da vas vodi dalje.

- Vratimo se malo na muški i ženski način percipiranja stvarnosti. Ako žene zaista imaju tu prednost, kako vi navodite, zbog čega ipak živimo u "muškom svijetu"?

Florinda: Muškarci imaju prednost u fizičkom smislu. Iako su "trokut prema gore", dakle, put prema višem znanju im je realno nedostupan, u ovom fizičkom svijetu, oni su sila. Nema nikakvog načina da žena dominira na ovom svijetu, oponašajući muškarce ili igrajući uloge koje joj oni daju. Mi bismo same, morale pronaći način na koji bismo se mogle izraziti i ostvariti. Razbiti taj prokleti krug imitiranja i napokon evoluirati u nešto novo. 

- U što biste vi to evoluirale? 

Taisha: Iskreno, ja to još ne znam. Neke žene misle da je stvar u maternici, pa rade na tome da otkriju na koje smo sve načine preko nje povezane s božanskim. Jednom su žene vladale svijetom, nečega tu ima. Ali, štogod da nam se dogodilo, zaboravilo se. Na nama je samo da ukažemo na to mlađim generacijama, pa ako se skupi kritična masa, tko zna... Promjena je moguća. 

Florinda: Jako je teško ići protiv ovog društvenog konsenzusa. Kao da kucate u kameni zid. To je kao oblak neprobojne magle, a kad naiđete na takvu blokadu, onda znate da ste nabasali na nešto čemu morate prići na energetski način. Kao kod tradicionalne kineske medicine, oni liječe tijelo kao da se radi o energetskom polju. Moderna zapadna medicina liječi tijelo kao da je objekt. Stalno nas uvjeravaju da je medicina napredovala i da je to pravi način, ali to nije istina. Danas imamo i sidu i rak i druge neizlječive bolesti. Dogodilo se samo to, da pojma nemamo što radimo.

Jedna je moja prijateljica nedavno preminula od raka crijeva. Imala je jako bogat društveni život, izvana je uvijek izgledala predivno, ali iznutra, rak ju je živu pojeo. Pitala sam je, zbog čega to radi, zašto muči sebe na taj način. Odgovorila mi je pitanjem: "Ali što će ljudi misliti o meni?" 

Umrla je, i ljudi svjejedno ne misle ništa. dobro. 

Ako ste i vi spremni platiti tu cijenu, izvolite! 

Don Juan nam je znao govoriti da smo poput majmuna koji je provukao ruku kroz usku rupu da bi uzeo neku hranu, ali kasnije nije mogao izvući ruku iz te rupe. Trebao je pustiti bananu, ali to nikako nije dolazilo u obzir. Eto, tako su i nas zarobila naša društvena očekivanja. Mislimo da imamo nešto dragocjeno, ali to nam samo krade našu životnu energiju. 

Izvor: https://toltecschool.com/journals/books/mb-issue-42-three-witches