ljudi drveće

Društvu kojem je glavna zanimacija kopanje rupa, najteže je posaditi stablo. Uvijek se nađe neki aktivist koji će tražiti pisana dopuštenja, certifikate, uvjerenja s jamstvima da će posijana sjemenka ili zabodena sadnica izrasti baš do te određene veličine, u tom određenom smjeru, te eventualno u nekom budućem vremenu roditi baš tim određenim plodom.

Tu, malo niže niz ulicu, drvored je razgranao korijenje da su popucali pločnici, ali ne i asfalt. Pješaka ionako nema, a kada kretanje automobilima bude dovedeno u pitanje, raskopat će se, posjeći će se, zalit će se novim slojem katrana. 

Sjetit će se netko da je jednom tako, ono tamo jedno zločesto stablo, namjerno nekom podmetnulo nogu: 

- Sve misliš, neće te, dobar je on, samo stoji i miruje s mirom, kad ono! eno! 

Tek kad je mama počela gubit busolu, pa izmiješala mene odraslu i mene malu, te ponavljat riječi rečenice zgode i angdote, sada preda mnom, kako ih je ponavljala hiljadu puta bez mojeg znanja svima drugima, shvatila sam zašto su nepoznati ljudi neobjašnjivo defenzivni, na rubu agresije, kad sretnu nekog poput mene. 

Famozno, "ne znaš ti šta oni mogu", u nekom davno prošlom vremenu jest imalo odgovor "samo ono što ti možeš izmislit", ali to nikad nije bilo jamstvo da će ga svaka glava shvatiti onako kako je rečeno. 

Drveće raste u prirodnom ritmu. Ako ima zraka, ako ima vode, prostora će se pronaći da se razraste. U visine, u dubine. Bez namjeravanja, navođenja, tumačenja, očekivanja. 

Očekivanja koja je imala od mene, bila su puno veća i nerazumnija, nego ona koja je iskazivala prema mojim sestrama. Ja sam trebala moći ono što one nisu, ali u granicama njenih shvaćanja nemogućeg. Ako se nečija mama pohvalila sa svojim djetetom koje gimnasticira, ja sam trebala gimnasticirat bolje, ako je neka druga mama imala kćer pjevačicu, ja sam trebala imat više sluha, ako je nečije dijete magistriralo, doktoriralo i zaposlilo se na institutu ruđera boškovića, ja sam trebala bit oksford kembridž ili bar sorbona. A mjera svih mjera i zakon svih zakona, trebala sam imat bogatoga muža koji bi obožavao nju, punicu, više nego mene. 

Podsvjesno to dijete zna, nemojte se zavaravat onime da djeca brzo zaborave. Kad bi to bila istina, nitko ne bi ništa nikad u životu naučio. Činjenica da smo svo svoje znanje upili u prvih par godina života, govori u prilog tome: samostalno jesti, kretati se i navući cipele i robu. Neki to rade brže, neki maštovitije, neki vole komplicirati misleći da je to dokaz inteligencije, nije. Jer su se samo rijetki pomakli od toga. A sve je više onih koji dopuštaju drugima da ih počešljaju.

Znajući, dakle, da nisam dovoljno dobra, da bi majka bila zadovoljna mnome, te se imala čime pohvaliti pred drugim ženama, stalno sam gurala samu sebe preko granica koje sam sama vidjela kao ograničenja, jer vam zapravo nitko nikada ne kaže što je to što vas drži u tako tijesnoj sobi. U isto se vrijeme, majka priroda pobrinula da ne mogu vidjeti one s kojima bi me se uspoređivalo, pa se niti ne uspoređujem, ali ideja nekakvog ideala, to se sigurno može naslutiti. 

Ideal, ne idol, je ono nešto što je veće od vas, i što nastojite dosegnuti. Znadete dobro da uspoređivanje nema nikakve veze ni smisla. Ali možete sagraditi sebi kućicu u krošnji, i promatrati svijet sa sigurne udaljenosti.

Možete, na primjer, otšutjeti kad vas se izaziva na svađu. Možete, na primjer, preskočiti ručak kad vas se ne pozove. Možete, na primjer, ne prenijeti trač koji su vam rekli u povjerenju, samo vama, i nikome više ne ne.

Također brzo shvatite da ne smijete o tome govoriti naglas, jer će vas u bolju ruku ismijati, u goru poslati na liječenje, pa zalijepiti još kakvu etiketu. 

A usput radite sve ono što i druga djeca: pišete zadaće, čitate lektire, i nije bed kad prijateljica iz klupe dobije bolju ocjenu, jer se ni ona neće upisat na željeni faks: vi možda nećete imati prosjek, ali ona neće moći pokazati znanje.

Samo što će njena majka biti ponosna na njezino postignuće koje je izazvalo ljubomoru zbog koje joj je bilo uskraćeno dalje napredovanje, a moja će zaista i biti ljubomorna, jer se neće imati čime pohvaliti, ali će objema rukama prihvatiti ulogu majke paćenice koja je žrtvovala sve, baš sve, radi tog i takvog djeteta od kojega nikad ništa. 

Eto takva je snaga majčinske ljubavi! I samo zbog Nje će svijet ostati isti, još za dugo vremena. I nakon što se svaka od nas vrati u rupu iz koje je potekla.  

 

Drug iz udruženja kaže: Oni se užasavaju do gađenja naše snage, zato što ih podsjeća na njihovu vlastitu slabost. Nama je dovoljan štap, a njima ni čitav svijet. Čak ni taj štap ništa ne valja, slomi se kad naletiš na budalu koja korača tako samouvjereno da ne vidi bijelo na asfaltu.  

A onda ti kažu: "Šta ga nosaš više!?" ili se prepadnu da si ga slomio nekome na leđima. 

Baš ko ono stablo, što podmeće korijenje pod kotače automobilima. 

- Tužni smo ti puno - kaže moja mama meni odrasloj koju tek upoznaje - Uopće ne želi ništa naše. Ona tjera po svoju, ništa nas ne pita, ništa nam ne govori. Uvijek je, od malena, pokazivala tiransku narav. 

Umjesto toga, je li mogla bit ponosna što ima takvo junačko dijete?

Kakvo je to društvo koje stalno traži da mu se opravdavate, koje vam uzme doslovno sve, pa onda sebe proglasi pravednikom. I žrtvom. 

I kakvi to pojedinci žele biti dijelom tog i takvog društva, i po cijenu izdaje vlastitog sjemena. 

Strah, pritisak, mržnja, izgon, mogu li još dugo biti jači od zakona prirode?