čemu služe ruke (5)

 Dragi Djede Mraz, 

ove godine pišem tebi, radije nego malom Isusu, jer je teta Nata rekla da maleni Isus ne nosi poklone, nego da se trebamo mi pokloniti njemu, da ne nosi darove, nego da je on dar. 

Možda je to istina, a možda se radi o nekoj igri riječi, jer zapravo nitko ne želi dobiti tuđe dijete na dar: Pogotovo ne oni, koje se tretira kao da su i sami djeca, ili koji zbog bilo kog razloga i na bilo koji način, žele ostati vječno dijete. 

U vezi s time i baš zbog toga, se nadam da nećeš tjerati vilenjake da prave igračke kojima namjeravaš usrećiti nekog. Svi se dobro sjećamo i znamo, - ta nije li Božić nekom svaki dan! - kolikog je vijeka takva sreća. A polako doznajemo i da su stvarni vilenjaci zapravo djeca iz zemalja trećeg svijeta, ona kojima je dopušteno sjediti uz bok sa stvarnim odraslima, dokazivati se radom i dobiti nagradu za nj. Dočim je nama dopušteno samo (za)željeti. A onda se i tu želju, prilagodi situacijama i potrebama i mogućnostima naše vječne djece.

Zato, makar tebi, ove godine neću listati želje, radije ću ti pisati o onome što ne bih željela da se ponovi i da bude: 

Ne bih željela da mi netko, itko, bilo tko, stavlja u glavu misli koje nisu moje. 

Ne želim da mi otimaju riječi iz ustiju. 

Ne želim da mi govore što sam htjela reći ili što u stvari mislim. 

Ne želim da mi broje zalogaje. 

Ne želim da se proglasi duhovitošću pokušaj da se nekome za stolom otme hrana. A pogotovo ne bih htjela da se svi glasno smiju kad taj pokušaj uspije. 

Siromašni i napušteni nisu oni koji se skupljaju okolo kazana s bakalarom, grahom, fritulama ili vinom na gradskim trgovima. Isti oni, uvijek gladni, a punih usta, crijeva i džepova. Kojima je uvijek malo svega, da moraju uzeti i ono malo nečega što stane u dječju ruku. 

Koja nije na poklon, nego za poklon. Koja ne nosi dar, nego je na dar. Možda je to ta igra na maloga boga? 

Voljela bih da mogu pojesti svoj krumpir na miru, bez rasprava o tome je li pravilno krUmpir ili krOmpir, je l mi draži restani ili pire, ili hoće li mi naškoditi ako ostane i za sutra. 

Voljela bih da mama ne plače u samoći, i da uopće nitko ne glumi veselje, oduševljenje i zajedništvo onih pet minuta kad znaju da ih se snima. Tako da se do dogodine uzmognu korigirati, u čemu sada griješe. 

I uopće, otkad mi je ta gomila stranaca odjedanput postala obitelj? Nismo li ubili stari narodni običaj "od kuće do kuće u koga je bolja sarma" ono kad smo se složili da je sve to izmišljotina klera, i vratili starog dobrog Tebe? 

Da proslijediš vrući krumpir gdje god, kako god i kome god znaš, da će ovo pismo moći pročitati s novim razumijevanjem.